Marko Vešović

Kako je nađen biser (dvije priče)

         

O piscu:
Marko Vešović je porijeklom iz Crne Gore (Pape), a od 1963. živi u Sarajevu, gdje je zavrsio studij književnosti na Filozofskom fakultetu i gdje i danas radi kao docent. Pjesnik je, esejist i prevodilac, autor brojnih knjiga poezije i eseja, prevođen na mnoge evropske jezike.

KAKO JE NAĐEN BISER
(DVIJE PRIČE)

       1. Ovo je istinita priča, što znači da može početi odakle bilo, čak i od grčkog kralja Aleksandra koji je umro od ujeda jednog majmunčeta. Može, zašto ne bi mogla, niko ne može kazati odakle počinje život. 
U mladosti, kad bismo mi, sarajevski pjesnici zasjeli u klubu Svjetlosti da pijemo i opanjkavamo komunističku vlast kako bi Radovan Karadžić imao šta dojavljivati policiji, Stevan Tontić nas je često zapitkivao: “Kako ono počinje bugarski jezik?”
Moja priča, znači, koristi se, ne sasvim bez prava, jednom od privilegija iz međucarstva gdje se golim okom ne razabira dokle se pruža život a odakle kreće Šeherezada. Počni, dakle, svejedno odakle, jer niko ne može ispasti iz svijeta. 

2. “Benžamen ne misli ništa u svojoj glavi. Zato je rđav. Benžamen est come bandera“, s visine obrazlaže Azur koji se maločas vratio iz škole. Majka Nadira, naravno, nije propustila priliku da ga narezili: ne smije tako pričati o svom drugu iz vrtića. Ispostavlja se, međutim, da je Azur samo citirao učiteljicu: tako mali, a već postmodernist! Koji trenutak docnije, otkrivam da Azur umije biti i filosof: “Gdje sam bio kad me nije bilo?” – pita Nadiru za trpezarijskim stolom, a sanjalački podupro podbradak desnim dlanom.

     3. Azur je rođen u Amienu, glavnom gradu francuske pokrajine Pikardije, koji leži na rijeci Somi, 120 kilometara sjeverno od Pariza. Ovo sam prepisao iz Krležine enciklopedije, ne zato što mi se omaklo, jer živu robu svašta se hoće omaći, već iz skromnosti: ko sam to ja da bih se mogao oholiti neprepisivanjem?  Ako ćemo pošteno, Azur je zasad Francuz, te nije čudo što njihov jezik govori mnogo bolje nego naš, čije riječi izgovara ukoso, pa im se akcenat, kao niz strmu ravan, skotrlja na posljednji slog, stoga ispadnu nakrivljene unazad, prema prošlosti, ka vremenima prije nego što se u našem jeziku dogodilo, niko ne zna kazati zašto, prenošenje akcenta za jedan slog prema početku riječi.

4. Azur još nema pet godina, što pored ostalog znači da je besmrtan. Pošto njegovo biće još nema ni početka ni kraja u vremenu, vrlo mu je zagonetno: gdje se krio prije nego je došao na ovaj svijet? Besmrtnici, kako je poznato, vole postavljati pitanja na koja, najčešće, nema odgovora, zato mu Nadira kaže: “Prvo pojedi supu”. Roditelji uvijek tako: ili te grde po službenoj dužnosti kad svisoka govoriš o drugovima iz zabavišta,  ili, kad ne znaju odgovor na tvoja pitanja, prelaze na naredbe, kojima žele prikriti svoju neobaviještenost.  “Ako budeš jeo, brzo ćeš imati pet godina”, dodaje Nadira, da ublaži zapovijest, ili da je preobrazi u koristan savjet: supa od krompira krije čarobnu moć da ubrza dječje vrijeme koje najčešće stoji, a i kad se umilostivi da se pokrene, ide sporije nego daždevnjaci. Odrasli, oni koji se ne stide priznati da su nekad bili djeca, pamte da su, na primjer, ljetnji raspusti znali trajati stoljećima. 
“A ti koliko imaš godina?”, pita Azur Nadiru. “Trideset pet.” “Onda si ti sve pojela”, zaključuje Azur, kome je poređenje glavno, možda jedino oruđe saznanja, zato bi mogao biti dodatno optužen i da je pjesnik. “Jeste, sve sam pojela”, kaže Nadira koja mi se žalila da je u Amijenu stalno umorna. U Bosni je radila čak i više, ali je ovdje uvijek iscrpljena. A nema gdje da napuni baterije. Takav priključak u Francuskoj ne postoji. I ne može da baterije zamijeni, jer takve se ovdje ne proizvode.

5.  Nakon ručka,  dok spiker na radiju govori o kozmetičkoj firmi Avon iz Njujorka, koja uljepšava žene već sto osamnaest godina, Azur u crtanki pravi sunce koje meni liči na crvenog pauka, a otac ga pita: «Šta ste danas radili u školi?” “Ne znam, nisam dobro vidio”. “Zašto nisi dobro vidio?» “Zato što nemam djeda. Svi imaju djeda, samo ja ne”. Pomisao na nemanje djeda opet ga je rastužila, a tuga u djetetu umije narasti toliko da mu začas zakloni cijeli svijet – eto zašto Azur često ne vidi ni šta se zbiva u školi.
Nedavno, Žana koji uopšte ne liči na Žana nego na Žaka, Azur je pitao: hoće li da mu bude djed? “Naravno da neće”, rekla je Nadira, “ti imaš svog djeda”. “A zašto nije ovdje?» “Zato što je u Sarajevu”. Azur je u Žana, koji je pljunuti Žak Prever, tužno pogledao i  zaćutao: kad se pomene Sarajevo, nema više pitanja. 
Jednom je Azur na televiziji gledao emisiju o Ruandi: ”Ono je tamo gdje je Sarajevo”. “Nije Sarajevo. Zašto kažeš da je Sarajevo?” – pita ga otac.“Pa tamo se puca”, kaže Azur, uvjeren da se svako mjesto gdje se puca mora zvati Sarajevo. Tamo, u Sarajevu, ima njegovog djeda po ocu. Tako mu rekli. Ali Azur bi se vrlo teško složio da ga ima, jer kako će te biti ako po Sarajevu ne prestaje pucati Karadžićeva artiljerija. I uopšte, za drugu djecu, riječi djed, baba, tetka, stric znače nešto puno. I posve opipljivo. A za Azura jok: dok stoji među malim Francuzima, čuje kako u tim riječima zvoni praznina koja te izvodi van dječjeg vrtića. Pa i van svijeta, možda. 

