O autoru
Milenko Stojičić (1956. – 2019.), pjesnik, pripovjedač, romansijer, kritičar, esejist, antologičar, u Beogradu je studirao jugoslovensku i svjetsku književnost. Bio je predsjednik Podružnice književnika Banjaluka, radio na Radiju RS. Autor brojnih knjiga različitih žanrova. Član PEN centra u Bosni i Hercegovini...
Ove godine nas je naglo napustio pisac Milenko Stojičić koji je bio odani čitalac i saradnik Književne Sehare. S tugom ga se sjećamo.
JASNA ŠAMIĆ:
Kiš, eksplozija i ushit Kiš, „ružni Apolon“
Profesorice Šamić, Kišovo djelo, i danas, sa podjednakom snagom recepcije, pripada svima nama, bez obzira na naše “razdjeline” i razdijelbe, na nove države, a Kiš je ostao živ u sintagmi “naš pisac”. Počnimo prisjetnicu- priču o Kišu logičkim pitanjem: kada ste se upoznali sa Kišom, kojim povodom, u kakvoj atmosferi?
- Danilo Kiš ne pripada nikome - pripada najviše sebi -, pa zato moze pripadati svima. To istovremeno znaci da je on bio ono sto zovemo svjetski čovjek, iako to može zvucati kao banalna fraza. Ali, to što ste rekli je tačno; on se svuda osjećao kao “kod kuće”, i svuda je, nekako, bio tuđinac. Na neki način, i sama sam to osjetila, boraveći i živeći na drugim stranama svijeta, pa i u Sarajevu, koji je, poput tih „stranih“ sredina bio ipak, kosmopolitski grad, “šareni grad”, gdje je svega bilo. Te razlicite, „sarene sredine“ meni su sasvim odgovarale. I upravo taj osjecaj me je mozda donekle priblizio Danilu Kisu. Istovremeno, izgledalo da je ovaj pisac bio čovjek koji bježi od nečega... Upoznali smo se u Parizu, gdje sam ja boravila od 1977. godine, i tamo radila i odbranila tzv. Državni doktorat. Imali smo mnogo zajedničkih prijatelja, ali ne mogu da se sjetim tačno trenutka poznanstva. (Na primjer, Predrag Matvejević je moj prijatelj od djetinjstva, jer je studirao kod moga oca, Midhata Šamića. On je i Kišov prijatelj.) Da, viđali smo se, relativno često, od 1979. godine, posebno kod jedne zajedničke prijateljice koja je zivjela dugo u Parizu a porijeklom je iz Beograda, odnosno Boka Kotorske. Ona je lijepo kuhala, a Kiš je volio da lijepo jede. (Smijeh.) Izgleda da je i on lijepo kuhao, tako mi se barem hvalio i pozvao me na neko domace jelo – ne sjecam se vise koje – ali nisam otisla. Ta zajednicka prijateljica nas je – nas iz bivse Jugoslavije - često sazivala. Upečatljivo mi je ostalo jedno veče kod nje... Pili smo, naravno, Kis je volio da popije. Pio je, koliko se sjecam, tek od šest sati uvece, pa nadalje. Izgleda da je s nestrpljenjem cekao kad ce tih 18h, jer je prije tog bio nervozan, da, čekajući taj momenat koji ga je vodio do ushita i egzaltacije, tih izliva osjecanja koji su mu ocito bili potrebni, i njegov neodvojiv dio. U tome mu je vino mnogo “pomagalo” i u tome je on bio slican sufijama, misticima, kojima je vino sredstvo da se dosegnu misticka, ekstaticka stanja (ma kako dervisi- sufije tvrde da je vino samo metafora, odnosno simbol u tasavvufu). Moze se, dakle, i za Kisa reci da je bi jedna vrsta mistika. Ja sam u to vrijeme bila prevela jedan njegov članak, objavljen u “Nuvel opservater-u“ (Nouvel observateur) , pa smo i o tome razgovarali, dala sam mu bila da ga pregleda, da vidi da li je prevod korektan. I u tom Kisevom tekstu bilo je kritike društva, društava, totalitarizma, komunizma, nacionalizama. Bio je opsjednut time. Vraćali smo se zajedno sa tih sjedeljki, pošto je, u to doba, zivio u mom susjedstvu ... Naravno, viđali smo se i u Jugoslovenskom kulturnom centru, i u kafanama, i uvijek je Kiš bio “glavni” - uvijek je pričao više nego ostali, a mozda bi se moglo reci da je on bio taj koji je pricao , dok su drugi najvise sutjeli. Osim u Parizu, sretala sam ga i u Dubrovniku, gdje je on dolazio na odmor...
