DEJAN ĐURIČKOVIĆ

Jedan francuski pogled na Njegoša

         

O autoru

Dejan Đuričković (1938 -2017), rođen u Banjaluci, dugi niz godina živio je i radio u Sarajevu, gdje je bio istraživač na Institutu za jezik i knjževnost, a potom profesor na Filozofskom fakultetu; bio je i dugogodišnji lektor za srpskohrvatski jezik u Strasbourgu (Université Marc Bloch); autor brojnih eseja i kritika posebno o srpskoj književnosti.

Prošle, 2017, napustio nas je iznenada Dejan Đuričković, koji mi je bio i dugogodišnji prijatelj, jedan od rijetkih sagovornika u Sarajevu. Time su mnogo izgubili njegovi prijatelji, kolege, civilizovani i obrazovani ljudi, i cijela Bosna. Ovih nekoliko tekstova koje uvrštavam ovdje posthumno hommage su ovom piscu i književnom teoretičaru i kritičaru.


Jedan francuski pogled na Njegoša


(Michel Aubin: Visions historiques et politiques dans l’oeuvre poétique de P. P. Njegoš, Université de Paris-Sorbonne 1972.)

Dvije knjige o Njegošu na francuskom jeziku, prve doktorske disertacije o našem najvećem pjesniku, odbranjene na Sorboni, pojavile su se iste, 1972. godine u Parizu. Jedna od njih, obimna studija Njegoš i Francuzi (750 str.) dr-a Krunoslava Spasića, kasnije izašla i kod nas u prevodu na srpski jezik (Kristal-Zaječar 1988), pozdravljena je kao značajan prilog francuskoj i jugoslovenskoj nauci o književnosti i 1974. godine nagrađena prestižnom nagradom Francuske akademije. Druga od ove dvije knjige, Istorijske ipolitičke vizije u poetskom djelu P. P. Njegoša (Visions historiques et politiques dans l’oeuvre poétique de P. P. Njegoš) Michela Aubina čeka još uvijek da bude i kod nas objavljena i da se uključi u veliki korpus njegošologije na našem jeziku (pored knjiga Ljubomira Nenadovića, Pavla Popovića, Nikolaja Velimirovića, Branislava Petronijevića, Jevta M. Milovića, Milovana Đilasa, Vojislava P. Nikčevića, Milorada Nikčevića, Dimitrija L. Mašanovića, Isidore Sekulić, Krsta Pižurice, Danila Radojevića, Jovana Deretića, i brojnih drugih).

Da se jedan stranac odvaži da o Njegošu, pored cijele jedne biblioteke monografija, studija i rasprava, piše novu studiju, da u tom moru stručne literature nađe jedan svoj, poseban ugao gledanja i tumačenja, doista je jedinstven primjer, pa bih ovom prilikom htio skrenuti pažnju na tu činjenicu i na ličnost uglednog profesora Michela Aubina, velikog zaslužnika za predstavljanje i tumačenje naše književnosti u inostranstvu.

Kao i većinu stranaca, Aubina je Njegošu privukla najprije jedinstvenost Vladikinog fizičkog lika i vijesti koje su o njemu pronosili razni putnici namjernici, misionari, diplomate, novinari…, a zatim te vijesti i drugi ponavljali i raznosili glas o njemu. Tako na primjer, jedan od njih, Bellefond, koji je o Njegošu objavio više članaka, i pod čijim imenom se, kao što je to prof. Aubin pokazao, krio Stanislas Bellanger, svjedoči o Njegoševom „ogromnom rastu“, a da je, u moralnom pogledu, bio „sušta blagost i dobrota“, da je strancu pri susretu s njim prvo padala u oči njegova ljubaznost i otmenost. A i mnogi drugi Francuzi su svjedočili o njegovim atletskim sposobnostima, vještini u jahanju i streljaštvu, i da je bio „za lakat veći od svog najvećeg vojnika“ (E. Denis). Kao lik, kao pojava, Njegoš je za sve koji su ga vidjeli uživo bio impresivan. A ne manje impresivno je bilo to da je taj čovjek, taj vladar jedne male zemlje, koju je već spomenuti Bellefond „vidio samo kroz barut“, u njenim brdima „svojim intelektualnim žarom i usamljenošću svog života izgledao kao Prometej vezan lancima za Kavkaz“, kako se Vladika činio opet jednom drugom Francuzu (X. Marmier), a da je svojom inteligencijom i hrabrošću „zaslužio jednu drugu pozornicu“, kako se o njemu izrazio još jedan od ovih brojnih svjedoka (J. Amero).

