ZDENKA BRAJKOVIĆ

KAD BI KAMEN MOGAO DA GOVORI
(dva intervjua)

         

O autorima:
Florence Lazar je rođena u Parizu 1966.godine , gdje živi i radi i gdje je diplomirala na Beaux Arts. Predaje video na umjetničkoj školi za dizajn u Grenoble – Valence. Autor je više filmova, bavi se fotografijom i multimedijima. Bilo da se radi o fotografiji ili filmovima uvijek su u funkciji svjedočanjenja, daje riječ ljudima da se izjasne čim se nađu u situacijama koje prijete njihovim životima. Bavi se realnim društvenim problemima, ali na moderan način, njena kamera snima bez autorske sugestije na učesnike.

Zdenka Brajković je rođena u Sarajevu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je, došavši za vrijeme rata u Pariz, završila studij slavistike, na INALCO-u. Dopisnik lista Oslobođenje.

 

KAD BI KAMEN MOGAO DA GOVORI

 

Film Kamen (Les pierres) francuske umjetnice Florence Lazar ovogodišnji je dobitnik nagrade Louis Mercorelles 36. izdanja Cinema du reel 2014 u Parizu, koju dodjeljuje Francuski institut. Riječ je o dokumentarnom filmu koji je sniman u Trebinju i Višegradu (odnosno u Andrićgradu) sa temom falsifikovanja historije , mjesta i umjetnosti.
O filmu, o načinu prezentiranja prošlosti, njenom falsifikovanju i monumentalnom deplasiranju razgovarali smo sa autorom « Kamena » Florence Lazar.
Producent je zvanično poslao film u Sarajevo tj. za Sarajevski festival, ali odgovora još nema. Dakle, još postoji nada da film vidi i bh. publika.

Priča o kamenu

Vaš producent je zvanično poslao film za Sarajevo film festival. Dakle, možemo se nadati da će i bh. publika vidjeti Kamen

Florence Lazar :
« Nemam još odgovora, i nisam baš sigurna, jer pretpostavljam da je već trebalo da stigne, s obzirom na to da je do Festivala ostalo malo vremena. Bilo bi dobro, jer se film podudara sa aktuelnošću.
Film je prikazan u zvaničnoj konkurenciji Cinema du reel krajem marta. Naime, nalazili smo se u fazi post produkcije kad je bio selekcioniran za ovaj festival, tako da još nismo imali prilike ni da se pokažemo na drugim festivalima u Francuskoj. Nije bilo jednostavno vremena. Međutim, ono što me raduje to je da će biti prikazan na Avinjonskom festivalu, u programu OFF. Sylvie Glissant ga je uvrstila u svoj program. I naravno jako bih voljela kad bi film bio prikazan u Sarajevu, kaže za Oslobodjenje Florence Lazar.

Kako ste zapravo došli na ideju da ispričate ovu priču o kamenu, od Trebinja do Višegrada?


“Kad sam otkrila Crkvu u Trebinju i kad zapravo nisam mogla pronaći datum njenog postojanja. Taj manastir koji dominira Trebinjem je kopija čuvenog manastira u Gračanici. Za mene je to bila interesantna priča kako se pokušava konstruisati jedan lažni svijet, jer šta bi drugo mogla da znači izgradnja jedne crkve sa pretenzijama da se ona prikaže kao da tu, u tom pejzažu, postoji oduvijek na tom prostoru, no stvaranje jednog takvog svijeta.

Tema filma je u stvari jedna apsurdnost : kako napraviti nešto starije od starijeg, ili kako realizovati jednu vrstu bolesne fantazije ».

I priča o Andrićgradu se nadovezala na ovu trebinjsku ?


“To se desilo sasvim slučajno. Poklopilo se sa mojojm idejom filma, ali stvarno slučajno, kao što je sva ova priča puna slučajnosti. Naime, dvije nedjelje uoči snimanja filma, Kusturica dolazi u Trebinje da uzme kamen za Andrićgrad, što me naravno uznemiri i iskomplikuje montažu i moj rad na filmu.
U potpuno nepoznatoj zoni kao što je priča koju snimam o Trebinju, dolazi ultrapoznata ličnost. Zapravo, Kusturica pothranjuje moju priču o falsifikovanju, jednu potpuno savremenu priču o lažnoj autentičnosti, koja postaje tržište, potpomognuto političarima. Ideja je dakle izgraditi starim kamenom jedno novo naslijeđe.

Priča o kamenu se nastavlja u Višegradu, zajedno sa Amelom, djevojkom koja priča o tom mjestu?
Zapravo, nemamo puno podataka u filmu o toj djevojci? Slušamo njeno svjedočenje o strašnim zločinima koji su se desili na tom mjestu.


“ Da, tu nalazim Amelu koja je provela rat u Višegradu i koja se sjeća šta se dešavalo na mjestu gdje danas niče Kamengrad. Amela zapravo ima aktivan odnos sa historijom, ona priča o prošlosti, ali i o sadašnjosti u jednoj opskurnoj atmosferi, u jednom odnosu i sa arhivom. I slikama ljudi koji su nestali. Nisam željela davati precizne podatke niti « legende », jer ovo nije klasični dokumentarac. Putem predmeta, slike, atmosfere, pokušavam da pružim gledaocu jedan prostor u kojem on sam pravi film, izgrađuje svoju misao. U toj atmosferi sve se vidi, sve se može pogoditi. Svaka ličnost u ovom filmu govori svoju priču, ja ne učestvujem u tom razgovoru, ja ih puštam da govore. U filmu nema osude direktne, niti dramatizacije, sve je mirno i upravo to daje mnogo snažniji efekat na gledaoca.
To je jedno drugo tumačenje.

