MICHEL HOUELEBECQ

PJESME
prevela Jasna Šamić

         

O autoru

MICHEL HOUELLEBECQ, rođen 1956. na otoku Réunion, važi za jednog od najvećih francuskih saveremenih autora. Dobitnik je mnogih literarnih nagrada, među njima i Goncourtove, najveće francuske nagrade za književnost.

Iako ovaj pjesnik ne spada direktno u balkansko naslijeđe, odlučila sam da objavim nekoliko njegovih pjesama, i da povremeno objavljujem strane autore čija djela mi se izuzetno dopadnu.


PJESME
Prevela Jasna Šamić


Iz zbirke
OSTATI ŽIV
xxx
Svijet je patnja koja se rasprostire. U samom početku, postajao je čvor patnje. Cijelo postojanje nije ništa drugo do ekspanzija i uništenje. Sve stvari pate, dok god postoje. Ništavilo vibrira od boli, dopire do bića, u svojoj odvratnoj ekstazi.

xxx
Bića se umnožavaju različita, ne gubeći ništa od svoje pimarne prirode. Od određenog nivoa svijesti, nastaje krik. Iz njeg se rađa poezija. I artikulusan govor.

xxx
Modaliteti patnje su važni, ali nisu osnovno. Svaka patnja je dobrodošla, svaka patnja je korisna, svaka patnja daje plodove. Svaka patnja je jedan univerzum.

xxx
Kad kod u drugom izazovete mješavinu stravičnog sažaljenja i prezira, znaćete da ste na dobrom putu. Tad možete početi pisati.

xxx
Ne bojte se sreće, ona ne postoji.

Iz zbirke
SMISAO BITKE
I
POSLJEPODNE

Svaki pokret svršava se s puno bolova
Nakon sto koraka voljeli biste se vratiti
U svoje zlo postojanja daljinu uvaljati
Pa leći, jer tijelo bôli, teži poput olova

Vani vruće, nebo lijepo, puno prekrasnoga
Tijela mladih bića život okreće
Nek priroda zove da slavimo proljeće
Vas jedinog proganja slika praznoga,

Jedini ste što osjeća tijelo usamljenim
Ne vjerujete više život na Zemlji sposobnim
Umorno vam srce s naporom bije i može da strada

Da bi preteške udove uništili,
Kako se ljubav vodi, vi ste zaboravili,
Ko smrtna kazna nož na vas pada.

IV
SO LONG

Još uvijek postoji grad s tragovima
Pjesnikâ što sudbine ukrstiše međ tim zidovima
Voda teče posvuda, a sjećanje žubori njima
Imena gradova, ljudi, i rupa što ih god u glavama ima

Uvijek ista pjesma! Iz početka će se uvijek tesati,
Horizonti srušeni, saloni za masiranje,
Pristanak na samoću, susjedstva poštivanje,
A ipak ima ljudi što žive, koji će uvijek plesati.

To su neki drugi ljudi, druga rasa na tim mjestima,
Svi mi ipak isti okrutni ples plešemo, to znamo.
Malo je naših prijatelja, ali nebo imamo
I nepreglednu brižnost prema prostorima.

Vrijeme, davno vrijeme na osvetu spremno svaku veče
Neizvjesno šuštanje života što prolazi ko munje kad sjaju
Huk vjetra, kapi vode koje se kotrljaju,
I memljiva soba gdje nam smrt u susret već kreće!


SMISAO BORBE
Bilo je noći kad smo, do samog smisla bitke, sve gubili,
Drhtali od straha, sami u ravnici nepristupačnoj,
Ruke su nas boljele, nesrećni bili.
Bilo je noći neizvjesnih i gustih u ravnici mračnoj.

Poput ranjene ptice u zraku kružeći
Prije no što tresne o zemaljsku luku,
Ti posrćeš, jednostavne riječi govoreći,
Prije no što tresneš u prašinu, s prašinom se boreći;
Uzeo sam te za ruku:

Trebamo za drugi ugao napada odlučiti se,
Dobro naći u dobro zareći se
Naših čeških pištolja sjetih se
Bud-zašto kupljeni još ore se.

