Jasna Šamić

Tarik Haveric i knjiga o vrapcima , ili
“I vrapci na grani”, RABIC, Sarajevo, 2009

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.


I vrapci na grani


U izdanju sarajevske kuće RABIC izašla knjiga “I vrapci na grani”, specijaliste za sociološko-ekonomsko-političko-filozofsko-religijska pitanja, autora /koautora, kako sam veli, nekoliko scenarija i suradnika na nekoliko filmova, i prvenstveno autora dva kapitalna djela, od kojih je jedno posvećeno autorovom profesoru, akademiku Muhamedu Filipoviću i analizi štamparskih grešaka u tekstovima pomenutog akademika, dok je drugo, o kome je ovdje riječ, svojevrsna medžmua kritičkih osvrta na društvo u kome je autor živio prije posljednjih balkanskih ratova devedesetih godina prošlog vijeka, i u kome trenutno živi i stvara.
Zbirku eseja “I vrapci na grani”, sigurna sam, sa radošću su dočekali mnogi čitaoci, a naročito prosvijećeni bosanski narod, istančanog sluha za sve filozofsko-političke risale, pa i ovu. Ako se pri tome zna da brojna pisma, autografi rukopisa i faksimile dokumenata, osobne analize i kritike « bosanskohercogovačke stvarnoti », zastupljenih u ovom bogatom štivu što broji približno 400 strana, dolaze od pera naučnika i profesora s prestižnog univerziteta u Zenici, onda je ovaj izdavački poduhvat sigurno od epohalnog znacaja i garant za demokratizaciju naroda i narodnosti Bosne, pa i mnogo šire.
Teško je ne složiti se s mnogim idejama autora Haverića, koji ima istinski demokratičan pogled na svijet, pa i na zbilju ove (nepostojeće) zemlje u kojoj živi. Pri tome ne treba zaboraviti ni još jedan detalj, a to je da se autor godinama školovao u Francuskoj, gdje je takođe prenosio svoja iskustva i znanja o demokratiji i balkanskim ratovima, šireći, dakle, poput mnogih drugih izbjeglica, Istinu o Bosni , na nestručnim zapadnim sveučilištima, tupoj, neobrazovanoj i neznalačkoj francuskoj publici (ovo posljednje je stav mnogih izbjeglica, a ne doslovan citat iz gore pomenutog djela). “Knjiga koju čitalac drzi u rukama nastala je da bi na najbolji način odgovorila svom naslovu. To treba shvatiti doslovno : metaforički frazem “I vrapci na grani” postojao je već neko vrijeme kao odabrani naslov prije nego što će biti popunjen odgovarajućim sadržajem, i prije nego što će taj sadržaj dobiti strukturu knjige koju sada ima”, već na početku knjige kaže njen autor, i čitaocu istog trenutka biva sve jasno o njegovim namjerama. Da bi pojasnio ideju vodilju u ovom eseju, isti autor potom dodaje : “Osnovni poticaj došao je iz teksta u kojem je jedan autor, u polemici vođenjoj na stranama
Oslobodjenja, ustvrdio da ‘o diskriminatorskom karakteru sadasnjeg ustavnog uređenja zemlje i diskriminirajućoj prirodi izbornog zakona pjevaju već i vrapci na grani’ ”. Kako se iz ovog kratkog odlomka može zaključiti, lepeza interesovanja ovog intelektualca svjetskog glasa je istovremeno i vrlo široka i vrlo “uska”, jer se pored globalne politike, Bosne i ustrojstva države bavi i mnogo beznačajnim temama, pa tako i nekim « glupanima ». Ja ću se ovdje pozabaviti upravo ovim, za povijest Bosne, efemernim temama.
