Jasna Šamić

O Jovanu Nikoaidisu i o
"KOSA MU JE BLISTALA, MODRA, SVILENKASTA"

         

O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.

 

JOVAN NIKOLAIDIS

KOSA MU JE BLISTALA, MODRA, SVILENKASTA

Bila jednom jedna prošlost, jedne grupe ljudi, jednog plemena i jednog naroda od zajednice plemena. Bili su sudari u jezicima, u molitvama, u vrisku i šaputanju. Sad smo se smeli drugim seobama, novim potragama, na novim letećim konjima lebde naše nevolje, a nove se gladi, plutajući, primiču sjevernim maglama nespokoja. Niko više ni da se sjeti da je sreća u malim stvarima i u prostoti, sitnim životima koji ne miču.

Ovim riječima počinje nova knjiga Jovana Nikolaidisa, i ne samo da daje ton ovim pričama, nego i rezimira cijelu ovu kratku i uzbudljivu zbirku, pisanu vrlo poetično, na način na koje su ispisane i dosadašnje knjige ovog autora, u kojima osjećamo u potpunosti atmosferu krajolika, odnosno krajolikâ koji u peru Jovana Nikolaidisa postaju naprosto junaci njegovih djela. Tako je i s ovom zbirkom kratkih priča.

Ali u ovom kristalno jasnom stilu i lijepim poetskim slikama ljudi i predjela, krije se istovremeno i oštra kritika novog društva, novog milenijuma, njegove globalizacije, tu posebno dominira kritika Balkana, kritika rata i ratova uopšte, kritika postratne politike u „Regiji“ i u svijetu, izražena i ovim riječima junaka prve priče, Sandra :

Migranti, azilanti, ekspatridi gastarbajteri, beskućnici Njujorka i beskućnici Balkana kao antipodi. Sve se stopilo u obijest ove civilizacije koja ne puca po šavovima već u središtu koje nije znalo konsolidovati svoje energije napretka. ...

Autor će nam reći i ovo, ne tješeći nas, ali upotpunjavajuću na taj način platno koje pred nama riše : „Sve ovo Sandro je izgovorio u hipu, maltene u jednom dahu, srčući vrelu gorku kafu od preprženih zrnaca arabike, ukočenog tijela na plastičnoj stolici sa osunčane terase, čekajući da se spora služba lučkog prijema smiluje i putnike istisne do izlaza iz carinskog depoa….”

Više nego priče u klasičnom smislu riječi, ovo su dakle male i tužne poeme o autorovoj sadašnjici, stvarnosti, o njegovom životu, kao i životu njegovih sunarodnika, ali i mnogih drugih osuđenika na lutanje. Na lutanje po svijetu ili u duši, u sjećanjima. Da je riječ ovdje o jednoj dugoj, nostalgičnoj poemi, svjedoče i slijedeće riječi o podneblju o kome Nikolaidis piše :

Valdinos je selo koje nad morem visi kao vranina gnijezda…

Ima u ovoj knjizi nešto od one tragedije ispisane poetskim perom ruskog pisca Babelja, u « Crvenoj konjici », ima želje da se raskrinkaju i osujete svi oni koji žele da pokore druge, a ima i one mudrosti koju srećemo i kod najvećeg crnogorskog, i jednog od najvećih balkanskih autora, Njegoša, ima prokosa i tačno oslikanog mentaliteta ljudi tog kraja, izraženih i slijedećim riječima : « Poštujemo tuđa znamenja, ali im se ne umijem klanjati. Ni milom ni silom. »

Ova poetska i šarena slika raznolikih lica, jezika, imena, naroda, ova pitoreskna poema gdje se ukrštaju slike prošlosti i sadašnjosti, slike rata i mira, lova na ljude i lova na patke, slike ljudi i slike životinja, ljudi i bilja, sve to što se uz to zguslo na istom mjestu, autorovoj domovini, gdje dominira uvala koja i sama ima poetično ime, Valdions, iscrtaće delikatnim potezima i slijedeći redovi :

„Njegovo azijatsko lice bilo je na desnoj strani rasječeno od gornje usne do razdjeljka riđe kose. Od te facijalne deformacije stradalo mu je oko – u vas je s te strane zjapila smežurana praznina. Lijevo oko je bilo golubije plavo i to je dodatno odbijalo onog koji bi stao predanj. Dodajte tome i nizak rast, gegav hod kao u pijanih kozaka, a ruke mu duge, sa sitnim šakama, prstima sa krvrgama i noktima punim crnog gliba. Sve je u njegovoj pojavi odbijalo.“

U priči-slici koja nosi naziv Oči, junak će zalelekati istim mirnim, i reklo bi se ravnodušnim glasom koji „slušamo“ od početka do kraja knjige, pojačavajući upravo na taj način dramu cijele zemlje, i cijele povijesti zemlje, povijesti koja se naprosto stropoštala na njene stanovnike i koje autor iscrtava :

„Ostaće jednom oko nas pustinja, a vjetar će nanositi smrad i kugu. Ova se zemlja prazni, ovo se doba ledi, ovi ljudi trunu. Ko će još da o jednoj muniki misli.“

Slika je crna, al i lijepa u svom mraku, a ipak nije pesimistična.

„.... Čekam da mi pomene devetstoosamnaestu, ali ne da starina riječima puta. Priča poznata, teška, no djedu preko usta o tome ni slova. Kao da ne žali? A oni koji to pamte znaju za bol i jed njegov. Poslije toga sjekao još mahnitije. Šumu koja kao da teret narodne nesreće nosi, pa je treba sravniti.“

I mi, čitaoci, kao da čekamo sve vrijeme nešto, istovremno imajući osjećaj da je i nama priča poznata od početka od kraja, kad pamtimo boje te boli koju nam je pisac naslikao i jed koji izlazi iz pera, kao da vidimo šume koje bi trebalo „sravniti“ kako bi se došlo do slobode; kako bi se odstranile „narodne nesreće“ jednom za svagda ?

Želim, razmažen, opet čuti ono što taji, a dobijam na polupraznim bisagama mladosti ljubav koju mi ostavlja kao da neće. Moj je sa svojom javnom tajnom, ja ću njegove oči jednom donijeti iz šume na dlanu. Tada da mu kažem da je svoj vid, ipak, imao kome dati; jednom će zelenilo šume opet zaiskriti u našem vremenu. Da ne brine, iako je sumnje napretek.

...

On nešto radi po kući – kao da je dan. Iznad moje glave upaljen je fenjer za ukućane koji će stići. Dolina žmirka. Rijekom teče šum vesala.

Strah me tišine.


Najpoetičnije „platno“ u ovoj knjizi je ipak portret oca, priča koja je istovremeno i oda životu, i oda starosti, i prolaznosti i trajanju koje jedino može vječno živjeti samo u sjećanju, odnosno u pričama, u knjizi; to je ni malo patetična slika, ali kao i ostale presvućena nijansama sjete.

Posljednja slika - priča u knjizi vraća se na lutalicu i lutanje kojima i počinje zbirka, i tako zatvara krug ove duge poeme o umiranju i ponovnom življenju.