Jasmin Agić

SVIJET VIĐEN TUĐIM OČIMA

         

O autoru

Jasmin Agić je mladi bosanski pisac koji se rodio u Zenici gdje je završio gimnaziju; studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao knjževni kritičar, piše za Oslobođenje ; paralelno radi i za BH radio, kulturni program. Autor je brojnih pripovijedaka i drama. Živi u Sarajevu.


SVIJET VIĐEN TUĐIM OČIMA


Jasna Šamić : MOZART, Šahinpašić, Sarajevo, 2013.

Priča o raspadu poslijeratnog bosanskohercegovačkog društva najvažnija je tema naše, recentne političko – filozofske misli, ali na veliko čudo ta je tema ostala gotovo nepoznata savremenim bosanskim romansijerima koji već evo skoro dvije decenije odabiru pisati o svemu osim o vremenu u kojem žive. Ovo pravilo bi bilo aksionim da nije romansijerke Jasne Šamić koja, izgleda, svoj literarni put traži baš na onim divljim stazama koje svi ostali pisci njene generacije uporno izbjegavaju. Gradeći u svojim romanima imidž neustrašive autorice spremne suočiti se sa najtvrdokornijim predrasudama našeg savremenog društvenog trenutka, Jasna Šamić je nerijetko od strane dijela književne kritike, koja preferira tzv. postmoderni ptristup u književnosti, bila proskribirana kao odveć tradicionalna stilom i formom a izbor njenih tema mnogo puta je bivao klasificiran kao sablažnjiv i provokativan.Iako piše izuzetno društveno angažirano, daleko od toga da se njena književnost, zbog specifičnog izbora tema, smije reducirati na nekakve socijološke studije za svakodnevnu upotrebu, jer kada govorimo o načinu na koji se odnosi prema društvenoj stvarnosti, to onda znači da njena narativna pažnja uvijek biva fokusirana na tragiku pojedinca neodvojivog od socijalnog ambijenta u kojem djeluje. Jasna Šamić je pisac neke vrste kritičkog realizma, a društvena angažiransot njene književnosti gotovo u pravilu je podtekstualnog karaktera i nikada nije svrha sama sebi.

Roman „Mozart“, osim što naslovom, lijenog, čitaoca zavodi na izvođenje potpuno pogrešnih pretpostavki u prvom susretu s knjigom, priča je u kojoj je romansijerka kroz arhetipsku opoziciju dviju žena nastojala pokazati kako novonastali bosanski društveni kontekst uništava ne samo individue podređene njegovom nevidljivom sistemu međusobnih odnosa nego i posredno se uplićući u živote ljudi koji su ga napustili stvara jednu depresivnu atmosferu neuspjeha čak i onim ljudima koji žive daleko od bosanske društvene svakodnevnice. Realiziran kroz dva narativna toka pri čemu je jedan pozornica za retrospektivno evociranje drugoga Šamićeva u romanu prati sudbinu dvije žene povezane samo jednom potpuno banalnom činjenicom. Naime, obe žene dio svoga vremena provode u vozu međunarodne linije gdje vrijeme prekraćuju međusobnim ispovijedanjem. Voz, koji nosi simboličan naziv Mozart, prostorni je hronotop u kome su dozvoljena društvena prekoračenja i kao takav savršeno je mjesto da se životi dviju žena konfrontiraju u njihovim emotivnim pričama. Ono što njih dvije otkrivaju jedna o drugoj odmah na početku njihovog odnosa jeste da su obe blisko vezane za Sarajevo. Junakinja predstavljena kao bezimeni pripovjedač univerzitetska je nastavnica koja živi u Parizu i svake se sedmice zbog poslovnih obaveza vozi do Strazbura, druga se zove Lidia, prevoditeljica je i žena koja je dugo kao dio međunarodnog osoblja živjela u Sarajevu. Upravo ta činjenica više od bilo čega drugoga zbližava dvije žene, jer pariška je profesorica rođena Sarajka i strankinja u svijetu u kome živi.

