O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost.
Šta je to što Vam smeta i ono zbog čega se rado vraćate u Sarajevo?
Smeta mi mnogo cega, a sve to se u glavnom moze podvesti pod zajednicki nazivnik : haos, mafijastvo. Ostalo potice u najvecoj mjeri od te “boljke” . I slijepcu bi bilo ocito da je ova zemlja kao stvorena za mafiju, da je to zemlja mafijasa, a mozda i mafijaška zemlja – nazovimo stvari pravim imenom –. Takav se dojam stice s prvim susretom s ovom zemljom, odnosno s ovim gradom. Bez obzira sto su mi mnoge stvari poznate, svaki put se iznenadim kad dodjem i vidim sto se tu desava, sto prevazilazi i ono iskustveno i ono sto se mastom moze dokuciti. Cesto mi se Kafkine knjige cine bajkama za malu djecu u odnosu na ovdasnju zbilju. Ono što me je docekalo, bili su skandali koje je objelodanila emisija 60 minuta, bahatost u ophođenju , razbojnistvo koje je prisutno na gotovo svim nivoima. Ovdje se neki ljudi ponašaju kao da im je sve dopusteno, a mozemo s pravom upitati da li im je sve dopusteno. Da nije, tako se ne bi ponasali. Ovdje sve izgleda moguće, i nista nas ne bi smjelo vise iznenaditi. Ne tako davni rat, agresija, pokazali su da je život na ovim prostorima nesto vrlo jeftino, bezvrijedno, a danas se cini da on gotovo nema ni smisla. On jedino ima smisla za lokalne kabadahije koje su nametnuli svoje zakone. Izvjesno je da oni zakone ne bi mogli nametati da iza njih ne stoji jos veca sila. Ko vlada ovdje : razbojnici onima na vlasti, ili oni na vlasti razbojnicima ? Lijepo je to sto je vlast tolerantna, sto postoji slobode, lijepo je to sto se zbog vica vise ne ide u zatvor, ali bezgranicna sloboda ne postoji i ne moze postojati. Sloboda je ovdje svacena kao razbojnistvo. Ovdje, ponavljam, mnogo stosta se moze desiti, novinari ce to hrabro denuncirati u medijima, a da niko nece snositi posljedice. Moram reći i to da nigdje nisam vidjela više slobode nego ovdje, kad je novinarstvo u pitanju. Ova novinarska hrabrost je sigurno za pohvalu. Ali sta stoji iza sve te lazne demokratije : to da je vlast shvatila da im se isplati da puste novinarima da govore o tzv. nepravilnostima, to jest da laju kao psi na mjesec, znajuci da se nista iza toga nece desiti. (Nazalost i njihov, mislim na novinare, vokabular cesto je identican onom koje koriste razbojnici koje denunciraju ; na taj nacin se spustaju na njihov nivo i gube kredibilitet u javnosti, sto je za zaljenje.) Znači li to da je ovdje sve uzalud i ništa se ne može popraviti ? Gotovo da se mora doci do tog zakljucka. Novinarski posao nalici na borbu sa vjetrenjacama. Da, psi laju, karavane prolaze. Nista se ne mijenja ni kada na ulice ljudi izadju da protestiraju. I tada se ceka da se ljudi izmore. Ne zaboravimo da je ovdje 100.000 ljudi izašlo na ulice prije 15 godina i uzvikivalo – « Zivjecemo zajedno » , a onda su na njih pucali, dok ih nisu rastjerali mecima, usutkali , i ta pokorna sutnja traje vec gotovo dvije decenije. Danas su ljudi izmoreni ratom, nemaju vise snage za bunu. Najvitalniji elemenat, to su razbojnici i mafijasi, oni se nisu umorili ni od cega i vrijedno « rade », bogateci se na pljacki, korupciji, razvratu, prostituciji.... Zakoni i kad postoje, vaze samo za jedne, ne vaze za sve. Ovdje vlada zakon “poslije mene potop”, ali su ovi na vrhovima zaboravili da ce I oni u tom potopu otici vrlo brzo. Odbir se vrsi po podobnosti, nekad se to zvala « politicka podobnost », a sad je to religiozna podobnost, poslusnost , pokornost religijskim partijama.
Ipak, u Sarajevo se vraćam, jer je to moj grad, grad u kojem žive meni dragi ljudi, koji su uglavnom marginalizirani, a tu je i dio moje porodice. To je zov nostalgije, ili bolesti, svejedno kako cemo je imenovati, koja me nagoni da se vracam ovom gradu, kao sto se zlocinac vraca na mjesto zlocina. Vracam se tu, iako sam I sama zapisala da se nostalgija za Sarajevom lijeci s povratkom u Sarajevo.
