O autoru
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo 110 knjiga i 17 drama sa slovenačkog. Dosad je objavljeno 70 prevoda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
Pjesme iz
N A K R I Ž U L J U B A V I
Kada smo se te noći grlili i ljubili…
Kada smo se te noći grlili i ljubili,
izgubili smo se u vremenu i prostoru.
Kada je pala noć, legli smo u postelju,
a kada se razdanilo, ležali smo sred polja.
U međuvremenu je svo vrijeme nad nama
bilo nebo prepuno svjetlucajućih zvijezda.
Nismo znali je li upravo rođeno sunce
naše dijete.
Nikada nikome nisam zavidio
Nikada nikome nisam zavidio. Ni kada
sam se u mladosti bavio atletikom,
ni kada sam se, prije toga, za to vrijeme
i poslije toga bavio književnošću.
Ni sa kim se nikada nisam takmičio.
Sve vrijeme sam se takmičio samo sa
samim sobom. A sada, sred augusta
2008. godine, u Tomaju, zavidim zrncu
pijeska na plaži u Vrsaru, kraj palca
tvog bosog stopala, kojeg sam mnogo
puta poljubio. Zrncu pijeska koje je
ugledalo kapljicu mora, u kojoj se
zrcalilo blještavo zlatno lice sunca.
Koja je polako s tvoje mokre kose
kanula dolje. Gledalo je kako ti je
milila po čelu, pored obrve, preko
sljepoočnice, po licu, oko usta,
skotrljala se niz vrat, opet polako
nastavila put po tvojim grudima,
između dojki, prešla preko trbuha,
oko pupka, sve niže i niže, kroz
mahovinu međunožja, po nozi, preko
koljena, i dalje, do stopala, gdje se
malo zaustavila, pa se ponovno počela
spuštati do palca, kliznula preko
njegovog nokta i zaustavila se,
kao na rubu ponora, neko vrijeme se
ljuljala prije nego je pala i svim
tvojim zbranim mirisima, te, svježinom
mora i toplotom sunca, koji te sada
ljube umjesto mene, utolila mu nezasitu
žeđ, koja čuva uspomenu na žeđ svih
zrna pijeska iz svih pustinja na svijetu.
Rado se sjećam i dugo ću se sjećati vremena…
Rado se sjećam i dugo ću se sjećati
vremena u kojem su naše oči bile stvarno
prozori naših duša. Kada smo se gledali
neprestano oči u oči. Rado se sjećam i
dugo ću se sjećati vremena u kojem su
naša tijela postajala jedno. Kada smo
neprestano i na bezbroj načina poricali
tvrdnje da dva tijela ne mogu biti u isto
vrijeme na istom mjestu. Rado se sjećam
i dugo ću se sjećati vremena u kojem su
naše usne bile mostić na kojem su se
sretale naše duše i naša tijela. Kada smo
se neprestano ljubili. Nerado se sjećam
vremena kada smo se prestali gledati
oči u oči. Kada smo prestali nastojati
da smo, bar povremeno, u posrećenim
i posvećenim trenucima, jedno. Kada smo
se prestali ljubiti. To vrijeme pokušavam,
što se da prije zaboraviti. Zasada mi to
ne uspijeva. Na njega mislim svo vrijeme.
Nemamo nijedne zajedničke fotografije
Nemamo nijedne zajedničke fotografije,
mada smo često željeli imati kakvu takvu
kakvi smo izgledali goli i zagrljeni u
ogledalu kupatila. I nikada ih nitko neće
moći vidjeti. Vremenom će izblijedjeti
i u našem sjećanju. Moguće ih je vidjela
samo žena koja povremeno sprema tvoj
stan, kada je, potom, prala ogledalo i
u njemu, kao na dnu vira, vidjela dvoje
golih utopljenih ljubavnika. A nije
vjerovala svojim očima. I činilo joj se
da se je samo sjetila bakine bajke o
dvoje koji su se voljeli, a sudbina im
nije bila naklonjena.
