SLOBODAN BLAGOJEVIĆ

PJESME

         

O autoru

Slobodan Blagojević rođen je u Sarajevu. Objavio je knjige poezije, prijevod “Sabranih pjesama” Konstantina Kavafija, “Antologiju novije poezije Bosne i Hercegovine”, “Antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetog vijeka”, “Američke poetike” (s Hamdijom Demirovićem i Dubravkom Đurić), “Grci” (prijevodi i prerade), te dvije knjige eseja – “Poezija, mistika, povijest” (1986), “Tri čiste obične pameti” (1996). Bio je urednik časopisa “Izraz”, Sarajevo (1976-1979) i glavni urednik časopisa “Delo”, Beograd (1987-1992) i “Erewhon”, na engleskom jeziku, Amsterdam (1994-1997). Objavljuje i pod heteronimima Anhel Antonić (tri knjige pjesama) i Aristid Teofanović (drama i tri knjige proze).


PJESME


Bljesak
Kada se otškrine prozor
cijeli kraj s ivicom šume
leptirom i planinskim visom
zadrhti
nekoliko svjetlaca
ljetni envoi
jednog davnog predvečerja
dvorjanin sam bio ushićenja
žutog saća zlatna kazaljka
suza koja se preporađa

Vježbe iz fonetike
septembra sedamdesete
čas iz fonetike otkazan
na fakultet stigla vijest
da Smaje Karačevića
našeg profesora nema više
ubio ga neki luđak
kažu rođeni brat
Malo stariji od nas
sad zauvijek mlad
faun činilo se
na prstima hoda
da riječima ne smeta
ponekad
kao da plesača vidiš
u zvučnoj nijansi
figure govora
dašak koraka
lako komešanje zraka
kraj otvorenih prozora
Smajo u svjetlosti miholjskog sunca
u daljinama bliskih godina
kao da još traga za sazvučjem
nekog od naših prohujalih glasova.

Tumač očaja
“i pri najvećem usponu
osjetiš da padaš
i ništa ne možeš
valjda je sve u padu kažeš
ali neka neznalica u tebi
stalno budi nadu
da će se pad
nekako
sam od sebe zaustaviti
da se nikad nećeš
do njegova vrha uspeti”

Šefik
sa slavom Pitije
našeg fakulteta
cijeli dan u baru
iz kafenog taloga
i isparenja konjaka
prizivao bi slike iz Rimbauda
jecaje iz Laforguea
i požare Hlebnjikova
teški radnik ushićenja
dnevnih delirija
koji je znao kako da studij književnosti
najpotpunije ne završi nikad
nije napisao ništa
ne jednom nagovaran da se svojim nadahnućem
vine do neba
očuvao je slavu
dojma koji je ostavio
kod onih što su nekad
u njegovu prisustvu
znali naslutiti
možda sveca možda Bakhova druga
možda ko zna šta

Vječnost u Starom satu
“Kad bih znao što je život
ni živio ga ne bih.
Što će mi znanje o tome?
Da razuvjeri moje iluzije?
I uvjeri me u što?”
Nikad se nije dao navući
na zahtjeve zbilje
svojim odlučnim neznanjem
uvijek za korak mimo nje.

Kod Veselog lovačkog srca
Znao sam ga iz viđenja,
katkad slušao sa susjednog stola.
Nosio je masku nekog surevnjivog boga
uzvišeno neprijatan osamdesetogodišnjak.
Pratila ga je priča da je u svoje vrijeme
bio noćna mora medvjeda, lisica, ptica.
Iz svih lovačkih priča
zapamtih tek pokoji, smijem li reći,
njegov prozodijski ushit:
rog što lisicu na gozbu smrti zove,
za žrtvom odjek konjskog kasa –
takve bjehu njegove poetske slike.
Hvalio je vrsni vučji očnjak.
A jednom je rekao nešto
nalik na životni stav:
Na okrajcima moga zaborava
još trepere ona pretpamćenja
iz doba prvog ulova.

Branitelj
Njega je bio glas osobenjaka
za svoj račun neradnika
i što je najgore
nepopravljivog elitista
izdajnika svog plemena.
Suprotivo mrcinama, reče,
branit ću se u prvom licu jednine
prekovremeno radnim glagolom,
vatrenom elipsom i ciljanim sveznikom.
Branit ću se dahom riječi u sintaksi
substantivom, odstupanjem, retoričkim zakonom
svedenim govorom mašte
i britkim metaforama.
Ja utvrđujem domovinu misli.