Suvišno bi bilo ovdje navoditi i brojna druga svjedočanstva o Njegoševom liku: za sve koji su ga uživo vidjeli ili su nailazili na opis njegove ličnosti, Njegoš je bio neobična pojava koja je privlačila pažnju. On je to bio i za mladoga Michela Aubina u vrijeme kad je razmišljao o temi za svoju doktorsku disertaciju.

Aubinovo djelo je naučna disertacija, djelo hladne, racionalne analize i prosuđivanja, ali ne manje, vidi se to po svemu, i djelo „duboke odanosti“ Njegošu (kako je I. Sekulić sama nazvala svoju knjigu o Njegošu), djelo dubokog razumijevanja za sve što je pjesnik i državnik činio i pisao. I možemo slobodno reći da je Aubin i vlastitim životom, svojom biografijom borca-antifašiste, učesnika u francuskom Pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, imao razvijen sluh i senzibilitet za Njegoševe teme, za istorijske i političke vizije njegovog djela, za ono o čemu je Vladika sanjao i šta mu se u skučenom životu njegove sirote zemlje događalo. Kao čovjek koji je vlastito iskustvo, vlastito osjećanje pravde i istine nadogradio i stručnim znanjem završivši i političke studije na Sorboni, Aubin je u svoj rad o Njegošu prirodno ugrađivao to svoje iskustvo i stručnu sposobnost analiziranja društvenih i istorijskih okolnosti u kojima je Njegoš živio i iz kojih je izrastalo njegovu monumentalno, najvišim čovječanskim idealima nadahnuto književno djelo.

Michel Aubin (1923–1996) je bio veliki zaljubljenik u cijelu našu zemlju, bivšu zajedničku, Jugoslaviju, čiju je istoriju i narode odlično poznavao. Srpski/srpskohrvatski jezik je odlično znao i govorio ga savršeno i bez akcenta. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1943) diplomirao je najprije engleski jezik u Tuluzu, gdje mu se porodica, porijeklom iz Ruana, bila sklonila od njemačke okupacije. Iste godine stupio je u francuski Pokret otpora, učestvovao u oslobađanju Pariza i bio odlikovan za ratne zasluge. Kratko vrijeme nakon rata bio je profesor engleskog jezika, istovremeno nastavio studirati i diplomirao u Institutu političkih studija u Parizu, a nekoliko godina kasnije (1958) diplomirao je i studij srpskohrvatskog jezika u Institutu orijentalnih jezika u Parizu. Od tada počinje njegovo trajno profesionalno bavljenje našim jezicima, književnostima, istorijom i kulturom. Najprije je bio lektor-profesor u Francuskom institutu u Zagrebu (1958–62), zatim, punu deceniju (1962–72), lektor na Univerzitetu u Beogradu. Nakon odbranjene doktorske disertacije na Sorboni (1971), o kojoj je ovdje riječ, postaje predavač, pa redovni profesor na katedri za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti, koja je na Sorboni osnovana 1972. godine. Na tom mjestu radio je sve do odlaska u mirovinu 1991.