Uzimate za primjer kada je 100.000 ljudi u Sarajevu izašlo na demonstracije protiv rata. Sada proteste dođe podržati šačica ljudi...
Treba odmah reci da kao što nema spontanih ubistava, kao sto je nemoguce da se narodi spontano međusobno ubijaju, ukoliko to nije dobro pripremljeno, gotovo da je nemoguce spontano dizati bune. I to se mora pripremiti, organizirati, i iza toga mora da stoje neka udruzenja, asocijacije, sindikati itd. U Francuskoj se tako radi. Jedino spontano okupljanje – ja sam bila zivi svjedok - dogodilo se u Sarajevu pred rat, okupljanje koje je u krvi ugušeno. Meni se, nažalost, čini da do radikalnih promjena dolazi samo uz krv. Ovdje se sve promijenilo na gore, s krvlju koja je tekla, a rat, kao sto svi znaju, nije donio nikakvo stvarno rješenje, već je zaledio situaciju. Profiteri, koji su za sebe pravili rat u ime Boga i naroda, i dalje profitiraju. Svuda ima losih i dobrih ljudi, a svi izgleda imaju onakvu vlast kakvu su zaslužili. Mi smo se hvalili, busali u prsa, i prije rata i kasnije, kako smo mi humani ljudi, neumorno ponavljali kako je Zapad truo ; sad se Zapad napada vise nego ikada. Sjecam se recenice od prije rata o Zapadu : « Tamo na ulici možeš vidjeti čovjeka kako umire, niko mu nece prici da mu pomogne ». Mnogo je gora situacije s te strane ovdje. Možda su oni « truli », bezobzirni, zli i bezosjećajni, ali postoji izmedju ostalog zakon koji im to onemogucava , po kome se kaznjava onaj koji ne pritekne u pomoc nekome koji je u zivotnoj opasnosti. Posto tamo dugo zivim, mogu reci da su oni cak i « spontano », bez pomoci zakona, mnogo humaniji nego mi. Izmedju ostalog, ucinice sve da covjek, ako mora umrijeti, okonca svoj zivot dostojanstveno. Ovdje se tako nesto ne moze desiti, mozda cak ni « preko veze ». Veoma bolesne i stare ljude ovdje ne primaju u bolnicu, jer kako kazu « ne znaju šta će s njima». Šta ima više i važnije nego dostojanstveno zivjeti i tako isto umrijeti? Ovdje se na to odavno zaboravilo, i sam izraz « dostojanstvo », odavno nisam tu cula.
Ja naravno nemam čarobnu formulu za rjesavanje ovdasnjih problema, i sama mogu lajati kao pas na mjesec, sto odavno i cinim u medijima, i ni na sta nisam time uticala, osim na pogorsanje vlastitog zivota, samu sebe svojim rijecima osudila na samounistenje. Mocnici, oni sto imaju vlasti danas postupaju mnogo mudrije nego što su to radili komunisti, koji su se bojali riječi, smatrajuci da je riječ jaka, svemocna, I da ubija vise od oruzja. Mozes sve reci, ali te nigdje nece biti, prezivi kako znas. Situacija je zalosna u cijelom svijetu, nismo samo mi specijalisti za kriminal i afere, nesreca je u tome sto svuda i uvijek stradaju prvo nevini.
Slično se i Vama desilo 1992. godine, kada ste se početkom rata zatekli
u Parizu - dobili ste otkaz na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. I prije rata ste, kažete, bili u latentnom sukobu s Katedrom, ali zanima me u čemu se razlikuje Vaš sukob s prijeratnim sistemom i ovim poslijeratnim?
