ARIAN LEKA

BROD IZ SNA

         

O autoru

Rođen u Draču, Arian Leka je autor brojnih knjiga poezije, eseja, pripovijedaka. Glavni urednik časopisa Poeteka, dobitnik je brojnh nagrada, kao i one "Srebreno pero ", za zbirku Strabizam (2004), koja je ujedno i njegova treća zbirka poezije.


BROD IZ SNA


JESEN U DRAČU
(VJESHTE NE DURRES)

Rujanska kiša
svoje je strelice usjekla u vrbino meso
listu se krv sledila u žilama
znamen zlokoban
za plodove što u snu će umrijeti.

Nitko se u umoru ne utapa, tek starice iz Chiamerije
što hlače ispiru rujanskim grijehom.

Plima i oseka hrane se prosijanim pijeskom
s razmeđa podmorskih školja
hrđom s brodova
koju vjetar starodrevni
rasprostire kao užegnutu žeravu.

Metalna postelja dragog nam pokojnika
na kojoj nitko otpočinut neće
prostire se kosturnim lišćem
i golubljim izmetom
dok je pod pazuhom sahranjujem
a ime
rukavom otirem.


ZMORAC
(GARBÍ)

U najdubljoj tišini
rijeka se jedna uzvija međ mišicama oblaka
vjetar je to
zmorac
što na porođaj dolazi
od soli
brašna
nevidljive kobi i straha
za crni kruh nebeskih Duhova

vjetar, slijepa ova rijeka otječe
ponad u snu
zabuncalih djevojaka
prije no što će smokvom zatrudnjeti
ponad dječaka rastučenih cipela
užigajuć im misli
puše huči omamljuje sluđuje bunca
kroza pjesme što prodiru u uho
gdje će zapeti
o stupicom zahvaćena češljugara.

ZA DRINU, PETOGLASNI MADRIGAL
(MADRIGAL PER LUMIN DRIN)

lipanj

Poput čovjeka, Drina umire u vlastitoj postelji
Ne mogavši mijenjati toka za spas svoje duše
Iz doline pristižuć dječaci peru blatom omaljane noge
Ovdje u srcu mučaljivih voda

S onih obala na vodi okamenjene ribe
Obluci su bijeli kamičasti
Nevjeste više ne podižu široke obrube svojih haljina
Koračajuć u vodu bez virova

Drina je s ljeta ubijena zmija
Donosi sreću prođeš li joj poprijeko
Pogledom, riječju, odlučnim korakom
Prstima što zapušuju ušne školjke

srpanj
Na mjestu srca nek se riba nađe
Čovjek s planine na leđima nosi bisage
Pune već osušjelih oblutaka
I ne sumnja da to su kamičci iz rijeke
Da je fratar rekao
Za nedjeljne mise
Lazar će uskrsnuti
A Drina što se u ispari ugasila u vlastitoj postelji
Vratit će se kad ujesen laste na put krenu
Djevojke kad ponesu po komad zmijske kože
Od zla da ih čuva
Dobru im donoseć sreću

kolovoz

Tko je na nebu svezao modrinjavi rupčić?

U rijeci Luna ispire svoje perje
Svlači bjelinu oblaka i izlazi posve naga
Kad Sunce ispija modru krv i pjenom se opija
Oplakujuć potopljeno iverje
Štono izdiže se usnulo i naduta trbuha
Oslađena ova voda tim većma ubija
raspuštajuć svoje vode u more

Kobno li se ugasla Drina u vlastitoj postelji
Poput onih staraca koje De Rada nije volio.

rujan – veliki koralj

Iz zraka rijeka valovita pristiže /
  kao neki s neba preobražen svetac /
U kapima i mrvicama slavujevim kljunom /
  iznova tad krenu sabirati tlima /
Sve ono perje što ga kroza život rasu /
  kad svukla se Luna sušeć se na obali /
I sve sad pretvori u oblutke i sivo kamenje /
  i ribe i stabla svako oko što u nju glédi
Kako li se češljala na neslanoj vodi /
  i kakve li prošapta iz drugog života tamne neke riječi /
Tamo gdje se voda od ostalih dijeli /
  sve bez krika, bez poljubaca, bez žala i sivkastih porođajnih boli /
Začeta u snima da se rijeka rodi /
  spokojna i slatka, vijugava, grbava /
Rijeka što u isparama uzlijeće sad k nebu /
  a nalik je Drini što gasi se mrijuć ko u postelji čovjek