Svaki, i onaj obrazovani i neobrazovani čitalac bio bi sigurno fasciniran, ne samo erudicijom, nego i vizionarstvom ovoga autora, da taj visoki intelektualac nije sklon i sitnim udarcima, odnosno insinuacijama na kojima ovaj, između ostalog, odavno gradi svoju karijeru velikog zeničkog profesora. Imala sam tu srecu da autor i mojoj malenkosti, koju slikovito u ovom djelu naziva glupačom što je studirala na “najuglednijim evropskim obrazovnim ustanovama”, posveti desetak stranica, u eseju pod naslovom “O stilskim figurama” (Cf. Tarik Haveric , “I vrapci na grani, op. cit, p. 334-340.) Zato sam, naravno, i obratila pažnju na ovo djelo, a ne zato što, kao intelektualno nedovoljno sposobna, nemam drugog , “lakšeg” štiva za čitanje. U tom eseju, autor se, naime, vraća na nekoliko mojih ironičnih opaski u vezi sa ovim “piscem”, tačnije na dvije rečenice, od kojih se jedna može pročitati i u mojoj knjizi “Pariški ratni dnevnik”, a druga u “dnevniku”, objavljenom u Danima , br. 87, tjedniku koji, ovim povodom autor eseja o vrapcima kolateralno ismijava, iako je i ovaj list sirom otvorio vrata njegovim naučnim dostignucima. Treba neizostavno podvući da je esej o mojim intelektualnim, i drugim (ne)sposobnostima sazrijevao u autoru punih petnaest godina, kada je objavljena moja prva ironična opaska u vezi s ovim bh “piscem”, (druga je obavljena prije više od deset godina u Danima). Kako autor, kao i ja, voli stilske figure, ali kako je ironija najopasnija od svih njih, budući vrlo malo razumljiva za široku publiku, moram i sama, zbog većine takvih čitalaca, objasniti šta ovdje želim reći, makar to izgledalo i kao pravdanje.
Boraveći, naime, godinama u Francuskoj kao izbjeglica broj jedan, čiji nastupi, kako i sam s pravom tvrdi, nisu nikad prošli nezapaženo u francuskoj javnosti, autor gore pomenutog djela je uspio svojim autoritativnim glasom da ubijedi francuske intelektualce, poput Sophie Kepes, koju citira kao organizatora brojnih skupova posvećenih “istini o Bosni”, pa čak i moje bliske prijatelje, poput francusko-turskog pisca Nedima Gursela, a onda i širu francusku javnost, da sam ja opasni islamski fundamentalist, islamski nacionalist, “tvrda bosanska strana”, zbog čega mi je, po rijecima Nedima Gursela, onemogućen pristup mnogim intelektualnim skupovima. Autor knjige o vrapcima na grani, ostaje vijeran svom stavu kad je moja malenkost u pitanju, obogativši moj portret u knjizi i sa psihološke, intelektualne i kulturno-civilizacijske strane, pa tvrdi da sam se prije mnogo godina, dok se u Bosni vodio rat, u pariškom “Théâtreu Abesses, sa nimalo damskom psovkom demonstrativno udaljila od jedne grupice Sarajlija medju kojima sam bio i ja ( tj. Tarik Haverić, prim. J. S.), i koji su svi redom odbili da potpišu neku peticiju podrške Aliji Izetbegoviću koju im je (misli se na mene, prim. J. Š.) poturala”. Ovim je Haverić, dakle, ne samo pokazao svoju « džentlmensku eleganciju », za koju ne treba silna pamet da se primijeti, nego i veliku moć za intrigu, laž, i insinuacije. Moram razočatrati čitaoce da ja nikad u životu nisam tražila nikakve potpise za podršku Aliji Izetbegoviću, čija su mi se zlodjela u tom času ipak činila beznačajnim u odnosu na Karadžićeva i Miloševićeva, pa sam njegovu ulogu gotovo zanemarivala. Ono što me je zanimalo, bila su Bosna i Bosanci (svih « boja »), pa sam jednom čak izjavila da sam « bosanski nacionalista, ali nacionalista svih onih dvadesetak nacija koliko ih je pobrojano u Bosni prije agresije ». Istančani poznavaoci francuskog jezika, poput T. H., razumjeli su samo sintagmu iz prvog dijela rečenice, «bosanski nacionalista », prevodeći francusku riječ « bosniaque », sa « bošnjački », iako je fr. izraz bosniaque najmanje od 19. vijeka označavao sve stanovnike Bosne, što svjedoče i francuski putnici u Bosni u svojim tekstovima; izraz, « bosniaque » zadržao je to znacenje sve dok u francusku prijestonicu nisu stigle žrtve poput Haverića, i P. Garde nije stvorio neologizam « bosnien », u značenju « Bosanci », izraz koji, međutim, malo ko upotrebljava ; na pomenutoj floskuli, svestrani intelektualci poput Haverića, odgurivali su na već, od osmanskog carstva razrađni bosansko-balijski način one za koje su uz to smatrali i nižim bićima, potkazujući ih kao islamske fundamentaliste, što je u savremenom francuskom jeziku u tom času bio ekvivalent za « teroristu » (dok izraz nije zamijenjen savremenijim, kao sto su taliban, pripadnik al-Kaide, ili samo