6. Onda je proradio moj čir na dvanaestopalačnom crijevu. Pozvan sam u Amien, na književni festival Leitura furiosa, da u razgovoru s bosanskim izbjeglicama nađem štof od koga ću, za dvadeset i četiri sata – tačnije: do sjutra ujutru –  skrojiti priču koja će, u sljedeća dvadeset i četiri sata, biti prevedena na francuski i potom pročitana na književnoj večeri.
Takva su pravila festivala.
Ali, tek što sam počeo priču o Azuru, dobih jake bolove u stomaku, jer sam noć prije pio bordo, zato sad kružim po hotelskoj sobi sa trbuhom u šakama, a zaboravio da od kuće ponesem lijekove. Zastajem pred ogledalom, na licu mi se umijesilo stotinu nabora, kao na čaršafu pod čovjekom koji pati od nesanice, i odjednom shvatih: ni svoj vlastiti  život, baš kao ni one osobe koje su gluhe a druželjubljive, nikad mi nije bilo lako, i sve mi je teže, podnijeti.  
Pio sam vino iz čaše s nogom tankom i dugačkom kao u rode, čak sam se u neka doba osjetio spremnim da rodi dodam i rit iz vojvođanske ravnice, jednolične kao guslanje. U dane opsade Sarajeva, jedan francuski izvještač kazao mi je da je njegov narod izmislio tri stvari: vino, ženu, a trećega se ne sjećam – možda sireve? Rat je završen, ja se obreo u Amienu, i, pošto se osjećam prestar da probam mlade Francuskinje, odlučio sam da kušam staro vino, i otišao sam toliko daleko da sam, u jednom vansvjetskom trenutku, kazao svojim domaćinima: “Život je odličan, odoka i izdaleka. Život je izvrsna stvar, ako se ne upuštamo u detalje“.
Da popravim dojam –  jer ko sam to ja da dijelim pljuske životu? – Azurovim roditeljima sam ispričao da ti Dalmatinac veli: “Ajmo se napit”, i popijete po jednu bevandu, a da Bosanac kaže: ”Ajmo nešto popit” i popijete litru štoka. I opet shvatih da sam pogriješio. Što god kažem na putovanju, ispadne naopako. Promašeno. Ne volim putovanje,  i nikad ga neću voljeti, jer tada ne postoji svakidašnjica, stoga vrlo brzo postaneš sam sebi tuđ, svaki čas kažeš nešto što ne liči na tebe, pitaš se jesi li to ti, jer si prestao osjećati sebe, a samo u svagdašnjem životu možeš biti sa sobom prisan.         

7.  Priča o Azuru je ostala nedovršena. Ne čudi me: nikad nisam sreo osobu koja bi u nedovršavanju bio izbirikanija od mene. I svejedno ko je kriv, život ili ja – uvijek se jedan od nas dvojice pobrine da stvar koju radim ispadne kao ručka krčaga koji je polupan prije ko zna koliko milenija. Polupan, mada nikad nije postojao. Ali da moj odlazak u Amien ne bi ispao posve zaludan, ovdje ću prepričati šta sam čuo o Azurovom djedu po majci. 
Kad je otišao u partizane, Azurov djed – ili će prije biti pradjed? Ne, nek ipak ostane  djed – a  zvaćemo ga Hajriz, jer sam, na svoju sramotu, zaboravio originalno ime, poveo je sa sobom nećaka Selvedina, koji je volio i umio da pjeva. Slično onom slavuju iz legende koji je pjevao sa trnom u srcu, i Selvedin bi, kad je u partizanima bilo najteže, a uvijek je bilo najteže, zapjevao svoje omiljene stihove:  «Oj, divojko, ti se ne udala dok ne vidla tri na nebu sunca, dok ne čula kako riba piva». Azurovog djeda, koji je bio iz Teslića, suborci su prozvali Gatalica, ne znam zbog čega, a njegovoga nećaka Biser, znam zašto, ali objašnjenje ostavljam za poslije, gdje će bolje leći u tekst. 
Selvedin je, od rođenja, bio stođavo, po bosanski rečeno. Ali radije ću ga  zvati Biser, jer iz tog nadimka čuje se partizanština koja je meni, otkako znam za sebe, imala opori miris hajdučke trave. Jednom mu je otac, čije su zabrane ovom možda odveć krilatom dječaku svijet činile preuskim, možda čak i pruskim, rekao da više ne smije brati zelene jabuke. Sjutradan, Biser se popne na najrodniju jabuku u dvorištu i svaki plod krvnički nagrize. Neki su brzo opali, ali dvadesetak ih je uspjelo da sazrije s Biserovim prstenom na kori.
Što me podsjetilo na studentske dane kad sam čitao, više se ne sjećam gdje, odlomke iz knjige Mavra Orbinija Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovičanskoga gdje se kaže da je Adam, od časa kad je stvoren, ostao bezgrešan samo šest sati. Orbini veli da je negdje vidio prilipe jabuke koje se zovu Adamove, a imaju na kori zlamenje kao da svaka zagrizena zubima! Nisam stavio navodnike, jer citiram po sjećanju, mada bih se smio kladiti da sam Orbinija tačno upamtio: nekad sam imao jako pamćenje, pogotovo za detalje, i iz knjiga i života, a danas, sve što doživim ili pročitam, brzo padne u ambis moje praznine, i bez odjeka.
Biser je volio orahe. U partizanima ih je smatrao prijekim lijekom protiv ratnih bolesti: skorbut, avitaminoza, čak dizenterija. I vazda je gledao da ima oraha u rancu: ako već ništa, barem jedan, kao amajliju. Francuski pjesnik Fransis Žam kaže: “Jeo sam oraha i zato imam dušu vjeverice”. Ne bi me začudilo ako bi se, na onom svijetu, preciznim instrumentima kakvih nema na ovom, ustanovilo da je i oraholjubac Biser ima vjeveričju dušu. Ne znam, doduše, koji bi od sudaca onkraj groba, u ovom slučaju, mogao biti za njega nadležan, jer je Biser, kao i pisac ovih redaka, bio ateista, što pored ostalog znači da nikad nije postavljao pitanje: gdje ćemo biti kad nas više ne bude?  
U bici na Sutjesci desilo se, prvi put u ratu, da se Biser i Gatalica rastanu. Nekoliko dana ranije, izgubili su svoju jedincu, i našli konak u krivonosog seljaka sa prstima čvornovatim kao vinova loza, koji im je dao nešto večere, i smjestio ih da spavaju u sijenu na štali, a Biser dobije pregršt oraha da krcka. Potom su našli svoje suborce i, kad je njihov bataljon krenuo u proboj lišen toliko nade da je Biser zaboravio stihove o djevojci  koja sluša ribu kako pjeva, njih dvojica se u onoj frtutmi razdvoje. Pošto se džehenem istutnjio, ispostavilo se da je Gatalica ostao živ, bogapitaj kako, a da je Biser zijanio glavu. 