Mnogi su Kiša pokušali da “portretišu” riječima u boji sjećanja, da tako kažem. Bio je boem uvijek na putu između biblioteke i kafane. Mnogi su spominjali kako je volio da “galami” u časovima ushita natopljenog vinom. Kako biste Vi opisali Kiša, u toj jednoj lepezi raspoloženja?
- Da, volio je da “galami”, a i da pjeva! Ja ga nisam čula kako pjeva, ali su mi rekli da je jako lijepo pjevao i svirao gitaru. Volio je da galami, kao da je zelio da se dokaže pred samim sobom, da i sebe ubjedi u ono u što je druge pokusavao ubijediti. Takav sam ja imala osjećaj. Naravno, on je bio kompleksna ličnost i sve sto o njemu kazemo moze biti i tacno i pogresno u isi mah. Ja sam pokušala da u pjesmi koju sam Vam poslala iznesem svoje impresije o Kišu. Cinio mi se kao čovjek kojemu je jedina stvarna ljubavnica riječ - on je rijec obožavao i bio je uopste strastan čovjek -, a istovremeno je igledao i kao rob te iste svoje ljubavnice- riječi, verbe. Prva pratilja mu je bila cigareta. Imao si osjećaj da je to njegova i ljubav i mržnja – to je zajedno bilo u tom dimu koji je neprestano izlazio iz njega. A onda, tu je bilo i vino. To su tri stvari koje su se meni činile vaznije od ostalih koje se takodje njemu mogu pripisati, to su po meni najvaznije stvari, neodvojiv dio Kiseve licnosti. Istovremeno se mogao steci i utisak da je to čovjek koji je od necega stalno bježao, i stalno se vraćao tom istog od ceg je bjezao, da je bio u stalnom pokretu : odlazio i vracao se, i tako u nedogled. Bio je to i veliki šarmer, i šarmantan covjek, neki bi rekli i ženskar, uvijek okružen lijepim ženama. Ono što je mene frapiralo, i što me je uvijek iznenađivalo kad bih ga vidjela, to je da je da je on bio “ružan čovjek”, po nekim opštim univerzalnim valerima, ali kad bi progovorio, postajao bi maltene Apolon; transformirala ga je ta riječ, koja mu je davala izuzetan šarm. I odjednom kao da bi mu i bujna kosa zalepršala, sve je tad na njemu lepršalo, kao da je letio, kao da je stalno eksplodirao! Ali bez obzira na te ljude kojima je bio okruzen, a koje sam nazvala čak njegovim paževima, bez obzira na sve te žene koje su ga tražile i bile neke od njih i zaljubljene u njega (a i on se udvarao, nesebnicno, obilato, uvijek znajući da kaže pravu riječ ženi, a da ne bude banalni udvarac), bez obzira dakle na sve to – iz njega kao da je isijavala usamljenost, osjecala sam da je to neko potpuno sâm. Tako sam ga, dakle, ja doživljavala: dalekog, istovremeno užasno dalekog od svih svojih prijatelja sa kojima je i pio i razgovarao, objašnjavao im stvari, svađao se sa njima. A cesto se je prepirao sa prisutnima... Bio je poput čovjeka koji jaše na nekom dvogrbom oblaku – tako sam ga, eto, opet mozda samo ja osjećala i vidjela. Lebdio je i jahao na nekim kvrgavim i lahorastim “predmetima” istovremeno. Želio je da bude čvrsto dolje, na zemlji, ali kao da nije mogao. Ukratko, strastan čovjek, a znamo šta sve strast može da učini od čovjeka.
Dakle, ta pojavna dramaturgija kafane, geste i galama, smekšavala je i skrivala kamen koji mu je ležao u grudima, u glavi, na duši...