U mnogo čemu se razlikuje. Predratni period bio raj u odnosu na sadasnji. Iako je i tada bilo problema, iako sam ja bila medju prvima protiv totalitarnog režima koji je zabranjivao slobodu govora, gdje je riječ bila ”ugrožena” - to je za intelektualce i one koji se bave rječju bilo vrlo teško, ipak je to bila sredjena zemlja, bila je uistinu zemlja, drzava, za razliku od ove hibridne tvorevine. Postojali su univerzalni problemi, kao sto su zavist, intrige, moglo se raspravljati o polozaju žene u drustvu, narocito one žene koja ne izgleda muškobanjasto, kako bi muskim autoritetima vise odgovaralo. Ja sam dakle imala te vrste problema, čiste ljudske ljubomore, koja je svakako opasna i po egzistenciju, kad mi, iako je to bio dio mog posla, nisu dopustali da odlazim na medjunarodne kongrese. Ipak, nisu me nikad uspjeli izbaciti s fakulteta. Ja sam održavala uredno nastavu, i sve svoje obaveze sam ispunjavala, iako su me nepravicno optuzivali za suprotno. Studentima sam bila na raspolaganju – imali su moj broj telefona, znali su da mi se mogu obratiti kad god hoce. Bila sam u dobrim odnosima s većinom studenata, ali bilo je nekih profesora koji su mi zagorčavali život i koji su, naravno, jedva dočekali rat kao izgovor da me se riješe. A jedino objašnjenje za moje otpustanje s posla, bilo je da nisam dosla na radno mjesto, na Fakultet, prvi dan bombardovanja. Imala sam dozvole za odsustvo, iz zdravvstvenih razloga, sto ih ni tad, ni kasnije nije zanimalo. Tako moj gubitak radnog mjesta, kao univetrzitetskog profesora, nije samo politicko pitanje, nego i pitanje obicne ljudskosti. Nikakve koristi od ponavljanja da ovoj zemlji očito ne trebaju stručnjaci, nego samo poslusnosni. Ja sam izvjesno losa reklama za diplome I skolovanje.
Kada ste konačno primljeni u PEN centar BiH, rekli ste da je ovdje
jedini „literarni“ kriterij „ja tebi-ti meni“. Kako je u ostatku svijeta?
Svuda je tako, to su univerzalne stvari. Ali, ako je pravna zemlja i ako
je nešto zagarantovano nekim zakonom, onda teže taj kriterij uspjeva opstati. Naravno da nigdje nema raja, nigdje nije savršeno. I u Francuskoj ja mislim da sam itekako oštećena zbog rata. Tamo sam branila Bosnu kao ideju, šarenilo kultura koje samo mogu biti bogatstvo jedne zemlje, ali su tamo na drugi način prevodili moje rijeci. Ja sam , npr., u jednoj televizijskoj emisiji rekla da sam bosanski nacionalista, ali nacionalista svih 49 nacija koje tamo žive. Ljudi koji su mene
poslije optuživali za fundamentalizam čuli su prvi, ali ne i drugi dio rečenice. A kako « fama volant », brzo sam bila optuzena za kao muslimanski nacionalista, kao integrista, to jest potenfcijalni terorista. Ljudi , ni ovdje ni tamo, najcesce ne razumiju metafore, ne vole i ne razumiju ironiju, ironija je vrlo opasna. Ljudi, i kad su to ljudi od kulture, boje se metafore i ne razumiju je.
Vi opet koristite svaku šansu da se metaforički izrazite i ironizirate stvari.
Volim metaforu, volim ironiju, koju ni Francuzi ne prihvataju. Specijalno ne znaju šta je metafora. Sjecam se cesto Stendhalovih rijeci: „Smijeh ubija“. Da, nasmijati se nekome, ironisati ubija lakše i brže nego psovka. Drugim rijecima, teze je odgovoriti na duhovitu primjedbu, nego na psovku. To pretpostavlja intelektualni napor, duhovnost, izdizanje iznad primarnog instikta.
Čini se da Vas i ovdje neki ne shvataju, jer ste se često nalazili na
udaru drugih javnih ličnosti upravo zbog upotrebe metafora i ironije...
Ipak, misim da sam shvaćena od nekolicine ljudi do kojih je i meni stalo. Istomisljenici su nekad vazniji od prijatelja, a ja mislim da u ovom gradu imam istomišljenike, ljude koji misle poput mene, ali nemaju priliku da javno, poput mene, kazu sto vide i ukazu na takozvane nepravilnosti. I u Francusoj ima mnogo stvari za kritiku, ali je stil drukciji, sve se desava na tzv. civilizovaniji način. Ovdje nema razgovora, ovdje se obracunava fizicki - šakom u nos. Ovdje nema kulture govora koju smo studirali nekada mi, na Filozofskom fakultetu. Ljudi ovdje vrište, ne razgovaraju.
Prije ste govorili da je i žena u Francuskoj marginalizirana. Da se, zapravo, u najlošijoj poziciji tamo nalazi stranac, pa žena. Je li se situacija promijenila?
Rekla sam da tamo i dalje ima ksenofobije, i da se ta ksenofobija moze stepenovati.
