DARIJA ŽILIĆ

Pleši, Modesty, pleši

         

O autoru

Rođena 1972. godine u Zagrebu. Pjesnikinja, književna kritičarka i publicistkinja. Autorica više knjiga poezije , kao na primjer Grudi i jagode (2005.) i Pleši, Modest, pleši (2010), više knjig​a ogleda o književnosti - Muza izvan geta (2010)- nagrada Julije Benešić za najbolju kritičku knjigu u 2010. godini, Pisati mlijekom (2008.) i Nomadi i hibridi (2011.), te knjige intervjua sa piscima i znanstvenicima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi(2010.).


Pleši, Modesty, pleši


Pleši, Modesty, pleši,
iza tebe su godine ružičastog logora
duge, osamljene šetnje preko rubova grada
i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.
Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja
dalekozor i sredstvo koje briše
svako suvišno sjećanje na putu.
U sjenci agave koja raste na brodu
u dugim noćima na otvorenom, osluškuj
kako gube se zvukovi svijeta.
Našla si ljubav svog života
i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju
na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!

Nakon blagdana

Kako prija mi juha od kelja i cvjetače,
nakon mesnog obroka u poganskim
danima koji su na izmaku.
Vjernici opet mogu pušiti na cesti,
djeca opet smiju jesti čokoladu,
pjevači smiju pjevati ustaške i sve se
opet vratilo “na staro”.
Što je to odricanje o kojem se priča?
Kakve nam to kazne pripremaju tijelu?
Samo uskrate veselja, isprazni životi,
ukosnice bez kose i sitna ushićenja.
Tvoje je tijelo dostojno božjeg pogleda,
a misli, koje vrludaju mi glavom,
već su se razmahale i pretvaraju nas
u male krastavce.

Budućnost je svijetla!

Mislim od danas do sutra.
Na papiru zapis o tunjevini,
na zaslonu računala
slika cvijeta u vodi.
Budućnost je svijetla, rekla je
slavna atletičarka i dodala –
treba živjeti ovaj tren, a tek
onda misliti.

U riječkoj luci

I, što si mislila? Da je more, samo po sebi, ljekovito?
Da će te omamiti? Nisi primijetila da njegov miris
gutaju austrougarski svodovi i da su već odavno nestali
zvukovi Parafa. Riječani raskopčavaju košulje, kao da
žele potrčati u more, kao da se nemaju gdje sakriti.
Ne rade mallovi ni butici, ostaju samo klupe u luci.
Rastegni se na jednoj od njih, skini džemper koji je
još prepun snijega. Zamisli da sad agava cvjeta, da
trčiš za loptom, nudiš starce čokoladom. Ako uspiješ,
padat će naranče s Hvara. Vidi, s broda već dolaze
sanduci puni slijepih putnika.
Navečer, na Sušaku, dok budeš pjevala i čitala, onako
prikriveno, pričaj o svemu. Spomeni i tijelo i ljubav
i muškarca čovjeku s pivom, smiješnoj umjetnici,
dugokosom aktivistu. Što si mislila? Nisam ništa mislila.

Dah

Udahni i pusti neka sjenke inja i gomolja
prospu se i rastvore tvoje unutrašnje vrtove
A srce, koje godinama je skupljalo gorčinu,
neka se odmori pod blagim dodirom
nečije smirene ruke.

Početak

Uzaludni junaci stoje na ruševinama,
pokazuju utočišta,
u bivšoj tvornici performans života,
u starom kinu predavanja o revoluciji,
u učionici plenumi, na cesti prosvjedi.
Svijet uvijek ima svoj početak:
slabo vidljivo mjesto prezrene emocije.

Brod luđaka

U polumraku prolaze sjene na platnu dok mnoga udobna
sjedala ostaju netaknuta i prazna. Nitko ne želi gledati film
o šutnji i holokaustu, o bolesnim ljudima koji plutaju na
lađi, slikaju cvjetiće po bijelim papirima i ostavljeni, jedni
drugima pričaju o još jednom danu u logoru.
A gradovi? Oni su sanduci puni olova. Državama ne treba
tepati, one su osvetile svoje zemlje i ostavile pločnike za
zbunjene dječake i bolesnike.
Šutke, nakon projekcije, smetena, hodam gradom
koji se pretvara u brod luđaka i nestaje u rijeci.

Tko si?

Kud god da krenem, pratiš me. Ti si kao duh
iz viktorijanskih romana koji pleše u daljini
i još uvijek traži drugu polovicu.
Kad počnem kuhati kavu ujutro, obgrliš me
i baciš na netom pospremljeni krevet i onda,
kao da si gledao Zeusa na Ledi, obljubljuješ me.
I dok hodam ulicom, očekujem tvoj napad.
Iznenada, u tramvaju, pred mnoštvom ljudi
jezikom mi prelaziš po licu, ali nitko ne vidi.
U ponoć, nakon kratkog sna, otvaram prozor
i opet dolaziš, nasrtljiv i mračan, i brzo
si na meni. Pritišćeš me i gaziš, i miluješ.
Da je netko ušao odmah nakon tvog odlaska,
vidio bi veliki plamen koji raste nasred sobe
i onda nestaje.

Koliko još

Zatvorila sam vrata da nitko ne vidi
perje, krzno, kožu koji otpadaju mi s tijela.
Gušenje među knjigama svih dobi,
spavanje na kauču koji se nikad nije savio,
i čuvanje cvijeta koji je, unatoč svemu,
procvao.
Koliko grešaka u ormarima sivim, haljina
koje se kopčaju do grla i bijelih košulja
za svaku priliku. Koliko ulja i krema
od kojih je koža ostala premlada!
Koliko svega nepotrebnog i antikvarnog,
koliko priča o tuđim životima i starih zastava,
karata koje izviruju i zovu na kraj svijeta.
Prozor je zamračen zavjesom, ostalo je malo
vremena, tek jedno popodne za veliki val.