- Da, njega je to izazivalo!... A mislim da ga je najviše inspirisao totalitarizam – to nije mogao podnijeti. I nacionalizam, takođe, bar u to doba kad sam ga ja upoznala. Kod njeg je bio prisutan neki strašni revolt protiv nepravde koji se osjecao prisutnim do te mjere da je nekada i sam postajao nepravedan prema drugima, skoro da se pretvarao u ekstremnog antitotalitarca/antikomunistu. Sjećam se anegdote da je jednog Francuza, muza moje prijatejjice, optužio na jednoj sjedeljki da je i on ljevičar kao i svi ljevičari francuski, i da znamo šta su komunisti, šta su ljevičari, da je i on, taj Francuz, komunista koji ništa nije uradio protiv gulaga, da je, čak, doprinio tome ! Ovaj Francuz mu je tad odgovorio : „Eto, upravo si ti sad upotrijebio Staljinove metode i optužio me za nešto što nikada nisam bio“. Kiš je u svari bio krajnje paradoksalan čovjek!
Sjećate se, Kiš je perom pucao i u Satra, iz istih razloga!
- Da, da, da, pa imao je pravo! Nekada bi griješio samo u određenim ličnostima. Znao je da u nekim stvarima pretjeruje. On je bio narcisoidan čovjek, a znamo da su narcisi i nestretni ljudi, nesigurni u sebe. Sjecam se da je jednom javno rekao kako je naš jezik (mi smo ga uvijek nazivali “naš jezik”) bogatiji od francuskog jezika, što je alingvistički stav. U lingvistici nema bogatih i siromašnih jezika, nema lijepih i “ružnih” jezika. Svaki je jezik dobar kojim se mogu izraziti ljudi koji žive u jednoj kulturi. Onda je prozvao Paskal, ženu s kojom je živio, tražeći da ona to potvrdi. Ona je, očito, bila samosvojna ličnost i rekla je da je srpsko-hrvatski bogat u nekim stvarima a francuski u drugim: „Srpsko-hrvatski je na primjer bogat u psovkama a francuski nije“ . Eto, i toga se sjećam... Isto tako mi je jednom rekao kako ja divno govorim francuski, a kako grozno govorim naš jezik, kako “razvlačim” kad govorim. Sto je opet bilo a-lingvisticki. On je nekada, da, u tom svom revoltu pretjerivao, ali i tu je imao toliko šarma, da se čovjek nije mogao ljutiti, - na njega su se ljutili samo oni koji su mu zavidjeli, pa ga onda i prezirali, što ide uz sve to. On je stekao početak onoga stozovemo slavom, ne može se reći da je stekao slavu, jer je prerano umro. Postao je, naime, vrlo poznat ne samo zahvaljajući svojim knjigama, nego i toj svojoj ličnosti, svom sarmu, elokvenciji, kulturi, samosvojnosti... A znamo da je važno biti ličnost da bi se dopao i novinarima, i ženama. Žene su ga specijalno “uzdizale”! Ali i mnogi muškarci, - vidjela sam -, su mu se divili, bili neki cak naprosto zaljubljeni u njega. On je to primao kao nesto potpuno prirodnno, bez koketerije, nekad se i po malo i poigravao s tim. Ali nije nikad bio zlonamjeran, ni onda kad je izgledao neprijatan. A sam nije pokazivao ocaranost ni s kim. To je bio covjek kome se po prirodi stvari trebalo diviti, a on to primati kao prirodnu pojavu.
Vi odlično poznajete prilike u Parizu i Francuskoj - jesu li Francuzi pročitali Kiša, kakva je recepcija Njegovih knjiga u Parizu, za kojega Kiš kaže da je “kuhinja ideja”?