Nakon položenog doktorata o Njegošu, prof. Aubin je nastavio da se bavi i brojnim drugim našim piscima i pojavama, nekima od njih i s komparativnog stanovišta — na pr. „Crnogorci Cypriena Roberta i Pjevanija Sime Milutinovića“ (Cyprien Robert je poznati profesor slavista koji je naslijedio Adama Mickiewicza na slavističkoj katedri na Sorboni), „Gorski vijenac i kult Zrinskih u hrvatskoj književnosti“, „Usmena i pisana književnost u Njegoševim prvim pjesmama“, „Voltaire i jugoslovenske zemlje“, i dr.). A prof. Aubin je dao značajan doprinos upoznavanju stranog svijeta sa našim „ljudima i krajevima“ i svojim učestvovanjem u brojnim kolektivnim djelima (zbornicima, enciklopedijama, rječnicima i sl.) pišući sjajne sinteze o srpskoj i hrvatskoj književnosti, pa i o slovenačkoj i makedonskoj. Bio je veliki znalac, po opštoj ocjeni njegovih kolega — jedan od najboljih stručnjaka u svijetu za oblast kojom se bavio. Za njegov rad odato mu je visoko priznanje izborom za stranog člana srpske Akademije nauka 1982. i izborom za dopisnog člana crnogorske Akademije nauka 1985. Na kraju, ne treba prećutati: da se profesora Aubina bolno dojmila krvava drama raspada Jugoslavije, zemlje koju je toliko volio i u kojoj je proveo najljepše godine svoga života. Njegov glas osude te drame, nažalost, u opštoj histeriji i divljačkoj raspojasanosti sile, nailazio je samo na gluve uši.

U tri dijela svoje studije (Počeci, Mladost, Zrelost) Aubin je u potpunosti obuhvatio Njegošev život, državnički i pjesnički rad, njegovo nemirno doba i njegovo učešće u njemu. U vrijeme kada se na Balkanu i u cijeloj srednjoj Evropi imperativno nameće pitanje osnovâ i granicâ narodnih cjelina i njihovih individualnosti, i Njegoš je svim svojim duhovnim silama uključen u traganje za odgovorom na to pitanje, koje se u najvećoj mjeri tiče i njegovog naroda. U trenutku kada on stupa na presto (1830) njegova Crna Gora je teritorija od 4.000 km2 nestabilnih i neodređenih granica (otprilike jedna petina današnje Crne Gore), čije se stanovništvo procjenjuje na oko 100.000 duša, a opet, i tako malobrojno, podijeljeno je na bratstva (plemena), koja razdiru samovolja i krvna osveta i kojima vladaju varvarski običaji (poput odsijecanja glave neprijatelju), plemena koja ratuju „za krst časni i slobodu zlatnu“, a mnogo ih je među njima koji, po tvrđenju Vuka Vrčevića, niti su kršteni niti do krsta mnogo drže. Eto, takvom zemljom i takvim narodom je Njegošu bilo dosuđeno da vlada i da iz njih crpi nadahnuće i ideje za svoje veličanstveno djelo zagledan u najviše čovječanske ideale i da se nosi sa nemjerljivim silama.

U uvodu svoje studije Aubin jasno naznačava pravce svojih istraživanja, a to znači, najprije, sravnjivanje djela vladara sa djelom pjesnika, ispitivanje njihovog međuodnosa i uzajamnog podsticaja. Aubinovo istraživanje, zatim, ide u pravcu otkrivanja u Njegovševim djelima istorijskih izvora i uticaja koje su na njih imali ili mogli imati ljudi i događaji. A zatim slijedi postavljanje osnovâ iz kojih se izvlače političke i istorijske ideje, njihova evolucija i situiranje u kontekst misaonih tokova epohe. Sve će to u studiji, krcatoj arhivskim i drugim dokumentima, biti potkrijepljeno i detaljno obrazloženo.

