JASNA ŠAMIĆ

SVJETLO MRAKA

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.


SVJETLO MRAKA
(izbor)


MORE JE SIMBOL BOGA
Sunce još nije izronilo iz pučine sna iz rodnice
pijeska
Vrelina i tišina pokrili pustinju i more

S balkona modernog hotela
Bijeli se Hiljadu i jedna noć
U pupku beskraja
More nije samo simbol Ljepote
Mistik si i kad mjesto Proviđenje slučajnost kažeš

Ako sam danas mudar to je što sam juše bio lud

A ipak mudri
Kako tvoj vid kratko seže oko ti ne slijedi podzemne Puteve plama

Priznaj
Strast je slučajna nepogoda
Što samo moćne duše sreću


PUSTINJA

Zamišljam pustinju
Ne žutom kao zrnca u mom grlu što je nanio vjetar
sa plaže pod utvrdom
Već raznobojnom
Kao dûgu pred suton

Matmata je Mjesečeva luka
U birtiji sa dva stolića u
Slanoj pustari
Čami ljubavnik Hathorin
- Hatore gospodarice glazbe radosti i strasti -
Profila ko u sokola kao u sina boginje magije i
Ljepote
Tijelo i glava mu skriveni bijelim velovima
Lice ispucala crnica kakvu nikad vidio nije
Na njemu uklesana povijest anđela i ljudi
Tikriznoplave oči - dva užarena safira

Slikam ga za uspomenu
Jedini on nije tražio novce

A kad se ponovo nađem u živom pijesku rodnog
grada
I tada ću se sjećati
Bijelo - crnog cvijeta izniklog iz pijeska i stada
jednogrbih deva
Neće moriti ni spržena sjenka kafane što ne pruža
hlad ni džinovski portreti predsjednika
Na ulazu luksuznog hotela Mehari
Misliću kako su blud i Bog tu u zagrljaju i
Jednako mirišu
Pustinja i raj


DOK SARABANDU SLUŠAM
PRIJATELJU

za J. Ostija



Dok Sarabandu slušam
U slike davne zagledana
- Naravno ko jučerašnje da su -
Plesa u Aleksandriji se sjećam i
Svih bogova koje zavedosmo i
Kamena na kome faraonima i boginjama
Našom mladošću
Laskasmo

I parka s divovskim palmama
Gdje trbušna plesačica s Anubisom se natječe
ok u dvorcu kralja Faruka na mene
Džinovski žohari navaljuju ko Sotonina vojska
Iz crnog gejzira izvirući

U areni usred pijeska
Pokraj dvorca među palmama
Te vrele egipatske noći
Engleski konzul me prosio
Ne primijetivši nevjestin veo
Koji mi je lice pokrivao

Ni drugi ga ne vide
Pa ni onaj što me natjera da mu se
Pred oltarom zakunem

Podno Sfinge valcere izvodili smo
A zvijezde pljeskale i bogovi u letu
S Nounom kao perjanicom
(Gospodarom sluta i ništavila)
Korak naš pratili u plesu

Izis i Horus Ra odavno su mi rod
I Nephtis saveznica
U pustinjskoj noći
S iscrtanim mjesecom
Na njoj

Himnu Atonu sam skladala
Što se na horizontu
Zvjezdanom odavno oglašava
Ko savršenstvo krasote
Kojom djevice defloriše
Bdijući nad galaksijama
I zracima mekim probija
Opnu
Neumoljive nam svakodnevnice

Svako stado ga obožava
Dok sjeme mužjačko na oplodnju sprema
Svjetlost sije i blagi mrak za počinak
Tajnu ljuljajući u posteljama nam

Ovu himnu Atonu i sad pjevušim
U neprospavanim noćima
Dok mi Anubis pomaže
A Neit sanjalački promatra
U pustinji pod mrklim lukom
Sa mjesecom iscrtanim
Na njemu

Dok Sarabandu slušam
U slike davne zagledana
- Naravno ko jučerašnje da su -
Plesa u Aleksandriji se sjećam
I stijene na kojoj faraonima i boginjama
Našom mladošću laskasmo

Sjećaš li se
I ti ?


NEVIDLJIVA VJEŠALA

Pariz ponekad
Na nevidljiva vješala nalikuje
Pritajena iza koprene
Uskovitlanih čula
I lomljivog smijeha

Tu sjeni mojih mrtvih Avetinjskim morima promiču
Pred zatvorenim kapcima
Kao jedrenjaci
Mračni i smradni
Iznemoglim nadama natovareni
Sjećaju na moje bivše gradove
I moje bivše živote

Ima li šta tužnije od uspomene na radost?