- Da je Pariz “kuhinja ideja”, to je bio možda u ono doba, kada smo se mi viđali i družili. Pariz je kontraverzan grad koji vrije; on je stvarao nove pokrete ali ne voli ništa novo! To je paradoks Pariza! Pariz je i tradicionalan i “ustajao”, takođe! To je jedna posebna priča. Kiš je jako poznat u određenom krugu ljudi. Njega ne znaju svi, ne zna ga tzv. siroka publika, oni koji znaju na primjer Den Brauna, i tu vrstu pisaca. Kiš nije ta vrsta pisca, niti ima tu vrstu slave. Istovremeno, nije ni kao Murakami. Ali, njega znaju mnogi pisci svijeta. On je veliki uticaj ostavio na mlade autore. Kod nas je bio mozda prvi pisac - gradski čovjek, jedan od prvih urbanih pisaca koji je imao i takve teme ! Bio je univerzalan i njegove teme su bile univerzalne ; možeš ga voljeti ili ne voljeti, ali je on “otkrivao” univerzalna pitanja! Zato se Kiš sviđa ljudima i u Americi (dopadao se i Suzan Sontag, koja je pisala o njemu, bila cak oduševljena njime), i mnogim drugim američkim piscima. Pisci u Francuskoj ga se takodje sjećaju. Na primjer Kundera – koga sam i ja imala priliku upoznati u isto vrijeme kad i Kisa - , dobro je znao Kiša, pa i Solers, takođe, koji ga je i objavio u “Galimaru”. Bernar Anri Levi ga je mnogo štovao i danas ga stuje; nedavno je objavio jednu Kisevu odlicnu pricu na francuskom, razlicitu od ostalih iz Grobnice i Enciklopedije mrtvih, ali za moj ukus mnogo privlacniju, zivotniju, neposredniju, i posebno vrlo duhivitu i tacnu, o pariskim intelektualcima, snobovima. Voljeli ili ne njegovu literaturu, Kiš je velik pisac ! Ali ne smijemo pri tome zaboraviti da je to, ne odlican, nego cak genijalan prevodilac. Njegovi prevodi Kenoa, Stilske vjezbe, ili francuske erotske poezije, koju je pronasao u Nacionalnoj biblioteci, pravo su remek djelo, i ti prevodi mogu da zive kao autonomna djela. Nevjerovatno uspjesni.
Kundera u jednoj tekstu “zavidi” Kišu, koji se nije deklarisao kao disident! I izjašnjavao se kao “posljednji jugoslovenski pisac”.
- Da, da... Pa kod nas i nije bilo disidenata. Bila je ipak drugačija situacija, nego što je bila u Čehoslovačkoj i drugim istočnim zemljama, iako su nas svrstavali u isti, istocni blok.
Sjetimo se one polemike, “hajke” bolje reći, povodom “Grobnice za Borisa Davidoviča”... Predrag Matvejević mi je, poput mnogih drugih, govorio, u intervjuu, da je taj napad uticao i na Kišovu bolest, na promjenu životnog ritma, na njegov tragičan kraj. Da li je to bio prejak udar na jednu ipak krhku dušu?
- On je bio u sustini jako krhak ! Izgledao je kao Narcis, a svaki Narcis je beskrajno krhak. Bilo je ocito da ga je sve to, itekako, do temelja rušilo! Ali je, istovremeno, imao i podršku od onih pravih ljudi, od najvećih intelektualaca i pisaca sa ovoga prostora. I iz Francuske je dobio podršku. To mu nije bilo dovoljno. I sve to ga je izazvalo da napiše onu veoma značajnu polemičku knjigu, “Čas anatomije”... Naravno, da je to uticalo na njegovo zdravlje. Sve utiče na zdravlje. To je banalna činjenica. Svaki stres utiče na zdravlje. Teško je reći do koje je mjere sve to izazvalo kancer u njemu. Dobro ste rekli – to nije bila polemika (dok je on bio veliki polemičar), nego rat koji se vodio protiv njega! Agresija, i to sa primitivnim “naoružanjem” na jednog nevinog čovjeka!... Pocelo je od tog da je njegovo djelo plagijat. Ali još niko do sada nije objasnio šta je to stvarno plagijat u literaturi ! Mnogi autori u Francuskoj su optuženi za plagijat. Postmoderna je čak dopustila slobodnu upotrebu „plagijata“. Mnogi autori koriste rečenice i pasuse drugih pisaca u svojim djelima, ne stavljajuci navodne znake ... Ali sta stvarno znači literarni plagijat?! Mnogi kažu – mi se inspirišemo nečim. Gete je govorio da nema originalnosti. Svi dugujemo, i to devedeset devet posto nasu „originalnost“ nasim prethodnicima. Andrić je bio medju prvima koji se inspirisao, prilicno doslovno, rukopisima koje je pronalazio u biblioteci. A i Kiš je isto tako radio u bibliotekama, inspirisao se rukopisima koje je pronalazio.