Pomaže li žena očuvanju patrijarhalnih odnosa?
Pomaže u nekim slučajevima, možda, svojom pasivnošću. Mnogim ženama i danas
odgovara da djeluju iz sjenke. Pa, i žene u istoriji nisu imale drugog izbora, pogotovo na Orijentu, nego da reagiraju lukavstvom. Šeherzada je tipičan primjer toga, a i u Francuskoj su uglavnom žene stajale iza vladarevih odluka. Postoji francuski izraz “trazi zenu”. Zene su nekada vrlo moćne, ali ne i društveno moćne. Od pojave monoteziama doslo je do zlostavljanja zena. Monoteističke religije su to omogucile, zena je postala « nize bice », to stoji u svim svetim knjigama ; u paganiskim religijama slucaj sa zenom bio je drukciji, u mnogim paganskim društvima, žena je bila ta koja je vladala. U slavenskim društvima takođe, zena je bila mocna. Vecina bogova su bile boginje. Za razvoj patrijarhalnog društva zaslužne su, dakle, najvise, monoteističke religije, koje su, pomenimo, ratove vodile u ime jednog boga. Cinjenica je, medjutim, da žena , bez obzira na sve kvote, na sve « pozitivne diskriminacije », i dalje ima vise problema da se probije. U Francuskoj je do nedavno i ona koja radi imala za 30 posto manju platu od muškarca. Jos uvijek u drustvima diljem svijeta vlada muskarac. To se onda osjeca i u kulturi opcenito, pa i u knjizevnosti. Drukcije prolaze “muski tekstovi”. Ovdje bih pomenula jos jedan fenomen : zaljubljenost muškarca u muškarcu. Ta intelektualna zaljubljenost koja je u sustini ambivalentna, mnogo je jaca od zaljubljenosti muskarca u bilo kakvu zenu, ona promovira nove talente, otvara vrata slave, dijeli karte za vjecnost. Zena koja nesto stvara, posmatra se prvo kao zena, a onda kao neko ko nesto stvara (upotrebljavam ovu izhadjalu rijec, « stvarati », koja je ipak ilustrativna, druga mi ne pada na um).
Kažete da „pošto sam žena, volim ljubav, a ne muškarca“. Neobična
definicija ženske ljubavi.
Poznato je da žena voli ljubav, vise nego muskarca. A mozda čak i muškarci vole ljubav (mislim na one koji znaju voljeti). Trebalo bi mnogo vremena da bismo bili jasniji u vezi s ovim, ukratko, mozemo se upitati sta uopste znači voljeti drugog ? Ljubav u stvari znaci prvenstveno samoljublje.
Kakav odnos imate prema autoritetima?
Ne interesuje me autoritet, nikad ga nisam priznavala. Jedino je moj otac
bio za mene autoritet, naučio me disciplini i mnogim drugim korisnim stvarima. Ja sam velike i slavne ljude od djetinjstva sretala, ali prevenstveno me je uvijek zanimalo kavi su to ljudi, nije mi važno je li neko slavan ili ne. Autoritete ne priznajem, priznajem samo učitelje.
Postoji li danas nešto „sveto“, nešto u šta se „ne bi trebalo dirati“?
Riječ „sveto“ spada u religiozni vokabular, i ja tu rijec ne upotrebljavam. (Podsjetimo se da je Mircea Eliade pisao najbolje o svetom.) Ne priznajem dogmu, to me ne zanima. Šta je sveto, ako se može pod navodnicima reći ? To je etika koja iscezava gotovo u potpunosti sa lica zemlje, posebno s ovih prostora. Ne tlačiti drugoga, ne ponižavati drugoga ! Postulat glasi : ne ucini drugom ono sto ne bi volio da tebi ucine. Tog se ovdje malo ko pridžrava.
Nedavno su se u prodaji našle reprodukcije karikatura Muhameda
objavljene u danskom listu 2005. Kakav je Vaš stav o karikiranju Muhamedovog
lika?
S jedne strane, autori te minijature jesu provocirali, u ime slobode izraza, a s druge strane, ovi drugi su jedva dočekali da to uzmu kao još jedan od razloga da se prodube antagonizmi i
mržnja prema Zapadu. Što se mene tiče, ja bih to ignorisala, jer je mnoge stvari
najbolje ignorisati. Postoji mnogo portreta Muhammeda u orijentalnom svijetu, iako to islam zvanicni zabranjuje od samog postanka; Muhamed je prikazivan i s oreolom, što govori o tome da su raniji muslimani bili mnogo, mnogo tolerantiji , sireg duha, od ovih danas. Danas su, npr. nezamislive rasprave o “stvorenosti Kurana”, koje su zagovarali čuceni Mutazeliti, o toe se raspravljalo nakon Muhamedove smrti, i prvih vijekova islama.