islamist). Moram još jednom podvući da sam o Aliji Izetbegoviću i njegovim vizionarskim djelima iz filozfije islama sve rekla u « ozloglašenom » listu Dani, u tekstovima objavljenim u više nastavaka, i da me je od 1990. do danas, zanimao samo zločin, a nisu me interesovali nikakvi narodi, ni njihove vođe, kao i to da sam se od kraja devedesetih pokušavala boriti, hélas ! , za takozvanu multikulturnu i multireligijsku Bosnu. (Namjerno sam izostavljala naziv Hercegovina, jer me ni Hercegovci, što sam i sama porijeklom po majci, nisu nikad zanimali, budući da je Hercegovina – Hum, bila prije dolaska Turaka Osmana samo pokrajina, dio Bosne, domen bogatog vojvode (hercega) a nakon osmanskog osvajanja Bosne, samo jedan sandžak u Osmanskom carstvu, poput Zvorničkog i Kliškog , na primjer ; naziv Bosna, ponovimo, ostao je na snazi sve do austrougarske okupacije zemlje krajem 19. stoljeca). Istina je da sam, dok sam radila na francuskom radiju i u naučnom istrazivačkom centru Francuske, skupljala potpise za takvu, multikutlurnu Bosnu, skupa sa nekoliko entuzijasta, ali nikad za Aliju Izetbegovića ili bilo kojeg člana neke druge partije, pa čak ni Liberalne, kojoj je pripadao i Haverić, pa i moj tetak, moj drugi otac, Joža Engel. Druga laž – insinuacija kojoj u ovoj knjizi u vezi sa mnom pribjegava visoko obrazovani i visoko umni autor gore pomenute knjige, jeste da sam se ja u to doba « upinjala da nađe(m) svoje mjesto u novonastajućoj bosanskoj diplomatiji, po mogućstvu u Parizu da ne bi(h) morala da se seli(m), i da (sam) se odlučila za podrsku Vođi kao najpouzdaniji način … ». Svaki, pa i onaj najgluplji čitalac, složiće se da ovdje nedostaje fus-nota ili faksimil dokumenta koji svjedoči ove navode, kao i one gornje (o « peticiji za Aliju Izetbegovića »), a koje inače posvuda u knjizi dodaje/prilaže autor; faksimila, dokaza, niti fus-note ovdje, dakle, nema. Naravno da su ovo rekla-kazala, na čemu se inače temelje mnoga esejistička i naučna djela bosanskih intelektualaca. Isti autor mjesto dokaza, u nastavku gore citirane rečenice, ipak kaže: « .. no tome , kao ni bilo čemu drugome što se ne može provjeriti, nisam obraćao mnogo pažnje ». Ipak, obratio je na to pažnju nakon petnaest, i više godina ! Inspirisana autorom, i ja ću se osloniti na jedan « metaforički frazem », onaj što kaže da « gdje nema dima nema ni vatre », da bih objasnila autorove navode. To je vjerovatno bio jedan od tračeva među onim, za “karijeru nezainteresavanim” novopridošlim žrtvama, koje su se bez ”ikakve računice borili da prodre u svijetu istina o nama”. Prije svega, ne treba zaboraviti osnovno pravilo : čovjek, pa i naš autor Haveric, pišući o drugome, prvo piše o sebi, pa onda i o tom drugom. Vjerovatno je mnogo bliže istini ono da se upravo autor knjige o vrapcima trudio da se dočepa nekog diplomatskog mjesta, a kad nije uspio, dočepavsi se mikrofona, po Francuskoj, s jedne strane je odgurivao svoje bivše sugrađane, potkazujući ih kod Francuza kao opasne integriste/islamiste, a s druge strane se borio za neko unosnije mjesto u novoj sredini. Činjenica je da mi je tadašnji bosanski ministar za vanjske poslove ponudio da “pomažem (u) Ambasadi”, što sam jedno vrijeme i radila, na dobrovoljnoj bazi, ali pošto sam oduvijek smatrala, poput Remboa da je “patriotizam podvala”, ubrzo sam morala odustati od plemenite pomoći Bosni iz patriotskih razloga, nakon što sam se silno novčano zadužila, i nakon što sam spoznala da se, “pomažući (u) Ambasadi”, ne borim za Bosnu i njeno kulturno šarenilo, nego u glavnom za sačicu interešdžija, kojima je osnovni postulat vladanja državom “japaja” i “poslije mene potop”. Na kritike upućene u vezi s ovim, posebno nepotizmu koji vlada, “moj šef” me je ukorio riječima: ”A ti onda budi ruska princeza i peri suđe”. Tako se nakon nekoliko mjeseci okončala moja diplomatska karijera. I danas mislim da autor knjige o kojoj je ovdje riječ, pored izuzetnih intrigantskih sposobnosti, ima više kompetencija za diplomatiju od većine postojecih predstavnika zemlje u raznim krajevima svijeta, od kojih sve bivše stanovnike Bosne, pa o one najgluplje, oblije crvenilo na licu pri susretu s njima (ponavljam : čast izuzecima kojih je toliko malo da neću pogriješiti ako uopštavam; dovoljno je samo sejtiti se bh ambasadora u Beču za vrijeme rata, koji se intenzivno bavio švercom, a za koga svaki piljar s Čarsije djeluje kao engleski lord; ovoj temi u stvari treba posvetiti posebnu pažnju).