PROŠIRENI SONET
(SONET ZGJERUAR)

Bliže se kiše, ujesen u čežnji one mrijet hoće,
odsječene glave plodova što nipošto razotkrit mi neće
da spustilo se nebo, oblakom se hranim, to je moje voće
na plošnome vjetru gdje se drhtaj ptice sa samoćom sreće

(a ne mogu, ne mogu podignuti glavu)

Kestenje je divlje popadalo s grana, dječica će svoje
sjećanje na štitove čuvat, dok očevi u rakijne pehare sabiru suze,
jedan je od njih u blagu zemlju kano sjeme uzet
dok u prašini i na suhim ovojima ostali se ukrug roje

(ružmarin, čaj i origan protiv kašlja)

Uroni svojim rukama u dubinu moga bića, promiješaj korijenje,
neka živnu listovi stari, nek se drvo s vrata opet obiseri,
osjećam, iz dana se u dan od osmijeha i pjesme udaljujem

sve porad spoticajna otoka poput mene i tebe na plošnome svijetu
težinu si već ne ćutim, nedostaje dugme na obrubu rukava
tamo bijah objesio iskidani ti glas, razlomljen pjevanjem slavuja.

(u san što mi dođe, bezglasna slavuja)

JAMB
(JAMB)

Ženo
na vršcima prstiju kližeš morem uvjerena
da te vode ne mogu progutati a prekasno je sada
da bi se u to povjerovalo jer sunce se već izdiglo i riječ jedna
toplinom ti osmijeh obvija
jegulja je tvoje tijelo iskorijenjeno stablo
upija i grabi sve što mu se sviđa
dok na vršcima prstiju obilaziš uokol tromih otoka
i ni o čem ne zdvajaš ponad ovog mora
bez trunke straha
evo zašto te volim ženo
jer plijen je tvoj čežnja.

ZVONO
(KUMBONA)

Prijatelju
moj,
Prijatelju
moj,
Prijatelju
moj,

Riječ
i Snaga
izgubiše začudnost
u moru
brod jedan čeka
jedra na vjetru,

fagot koji me oplakuje,
supružnik ovaj iznevjeren,

za me koji sam ranio
krilima
rukama
dlanovima.

ANDANTINO SEMPLICE
(ANDANTINO SEMPLICE)

… ovo žito što ga dodirujemo jednom bijaše zemlja i sada je zemlja, bijaše jednom kiša, jedra imam, vodu imam, vjetra u krmu, stoga mi je danas biti lađom, tijelo mi treba, oblik… oblik da me obujmi, jer život bijaše i jest jedini, no milosti ja u umjetnosti ne vidjeh

SIBILA
(SIBILA)

Za gospođicu «La», s pentagrama

Za kratku sam sazdan cestu, i nju ću izgubiti,
cestu život/stolnicu
i bolje je ovo od duge i napola ostavljene ceste,
jer polovica je kratka cesta, ukoliko nije…

Nekoć sam poznavao glazbu, posvema pijan,
razlučit sad mogu flautu od harfe…
tek kasnije nakon pjesnikovanja rastvorih jedra,

…………….. barka je ploviti znala.

Ni ja sad ne gledam kamo će val me ovaj odnijeti,
a možda naposljetku i ne bude valova,
glazba u ušima i stihovi poput školjke
nema milosti u umjetnosti, u životu još manje.

Za kratku sam krojen cestu,
s povratkom mnogim.
Aoj, poput mene sama,
poput moje sjene.

U MORU POTOPLJENI
(MBYTUR NE DET)

Oči i dvije barke nikad se neće susresti,
potapljaju se kad odlaziš na spavanje,
vjetar je skupio tvoja krila
sebi za ogrjev ka godinama što dolaze.

Kroz toplu vodu tvojih očiju
zalijeće te nostalgija
i ranu svoga stopala ti suzama liječiš,
i sjećaš se: poći ti je odavde..,

tamo pod trepavicama
gdje oproštajni san
oblacima pokriven –
razmiče krpe Božje košulje.