U jednoj sasvim pojednostavljenoj interpretaciji roman bi mogao biti priča o neprilagođenosti pojedinaca konvencijama življenja u stranim društvima, ali takvo tumačenje ne bi nas odvelo do istinskog razumijevanja romanesknog štiva. Njih dvije, junakinje, funkcioniraju u priči kao strankinje osuđene živjeti u stranim sredinama, ali obe imaju ulogu objektivnog posmatrača stanja u kojem se društvo nalazi, a u trenutcima kada sučeljavaju svoje ispovjesti one zapravo korigiraju anahrone i okoštale predstave koje imaju o svojoj prošlosti i životu koje su ostavile iza sebe. Čin dijalogiziranja sopstvene prošlosti za obe junakinje ima katarzične posljedice, jer obe shvataju kako zarobljene sjenama prošlosti zapravo nisu u stanju obujmiti tragiku stvarnosti u kojoj žive. To njihovo odbijanje sadašnjosti i apsolutna okrenutost prema prošlosti doveli su ih u stanje odbrambene latergije a kada u vozu sučele svoje priče otkrivaju kako to nije agonalno sukobljavanje dva životna principa već prije dijalektičko otkrivanje istine o sopstvenim životima, koji iznenada postaju tumorni, depresivni, obeshrabrujući i ponajviše protraćani.

Razobličavanje ta dva po svemu različita svijeta ponajbolje se očituje u akutnoj nemogućnosti junakinja da pronađu svoje istinsko mjesto u njima i baš zbog toga one djeluju kao modus koji neprekidno izokreće sliku domaćinskog svijeta prebacujući klatno s pola savršenosti do njegove sušte suprotnosti. Napetost koja se gradi između iluzornosti savršenstva svijeta i njegove stvarnosti pokreće proces katarzičnog progledavanja u kome pogled jedne sintetički mijenja viđenje druge. Tek spajajući oba iskustva junakinje su u mogućnosti komponovati jednu nedvosmisleno preciznu sliku o sopstvenim životima. Čini se da je tek iskustvo druge uspjelo popuniti praznine u slici vlastitog života i zato je njihov susret, makar on u fabularnom razvoju bio inscenirano slučajno, dio jednog šireg, kozmičkog, plana u kojem se završava potraga o smislu vlastite egzistencije.

Kada se susretnu u vozu obe junakinje su već žene u poodmakloj životnoj dobi, obe su u potrazi za sigurnijim izvorom egzistencijalnih sredstava i obe su pomalo istrošene od života koji je godinama više donosio razočarenja nego uspjehe i radosti. Njihovo poznanstvo isprva je površno a odnos u koji stupaju obilježen je skepsom u uspjeh nekog dubljeg i intimnijeg zbližavanja. Ali, kako se njihove pripovjesti budu širile tako će i njihovo međusobno razumjevanje i međusobna simpatija rasti, jer bez obzira na nacionalne, jezičke i religijske razlike njih dvije dolaze iz jednog specifičnog društvenog miljea i ta činjenica zbližit će ih više nego bilo šta drugo.

Bezimena pripovjedačica je univerzitetska nastavnica porijeklom iz Sarajeva, a njena sugovornica Lidija je prevoditeljica iz Italije koja je dugo živjela u Sarajevu. Obe su podcijenjene i potplaćene intelektualne radnice koje osjećaju kako su rezultati feminističke borbe ženama poput njih samo donijele više obaveza i više odgovornosti. Nezadovoljna svojim lutalačkim životom, bezimena pripovjedačica svoj nomadski život vidi kao krajnji čin drame u kojem je poput kakve tragičke heroine doživjela životni brodolom. Živi u svijetu u kojem nije do kraja prihvaćena i u kojem je ostala neshvaćena, žudeći za mladalačkom slobodom i gradom koji postoji još samo u njenim fantazijama. Projecirajući svoju budućnost na mjesto iz prošlosti ona je zarobljena u jednom imaginarnom vakumu koji joj ne dozvoljava da racionalno obujmi stvarnost. Sarajevo koje je davno napustila za nju je eksteritorijalno mjesto, jedan savršeni mali svijet njene mašte za kojim žudi i u koji se želi vratiti. Mjesto i zvanje univerzitetske nastavnice i naučne radnice, s druge strane, zbog diskriminatorskog neprihvaćanja doživljava kao lično prokletstvo i individualnu kaznu, a život evropske univerzitetske zajednice za nju je je gnjila sredina puna lažnih vrijednosti, licemjerja i poltronstva. Kada u vozu za Strazbur sretne Lidiu neće ni slutiti da će ispovjest te neobične Italijanke srušiti sve njene snove o Sarajevu ostavljajući je zbunjenu na kolosijeku života s kojeg više ne može skrenuti.