Herodot iz našeg sokaka
Zatekoh ga kao da ga danas gledam
sav cvrkut i onomatopeja
priča s listovima hrasta.
Ptica selica, kaže
zna je od prošle godine
od starog druga, poglavice iz Afrike
nosi mu pozdrave.
Jednom je u gaju iznad Mjedenice uhvatio lava
na zaprepaštenje stručnjaka faune našeg grada.
A za onog rata
na mig svoga osjećanja
i stare Kantove formule morala
zaputio se da lično ubije Hitlera.
Trideset i deveta je bila
kad iz venecijanske lagune
isploviše dvije morske psine
da se nasred mora obračunaju s njime
a on po dnu vode pješice do Italije.
Kisik mu bila želja da se domogne cilja.
Jeo je alge i ribe i sav od slane mahovine
izronio na Siciliji, kao Primavera, četrdeset i treće.
Da je imao učenike i hagiografe
od njegovih bi se podviga
mogla napisati nova Ilijada
bez Aristotelovog poetičkog obrasca
ali beskrajnija, buncajućeg motiva, megalomanskija
neuhvativa mitovima i arhetipima iz školskih udžbenika.

Posveta
Crnih trepavki.
Sa krilima od vodika
staklast poprimaš oblik. Taj mah
u odsjevu bijelog pera… Za tobom
plava tinta atmosfera… Sol oceana.
Tigar si od sedefa i od dima
Sve što kažeš boju jutra poprima
žal hiperborejskog mora. Od perli obala
i konci povjesma zvijezda
na brisanom prostoru pamćenja.
štitim te metaforom
kojoj si i sam odao počast
bježeći od realizma
što se u svakom sutra
nestvarnim doima

Anastazija
Osmijeh koji i odobrava i negoduje
Lice ostarjele djevojčice
Vidim je kako nabire obrve
mogla bi i planuti i ljupko se nasmijati
Tražila je da joj tumačim snove
Znala je Freuda napamet
i sravnjivala moje tumačenje s njegovim
kudila i odobravala
dok jednom ne nagazih na nešto nesravnjivo
kad me prostrijeli okom
a njena se kuja prenu iza sna
i zalaja na mene
i ja skrenuh razgovor na Gogolja.

za M.
Sjećam ga se kao boga Pana
naših dugih popodneva
kada bi dolazio
kao da silazi s oblaka
sa čela mu bije izmaglica duhanskog dima
a plam finih destilata iz nozdrva
bio je kao neka neznana pjesma
ustreptala od
vlastitog dodira
Od svih njegovih djela
koja bi nam dozvolio da naslutimo
ostade naša nerazgovijetna čežnja.
Ko ga je jednom susreo
nikad zaboraviti neće
ponesenost trenom
u kojem su njegove opsesije
postajale neodoljivo žive
a svaki njegov zanos
imao je i svoju oazu smijeha
svoj objektivni korelativ
To je bila
oslobađajuća uloga poezije
što on nije znao
a možda i jeste
pa stoga ništa nije zapisao

Vrijeme
ni časovi neprežaljenog poraza
ni godine u lovor obrasle
te sitne krađe daha pod prozorima
otopine horizonta što visi s grana
i žar pritajenih nada
kao moćna geometrija čara i razočaranja
otkucaj srca
neotkupiv je van vremena
a jednom nadati se zauvijek je

Rat
Sunce od crnog vapnenca
srce od zažarenog uglja
ispljuvci karteča misli
na obroncima mozga
minirana polja sna
cijanidna percepcija
ugrušci krvi u osjetima
spremnost na bilo šta

Istinita bajka
To se, tek post mortem, dade ispričati.
Nikad, dakle.
Rat poče kad rođena jedna žrtva
na trgu spali sliku drmatora.
Ljutnu se slika i otposla svoje tajne službe
nikad uslikane, među građane
koji ih dočekaše kao najrođenije.
Bogovima starih odmazda priniješe žrtvu
koja ležaše ondje odbijenih bubrega.
Bezumno čarahu žreci
narikače usplahiriše se, a proročice minirane duše
iglama probadaju neprijateljske slike.
Vojske se razulariše, muževi se
oko ruševina pognaše, udariše
narodi na narode, a na
slici se uho oklembesilo, podrhtava
signalizuje.
Slika, država i bitka
sa stajališta bajke
trajahu koliko
i život mušice vinske,
a niko mu još kraja ne nazire.
Uparložio se u idealnom otisku svoje nesreće.