Sa slikom svetkovine miješa se
Lik djeteta Preklanog grla
Raskomadane žene
Muškarca što poput goveda preživa
Vlastiti izmet

Planeta
Brod čudovištâ
Reda naricaljke
Kao grabljivica krešti

Moji gradovi su u koroti

Pariz je ponekad tamnica katkad
Svetkovina
Što lomi lance tijela i ono klikče

A potom opet san
U kome ječe zvona
Kao čopor mačaka potopljenih
U ključalu rijeku
Fekalija


SKUPA SA SNJEGOVIMA

Čak su i uspomene
Iskopnjele skupa sa
Snjegovima
U lavežu bezumlja
Pomeli ih s gradovima
Smetovi
Maloumlja


PLES U VENECIJI

Na pustom Trgu
Gdje se Hiljadu i jedna noć
Usidrila
Skupa s lađama i tornjevima
I šarenilom jedrenjaka
Umjesto crkvenih zvona
Te noći
Valceri su odzvanjali
- U rodnici neba uglazbljeni -
U slavu sjenki što su nevidljivim krilima
Zamahivale u plesu

Te noći
Na pustom Trgu San Marco
Ruku za ples pružio si
I k sebi privukavši me
Ko dugačku maramu od baršuna
Zavihorio
Poput zmije
Pod frulom čarobnjaka
Navodio da se izvija po Trgu koji je kao staklo
Blistao

Magličasta silueta
U igri zakovitlana
Školjka je postajala a
Perla u njoj zrcalo
Gdje se oslikavaju kanal
I zvijezde
Skupa s pritajenom žudnjom

Kao stablo onostranog
U nebo si rastao ruke poput korijenja
Pružajući
Šiva si bio i brojnim rukama
Oblake grlio
Mojim korakom kormilario
U plesu

Te noći
Mjesto zvonâ na crkvi
Valceri su odzvanjali
Po uglačanom i pustom
Ogledalu
Sna
Kraj kanala i lađa što su se lijeno ljuljale
Gdje se Hiljadu i jedna noć usidrila
Sa Venerom u školjki

Na Venerin brijeg
Jedna varnica je pala i
Neznane melodije
- U pupku neba uglazbljene –
U moj bezdan prosula
Skupa s plamenom

More je
Svoj nokturno šumjelo
Dok je zvonio Trg
Od plesa podrhtavao
Skupa s neizrecenim šapatom
Žudnje


PJESMA SAMOĆI I KIŠI
1.

Uspomena na gradove ponekad je
Kao sjećanje na ljubav

Gradovi moji se čarima kafana mjere
Ne utvrdama rijekama šarenim pticama
I ženama sličnim zelenom požaru u proljeće
I moćnim pojem pjesnika

Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje

Sjećanje na grad
Kao mravinjak u kom se gužvaju slike
Što se u snu u smijeh pretvaraju
Gmižu sokacima utonulim u sivilo
Ukrašenim žar-cvjetovima

Voda je bistra poput slane suze djetinjstva

Crne se grobovi neznanih junaka
Pod njima kao da Cinxtia
Boginja ljubavnog sjedinjenja
Svoje djevičanstvo zalijeva ko ljiljan
Dok jurišamo na zvijezdu

Ili je to
Juriš sunca na truplo žene?
Svilu djevičanskog ljiljana
U koji se preobraća tačka
U dnu porte posijane mračnim grobnicama
Gdje je tek kenotaf pjesnikov
Djevičanski bijel

Stravično bijel
Kao nesreća

Voda bistra poput spleeni suza djetinjstva
Juriš na suncu na bijela tijela žena
Svilu … i ljiljan …

2.
U napuštenom gradu
Pod prozorima kućice
Djevica uzalud pokušava svoj
Cvijet da odbrani

Grad je pust
Samo kiša i
I ja
Sjećanje na bjelinu zapljuskuje pogled
Daleko od krda pjesnika i
Psećeg izmeta u luksuznim četvrtima ispred
luksuznih hotela
Grada svjetlosti
Tog mlakog predvečerja u stranom gradu
Daleko od ptica, stada i salaša bivše domovine
U kafani
Zidovi su poplačani portretima
Glamuroznih Francuza

Ali ja Hemingwaya
Vidim
Krčmu u Havani i moju mladost što kao sunce
Tone u more
Na pučini Varadera