IN MEMORIAM
(IN MEMORIAM)

Dođe tako ovo doba
i duh razmiče prostor
za sve izagnane
koje smrt privlači
za sve zaljubljene
skrivene
u mojoj svijesti
ondje gdje je ova laž
zaboravom začeta krenula

teški padaju stihovi
a kiša će
zatvoriti moju sobu
kao da je ovo dragulj
zaboravi sjaj, o zahrđalo
srce
poput lišća što je k Bogu otišlo
daleko daleko

opet će se vratiti usnuli snovi
tri godišnja doba,
užas i tjeskoba
zadušit će me iznova
u mračnim zakutcima
iz jajeta maljašni
iznići će zmijuljci
moje bezrazložne dosade.

a život taj bijaše jučer,
jedanput, nekoć,
i ja jesam, bijah,
bio sam, kao i danas
zaboravljen poput križa
u vodi
za Bogojavljenja, gdje već
ništa ne može uzdignuti duha

zašto sad opet odlazim
k barki potopljenoj?
pokopati pod jezik
anđele laži?
posuvratiti mjesec
kao izgužvani rukav?
Bože, zašto četiri godišnja doba?
Ja jedan sam i sȃm.

RONDO
(RONDO)

U mojem tijelu
živi bard jedan
a kanio sam ga ubiti..,
kao ribu morsku
u vodama medenim
živiš, o barde,
i nisam ga nipošto kanio ubiti..,
ne znam gdje živi
u glavi, u rukama,
pod jezikom, u trbuhu
a ubiti sam ga kanio…
u očima, u noktima
u kosi, na čelu
jer na šutnju me svjetovaše!
kao stari vrtlar
proljeće kada se vrati
i učvoreno oko na granama zlatnim,
a nisam ga nipošto kanio ubiti..,
posvećeni onaj bard
ne znam
iščupati oko
otrgnuti ruku
gazim ovu jadnu glavu
tamo ti gdje živiš
iznova veliš «šuti»
kada te odbacim kao nebo oblake
takav, odsječen, istrgan i polomljen
i ja na zemlju padam
bez očiju, bez glave, bez čela, bez krila
i vjetar me žanje
pokriva me,
pak skupa s bardom
iznova ću biti..,

jer ovaj sam put odlučio
ubiti.
………….
………….
………….
U tvoje tijelo
ulazi i mjesto uzima
bard neki..,
jerbo je Raj pogriješio.

2000
Prev. Daniel Načinović

TEME S ČETIRI VARIJACIJE
(TEMA ME KATER VARIACIONE)

Prva tema

Stan pomorci
Na more više ne izlaze
Sjedeći oblikuju barke
Usred napuštena polja

Prva varijacija

U poljima daleko od svih
Gradim barku života
Ne znamjesu ii sretnije moje ruke ili alat
Sanjajući da će postati veslo

Druga tema

Pomorcimaje potrebna ova barka
A ne brod
Da nađu sami sebe
Negdje u tmini

Druga varijacija

Iverje, opiate, škripci i čvorovi
Novo tijeio, izvučeno iz sama sebe
Tujejedro, jarbol, sidro, Ja sjena
Hrabra, za sina ću ih dati

Treća varijacija

Posijednju barku nosim na leđima
Ali ne nalazim mora na koje bih je položio,
Uronio u njegove vode i dao im ime
Plovi kroz umoran duh, ti moj drveni sine

Ćetvrta tema

Njezino nabreklo tijeio
Od soil i voda
Za vas, o barke
Ne može biti uzor

Četvrta varijacija

O stari gat sam te prlvezao
Ja sam te stvorio, ali slobodu ti nisam mogao dati
Od vjetra i vaiova moram čekati nešto drugo
Ostaviti ili zadržati ih bilo bi krivo
Tema bez varijacije

Stan pomorci
Oblikuju barke u poljima
Jer postoji jedno more za život
I jedno nebo za smrt.

TI
(TI)

Bacaš uvis odjeću bijelu
jer nebo je ostalo bez oblaka
jer jabuke su bile kisele a ja sam
kad znakovi rekoše probudi se, potrudi se,
pokreni se i kada ne shvaćaš
da se jedno doba vraća
da vrijeme dolazi
kad se nešto pomiče u tvojoj duši
i imaš strasnu želju

Da izdaš
svoje oči,
svoju ženu,
sebe sama,
svoje sinove,
svoje prijatelje,
svoj život.

Za neki drugi,
jer vratit će se dan sa svojom praznom dušom
i ostaje ti još jedna želja

Da izdaš
život dan poput milostinje.
(od nijemih ptica moga sna)

SONET
(SONET)

Kiše što žele umrijeti u jesen dolaze,
odsječene glave plodova koje mi ne mogu reći
da je nebo otežalo i u oblacima hranu ću steći,
pticama što dršćući na vjetru odlaze.