U prvom dijelu studije Aubin izlaže izvore, opisuje Crnu Goru kakva je izgledala u trenutku Njegoševog dolaska, zatim pretresa baštinu političkih i istorijskih ideja koje su mu u nasljeđe ostavili njegovi prethodnici. Tu od države, naravno, malo ima, i malo i može biti, i pored formalne vlade koju oličava institucija guvernadura, ustanovljena od njegovog prethodnika Petra I, pa potom obesnažena jer je u njoj vladika Petar I vidio opasnog konkurenta autoritetu i vlasti njegove porodice. Pa Vuk Karadžić piše da tu postoje „tragovi svih mogućih političkih režima a da je to ipak možda jedino ljudsko društvo u Evropi koje nema nikakavu vladu u pravom smislu riječi“. Postoji, istina, Zakonik, ustanovljen takođe od Petra I, ali se njegova primjena neprestano sudara s otporom plemenskog violentnog mentaliteta. Jedini priznati autoritet u zemlji je vladika, koji održava veze sa stranim svijetom-Rusijom, Venecijom, Austrijom i Turskom, s kojom se takoreći stalno ratuje. Vladika Danilo ovaj narod naziva „prokletim i bezumnim“, zemlju „ludom“, a Petar I piše da „pravedan i pošten čovjek nema mjesta među ovim narodom“. Ali u tom „prokletom i bezumnom“ narodu, koji je, kako će mnogo godina kasnije napisati Isidora Sekulić, „spoj velike darovitosti sa velikim primitivstvom“, iz generacije u generaciju, stvaran je i prenošen kult slobode i junaštva, ugraviran, kao u mermer, u epsku pjesmu, koju će Njegoš naslijediti kao jedinu poputbinu na svom putu pjesnika i državnika. Kult slobode i junaštva, kojim je kapilarno prožet crnogorski čovjek, valjalo je, međutim, Njegošu obuzdavati, nametati mu, ma i silom, zakone i učiti ljude civilnom ponašanju u, od plemena široj, društvenoj i državnoj zajednici.

U drugom dijelu svoje studije, Aubin kratko naznačava Njegoševo djetinjstvo i početak njegove vladavine do 1836. godine, a zatim analizira njegove pjesme narodnog stila i one književnog (više ličnog) iz tog perioda. Mladi pjesnik je još ponesen, lako uzima pero u ruku i pisanje mu izgleda lako kao narodni deseterac. Taj mladalački ton još ne daje ni naslutiti širinu i dubinu pjesnikove buduće vizije.

Najzad, u trećem dijelu Aubinove studije obuhvaćena je sva aktivnost Njegoševe zrelosti. Poslije ozbiljnih razočaranja, Njegoš jedno vrijeme prestaje pisati i tokom sedam godina samo povremeno napiše ponešto prigodno. A onda, počevši od 1844. godine, vraćajući se svojoj osnovnoj, pjesničkoj vokaciji, tokom perioda 1845–47. piše svoja remek-djela, da bi mu tu aktivnost naglo prekinuli događaji od 1848, a uskoro zatim bolest i smrt. I umjesto da dalje izlažem rezultate Aubinove studije, stavove i sudove koje ona donosi, ovo kratko slovo završiću citiranjem Zaključka ove studije (u vlastitom prevodu), u kojem autor sažeto i precizno rezimira ono što je prethodno, na 337 stranica, izlagao i potanko analizirao (sva Njegoševa djela, jedno po jedno, hronološki, opisom društveno-istorijskog konteksta, književnih, tradicijskih i duhovnih silnica koje se stiču u njima, izlaganjem pjesnikove vizije istorije, politike, nacije, postanka i trajanja svijeta i života uopšte):

„Njegoš umire mučen strahom od opasnosti koju crnogorskoj državi i nadanjima u oslobođenje Srba predstavlja akcija Omer-paše u Bosni i Hercegovini. On je čitav svoj život, svoju aktivnost državnika i svoje poetsko djelo, stavio u službu tih stvari.

Bilans njegove vladavine, ako se posmatrra samo teritorijalno pitanje, pokazuje se negativnim. Crna Gora kakvu mu je u nasljeđe ostavio Petar I izgubila je, u korist Austrije, svoje posjede u jadranskom zaleđu. Albanija mu je oduzela ostrva Vranjinu i Lesendro na Skadarskom jezeru. Nije uspio ni da učvrsti svoj suverenitet nad Grahovom, prema Hercegovini. Odbacujući uslove koje mu je Porta ponudila, Njegoš nije dobio ni Podgoricu, ni Zetu, ni Skadar, koji je tako za Južne Slovene ostao zauvijek izgubljen.

Njegoš je, ipak, znao da ojača veze koje su već ujedinjavale Cetinje sa hercegovačkim plemenima, da stvori i nove, koje će omogućiti njihovo integrisanje u Crnu Goru. Njegova prividna nerealističnost, njegovo odbijanje kompromisa sa Turcima, na kraju su stvorili mit u ime kojega će se zemlja boriti više od pola stoljeća.