Slobodni, starom boli ucijenjeni
Preko ravnice smo gazili
Grumenje zemlje pod nogama nam odzvanjaše;
Prije rata, prijatelju, ovdje žito uspijevaše.

Kao krst u zemlju usađeni,
Ja sam se, prijatelju, borio, napade uzvratio,
Ko željezni krst ruku raširenih
A danas se Očevoj kući vratio.

Iz zbirke
POTRAGA ZA SREĆOM
LJUBAV, LJUBAV

U porno-kinu, penzioneri iznemogli sjedeći
S nevjericom gledaše
Ljubavnike što se loše snimljenoj igri predaše
Nije tu priče bilo, a oni gledaše šuteći

Dok evo, mislim, to je lice ljubavi,
Njeno autentično lice.
Neki će se dopasti, uvijek ubavi,
Drugi u praznom plutaju, trice.

Nema ni sudbina nema ni vjernosti,
Samo tijela koja se privlače.
Bez privrženosti u krajnjoj ležernosti
Samo se igraju, jedno drugo razvlače.

Neki su zavodljivi, njih će voljeti,
Oni će doživjeti orgazam.
Al oni umorni, nemaju šta sakriti
Pa čak ni seksualni fantazam.

To je tek jedna samoća više, pogoršana
Radošću žene besramne.
Ta mračna drama, ničim uljepšana
Sigurno nije za mene.

Umrijeće, izvjesno, oni puni razočarenja
Bez ikakvih iluzija o lirskim stanjima
Do kraja njegovaće umijeće prezrenja
Uvijek s mehaničkim «osjećanjima».

Obraćam se svima koji nikad voljeli nisu,
Koji nikad dopasti se znali nisu
Obraćam se onima što seksualne slobode doživjeli nisu
Niti najobičnije zadovoljstvo nisu.

Ne brinite prijatelji, niste ništa izgubili
Jer ljubav nigdje ne postoji.
Tek okrutna igra a vi ste joj žrtva bili !
Samo igra ljubavnih stručnjaka stoji.

II
Je li tačno da nas neko
Što s onostranim ima veze, voli i čeka baš ovakve.

Valovi ledenog zraka na mom se tijelu izmijenjuju.
Treba mi ključ da bih ljude susreo.

Hoće li zbilja oni ponekad jedni drugima pomagati
I može li se i nakon trinaeste sretan biti ?
Neke samoće će mi se neizljičivim činiti;
Govorim o ljubavi, previše joj ne vjerjem nit ću vjerovati.

Kad se noć usred grada javi,
Napuštam garsonjeru, s pogledom preklinjući;
Bulevarima zlato može teći
Mene niko ne gleda, ja sam nepostojeći.

Kasnije ću se kraj telefona skupiti,
Brojeve okretati, al slušalicu ću na vrijeme spustiti.
Iza elektrofona jedna silueta će se kriti
Ona vremena ima, u mraku će me osmijesima krstiti.

Iz zbirke
RENESANSA
IV

Sunce dolje pada
Ja se držim pravo
Na rubu groba sada
Umjetniče bravo !

Mjesec je umro,
Umro od hladnoće
Al to se ne tiče
Moje kraljevsko biće.

Dan se budi
Poput balona
Što se diže
I na horizontu puca.

I što iz posivjele
Pare curi,
Dok biće mi bez prestanka
U kuhinji čahuri.

xxx
Rano smo se budili, sjeti se mila kako bijaše:
Plima je i more se pod mjesečinom pjenilo.
Putovasmo, al to bijaše bježanje naše
Da râno jutro vidimo što je na dinama pijeska plovilo.

Poput stabala što rastu, jutra su se budila
U uspavanom gradu, ribare sretasmo
Tihe i mirne od bjeline, ulice prelazismo.