Pribjegavajući i ovaj put “metaforičkom frazemu” , autor knjige o vrapcima na grani završava svoj esej o “stilskim figurama” sljedećim riječima : ”Ako znamo, s Thomasom Mannom, da je moguće ‘sabiti genijalnost u orahovu ljusku’, ovih nekoliko dnevničkih redova uvjeravaju nas da se isto može učiniti i s glupošću. Toj ocjeni niukoliko ne protivrječe pozitivna znanja o visokim diplomama koje je dnevničarka stekla na nauglednijim evropskim obrazovnim ustanovama, naprotiv: konstitutivno-narodna izreka upravo i kaže da se “ne može biti velika budala bez velike škole’ “.
Iako su u ovom odlomku, mnoge sintagme teško razumljive za moju plitku pamet (kao “pozitivna znanja s visokim diplomama”, ili “konstitutivno-narodna izreka”), na kraju mi ostaje samo da se složim s ovim autorovim zaključkom i potvrdim da sam ja istina bila glupača jer sam i u Parizu i u Sarajevu svojom borbom s vjetrenjačama izgubila sve pozicije i sva radna mjesta, živeći u tijesnom iznajmljenom stanu više od trideset godina u Parizu, dok je autor pokazao izuzetno lukavstvo, koje se kod nas zove “pamet” , za što je dokaz i činjenica da je za svoje svestrane sposobnosti i zasluge dobio od Francuza ogroman stan u centru Pariza; napokon, želim da mu se zahvalim na interesu i pažnji koju mi je ukazao na desetak strana, a samim tim i na reklami. Njegova pažnja me je iskreno obradovala, i ne pada mi napamet da umrem od njegovih intriga, kako je to sebi dozvolio Mak Dizdar koga su još davno “ubili” srpski nacionalisti.
Neki prijatelji, koji su pročitali ovaj tekst, opomenuli su me da sam pretjerano elegantna prema ovakvim intelektualcama koje obrazovani Bosanci najčešće po francuski zovu “trou du cul”. Moji prijatelji misle zato da bih trebala progovoriti nešto više o “ljepoti” ovog autora, budući da on govori o moj “pameti”, i napomenem čitaocima da je usud tih “ljepotana” (koji su se “rodili stari, tusti i pogureni” ), “intelektualizam zla”. Drugim riječima, predodređeni su da postanu kad odrastu ili diktatori, ili “naučnici” i “pisci”. Ako bismo imitirali “piščev” stil, rekli bismo da diplome na toj “liniji bijega”, stvaraju dilemu: ili postati zao intelektualac, ili intelektualac zla. Smatram ovo neukusnim i mislim da, ako se zanemare autorove insinuacije i laži, pa i odsustvo etike kod izdavača RABIC, koji je bio i moj izdavač, a koji dopusta drugom autoru da širi lazi o svom ranijem autoru, ova knjiga, i ovaj esej o meni, zavrijeđuju sve pohvale.
Ps. Smatrala sam korisnim da se i šira ex-jugoslovenska publika upozna s ovim tekstom koji, makar najviše paznje obratio na moju malenkost, govori o intelektualnoj situaciji u Bosni, kao i u dijaspori, i o činjenici da se demokratija na Balkanu jos od izbijanja rata na ovamo gradi ne samo na pljački, nego i na intrigama i insinuacijama.