Kao sudija svojih zemljaka i njihov port-parol pred inostranstvom i kao suveren ideje-uvjerenja da Crna Gora predstavlja posljednje neotuđivo parče srpskih zemalja koje su ostale slobodne, Njegoš je znao da se nametne Crnogorcima i da postane njihov apsolutni monarh. I uprkos svoje pansrpske ideologije, on je tako postao utemeljitelj svoje zemlje: njegovo poetsko djelo, odraz crnogorskog narodnog senzibiliteta, stvara kult koji gaje svi Crnogorci i koji će, paradoksalno, za mnoge od njih postati element vlastitog nacionalnog osjećanja.

On je znao da osujeti austrijske, turske i ruske intrige koje su mu pravili rivali i da se Evropi nametne kao suveren svoje zemlje. Znao je postići da Asustrija i susjedne paše, makar poluslužbeno, priznaju nezavisnost Crne Gore i da tu nezavisnost osjeti i Rusija.

Čim je postao vladika, on već vlada kao knjaz. Njegov nasljednik Danilo neće imati problema da ga pri stupanju na presto i njegovi zemljaci i strane sile prihvate kao laičkog vladara Crne Gore.

Dok još nije bio određen za nasljednika svoga strica, Njegoš se u prvim svojim pjesmama inspiriše brigom za održanje jedinstva i borbenosti Crnogoraca. Te pjesme nemaju drugog cilja do da ih informišu i da na njih utiču. Njegoš je tu samo pomoćnik Petra I, čije djelo usmene propagande nastavlja.

Njegova prva duža pjesma, Glas Kamenštaka, obraća se inostranstvu, Rusima naročito, od kojih očekuje spas. On je piše iz onih istih razloga koji su njegovog prethodnika Vasilija naveli da napiše Istoriju o Černoj Gori.

Njegovo poetsko djelo će se zatim, na književnom planu, uzdignuti visoko iznad skromnih ambicija vladika Vasilija i Petra I. Ali on je njihov nastavljač i njihove preokupacije nikada mu neće biti strane. On usvaja šemu crnogorske istorije koju su oni trasirali, iskorištava ulogu svoje dinastije, kojoj, u njegovim očima, Crna Gora duguje svoju nezavisnost i okupljanje pograničnih plemena oko nje. Ali on isto tako izražava i svoju vlastitu koncepciju crnogorske sudbine, koju odvaja od Rusije i postavlja u srpsku perspektivu. Crna Gora je za njega pribježište Srba koji nisu prihvatili ropstvo poslije poraza na Kosovu: ona je „gnijezdo“, „iskra“, „embrion Srbije“, „živi primjer“ borbe koju treba voditi protiv Turaka. Gorski vijenac daje tim slikama svu njihovu herojsku slavu, oslobodilačku sliku vladike Danila koji više od jednog stoljeća anticipira Karađorđev ustanak. Borba Crne Gore, invokacijom Miloša Obilića, nagovještava dobru vijest o oslobođenju čitave nacije. Jer Njegoš se ne zadovoljava, kao njegovi prethodnici, time da brani stvar svoje zemlje, on izražava i traži da odredi njeno nacionalno osjećanje.

Srbi nastanjeni u Ugarskoj stvorili su svoju intelektualnu elitu koja je izradila njihovu koncepciju nacionalnosti. Izloženi u habsburškom carstvu pritiscima katoličke propagande, oni su se oslanjali na Pravoslavnu crkvu da bi održali svoj nacionalni identitet. Sremskokarlovački mitropoliti, njihovi duhovni poglavari, smatrali su se nasljednicima srpskih patrijarha i ljubomorno su čuvali tradicije starog srednjovjekovnog kraljevstva. Za Srbe iz Ugarske, ideja nacionalnosti je, dakle, ostala prisno vezana za pravoslavnu vjeru kao za prošlost nekadašnjih dinastija. To je bila pouka koja je proisticala iz djela njihovih pisaca, istoričara kao što su Julinac ili Rajić, i pjesnika kao što je Mušicki.