Bagoslov zore, radost nam se nudila,
Teška nam stopala od sreće drhtaše,
Dok mi ruka tvoje srce prekrivaše.


Sjećanje jednog kurca
Razne sam avanture doživio
Vidio mnogo izanđalih prezervativa
Čak sam i u prirodi bio
I mislio da je neuredna i kriva

Prešao sam predjel Pentothalni
Pio Tequilu Sunrise
Moj život bio je krah totalni
I know the moonlight paradise.

xxx
Tražiš sebi jednog zvanog sex-friend
Ti što mladiće loviš stara kurvetino
You're approching the end
Olinjala mazutom umaštena ptičurino

xxx
Misliš da si privlačna
U toj suknji-skaj
Zla ženturačo mračna
Ko da si u baru Kookai

MUŠKARCI
Mušarci samo traže da im neko kitu puši
Što više sati u jednom danu
Što više lijepih cura u istom danu.

Izvan tog, tek ih tehnički problemi zanimaju.

Je li dovoljno jasno ?

xxx
Kad prestane da ti se diže
Sve postaje fakultativno
Praznina nafrakana, smrdljiva od rana i patnje te sustiže

(Crvenkasti patuljci se ne kriju,
U crnim rupama međ bedrima bezbrojni vriju
Kreatura zvana «žena» :
Drama ta, izbija svakoga trena.)

Šta od nas hoće te prizme što nestaju ?
Stvari se organizuju i formiraju
U svojoj lateralnoj jednostavnosti.

I ne radi se o različitosti organskoj
I o mijenama orgazma
Ni o brutalnosti spazma
Koji će zakočiti tehički razvoj.

xxx
Jadna cura :
Ravna kosa ružno tijelo
Aerodromska službenica
Gleda u avione
Koji poleću i u druga lica.

Malo joj, ko u svinje lice,
Potpuno spljošteno od nesreće,
Sise vise u već sedmanestoj
Tužna je bezbojnost njene stražnjice.

(Sistem je uređen
Da se reprodukuju isti
Darvinizam garantuje razne gadosti
I stvara vrhunske balanosti. )

Iz zbirke
FORMIRANJE POSLJEDNJE OBALE
Sivo prostranstvo
Običnom smrću
Svaka radost je poništena
Prsa ko probušena bivaju
Oči u svemu mrak prepoznaju.

Potrebno je tek koji tren više
Da se svijet sa zemlje zbriše.

xxx
Nestalo je vjerovanje
U gradnju u
Postojanje i posvećenje
Mi u odusustvu živimo.

A potom iz vida nestaju
Bića koje volimo.

xxx
Nema više u meni
Ni strasti ni topline;
Uskoro ću se svesti
Tek na vlastite obline.

Sigurno će doći čas kad ćemo racionalno misliti
I svanuti jutro kad budućnosti neće biti
Kad će se put u jednu sivu liniju pretvoriti,
Bez ukusa, bez radosti koja će pregažena biti.

xxx
U jutru, čistom i mirnom,
Nada što se nad gradom nadvila
Oklijevala je i nije se ljudima pridružila.

(Izvjesna količina radosti
Usred noći
Uvijek će dobro doći.)

xxx
Polje konstantnog intenziteta
Briše ljudske partikule
Noć se udomila, ravnodušna;
Ravnica je tuzi meta.

Gdje ponovo bezazlenu igru pronaći ?
Gdje i kako? Šta treba doživjeti ?
I čemu knjige pisati
U ovoj ravnodušnoj pustoši.

Zmije gmižu pod pijeskom
(Uvijek prema sjeveru)
Ništa u životu ne da se popraviti,
Ništa ne postoji nakon smrti.

Svaka zima ima svoje zahtijeve
I svaka noć svoje otkupljenje
I svako doba u svijetu (svako ima svoju patnju)
U svim generacijama upisano je.