Dakle, knjiga “ide” na knjigu!
- Naravno, on je sam rekao da treba čitati prave knjige !
Upravo ste mi dali šlagvort za naredno pitanje... U “Času anatomije” Kiš , u odbranu svoje stvaralačke metode, koristi citate iz knjige Mithada Šamića, Vašeg pokojnog oca. Tako je dokazivao šta je citat, u čemu je njegova snaga, dokle se može i smije ići u citatologiji, kako se oneobičava dokument...
- Da, treba se upitati gdje se razdvaja dokument od fikcije. Da preciziramo – moj otac je imao državni doktorat koji se sastojao iz dva dijela. Jedan je bio „Francuski putnici u Bosni u devetnaestom vijeku“, a drugi „Izvori Travničke hronike Ive Andrića“. U to doba, kada je on radio taj doktorat, znam da njegovi francuski profesori nikada nisu bili čuli za Andrića. Moj otac je u dobroj mjeri proslavio Andrića u inozemstvu, a na odbarni njegovog doktorata, fransuki profesori su mu zahvalili na tom otkricu. Kad čitaš knjigu „Isvori Travnicke hronike“ vidiš do koje je mjere moj otac bio izvanredan Andrićev “advokat”... Da, Kiš je citirao mnogo to djelo. Stevan Raičković mi je pričao kako je baš on uputio Kiša na knjigu “Izvori Travničke hronike” moga oca, u kojoj je on, eto, poredio Andricev tekst sa originalima kojima se inspirisao, pokazao je dakle kako se Andrić koristio dokumentima, izvorima, posebno dnevnikom francuskog konzula, za pisanje fikcije. Ne zato što mi je otac, ali mislim da je to jedna izvanredna knjiga, vrlo potrebna, jer daje u mnogome odgovor na to delikatno pitanje „plagijata„ u knjizevnnosti, jer pokazuje tu tanku nit koja dijeli „izvor“ od fikcije. U islamu postoji “sira”, veoma tanka cuprija kojom prelaziš iz pakla u raj. Ta , vrlo tanka nit, tanki most koji vodi čovjeka između fikcije i dokumenta, između izvora, originala i “plagijata”, mogao bi se uporediti sa siret-cuprijom, kao simbolm neceg najtanjeg, tanjeg od dlake. Ponovimo da vrlo tanka nit nekad dijeli fikciju od dokumenta, i to je moj otac pokazao, a Kiš poslije koristio u svojoj knjizi. Tu delikatanu stvar mogu razumjeti samo ljudi koji znaju šta je pisanje, koji znaju šta je inspiracija, koji poznaju mehanizme pisanja, iako pisci žive od onih koji to ne znaju, od čitalaca koje se to ne mora ticati. A samo neki izvanredni umovi, ljudi od pera, kao što je bio Kiš, znaju to da artikulišu.
Dakle, mogli bismo reći da je sa druge strane sirat-ćuprije, te tanke linije koju spominjete, nijansirani dokument o kojem Kiš govori, opoetizovani, očuđeni dokument! To mnogi ne razumiju!