(jer ne mogu, ne mogu podici glavu)

Kesteni padaju sa stabla, djeca će oklope prizivati
očevi u čašama alkohola svoje suze skupljati
jedan od njih kao sjeme u zemlju će se zakopati,
drugi pravit krugove u prašini i na kožama.

(ružmarin, čaj i origano za kašalj)

Uroni svoje ruke u moju dušu, izmiješaj korijene moje,
stari se listovi otvaraju, iz drva vrata teče smola
ćutim da dan za danom napuštam pjesme, smijeh mladosti svoje

za otok koji se nasukao tamo gdje nema mnogo vode, poput nas,
osjećam se slab, od prošle godine dugme nedostaje na rukavu moje košulje,
tamo gdje sam čuo od ptica nagrizen i okrnjen tvoj glas.

(od nijemih ptica moga sna)

IZGUBLJEN U MORU
(HUMBUR NE DET)

Oči i dvije barke nikad se ne sreću
gube se kad se na spavanje spermaš.
vjetar je želio tvoja krila
da se ujesen ugrije

Za toplom vodom što iz očiju teče
uvijek žudnju ćutiš
ranu na nozi suzama liječiš
hodati želiš.

Tamo, pod trepavicom
gdje krišom spavaš,
pokriven oblacima - komadić tknaja s košulje Božje.

MOJ OTAC SANJA
(BABAI SHEH ENDRRA)

Moj otac Sanja o konjima
o raznju, potkovi i vatri
što mu srce žari, bez zarobljena krila
što teško ga volovi vuku.

I moj otac sniva san za konje
ne griješeći pjeva,
jedan mjesec, dva, tri...,
listopad..., i potom u Skrapar.

Moj otac misli o meni
mašta o zemljama kud se bez krila može ići
na ramenima nalazim otpala pera,
noć ... sakriva mu put

Moj otac sanja...
A ja...,
Moram ubiti sve konje
koji ga dolaze plašiti
kada sanja...

LEĐA MORA
(SHPINA E DETIT)

Moji su ljudi okrenuli leđa moru
i ja imam istu slabost
potapam brodove
busim ih na obali i odlazim daleko
tamo gdje mi oblaci prizivaju ribe
tamo gdje svako stablo krije stabla u utrobi
svaki grob je brod razvijenih jedara
jer moji su ljudi okrenuli leđa moru
i povraćaju samo zbog posvećenog
kruha ove zemlje
i pića.

ON UMIRE
(VDES)

On umire
Šuma tone
Izdaleka dolaze ptice
Odnose njegov glas i odlijeću

Smrt nije ško1jka
Što se za sjećanje daruje
Duša se uzdiže, leptiri je slijede

On umire
Bujica će iščeznuti s njime
Tko ćejoj pomoći da se osjeti rijekom?

Tko će tješiti odsad avion
što nije ptica?

Vjetar, šuma, pelikan
Uznosi ga, uskrisuje

Pjesnik umire
Na kraju, na samom kraju, akademici
Pokapaju prazan lijes.

SAM
(VETEM)

Samoća je u dvije čaše vina duboka,
crveni konj i bijeli konj.
Ništa nije kako vidiš
kad imaš sve, ali nemaš prijatelja da ih podijeliš.

Malo kasnije kišit će i vrata će se zatvoriti
tko je mogao ući ušao je, drugih nema.
Dvije čaše vina, crni konj u boci.
Danas imam sve, ali nemam ih s kim podijeliti.

Andantino Semplice
(ANDANTINO SEMPLICE)

Ovo žito što dodirujemo, nekoć bijaše zemlja, a ta zemlja nekoć bijaše kiša, ja imam jedra, imam vodu, imam vjetar koji me nose, zato sada moram biti brod na jedra, treba ml grada, treba ml oblik, tijelo koje óe me ponijeti, au život je bio i jest jedini, a sućut u umjetnosti ne postoji.

S JEDRIMA
(ME VELA)

Mlado vino tuge pretvara se u ocat
Na dnu moje usnule duše
Nasukani jedrenjaci
Iz vode vade sidra
I ruke
Da me povuku na dno

Ponovnoja sàm
Nadvijam se nad svoju mladost
Tako sam volio flaute svetog nadahnuća
Bubnj eve i gitare
Borim se poput vatre pod kamenom
Izmišljam
Za svoj novi Ja-plovidbu
Golem glasovir s jedrima
Na kojemu cmi anđeli
Ne mogu svirati svojlmjezicima.