Niste oduševljeni otkrivanjem i buđenjem nove religioznosti...
Ne mogu da čujem više ni za jednu religiju, iako sam izučavala religije i bogove,
islam pogotovo. Doslo je do takvog pretjerivanja da me to ni intelektualno više ne zanima. Baviti se religjama danas, gore je nego u doba komunizma baviti se samoupravom. Najgore je što se tu radi o manipulacijama, religijskim interpretacijama koje nisu religija već odraz teške hipokrizije. Sve vece prisustvo bradonja i na bosanskom tlu, talibana, postaje politicki skandal ; rijec je o političkom islamu, a ne religiji. Kako da gledam na to nego s tugom i s prezirom?!
Kakvo biste voljeli da bude Sarajevo budućnosti?
U pravom smislu demokratsko. Ali i Sarajevo koje je lijep grad, uljepšano, jer
je strašno to što rade od Sarajeva u arhitekturi, urbanizmu. Iza toga takođe postoje razni moćnici, iza tog stoje novci, profit, i to kraktorocni profit. Ima izvrsnih strucnjaka, arhitekata, ljudi koji bi znali da srede ovaj grad, ali im to ne dopustaju. U Sarajevu koro da nema fontana, posljednje fontane, sebilje i česme, pravili su tu Turci prije nekoliko stoljeca. Zar to nije tragicno ? U Sarajevu nema nijednog trga. Kakav je grad bez trga i bez fontane ? To nije više grad, to je varošica, kasabica. Žalosno. Ali se zato grade robne kuće, kao ova sto « zovu halal kuća », sto je zamijenila « Sarajku », u kojoj se, kazu, ne moze kupiti alkohol, ali se zato moze moliti bogu. Prozelitizam , nametanje religioznosti moze biti vrlo porazno po tu istu religiju, i njene pripadnike. Nema boljeg načina da vjernik prestaje vjerovati nego ga prisiliti da vjeruje. Ja sam u jednom od posljednjih romana, inspirisana uvodjenjem u vrtiće vjeronauke, rekla da bi bolje bilo u vaginu direktno ušpricati vjeronauku, ili još bolje u spermu, taj metod je efikasniji , « brze se prima », tako ce djeca prije nego što kažu „mama“ , znati reci „Allah“, prije nego sto prohodaju, znati padati nicice. Cemu ih zamarati igrom i razvijati kod djece mastu, kad je najvaznija dogma, bog, nerad, I pokornost ljudima koji interpretiraju religije?! Praviti klonirane ljude, koji ne znaju razmišljati ! Eto to je ono najvaznije !
Nemate želju da se vratite?
Ono sto me sprecava da se vratim, izmedju ostalog, jeste i to sto na radiju nema ni jedne stanice sa klasicnom muzikom. Makar ja mogla naći na internetu stanice koje zelim, činjenica je da ovdje nema mejsta za tako sto. A onda, od cega cu bukvalno zivjeti ? Iako sam pokusala da se vratim, kao sto smo vec pomenuli, nisu mi to dopustili oni koji imaju moc da o tome odlucuju. Ja volim ovdje stosta, volim i ovaj stan u kome razgovaramo, koji takodje hoće vec odavno da mi otmu. Mafija se vec godinama zalaze za to da starosjedioce ove zgrade u centru grada potjeraju iz svojih stanova, neko je ovu zgradu „zabegenisao“. Ovdje su moje uspomene, moje knjige, tu su knjige mog oca, moje mame, moj klavir, tu imam prostora da mislim i da se sjecam. Istjerati me odavde bilo bi jos gore nego moj odlazak u tudjinu. Ali ja volim i Pariz. Ja tamo nisam bogata, ali zivjeti u Parizu za mene je ogromno bogatstvo, s obzirom na kulturu, na najvece kulturne dogadjaje, kakvih, mislim, nigdje nema u svjetu. Tamo je na primjer toliko izložbi da je nemoguce sve ih obici. Nekada idem i na tri izložbe dnevno. To je za mene to veliko bogatstvo. Ja sam, na kraju, zbog toga i išla u Pariz. Moj postulat glasi : “boriti se za slobodu ljepote”.
|
|