Lidijina ispovijest centralni je dio romana, jer se njenim svjedočanstvom urušava imaginarno pripovjedačicino ubijeđenje kako je njen život tek prolazna stanka na putovanju do boljeg svijeta. Otkrivajući ružnu sliku Sarajeva, Lidia zapravo na jednom gnoseološkom planu otkriva pripovjedačici istinu o mjestu njene mašte, prisiljavajući je na taj način da iznova preispita svoja životna ubijeđenja i donese nove, radikalne, životne odluke. Kao dio poslijeratnog međunarodnog osoblja stacioniranog u Sarajevu po službenoj dužnosti, Lidia je imala priliku upoznati grad onakvim kakav on doista jeste. A Sarajevo se, na pripovjedačicino zgražanje, pretvorilo u moralnu močvaru nastanjenu bezskrupuloznim likovima, spremnim uraditi bilo šta što će im donijeti materijalni probitak i društveni ugled. To je grad koji je izgubio svoju dušu, dozvoljavajući da se duhovna elita odseli i ponizi, to je grad koji afirmira bogaćenje bez pokrića, kriminal i duhovno siromaštvo, to je grad sablasnih ljudi koji kriju svoju ratnu prošlost kupujući novcem alibi za sve zločine koje su počinili. Za jednu strankinju sa djevojačkim idealima i neupitnim moralom, Sarajevo je prije dolaska bilo simboličko mjesto uzvišenosti koje će se, nakon godina življenja u njemu, pretvoriti u moralnu kaljužu. Otrežnjenje koje je doživjela u Sarajevu, najverednija je stvar koju može predati nekadašnjoj žiteljici grada uvjerenoj kako je to još uvijek grad velike kulture i ekstragavantnih manira.

Izabravši pisati o poslijeratnom Sarajevu i problemima njegove tranzicije, Jasna Šamić je napisala roman veoma neobičan za našu književnost. Svjesna kako bi jedan aristotelijasnki komponiran roman mogao biti namjerno pogrešno protumačen, a upotreba sveznajućeg pripovjedača korištena kao izlika za hajkačku misinterpretation u kojoj bi sve izgovoreno bilo neznalački pripisivano autoričnioj ličnosti, Šamićeva, narativno lukavo, priču o poslijeratnom Sarajevu stavlja u usta jedne razočarane strankinje dok za sebe odabire ulogu naivne emigrantkinje, prihvatimo li nategnuto objašnjenje kako je bezimena pripovjedačica zapravo njen literarni alter ego. U takvoj konstalaciji pripovjednih instanci, autorica osjeća olakšanje u predstavljanju tranzicijskog sarajevskog mikrodruštva koje gledano sa kritičke distance nije ništa drugo doli jedna surova i disfunkcionalna sredina ogrezla u beznađu vlastitog ništavila. Jer, ono što odlikuje današnje Sarajevo, više od bilo čega drugog, jeste njegovo divljaštvo i nepostojanje jednog kultiviranog kolektivnog duha utemeljenog na građanskom moralu i ličnom poštenju. A posljednja, sumorna, poruka romana mogla bi se iščitati iz pripovjedačicine odluke da prihvati životnu stvarnost i pokuša posljednji put izgraditi svoj život bez upliva himera slatke prošlosti. Ta odluka dolazi iz jedne gorke spoznaje u kojoj je shvatila da je Sarajevo postalo grad za koji se više ne vrijedi boriti.