           8.  Nisam odolio kušnji da ovdje kažem dvije-tri o bici na Sutjesci. Koje sam se sjetio u glavnom gradu Pikardije: na mnogim amienskim zgradama vidio sam, ne vjerujući svojim očima, jer mi je bilo kao da sam se odjednom obreo u Sarajevu, tragove granata i metaka. Objasnili su mi da su to njemački vlastoručni potpisi koje Francuzi nisu uklonili ni nakon pedeset i kusur godina. Rekao sam im da mi je, nakon ovoga rata, onaj postao razumljiviji. U ratu, život ti postane nepoznata sprava kojom ne znaš kako se rukuje, i svaki čas bi ti mogla u rukama eksplodirati. S tim novim iskustvom, bolje rečeno osjećanjem, za koje u miru nismo sposobni, čini  mi  se danas bliži drugi svjetski rat. Pa i bitka na Sutjeci.
U kojoj su Njemci pobili 1 200 partizanskih ranjenika čiji su leševi, docnije, nalaženi sa ugarcima zabodenim u očne duplje. Jedan moj poznanik, učesnik bitke, pričao mi je kako se na Sutjesci probudio pod zemljom. Prvo je pomislio: ovo sam ja mrtav! Tren potom shvatio je da je, u stvari, živ sahranjen. Od užasa, trgao  se, ispod zemlje, svom snagom i ponovo se obreo na ovom svijetu: granata je pala u njegovoj blizini i zagrnula ga zemljom a uzgred ga i onesvijestila.
Da je plan uništenja jugoslovenskih partizana bio u Berlinu savršeno zamišljen, neka posvjedoči  i ovaj podatak: Švabe su znali da narod hrani ustaničku vojsku, pa su njenu glavninu satjerali na teren rijetko naseljen civilima. Zato su partizani, za vrijeme bitke na Sutjesci, pojeli sve svoje konje. Tako mi je pričao krivoglavi Simo, rođen na Majevici, koji je imao lice ostarjelog slovenačkog pjesnika Otona Župančiča i bio vrlo durašan starac, ponosan na svoju žilavost: “Još se ja ne dam!”, govorio je. ”Još se ja držim za ovaj svijet ko čičak za pasji rep!”
Moj prijatelj Hamza Bakšić pričao mi je da je na Sutjesci bilo partizana koji su od gladi, iscrpljenosti i bombardovanja počeli halucinirati, pa i ludjeti. Jedan musliman se popeo na stijenu i zapjevao kao hodža sa džamije: ”Alah uegber!” Okolo trešte avionske bombe, granate i mine, a poludjeli partizan doziva Boga na arapskom. 
Hamza mi je pričao i kako je jednom, sa partizanskim režiserom Šibom Krvavcem, išao na Sutjesku: trebalo je da snimaju dokumentarni film, ali od svega, naposljetku, nije ispalo ništa. Pošto su popili nekoliko flaša sarajevskog piva, koje su prije rata zvali «klipače» – ne znam je li ta riječ preživjela nedavnu opsadu grada? – Hamza iziđe vani da isprazni mjehur. I nagazi na kost u travi. Podigne je: ostatak ljudske lubanje, nakon trideset i pet godina! Odjednom veliki problem: gdje da se pomokri? Gdje god pogledaš, ne znaš ko leži ispod?  Prosto nemaš gdje. Zato je Hamza sišao na Sutjesku. I u nju se ispišao.

         9. Završio se drugi svjetski rat i proteklo ne znam koliko godina. Biser  je imao dva sina, ali nije mi poznato je li ih stigao načiniti prije nego što se odao rušenju Trećeg Rajha, ili je možda, bar jednog, načinio kad bi iz bataljona skoknuo kući da se opere, presvuče  i pošteno se najede – na ovaj način je, 1944. godine, i mene napravio moj otac Velimir, također Titin partizan. Sad vam je stvar jasna:  ja sam vam, kako bi rekao srpski pisac Petar Kočić, blentavi Markan, a blentavi Markan zna da danas samo partizansko dijete, blentavi Markane, može biti toliko blentavo da pominje Sutjesku. Jer meni je, kad sam bio mali, Sutjeska, koja je današnjoj djeci daleka kao faraon Tutankamon,  bila živi dio svijeta, osjećao sam je čak i u mirisu hajdučke trave, koju u Sarajevu zovu kunica, a u mom zavičaju sporiš, jer se brzo množi, buja. U narodnoj zdravici se kaže: neka ti bog naspori i u domu i u polju.
Obojica sinova, Omer i Zlatko, veoma su sličili ocu, kao da je Biser postupio prema savjetu onoga Engleza iz priče Isaka Babelja: “Džentlmeni, djecu treba svojeručno praviti, džentlmeni!” Porasli Biserovi sinovi  i odlučili da nađu mrtvoga oca, za šta nije, ako ćemo pravo, postojao ni minimum nade, jer im niko od preživjelih nije umio ništa pouzdano kazati o Biserovoj pogibiji.
A priča Vasilija Šojke? U doba socijalističkih petoljetki, Vasilije je  u društvu često posezao za rečenicom: „Ovaj petogodišnji plam“. I zapne. Jer ne zna kako ide dalje. Ali, kad stane da, kršeći prste,  priča o partizanima, osjećao si se – rečeno današnjim jezikom – kao da si daleko od svog stana, pod kakvom nastrešnicom, bez kišobrana i novca za taksi, a kiša lije kao iz kabla, i ne misli stati satima. Vasilije jeste, doduše, svojim očima vidio kako je Bisera na Zelengori “presjekao rafal preko ovuda” – i rukom bi prešao preko grudi – ali njegovim sinovima ovo nije moglo biti od velike pomoći, jer taj isti Vasilije bio je na licu mjesta i kad je Savu Kovačevića, komandanta Treće udarne divizije, pokosio mitraljez, nakon čega je kazao: “Vaso, preuzmi komandu, ja pade”.

     10.  Njihovoj ekspediciji priključio se Biserov drug iz djetinjstva Velija Haznadar, čiji je punac zalutao u mećavi i bio nađen smrznut dvjesta metara od svoje kuće. Prije sukoba između generalisimusa Josifa Visarionovića Staljina i maršala Josipa Broza Tita, Haznadar je volio pričati o Rusu Mikolki –  upoznao  ga je 1944. godine, prilikom oslobođenja  Beograda –  koji je u drugom svjetskom ratu “odstupao do Staljingrada i nastupao do Berlina”. Poslije napada Informbiroa na Jugoslaviju, Haznadar je u društvu, umjesto o Mikolki  koga je, naravski, morao zaboravititi,  pričao o pousjeloj, ali dobro uščuvanoj i imućnoj curi kojoj je kalauzio đuvegiju, a kad joj je izređao sve njegove vrline, rekla je: “Jeste, pa da me jebe!” Gazeći kroz vučevsku, ili možda zelengorsku travu, iz koje su vrcali skakavci, kao varnice, Haznadar se sjetio djetinjstva, kad bi  iz dosade (a dijete se dosađuje kao kralj, što ne tvrdim ja nego Bodler koji je farbao kosu u zeleno), odjednom poželio da  je Bog, pa bi napravio pomor među skakavcima. Te ako postoji Svemogući, ne čudi me što je ljudska istorija ovoliko krvava, rekao je Haznadar, uz onaj uobičajeni pokret kojim kao da skida nevidljivu paučinu sa čela.