I sve se događa u kamenu, oko kamena. Film i počinje sa zvukovima čekica, na gradilištu.

“Da, to je simbolika kamena koji se kleše, kamena koji se transformiše, kamen ruševine, kamen izgradnje, nadgrobni kamen… U Trebinju imamo priču imama Hasana koji svojim rukama gradi džamiju, i koji kaže :”Kad bi kamen mogao da govori”, pa zatim nadgrobni kamen na kojem tužno pričaju svoju priču Mustafa i Slađa, čiji je život protekao u sreći i zadovoljstvu u ovom mirisnom, nekad neodoljivom gradiću, a potom ih bacio negdje u daleko u izbjeglištvo, te danas grade budući grob na svojoj zemlji, jer to će biti jedini tragovi njihova nekadašnjeg postojanja na ovoj zemlji”;;

Andrićgrad vam je kreirao izvjesne probleme, i u nekim medijima ste svrstani u “pse rata”?

“Za vrijeme montaže, tražili smo preko Instituta za orijentalne jezike (Institut Inalco) prevodioca, i oni su našli nekoga koji je to uradio, scenario mu se nije dopao te ga poslao medijima u Republici srpskoj prije nego je film i ugledao svjetlo dana; tako je došlo do reakcija, prema kojima sam okarakterisana kao neko ko podriva, umjesto da radi na pomirenju, Kusturica je rekao da smo psi rata, itd…Međutim, poslije toga nisam imala nikakvih problema Neki su me čak poslije premijere filma pitali : Je l’ se ono radi o Kusturici, režiseru?”

Kakav je bio vaš kontakt sa stanovništvom za vrijeme snimanja s obzirom da ste po majci srpskog porijekla?

“To je bio čudan osjećaj, dolazim kao stranac, a u stvari nisam posve stranac jer razumijem jezik (ne baš sve), tako da sam istovremeno imala familijarni odnos sa ljudima, ali i ta dvojnost mi je pomogla da vidim neke stvari .
Zapravo, mene su tamo prihvatili kao nekog njihovog !

Na pitanje jednog francuskog novinara šta za vas spredstavlja Kamengrad, rekli ste da to mjesto upravo izgrađuje jednu novu kulturu u regiji, isključivo srpsku, a kako bi na taj način sakrio nedavnu prošlost ?

“ Da, Kamengrad je izgrađen na starom sportskom terenu na kojem su skupljani i potom pogubljeni Bošnjaci iz Višegrada. Na taj način ne samo da se ponižava druga kultura, drugo biće nego mu se jasno daje do znanja da za njega tu nema mjesta. Taj “autentični grad” instrument je falsifikovanja i ponovnog pisanja historije. Ljepota (o kojoj u filmu govore graditelji, kao dobro urađenom poslu) u stvari dobija jednu drugu morbidnu vrijednost i na neki način briše zločin.”


 

HOTEL EUROPE u Parizu

intervju sa Dinom Mustaficem


Kazališni komad ili monolog u pet činova « Hotel Europe » prema tekstu Bernard Henri Levya i u realizaciji Dine Mustafića , sa glumcem Jacques Weberom počeo je svoju parišku prezentaciju 9. septembra 2014, u pariškom teatru Atelie i igraće se do januara.
Uoči pariške premijere, na generalnoj probi, u posljednjim pripremama i radnoj atmosferi, razgovarali smo sa rediteljem Dinom Mustafićem, o njegovom iskustvu i umjetničko-političkom angažmanu.

Hotel Europe je, evo, stigao kući, da tako kažemo. Pred ovu parišku premijeru, kažite nam kako je došlo došlo do ove francusko-bosanske saradnje ?

Dino Mustafic : BHL i ja se znamo već dugo, ima tome i 20 godina ; upoznali smo se u ratnim okolnostima, i to zbilja, mogu reći, na prvim linijama fronta. Naime, tada smo moj kolega Danis Tanovic i ja snimali arhivske materijale o našoj oružanoj borbi, a BHL je baš tada počeo da pravi svoj slavni film « Bosna » jer je u tom filmu koristio neke materijale koje smo Danis i ja snimali. Naravno, i poslije rata ostali smo u kontaktu U jednom od susreta, rekao je da želi da napiše jedan komad o Evropi ali sa fokusom u Bosni. I da bi to uradio u sklopu 100-godišnjice od Sarajevskog atentata, jer to su trenuci u kojima se svi propituju o tome koliko događaji iz prošlosti utiču na budućnost i šta to znači za nas u ovom vremenu. Rekao je da želi da sarađujemo i ispratio sam proces pisanja. Tako je to počelo. Tekst je preveden, naravno, na engleski i bosanski. Komad je dakle, doživio kao što znamo svoju praizvedbu u Narodnom pozorištu 27. juna u Sarajevu, a potom i na Dan Srebrenice 11. Jula u čuvenom talijanskom teatru la Fenice u Veneciji. To znači da smo već imali probu pred publikom. Ovo je sad pariška premijera za koju dotjerujemo, reduciramo, jer stvari koje su u ovom tekstu pokrenute veoma su značajne i za Francusku u kojoj trenutno rastu ektremističke snage.

Kakvo je Vaše iskustvo i zapažanje o radu sa ovom ekipom u Parizu ?

« Riječ je dakle o jednoj monodrami u pet činova , o jednom političko-filozoskom komadu o tome šta je danas Evropa.