I ženu što tiho korača
Kroz purpurni mrak i crne uspomene
Kroz stihove pomračene olujama doba
U sjenku ogrnuta
Bezbojnim krilima na bijelom grobu pjesnika
Zamahuje

Kao crni golub
Zlosluti

3.
U slavu nedjelje dosade i piva
Ispod prozora moje hotelske sobe
Dokoni mladići poput goveda
Riču

Ni sna ni svilene slike ispod kapaka ni ljiljana
Da zamiriše noć
Ni trubadura
Koji bi poleglo sunce ugledao
Mistikom užasa prošarano
U koje je Ardenski pjesnik
Iz mliječnog groba gledao

Mislim na tkača nepregledne plaveti
Koji je u mirovinu pošao te nedjelje
U gradu
U kome se bjelasalo mnoštvo zadnjica
Dama Féliciena Ropsa
Sniježnih poput Rimbaudovog groba
Okruglih i lijenih ko kapi kiše tog nedjeljnog
popodneva
Koja je padajući dahtala
Kao lokomotiva mog djetinjstva

I brojni falusi
Nabrekli
Milovali bijele bokove muza
Zatureno rumenilo prizivajući
Mladosti

Moje il’ pjesnikove?

Zaborav ipak nije izgubljeno sjećanje
Samoći pjevušim i tišini
I kiši
I uspomeni na dan
U kom je zastalo sunce
Na vratima pakla gdje se odavno sva
Moja proljeća prže

I ženi sjeni
Što promiče kroz pjesmu poput lijenih kapi
Nedjeljne kiše

Moje sjećanje na grad
Ponekad je kao cjelov
A nekad na ljubavni hropac Naliči


SVJETLO MRAKA


Naše dvije duše su jedna
Djevica

U tački skrivenoj u srcu
Isprepletene
Ko ljubavnici u vrhuncu slasti

Ako te izgubim sebe izgubisu šapnuo si pa
S one strane zavjese
Na stihovima odjezdio

Po meni se razliježu bijele
Slike voljenih što se u vjecni san survaše

Dok oni negdje gore
- Ili dolje? -
U truplu tajne
S tajnom pomiješani
Džinovske suze po rašcovjecenim licima
Krote

Je li suza jedino što
Od zaspalog ostade

Jedino
Zajedničko
Nama bludnima nama budnima
S njima šistima s njima usnulima
Suza ?

Ne nego bljesak tmice
To strašno svjetlo mraka
U dnu bica zaptiveno
Gdje je duboko i mrašno ogledalo

U njemu se
Naše duše zrcale

Nas bludnih nas budnih
Sa njima usnulim


TMICA KOJA SVJETLUCA

Iz trbuha zemlje voljeno biće
Žamori:
Život nije drugo do tmica što svjetluca
Ugašenim tijelima
Umrlih zvijezda


USPOMENA NA NOĆ

Možda je oduvijek trenutak bio vječnost
A vječnost tren
U mojoj postelji
Ružičnjaku
Ispunjenom pjenom
Sladostrašća

Nevažan je grad
I plamen svijeće što se izvija ko pohotna plesačica
U bašti kafane punoj jorgovana
Malina
I ruža
Na brežuljku što se ogleda u padini
Preko puta

Noć pada ko bešumna granata
Pršte svjetla mraka
Sijeva ogledalo
Tvojih očiju

Piješ čudotvornu tečnost
Dok prsti ti ko prištevi
Zahvataju mi tijelo i
Promiču vlasima moje kose

Umm Kulsum tužno pjevuši u vrtu
S postavljenim stolom
Dok grickaš kreker s kavijarom
Na izvezenom rupcu s cvijetićima
Gdje miriše djetinjstvo
Opojnije od jorgovana

Iz tašne mi se rasuše
Zastarjeli sitniši papirići olovke
Vlati trave
I božur
Ubran tu
Na uzvišici što se u ogleda u padini preko puta
I pregršt imena s adresama
Bivših ljubavnika

Dok stara
Ćelava pjevačica na Saint Michelu
Zavodi prolaznike i
Suhraverdi skandira tajnu Besputanog
U mislima mi

Jesi li kleknuo
Na koljenima moje uspomene brojao
Na travi

Možda je baš tako bilo
Možda je uvijek trenutak bio vječnost
A vječnost tren
I modra se padina u noći
Ogledala u svjetlima tame

Kao ja u tvojim očima Zrcalu
Što prolaznošću prijeti