    11.  Teren koji im je valjalo pretraživati bio je pregolem. Prvog i drugog dana rezultat nijhovog traženja bio je ravan nuli. Koju su izmislili Arapi. U jednoj mojoj pjesmi iz mladosti postoje dva stiha koji mi, ni danas, ne zvuče sasvim promašeno: “Planeta Zemlja, ta igla u stogu vasionskom“. Za sličnom iglom su tragali i Biserovi sinovi po Sutjesci. Treći dan, kad su umorni, i s punim pravom izgubivši nadu, već pomišljali da odustanu od traženja, Gatalica je na jednom izbrešku ugledao orah, i došao mu kao neki išaret odozgo: “Kladio bih se, u šta god hoćete,  da je vaš otac eno ondje”.
Našli su ga. Gatalica je svog nećaka, iz čijeg je ranca, ili džepa, iznikao orah, prepoznao po vojničkom opasaču i po kutnjaku koji je slomio na orahu koštuncu. Selvedin je imao odlične zube: njegov osmijeh je otkrivao nisku zbog koje je u partizanima i dobio nadimak Biser. Ali, u ratu, od gladi, njegovi zubi su počeli da slabe i propadaju. Biser je, sjetio se Gatalica, slomljeni kutnjak protumačio kao predznak smrti, ali, ako i ne doživim kraj rata, rekao je, znam odlično da ćemo pobijediti. Između ostalog i zato što je imao nanu iz Tešnja koja je šezdeset godina ustajala pet minuta prije crnoga đavla, a njena izreka  «prvo pogledaš u komšiju, pa u sunce» i sad se pamti u narodu. Kad je Hitler napao Jugoslaviju, Biserova nana Ajša sanjala je grad koji je, u vidu petokraka, padao iz vedra neba. Komšije su se smijali njenom snu kao bapskoj izmišljotini, ali je profesoru Haznadaru je san bio vjerovatan, čak i dublje logičan, jer petokrake su zvijezde, a okle će zvijezde padati ako ne s nebesa?           

       12.  Umalo da zaboravim. Francuz, koji je s djevojkom iz Bosne prevodio moju nedovršenu priču o Azuru, čovjek sa gestama finim i mekim kao onaj pokret kojim džeparoši izvlače novčanike iz džepa putnika u tramvaju, pitao me: kojim je jezikom pisano moje djelce? «Srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorskim»,  velim. «Zar je tolikotežak?», kazao je, ozbiljno ili šaleći se, ne znam.       

        13. Dan pred moj odlazak iz Amiena, Azurovi roditelji odveli su me na grob Žil Verna, u čijem romanu Dvadeset hiljada milja pod morem kapetan Nemo juri divljač po svojim podvodnim šumama, gdje razloženi sunčevi zraci gotovo na svakom polukoraku stvaraju duge. Na putu do groblja, Nadira se žalila da je izgubila neseser. Azur je  pita:«A kako se nešto izgubi? Gdje to onda bude kad se izgubi?»
Još pamtim, kroz prozor auta viđena, dva drogirana mlada Fancuza koji su  blenuli u mene staklenim očima kao trofeji sa zidova u stanu mog brata od strica Miljana Vešovića, strasnog lovca. Upamtio sam i livadu sa različcima, plavim kao oči sarajevskih muslimana u čuvenom putopisu Crno jagnje i sivi soko  u kojem je engleska spisateljka Rebeka Vest opisala svoje krstarenje po prvoj Jugoslaviji. Odavno sam uvidio da, kao dozlaboga rđav putnik, ne treba nikud da mrdam, jer iz dalekih zemalja pamtim različke koji se svaki dan mogu vidjeti i u Bosni.
Nadira me fotografisala skupa sa Žil Vernovom nadgrobnicom. Azur ukopistio da se sa mnom slika, ali mu roditelji nisu dozvolili, našto jer udario u plač  i  njegove suze su danas, u mom pamćenju življe od svega što sam za četiri dana vidio u Amienu, ako ne računam jedan suton ljubičast kao postave koverti iz moje mladosti. Mada ganut njegovim plakanjem, nisam se usudio uzeti ga u naručje: nisam znao priliči li na grobu slikati se sa djetetom. Nisam znao valja li se, što rekla moja majka Darinka.
14. U Sarajevu sam nakadno dopisao tri sitnice koje ne zaslužuju zaborav.  
U amienskom zoološkom vrtu vidio sam zvjerku čija je boja zelena, ako je vjerovati djedu srpskog pisaca Branka Ćopića, na čijem je kavezu pisalo “jugoslovenski vuk”. Nestalo SeFeReJe  kao kad obrišeš maglu s prozorskog stakla, ali, pošto zvjerke ne zarezuju istoriju, jugoslovenski vuk spokojno nastavio sa postojanjem. Doduše – u kavezu. Sjećam se i da sam tu, pred kavezom, Azurovim roditeljima pripomenuo: “Nacija, riječ do čije ispraznosti današnji vlastodršci toliko drže”. Inače, svi mi oni liče na Milaču, moju komšinicu iz djetinjstva, koja je imala nepogrešiv dar da svakome kaže baš ono  što voli čuti. Tog poređenja nisam sjetio u Amienu, nego ga dodajem danas. Ali jesam održao, ne bez nadahnuća, predavanjce o tome šta se kod nas u ratu dogodilo, naravno, gledano iz ugla onog koji odbija da bude zazidan u naciju. Pošto je to bilo davno,  pamtim samo jednu poredbu:  jugoslovenski narodi su odjednom postali kao oni stari supruzi koji jedno u drugom gledaju lopova.
U Amienu su mi pokazali katedralu iz 18. stoljeća koja se ubraja među najvrednija ostvarenja francuske gotike, a istorijska jezgra grada je i nastala oko katedrale. I ovo možete pročitati u Krležinoj enciklopediji, ali se u njoj ne može  naći podatak da amienska katederala ima najveću zapreminu na svijetu, kako je, ne bez ponosa, pripomenuo Francuz, zbojit i živolazan šironja, rečeno rječnikom Sime Matavulja, koji nas je odveo do katedrale u koju, na žalost, nismo mogli ući: tih dana sa nje su strugali gar, zato nisam imao prilike da iznutra osjetim njen prostor. Ali jesam upamtio, nad katedralom, oblak na jednoj nozi i rumen kao flamingo. Bio je vrlo dostojanstven, valjda zato što ga za desetak sekundi više neće biti. Učinilo mi se duboko dirljivim dostojanstvo onog najprolaznijeg na svijetu tu, nad katedralom, koja stoji vijekovima.   
Na amijenskoj pijaci, gdje su tezge nudile svježu prozu povrća i liriku voća, a ananasi imali krljušti kao biljni šarani, čuo sam  priču o krompiru koji su u Francusku donijeli Španci, ali je dugo smatran isključivo stočnom hranom. Francuski apotekar Taj i Taj hemijskom analizom je ustanovio da u krompiru ima hranljivih sastojaka dovoljno da može služiti kao ljudska hrana, ali, ni nakon toga, niko od Francuza nije htio da ga jede. Stoga su skovali urotu protiv naroda, ali ovaj put za dobro naroda, kako bi kazao Ivan Cankar, slovenački pisac čiju je prvu knjigu pjesama po naslovom Erotika ljubljanski biskup Kakoseonozvaše dao spaliti, a ovo nije prepisano, nego znam iz prve ruke, i treba da znam, pošto mi u diplomi piše da sam profesor jugoslovenske književnosti. Pomenuta urota protiv francuskoga naroda sastojala se u sljedećem: parcele zasađene krompirom čuvali su vojnici čiji je zadatak bio da ga ne sačuvaju, nego da krađu dozvole narodu koji se pitao: šta li je, Isusa ti, to toliko vrijedno da ga čuva vojska? I tako, zagolicana znatiželja pučanstva krala je krompir, sadila ga, jela i, malo-pomalo, krompir se proširio po cijeloj Francuskoj.    
15. Istinite priče mogu se završiti bilo gdje.
Recimo, korejskim gradom Pusan, u kojem i sad postoji mjesto gdje su svojedobno zaziđivani na smrt osuđeni: daju im malo vode i hrane, i zazidaju ih, kao Jugoslovene u naciju, ostavljajući samo otvor za oči da gledaju vani dok čekaju smrt.
Ova se priča mogla završiti i pitanjem: koliko je puta punac Velije Haznadara, svunoć kružeći bijelim paklom na Bjelašnici, prošao pedesetak ili stotinu metara daleko od svoje kuće ne znajući da je spas na dohvatu ruke?
Ili pitanjem: zašto je Francuzima kozmetička firma Avon iz Njujorka, koja  uljepšava žene već sto osamnaest godina, toliko važna da moraju o njoj pričati na francuskom radiju?
A mogao bih, za kraj, da odgovorim na Azurovo pitanje: gdje je bio kad ga nije bilo. Bio si onaj sjaj u očima tvog oca u času kad je prilazio tvojoj majci. Tako je, ili nešto slično tome, rekao američki pjesnik Alen Ginzberg.
Hoću da kažem: istinite priče nemaju poente. Kad je jedna priča izmišljena, uvijek joj se nađe završetak, veli Verkor. Jedna istinita priča čestito se i ne okonča a već počinje nova, jer životu, onome van knjiga, nema ni početka ni  kraja. Ako je tome tako, ko sam to ja da, za ljubav književnih pravila, koja su sad ovakva sad onakva, sad nikakva, dovodim u pitanje vječitu bit života?
U isti mah, svjestan sam da ćeš do te biti vrlo teško doći ako, iz kukavičluka, probaš vino, umjesto Francuskinja. Koje mogu, razumije se, da te uvedu u mnogo dublje tajne života negoli čaša bordoa što stoji na jednoj nozi kao flamingo. Svjestan sam i da je moj talenat za izmišljanje priča mršav kao kanarinac, stoga sam cio vijek bio prisiljen da zapisujem tuđa kazivanja, a da bi ova priča ipak imala nešto što liči na svršetak, u pomoć mi je neočekivano priskočio san kako stojim, pijan kao majka, na službi božjoj u amienskoj katedrali. Što bi, po svoj prilici, trebalo shvatiti kao bukvalizovanu metaforu: meni kao ateisti, dok sam budan, čini se da samo pijan možeš vjerovati u Boga, što je, uostalom, blisko Marksovoj definiciji: religija je opijum naroda. Definiciji vrlo tačnoj, ako mene pitate. Stojim, dakle, pijan na misi, a prilazi mi pokojni Dario Džamonja – koji je, svojedobno, mada još dječarac, kao veliki s nama u klubu Svetlosti pio o lajao protiv komunizma kako bi Karadžić ma šta da prenese policiji –   vadi iz torbe smeđu polulitarsku flašu, zvanu klipača, pruža mi je i, uz onaj njegovski osmijeh, veli: «Piva hladna ko išta”. 
Nagnem flašu, a pivo, dok slazi u moju gušu, kaže «gr-gr-gr», kao grlica.  Nakon toga sam se probudio i utvrdio da je moj san izazvan bolom od čira na dvanaestopalačnom crijevu, jakim kao onda, u amienskom hotelu. Ustao sam, popio ranisan, i pred ogledalom, u kojem sam opet vidio nešto sa čime se odavno nimalo ne slažem, pomislio: bešale, gdje ću biti kad me uskoro ne bude?              