- Jeste, jeste... Svi se služe tudjim djelima ili tudjim rijecima na određeni način u svojim djelima. Pisce stalno optužuju za krađu. I ja imam sličan problem, iako se ja manje inspirisem dokumentom iz biblioteke, a vise stvarnim zivotom i modelima iz zivota. Ja živim taj život, živim od pisanja i znam koliko se, povodom toga, u čovjeku javlja etičkih pitanja, koliko moze da dozivi napada na sebe kao na autora, cesto nepravicnih – jer ljudi ne znaju da citaju fikciju, ne znaju je odvojiti od stvarnosti -, ti napadi o „prepoznavanju“ dolaze nekad od onih na koje utor ne bi ni us snu pomislio. To je s jedne strane laskavo, a s druge tesko za podnijeti. Pisac mora imati modele ! Kako ćeš pisati van nekog modela ?! Taj model je istovremeno i knjiga; drugi pisci su nas tome naučili. A i život sam koji živiš i okolina koju posmatraš, i to je model. Pisac je taj koji je slikar onih najskrivenijih detalja duše, i riječima pokušava uhvatiti kao ribar u mrežu raznorazne nevidljive stvari i da ih osvijetli, da baci svjetlo rijecima na sve ono sto “običan” čovjek nije u stanju da vidi, i da mu pomogne da ih sagleda. Ali, eto, kasnije se desava da pisce optužuju ili za „plagijat“ ili za „uvredu casti“... Meni je to sve tesko da shvatim. Na pirmjer danas u Francuskoj, sinovi tuže oca pisca što je pisao o njima, iako su imena promijenjena, znaci nije to više isti identitet. Čim ti promijeniš ime i neke situacije – to nikako nije vise taj čovjek koji te je inspirisao da pises ! I čim ga staviš u knjigu, to je već lik, a stvarnost koju si opisivao, fikcija. Ta stvarnost uvijek izmiče peru, ona je uvijek mocnija i slozenija od najvece knjige ... A suci danas u Francuskoj presuđuju u korist ljudi koji su, navodno, žrtve zloupotrebe intime, ličnog života. I te takozvane “žrtve” dobivaju velike novce za to. To je nametanje autocenzure, a ne cenzure. A autocenzura će vise uništiti književnost od bilo kakve kritike. Ja sam protiv vrijeđanja. I kad polemišeš trebaš biti elegantan. Sve se može reći na elegantan način koji ise boli od psovke. Ali tužiti nekoga zbog fikcije – to je van pameti ! To je blisko totalitarizmu. Kod nas se to dešavalo u komunizmu; prepoznaju lik Tita i optuže nekoga, i taj postane samo zbog toga slavan. Inače, nikada se ne bi proslavio da ga nisu osudili.
Još nešto je zanimljivo kod Kiša, kad je u pitanju uzmjetnost “oblaganja” dokumentarnog kamena. To je distinkcija lirsko -poetsko. On smatra da lirsko jezgro spašava knjigu...
- Prvo, je li, da kažemo šta je lirsko a šta poetsko... Lirsko potiče iz antičkog doba Grčke. Odnosilo se na pjevanje riječi ili na neku recitaciju uz liru. Pjevanje uz liru, uz instrument. Kasnije se to, naravno, proširilo i znači tekst (odnosilo se prvo na teatar, pa onda i uopste na neki tekst) koji je ličan, nabijen osjećanjima, osjećajnošću. To je lirika, je li tako? Nekada se rijec „lirsko“ upotrebljava i pežorativno – ako tu ima previše lirike, odosno egzaltiranosti, pa se nekada ta lirika pretače u patetiku. Kiš je, očito, bio protiv patetike! U njegovm stilu , bistrom kao najbitriji potok, nema ni primjese egzaltiranosti, euorije, pretjerane lirike, patetike. On je cak i protiv osjećanja u pisanju! Sto se poetskog tice, to je opet ono što je izraženo riječju, glasom, ritmom, koji je tu važan. Dakle, lirsko i poetsko nisu isto, jer, sve što je lirsko istovremeno je i poetsko, a što je poetsko ne mora biti lirsko! Hoćemo li reći da je Kiš insistirao na osjećajnosti? Zanimljivo, ja ne znam šta je on mislio pod lirskom dimezijom pisanja! Njegove knjige su po meni bile poeticne ali ne i lirske. Narocito one posljednje.
Lirski ton!
- Da, lirski ton, to znači individualan, ličan ton; znači da ima više poetičnosti od same poetike, gdje su prisutna i osjećanja. Njegove prve knjige su lirske. Ja ih jako volim. “Rani jadi”, “Bašta, pepeo”, to je za mene lirika, a “Grobnica...” je nešto drugo. Ali, ja se mogu apriori složiti sa Kišom...