Kada, po prvi put u jednoj od svojih pjesama, evocira crnogorsku prošlost u kontekstu srpske istorije, Njegoš najprije usvaja ideje tih pisaca. U pjesmiZarobljen Crnogorac od vile, on, poput Rajića, Crnu Goru predstavlja kao jedno parče Srbije. Kao Orfelin, kao Obradović, on personifikuje Srbiju, pravi od nje boginju nedostižnu narodu. Kao Julinac, on propast srednjovjekovne države vidi ne u porazu na Kosovu, kao što je to činila narodna tradicija, već u smrti mladoga cara Uroša.

Ti uticaji će ipak biti samo prolazni. Nastaje nova koncepcija nacionalnosti zasnovana na filologiji i etnologiji, koju zastupa Vuk Karadžić. Karadžić je, posredstvom svog učitelja Kopitara, bio usvojio ideje Herdera, za kojeg je „narodno“-nasuprot „književnom“-najautentičniji izraz nacionalnog duha.Od svojih prvih publikacija on ističe važnost narodnog jezika i narodnih običaja kao nacionalnih veza.

Njegoš se sa Karadžićem upoznaje u Beču. U pjesmi Srbin Srbima na časti zahvaljuje on na jedan stih Mušickog koji je konfesiju predstavljao kao faktor nacionalnosti, odgovara stihom kojim odbija tu funkciju religije i zamjenjuje je običajima. Osuđujući istorijsku ulogu srpskog plemstva i, malo kasnije, uSvobodijadi, veličajući hrabrost naroda, Njegoš Karadžićev sud, koji veliča vrline srpskog naroda na račun „više klase“, projicira u prošlost. Dva čovjeka uostalom dijele iste ideje o nedavnoj prošlosti nacije, kao što o tome svjedoči sličnost koncepcije Ogledala srpskog i četvrta knjiga Vukovih Srpskih narodnih pjesama.

Sve do posljednjih svojih djela, Njegoš će ostati vjeran ideji da duša nacije živi u narodu. On ne negira ni etnologiju ni filologiju. U Gorskom vijencu će se dugo zadržati na opisivanju narodnih običaja. U Pozdravu rodu na novo ljeto slaviće jezičko zajedništvo, osnovu nacionalne zajednice. Ali duši naroda on pridaje crte ljudske duše onakve kakvu zamišlja pod uticajem Milutinovićevih mističnih ideja i svog dugog razmišljanja u tišini. Daleku i slavnu prošlost nacije on utapa u preegzistenciju duše, božanske suštine, u koju vjeruje. „Veliki“, još jednom osuđeni u Gorskom vijencu , od tada se pojavljuju kao Anđeli Zla, odgovorni za propast srednjovjekovnog srpskog carstva. Ni sami vladari Nemanjići nisu tu pošteđeni, a Lažni car Šćepan Mali izvrgava ruglu njihov kult. Žrtvovanje „cara“ Lazara na Kosovu, koji poraz prihvata prije bitke, prećutano je, a Miloš Obilić, očajnički borac, figurira kao polubog-iskupitelj te nacionalne mistike. Jer kao što se čovjek, za Njegoša, razlikuje od životinje samo po sjećanju na svoju božansku suštinu i po borbi protiv Zla, tako je narod nacija samo po svojoj duši, tj. po čuvanju osjećanja svojih korijena, po svojoj borbi protiv ugnjetača.

Združujući naučne podatke, koji Karadžiću daju sigurnost, ili podatke ilirskog pokreta, sa mističnim razmišljanjem koje proširuje na istoriju, Njegoš stvara jedno moderno nacionalno osjećanje i postaje najsnažniji nacionalni pjesnik svoga naroda.“


Ključne riječi: Crna Gora, istorija naroda, borba za nezavisnost, ideje vremena, usmena tradicija, pogledi na društvene i političke prilike, odnos pjesnika prema tradiciji i živoj savremenosti, njegove istorijske i političke vizije.

Literatura:
- Michel Aubin: Visions historiques et politiques dans l oeuvre de P. P. Njegoš,Paris 1972.
- Krunoslav Spasić: Njegoš i Francuzi, Zaječar 1988.
- Isidora Sekulić: Njegošu knjiga duboke odanosti, Sabrana dela, knj. VI, Beograd MCMLXXVII.
- Paul-Louis Thomas: Michel Aubin (1923–1996), necrologie, Revue des etudes slaves, t. 68, fascicule 4, Paris 1996.