        SESTRA MILANA MILIŠIĆA*
Meni je ime Milica. Kad je htio da bude prema meni nježan, Milan me zvao Milicija. U ovom ratu sam ostala bez brata i bez majke. Više nemam nikog. A i bolesna sam.
“Ne zaboravi da imaš Boga”, kaže mi komšinica.
E, zbilja baš, to stalno zaboravljam, mislim se ja. Ali ne vjerujem da će zbog toga meni Bog zamjeriti. Tu smo da zaboravljamo. Kad ne bismo zaboravljali, ne bi nas ni bilo. To je moje lično mišljenje.   
I ja sam završila fakultet, ali sam se poslije toga razboljela. Ljekari su rekli da sam oboljela zato što sam u životu bila prezaštićena. Živjela sam pod staklenim zvonom: majka, tetka, ostala rodbina, svi me, sa sviju strana, branili od života, i baš to me, vele, uništilo.
I Radovan Karadžić me liječio. Tablete koje mi je on propisivao pomagale su mi, neću da kažem. Ali se onda ispeo na brdo i počeo da me gađa granatama. “Pa što si me, onda, liječio, je li? Što sam, onda, pila tvoje lijekove?” – mislim se ja. Ali tješim se da nisam jedina. Ko zna koliko u Sarajevu ima nas kojima je Karadžić prvo davao tablete, a onda – granatama po njima.   
Na komodi su stajali njegovi nalazi i recepti, jer nisam mogla da upamtim lijekove koje mi je propisao. I jednom pogledam onako. I vidim razgovijetan njegov potpis i uhvati me strah. Šta ako neko od ljudi koji mi dolazi  vidi taj potpis i upita me: šta ti je ovo? Pa zgužvam sve te recepte i nalaze i bacim ih u vatru.
Milan me stalno korio: treba jednom da počneš brinuti sama o sebi. Da sama sebi ložiš vatru, da sama sebi ovo, da sama sebi ono.  Molio me: ne budi izlempana i raspekmežena, ako ne uradiš nešto ozbiljno za sebe, umrijećeš mlada.
I odvoji se od majke bar dva-tri sata dnevno. Fizički se odvoji. Ubiće te  to što si stalno uz majku, što si se  pretvorila  u njenu dadilju, što drukčije i ne postojiš osim kao njena dadilja. Milan je mislio da je za to najopasnije za mene: neću nikad odrasti, vazda ću ostati dijete zato što sam majkina dadilja.
Govorio je: ajde na Trebević, ajde na Baščaršiju, ajde na kliniku, ajde gdje god znaš, idi u knjižaru, idi u.. u... u – ma znaš gdje! Bavi se bilo čime što nije ________
*Milan Milišic – srpskohrvatski pjesnik koga je u prošlom ratu ubila jedna od srpskih ganata, ispaljenih na Dubrovnik (autorova napomena).
gospođa Olga Milišić, što nije titranje oko Olge, što nije bolesni strah za Olgu. Ako hoćeš prevodi filozofske tekstove, ti si čini mi se zaboravila da si diplomirani filozof, ako hoćeš zavedi neoženjenog komšiju; ako hoćeš sviraj violinu, to je sasvim svejedno. Milicija moja, učini nešto, nije majčin život u tvojoj ruci, nisi ti anđeo Gospodnji da