Ne mogu, draga, ne misliti na nas
Ne mogu, draga, ne misliti na nas
kada vidim dvije zaljubljene ptice, koje,
kao i nas, kada smo zajedno, nije briga
za ovaj svijet. Od jutra do mraka po
širokom nebu modrom lete jedna pored
druge. Kruže jedna oko druge, kao sve
u kozmosu, što pokreće ljubav. Sve
vrijeme se gledaju i katkada nježno
dotaknu krilima, koje im je pozlatio
izlazak sunca. A uvečer se vraćaju
u svoje gnijezdo, s krilima koje im je
okrvavio zalazak sunca i, kao i nas
dvoje, kada smo bili zajedno, stisnu se
jedno uz drugo. I od večeri do jutra
prožive u svom svijetu u kojem nema
granica između stvarnosti i snova.
Danas je sve bilo kao svaki dan
Danas je sve bilo kao svaki dan. Pred
jutro su lijepo pjevale ptice. Kada je
svanulo, bilo je vedro i sunčano. Bez
oblačka. Nije ni puhalo. Nahranio sam
mačke. Zalio cvijeće, koje lijepo cvjeta
i miriše. Prošetao sam do trgovine u
susjednom selu. Susjed mi je donio
tikvice, krastavce i paradajz iz svog
vrta. Čitao sam zanimljivu i lijepu
knjigu. Prevoditeljica na bugarski
poslala mi je prevode haiku pjesama.
Telefonirala mi je urednica iz Ljubljane
i rekla da će knjiga Jutranjice, večernice
izaći početkom sljedeće godine. Dakle,
prije nego što sam očekivao. I grlo me
danas više ne boli. … Danas je sve bilo,
kao svaki dan. Čak još više razloga da
budem srećan. A za mene, jer te nema više,
ništa nije kao svaki dan i nijedan razlog
da budem srećan. Čak obratno. Nije li
Mickiewicz rekao: »najnesrećniji među
svim ljudima« je onaj »kojem ljubav
zaboraviti nije moguće«.
Da sam ove pjesme pisao u vrijeme kada su
nam se događale takve stvari…
Da sam ove pjesme pisao u vrijeme kada su
nam se događale takve stvari, da skoro
nismo mogli vjerovati kako se toliko
čudesnog može događati bilo kome, ne samo
nama – kada smo se osjećali izabranim i
obdarenim najdragocjenijim darovima u
ovom životu, čak time nagrađeni za sve
ono dobro i lijepo što smo učinili u njemu
ili u bilo kojem od prijašnjih života,
u koje vjeruješ mnogo više nego ja,
ukratko, kada mi je bilo mnogo više do
tebe, nego do pjesama – bile bi sunčane,
pune svjetlosti ili jarkih boja. U njima
ne bi bilo ni trunke tame. Ni crne ni sive
boje. Bile bi sigurno više impresionističke,
nego ekspresionističke. Ali, ne onaj koji
piše, draga, pjesme same odlučuju kada
i kakve će biti napisane.
Da sam jučer govorio o nama
Da sam jučer govorio o nama bilo bi
možda prerano, a sutra prekasno.
Na još jedno pitanje nemam odgovor
Na još jedno pitanje nemam odgovor:
Je li lakše ili teže biti sam, s tobom
ili s tobom, sam?
Nigdje u kući ne mogu više naći knjigu
Pjesme prosjaka i prosjakinja
Nigdje u kući ne mogu više naći knjigu
Pjesme prosjaka i prosjakinja. Ne znam
jesam li je negdje zaturio ili dao nekom
na čitanje. Htio sam ti pročitati uvodnu
pjesmu o nosorogu, koji cijeli život ide
sam. Mada smo svi, htijući ili ne, pa i
oni koji žive u čoporu i podređuju se
njegovim zakonima, sami, tu sam vrstu
samotnosti imao u mislima, kada sam ti
govorio da ću poslije ženine smrti živjeti
u Tomaju. Mada si ti meni govorila o
svom putu, kojim ćeš i dalje ići sama,
jer samo tako možeš doći tamo kamo si se
uputila, izvjesno vrijeme smo pokušali
ići zajedno tvojim putem i dijeliti moju
samotnost, pošto je samo neočekivanoj
nerazumnoj ljubavi, kao što su sve ljubavi
nerazumne, dozvoljeno prekršiti tu
vrstu sudbonosnih zakletvi. I, poslije
našeg raskrića raskoši i blijeska tjelesne
i duhovne ljubavi, opet smo tamo, gdje
smo bili, prije nego što smo se, kao
ljubavnici, sreli. Tek će vrijeme pokazati
hoće li tvoj put i moja samotnost odsada
nadalje biti lakši ili teži.
|
|