Mislite li da je Kiš i danas „živ“ u knjigama koje su čitane?
- Živ je, naravno da je živ! I danas o njemu pišu. Evo, vi ste pravi dokaz toga – toliko poznatih pisaca ste angažovali da se prisjete Njega i Njegove literature! Nedavno je u Americi izašla knjiga o Kišu, biografija. On, dakle, jeste živ, prisutan, ali kod određenog sloja čitalaca i autora, pisaca...
Onih, dakle, intelektualnog čitalačkog i literarnog predznaka...
- Da, nije to Den Braun, kao sam rekla, nije to literatura za „široke mase“. To je, kako vi rekoste, intelektualna literatura, koja je nekada i „suha“, pomalo i artificijelna, ali, da, koja stalno živi. I Kiš je kao ličnost i dalje inspirativan, prisutan... Sjećam se, kada bi se pojavio negdje, on bi, kao glumac, „ispunjavao“ pozornicu, ili ekran. Što kažu Francuzi – „razbija ekran“! On bi zauzimao prostor i „širio“ se tim prostorom, a i prostor kao da se sirio od njegovog prisustva. Svi ostali su bili marginalni u tom času! On je imao taj talenat prisutnosti – da zasjeni druge. I danas je, dakle, prisutan, kao da nije mrtav!
Mnogi gradovi, Sarajevo, Ljubljana, Beograd, Zagreb, Subotica... postali su, na neki način, Kišovi centri, zahvaljujući generaciji mladih pisaca koji pronose značaj Njegovog djela...
- Da, i danas je Kiš važna literarna činjenica. Ko god ga je upoznao, ili čitao, nije ga mogao zaboraviti.
Upravo ste se vratili iz Dubrovnika, gdje ste se sretali sa Danilom Kišom. Tu je Kiš dolazio na odmor...
- Jeste, on je godinama išao u Hotel „Argentinu“... I ima tu dosta anegdota... Sretala sam ga kad sam bila i u drustvu sa nekim zajedničkim prijateljima, Francuzima. Bilo je tu najviše žena koje su ga čekale... Imala sam osjecaj da pola turistickog Dubrovnika slabijeg pola ceka Kisa da se konacno pojavi, jer je obecao da ce doci, da svi skupa nazdravimo. On nije lagao, pojavio bi se, na svom Pegazu, i onda „vezao i vezao“ kao Seherzada ... Jednom sam sjedila u Gradskoj kafani, i vidjela sam ispred sebe Kiša – sjedio je sa Kočom Popovićem. Nisam mu se javila. On se „derao“ prigušenim glasom, bio je strašno uzbuđen. Koča Popović je bio vrlo miran, siguran u sebe, kao da je „posisao“ cijelu planetu i držao je na dlanu. A Kiš je bio opsjednut špijunima, svuda je vidio špijune (imao je i pravo). Govorio je Koči – ovaj je špijun, onaj je špijun – šteta što to nisam zapisala... A Koča mu je stalno odgovarao: „Ma, među vama je najviše špijuna! Među vama, piscima je najviše špijuna! Pisci su špijuni!...“ Dobro se sjećam tog detalja. Ja sam otišla i nisam mu se javila taj dan. Našoj zajedničkoj prijateljici sam rekla – hajmo napraviti Kišu jednu malu „svinjariju“, pošto je bio isprepadan. Ja sam njoj ispričala od „a“ do „ž“ sve što je on rekao Koči Popoiviću. I, kažem joj, - sad Ti Njemu ispričaj i reci da si čula to, pošto se On bojao da i zidovi imaju uši. Ispričala mu je šta je govorio, i on se stvarno zabezeknuo! Rekao je – znači i u vazduhu postoje špijuni! Da bi ga razuvjerila, rekla mu je odmah potom da sam ja sjedila iza Njega i čula taj razgovor... Uostalom, da zaokružimo ta mala sjećanja, on je uvijek bio radostan da vidi ne jednu, nego više žena koje su uvijek kružile oko njega, i da izađe s njima, da im da komplimente, i da priča i o literaturi, i o životu, i o totalitarizmu... To je bio Kiš...
Milenko Stojičić. 07. 08. 2013.
|
|