 

smrt i život dijeliš. Ali u tvojoj ruci jeste tvoj život, i nemoj ga baciti u smeće  tako divljački, moli te tvoj brat.
Ali ja, onda, Milanove riječi jesam slušala, ali ih uopšte nisam čula.
Majka bi vam, sigurno, mnogo ljepše nego ja ispričala za Milana. Jer ona je puno čitala, a Milan joj redovno donosio knjige. Posljednja se zvala Običan dan od Gončarova. Zabilježila je čak i dokle je došla.
Milan je u djetinjstvu bio stođavo. Kad prekardaši, otac ga zaključa u verandu dok ne zamoli za oprost. Jednom je s djecom čupao ćeropane. To su muškatle. Komšija kaže: “Ovaj Milan, ko hajduk, čupa ćeropane, a njegova majka, gospođa Olga, sjedi i čita i baš ti je nju briga”.
Čitala sam i ja prije nego što sam se razboljela. A onda me prošla volja za čitanje, ostala mi jedino volja da satima gledam u svoje ruke, ili u plafon, ili u jednu tačku. A sad, kad sam ostala živa u ratu, ne mislim da ću više ikad onako gledati. Nadam se da neću, a ko će znati sigurno? 
Da je živa, majka bi vam sigurno ljepše nego ja ispričala i ono o ustašama. Sa Milanom je iz Dubrovnika pobjegla 1941. godine. Sjela na uskotračni voz, s djetetom u naramku, da se od ustaša skloni kod rodbine u Sarajevu. Onda ustaše zaustave voz, sve Srbe poskidaju i pobacaju u jamu. Samo majku i Milana nisu bacili. Majka je jednom ustaši stalno ponavljala:  “Pogledaj ovo dijete, pogledaj ovo dijete”. I onaj ustaša pogleda Milana. I sažali se. Pa kaže onim svojima: “Propustite ih barem do Sarajeva”.
Milan je o tome i pjesmu napisao. Zove se Pretres. “E baš bih ga volio upoznati”, znao je reći često. “Volio bih vidjeti kako izgleda, šta priča, i uopšte”.  Pa pita mamu: pamti li kako je taj ustaša izgledao? Majka kaže da ne. Niti ga je upamtila, niti ga je zaboravila. Pa kako to, boga ti? – pitamo mi. Ona jeste u njegovo lice gledala, ali ga vidjela nije. Od straha. Od toga je u Milanovoj pjesmi nastalo ono čudo ”koje ne možeš prepamtiti i ne smiješ zaboraviti”.   
Milan je uvijek tvrdio da smo bili jako siromašni. Tvrdoglavo je ponavljao: “Mi smo bili siromašni, mi smo bili siromašni“. To mi je jednom dosadilo, pa sam pitala majku: “Jesmo li bili?” A ona: “Kako smo mogli biti siromašni kad je Milan imao kinderfrajlu, a ja kuvaricu?”
Onda ja, sljedeći put, velim Milanu: “Milane, upamti, mi nismo bili siromašni. Jer si ti rastao uz dadilju, a mama čitala knjigu dok njena kuvarica pravi ručak. Ali, ako to tebi treba za tvoju pjesmu, onda nek ti bude da smo bili siromašni”.
Mama bi onda rekla: “Koga Bog obdari na jednoj strani, na drugoj ga ostavi prikraćenog, isto ko moj Milan što je ostao prikraćen u zdravom razumu”. A tako nekako i jeste bilo.
Strašno je mrzio jednog majora sve dok nisam shvatila da ga mrzi zato što misli da je major najviše dokle se u vojsci može napredovati i objasnila mu da je to mali čin. Nije činove znao, jer nije služio vojsku. Kad sam mu objasnila, zaključio je da se ne isplati mrziti tako mali čin.
“Ja neću u vojsku, radite šta znate, ali ja neću u vojsku“, rekao je kad je završio fakultet. I ujko Nino ga oslobodi vojske: nađe ljekara koji će ga osloboditi. Ali je trebalo je da mu Milan ponese pare. Kaznio ga ujko Nino: morao je lično Milan da ljekaru ponese te pare. Znao je: moraju se za to dati pare. Ali, kad je došao kod ljekara, para nigdje. Pretraživao po sebi pola sata, a para uopšte nema. Onaj ljekar ljut, shvatio to kao Milanovu sprdnju. I Milan se vrati kući, a pare mu u zadnjem džepu.
A jednom je Milan ukrao tramvaj. Jeste, jeste, u-kra-o. Govorilo se da se jedino tramvaj ne može ukrasti. On je htio dokazati da ta izreka nije tačna. I ukrade tramvaj, i stane bježati s njime, i slupa ga cijelog, i bude suđen i veliku odštetu plati. Majka bi vam to ljepše ispričala, bila je vrlo obrazovana, a ne ko ja: danima gledaj u plafon, ili u svoje ruke, ili u jednu tačku.
Onoga dana, kad je Milan poginuo, ja sam preležala na kauču, gledala drugi program, i nisam sebe mogla nikako natjerati da ustanem i upalim prvi, a na njemu je javljeno za Milanovu pogibiju. Izjutra me zove Abudlah Sidran telefonom: “Milice, muka mi je. Milan”.  Šta je s Milanom, pitam ga. A on opet: “Milice, muka mi je. Milan”. Poslije nazove me Šahbaza i kaže da je Milan ubijen. A komšija koji je ispred vrata čuo naš razgovor kaže: “Nije čudo što su ga ubili. Oni hoće da pobiju sve viđene ljude. To im je plan”.
Znala sam da ne smijem ni plakati, ni vrištati, jer ako majka dozna za Milana, odmah će umrijeti. Starost i bolest i nemoć bili su su je skroz ispili, došla ko paučak, evo ovolišna, ma nema je uopšte. Morala sam, kako znam i umijem, skriti od nje smrt Milanovu, da i bez nje ne ostanem. Jer ako majka umre, ja ću se ubiti. Šta ću sama na ovome svijetu?
Počeše dolaziti ljudi s flašama rakije na žalost, a ja nikoga nisam smjela da pustim u kuću, jer će se majka odmah sjetiti i reći će: “Milica, otkud kod nas ovoliki ljudi kad mi nemamo toliko prijatelja?” Pa sam njihova saučešća primala ispred vrata, u hodniku.
Jednom iz Zagreba zvala Nikoleta Svilokosić, prva Milanova ljubav. Pita: zna li mama za Milana? Ne zna. Violeta onda veli da će doći u Sarajevo i kazati joj. Jer svaka majka ima pravo da zna za smrt svoga djeteta. Ja počnem plakati! A Mario, naš stanar i student medicine, uzme slušalicu i kaže: “Gospođo, vi možete doći u Sarajevo, ali ako to pokušate reći staroj, ja ću vas u tome najsurovije spriječiti. Noge ću vam polomiti, ako treba”.