USKES NA OTOKU HVARU
(PASHKA NE ISHULLIN HVAR)

More jede kamena jaja
i lomi zube o obalu
slave škoje
otrovne kaktuse
ružmarin sa uljem brodova
idu i ne vracčaju se
djevojke otete od vjetra
lijepe snaheotete od gusara
moja dusa lebai nad pučinom
koja su me sanjala
za uskrs

šest otkucaja zvona-aleluja
more lomi kamena jaja-jao
slomio sam očnjak
o čašu bijelog vina
sest je sati
ljudi u crkvi
more i ja vani

ZATVORENA VRATA
(DYER TE MBYLLURA)

Svjetovni mi glasovi stižu
pomiješani s vjetrom što će se krstiti
on nas okuplja i istodobno dijeli
u tajanstvene ponore gdje bez prekida kucam.

Znam da se rajevi otvaraju nakon pokajanja
što stiže s krštenom kišom,
klizim poput svete zmije misli,
pred vratima na koja već kucah.

Pričate mi o bezumnoj vatri, kao platonski geniji,
o ljubavi što se rada na struku ljiljana
truba je kiše našla moju glavu i usahnula krila,
lijući suze sezonske natopljena jedra

Ruke, knjige, poljupci, iskušenje, mudri su robovi
što oživljuju zvakoga travnja s Isusom i zvetom travom
Zatvarajući mi svaka vrata,
Trokutni šešir Božji obećava mi vječnost

Recite, ja mogu kriti glasove,papire
i kasnijeih ko sjećanje otkriti
ubiše sve tvoje sinove Utorka,Pjesnice,
sto bili su nalik na riječ, na sina i oca.

Sati čekanja produžiše kroz svoje lažno provećalo
tijelo pokvarenih zuba nedjeljne mise,
za kratkotrajan san pričat će sada
moja oluja što buja okružena ovim jedrom.

Ali vrata se neba otvaraju sama,
slijepci su ključevi što vjetar ih uči puzati.
I ja sam isto tako zatvorena vrata
prikovan kao usi ljudskog roda koji čeka.

Gdje su druga vrata kud se i bez krila može ući,
gdje prijateljice ne stare ,buđenja se ne cijene ,
ljuljajući uhvatih se za jelenje rogove
u odsječenim rukama munje.

Ali ti i ja, mala ženo uplašena dodirom,
sagorjet ćemo ovaj život-cigaretu otečenim prstima
ženo-lijepa vrata ove tišine od stakla
na koja oklaci da uđu kucaju kao anđeli

Neće se zbiti nove stvari, mala ženo,
čak i ako trljamo šibice o tijelo,
udurajući kao na zatvoren duh
slomih ostruge na svim vratima.

Jer ti si zaglaljeno na površini moje misli, sunce -
zapaljena jabuka u njušci krštenog i tustog odojka
mudrost Svijeta ne odgovara, ona se krije za vratima
među borama mozga i naborima trbuha.

STVARI
(SENDE)

Koliko me stvari preklinje da ih ponesem
na kratak put gdje više neću osjećati sama sebe,
gdje stavaralačka ruka za leđima krije drugu ruku
poput ruku djece kada kradu mlijeko.

Svaka mrtva stvar kod mene traži spas
sve što je došlo živjeti na zemlju duže od mene,
Ali ja sam stvar bez repa, sa znojnim znakom
da sam oživio stvari očima, ušima, nosom i prstom.

Jesam li nalik nedovršenu liku? Znam li razlog
zašto sam došao na ovaj svijet i zašto ću napustiti ovaj život?
Kopaš u meni? Nalaziš bačenu strijelu ali ne i luk,
jer i ja sam stvar, ja sam stvar, ja sam stvar.

Što tražiš? Što tražite? Vječnost kod mene?
Sada kad sam napustio obličje i prestao disati?
Snovi i bunilo kad spavam podsjećaju me
na kita što pliva noseć mekušce poput raka u svom tileju.

Ne traži u mojoj utrobi druge oblike.
Ova glava nije pramac, ove ruke nisu vesla
što će vas odnijeti, odvesti tamo kud nas vjetar tjera
prema drugom smjeru, prema drugoj obali, prema drugom gazu.

Stvari, vi imate repove, uši, rogove, grbe i pandže
stvari braćo i stvari sestre nesretnice.

Prev. Jagoda Milinković