Poslije Milanove pogibije, dođe njegova Jelena da obiđe majku i mene. Prije toga mi telefonirala. Dođi, ali nemoj majci kazati da je poginuo, velim joj. Ma kako ću joj ne kazati? – pita ona. Kako mogu Milanovoj majci pogledati u oči, a ne zaplakati se? Kako je mogu gledati kao da ništa nije bilo i praviti se da je Milan živ? Onda nemoj ulaziti u kuću, kažem. I srele smo se nas dvije u gradu, popile kafu, posjedjele pet minuta, i otišle.  
A majka stalno zapitkuje: šta je s Milanom? Ja joj lažem. Javlja li se? Javlja. Šta kaže? Ja izmislim. Kao da mi neko kazuje. I čudim se samoj sebi: kako ovo sad odjednom umijem lagati, a nikad prije nisam umjela? Lagala sam da spasim majku a time sam spasavala i sebe. Jer ako majka umre, ja ću se ubiti. A evo vidite da nisam. U životu ništa nije kako si vjerovao da jeste. To je moje lično mišljenje.
O Milanovoj pogibiji ima tačno osamnaest verzija. Pričali su kako je kome odgovaralo. Prva je odmah razglašena u Beogradu: ubili ga ustaše, silovali njegovu ženu Jelenu i odveli je u nepoznatom pravcu. Posljednju je verziju objavio je radio Bar: da je Milan poginuo u automobilskoj nesreći. A jedna Pavićević Borka napisala je da je Milan poginuo dok je išao po vodu. Ali nije. Ubila ga granata u našoj kući, dok je prelazio iz sobe u kuhinju.
Meni je u ovom ratu bilo najteže što nemam nikog da mi odnekud dođe. Mnogo sam se stidjela pred komšijama što meni nikad niko ni otkud ne dolazi. Pa kad mi je došla Milanova Jelena, isto ko da me sunce ogrijalo.
Jednom, poslije rata, pričam s njom. Pita me: koji su mi dani u ovom ratu bili najgori? Ja kažem. A najljepši? Pa to je najlakše pogoditi. To je ono kad si mi ti došla. Ona mi ne vjeruje. Ja velim: jeste, jeste, najsretniji mi je bio dan kad sam se mogla pohvaliti pred komšijama da je i meni neko došao. Meni samoća više teška nije. Ja sad znam da se može sam na svijetu. Da se od toga ne umire. Ali sam se pred ljudima mnogo stidjela što nemam nikog da mi dođe. Jer to je isto kao da nisi ljudsko biće.
I tako, majci sam lagala, ali je ona često znala kazati: “A Bog zna, sinko, je li on i živ u Dubrovniku?” Kao da me namjerno puštala da joj lažem? Da joj laganjem Milanov, a time i njen, a time i svoj život produžujem? A ja sam joj lagala svašta. I da ćemo se za Božić svi okupiti i na ražnju okrenuti jagnje. Sad ne bih umjela slagati ni stoti dio onoga.
Ali je mene počelo da peče što joj to krijem. Znala sam da je Nikoleta Svilokosić rekla istinu: svaka majka ima pravo da zna za smrt svoga djeteta. Pa sam tri dana pred njenu smrt, kad više nisam mogla izdržati, isto kao u priči U cara Trojana kozje uši, stala kraj ikone i rekla: “Majko, Milan poginuo. Majko, Milan poginuo. Majko, Milan poginuo.“
Ona me više, mislim, nije mogla čuti. Sjećam se, padale su granate. Ko zna je li me čula, ne znam sigurno, pa nisam Bog. Ali nek sam joj to kazala i nek je meni laknulo. Peklo bi me, ko zna koliko, možda i danas. 
Jednom su jako padale granate, a ja joj velim: “Majko, meni je s tobom najljepše”. A ona: “I meni s tobom, sinko”.“Kad prestanu granate, ići ćemo u šetnju”. “Hoćemo, sinko”.
Gledala je da meni olakša muku. Uživala je u svakoj hrani. Znala sam ja – ona se samo pravi da uživa, kako meni ne bi bilo teško što joj nemam šta dati da jede. Jednom sam kuhala tri dana zaredom makarone, jer onda, znate i sami, fala bogu, u Sarajevu nije bilo ničega. A ona i treći put kaže da su odlične. I još me pita: “Ima li još ovoga? Ovo je jako fino”.
Moja majka je vjerovala u zagrobni život. Pitam je jednom: “Šta ću ja, majko, kad mi ti odeš?” A ona: “Upamti, sinko, ja tebe neću nikad ostaviti, ni na ovome ni na onome svijetu. Ja ću umrijeti, i to brzo, ali tebe nikad neću ostaviti samu. To dobro upamti”.
Upamtila sam. Ne mogu reći da mi to pomaže. Ali ne mogu reći ni da mi skroz ne pomaže. Ako me majka može vidjeti, ja mislim da je ponosna na me.
Ponekad je bilo i stvari za smijanje. Ima ovdje jedan Stjepan, koga zovemo Bato, predsjednik Kućnog savjeta. Kad je počeo rat, on je postao glavni u našoj zgradi. Pomaže ovom, pomaže onom, pomaže u svemu, pomaže svima. Majka je mislila da je on jako moćan čovjek. Jednom su granate padale satima i tako su majci dozlogrdile da je rekla:  “Sinko, idi Stjepanu nek urgira.” “Kod koga, majko, da urgira?” “Zamoli Batu nek ode i nek im kaže da sa granatama prestanu. Ne mogu ih više slušati. Izludiću.”
Poslije jedne predratne upale pluća, majka je često padala u kome. Ljekari uopšte nisu znali kako će je i čime će je izvući iz tih njenih koma, pokušavali antibioticima, ali ništa ne pomaže. Jednom sam povjerovala da je gotova. Pa digla slušalicu, telefonirala ljekarima, razmjenjivala adrese i brojeve telefonske s prijateljima i poznanicima, čekala da izdahne. Ali nakon dva-tri dana, ona se sama izvukla iz kome.
“Ti si majko, teško bolesna”, velim joj kad je došla sebi. A ona veselo: “Ma je li? Znači ja? Budiboksnami! A ja sam mislila, sinko, cijelo ovo vrijeme, da si mi ti bolesna. I jako sam se bojala da ćeš umrijeti”. Ko će znati šta joj je u komi kroz glavu prolazilo pa pomiješala sebe i mene. Ili se i ona bojala da ću, ako ona umre, i ja odmah umrijeti?
Kad padaju granate, ja kažem:
“Majko, najbolje je da se vratimo u ona vremena kad sam te vodala po sobi. I kad smo šetale čak do limuna”. “Opet će se vratiti ta vremena”, kaže ona, “opet ćeš ti sa mnom šetati do limuna”. A možda to i nije rekla, nego sam ja pomislila.
Limun je u susjednoj sobi u koju u ovome ratu nismo ulazili nikad. Jer je bila najizloženija granatama. Prije rata, naše šetnje do limuna za nju su uvijek bile praznik. I strašno mi je nedostajao stanar Mario koji je mamu vodao po sobi, i u banju, i hranio je na kašičicu, ali je otišao iz Sarajeva kad se zaratilo. A ja nisam imala dosta snage da sama vodam mamu po sobi. Od nje, u stvari, više nije ništa ni bilo živo, osim njene velike oči. I njena sijeda kosa, koja joj je narasla, pa je vezivala u repić, isto kao i što je i Milan svoju u repić vezivao.
Mama je umrla 14. avgusta 1992. godine. Iz posljednje se kome nije vratila. I toga dana su mnogo treštale granate. Ja legla da se malo od njih odmorim, zaspala u deset do deset, onda sam začula hripanje i vidjela kako je umrla. Ustala sam, poljubila njeno mrtvo čelo i okrenula se ikoni:     
“Gospode, neka bude volja tvoja. Ako je to volja tvoja, onda neka bude“.
Ujutru sam se probudila i vidjela mrtvo tijelo i prepala se, prvi put u životu sam vidjela mrtvo tijelo i htjela sam strašno da se prepadnem, htjela sam vrištati od straha, a onda sam rekla sebi da je to moja majka, da to nije mrtvac već moja majka i da se nemam šta bojati.
Sahranili smo je na Lavu.
Poslije majčine smrti, sjela sam u fotelju, pijuckala rakiju i osam mjeseci mislila kako ću se ubiti. Dolazili komšije, donosili prijateljske riječi, ja pijuckala rakiju i prodavala porodično zlato dokle ga je bilo. Poslije, kad je zlata nestalo, ljudi više nije bilo nigdje: pogledala sam oko sebe i vidjela da sam ostala sama, da su mi svi prestali dolaziti. Pa uzmem dva kanistera i iziđem vani, pod granate, da se borim za svoj život.
Otišla sam u park cara Dušana. Mnogo sam se bojala tog odlaska po vodu, ljudi su mi pričali da je to najstrašnija stvar na svijetu: satima se čeka u dugim redovima u kojim se još i gine od granata. I kad sam stigla u park cara Dušana, vidim jedno biciklo, na njemu dečko sa dva kanistera vode. Imala sam u džepu tri posljednje cigarete. Pitam ga hoće li mi prodati ona dva kanistera vode. Dečko pristane i preruči vodu iz svojih u moje kanistere, a ja se ponosno vratim kući. Komšije vele:
“Bravo, Milice!”
Biva, bravo što si izašla vani i donijela vodu, junak si ti, Milice. A ja sam se postidjela od toga što sam ih prevarila, jer sam tu vodu kupila. Pa sjutradan ponovo uzmem kanistere i istinski donesem vodu.
Prodavala sam jedno po jedno iz kuće, knjige, slike, sve prodavala, jer nisam htjela da umrem. Postala sam kompa sa švercerima, uglavu svakog znala, naučili me gdje šta da prodam, a pušila sam strašno. Za mene su govorili: ”Milica, najveći ratni pušač, kojoj šteka cigara ne znači ništa”.  
Prodala sam i Milanov sat iz Engleske. Šta će mi sat, baš me briga koliko je sati, nek bude koliko hoće, meni vrijeme ne znači ništa. A opet me bilo strah: šta bi Milan rekao? Možda bi ipak stvar odobrio. Možda bi rekao: ma nek si ga ti, Milicija, prodala.
Pa Milanove teniske iz Amerike, išla od radnje do radnje i nudila ih svima. Pa svoju novu tašnu iz Turske. Pa starinske zavjese, one preko cijele sobe, našla ih u bakinoj škrinji. Kad sam bila mala, pa budem neraspoložena, rekli bi mi: sad ćemo otvoriti bakinu škrinju! Jer to je bila škrinja sa čudesima.
U bakinoj škrinji sam našla krasan fes sa kićankom i obradovala se. Računala sam da mogu za njega uzeti deset maraka. Odnesem ga kupcu, a on ga pogleda i veli: “Nosite vi ovo, gospođo, odmah kući, i ne pokazujte nikom, da vas belaj ne snađe. Ovo je srpski fes!” Ja dotad nisam ni bila čula da ima srpski fes. Kad sam došla kući, pogledam ga, a na njemu, stvarno, krst sa četiri S. 
Prodala sam i kasete. Jedino kandilo nije niko htio da kupi.
Jednom sam na ulici kupovala ili prodavala, ne sjećam se više, i sretnem ženu za koju su mi rekli da su joj Srbi pobili sve živo u Višegradu i da ne voli čuti srpsko ime. Pitala me: kako se ti zoveš? Ja premrem od straha. Pa sam joj rekla da sam Azra. Ma vidim, ti si naša, veli ona. To je rekla toliko tužno. Do neba tužno. Nikad neću zaboraviti kako je to tužno kazala. Sitnice su ti u životu najtužnije. To je moje lično mišljenje.
Prodavala sam jedno po jedno iz kuće dok je trajalo, a onda su ikone došle na red. Kad je Džemo rekao da bi kupio Svetog Stefana i Svetog Nikolu, okrenuo se svijet oko mene. Znala sam da ih moram prodati, jer je život preči od svega, ali sam znala i da se ikone ne smiju prodati. Izveče, kad sam vidjela da je gotovo, da je došlo do ikona, klekla sam i molila se:
“Bože, uzmi me k sebi! Ne daj mi da prodam ikone”
Jednom sam od policajca, koji se na ulici upustio u razgovor sa mnom, tražila pušku da se ubijem. A onda je neko kraj mene rekao jednu jako životnu stvar. Nekoliko ljudi prolazilo ulicom, a jedan od njih je jako životnu stvar kazao i to me otrijeznilo. Ne sjećam se šta je kazao i krivo mi je zbog toga: možda bi mi ta stvar opet valjala. Pamtim iz Dubrovnika izreku: O čavlu visit, ma živit. E pa bilo je nešto slično, ali mnogo, mnogo jače, to što sam čula onda na Baščaršiji. Ali mi poslije iz glave pobjeglo.
Rekla sam ti već, ja sam slušala Milana, a nisam čula šta mi kaže. Ali kad sam u ratu izišla vani i počela da se i nogama i rukama borim za život, meni su se sve Milanove riječi vratile. Ne znam kako to.  I kad god uradim nešto korisno za sebe, znam da bi Milan rekao: «Bravo!» Dok izjutra ložim vatru, uvijek se sjetim Milana i čujem kako kaže: «Bravo, Milicija!» Onda mi pred oči iziđe majka, ali ne kaže bravo, nego kao da me pita:
« Hoćemo li, sinko, u šetnju do limuna? »
Hoćemo, majko, velim joj. Danas idemo čak do limuna. Mario više ne mora da mi pomaže. Sad te mogu i sama prošetati. Ojačala sam, majko.
Tako joj kažem, ili samo pomislim. Ne znam.