DARIJA ŽILIĆ

pjesme

         

O autoru

Rođena 1972. godine u Zagrebu. Pjesnikinja, književna kritičarka i publicistkinja. Autorica više knjiga poezije , kao na primjer Grudi i jagode (2005.) i Pleši, Modest, pleši (2010), više knjig​a ogleda o književnosti - Muza izvan geta (2010)- nagrada Julije Benešić za najbolju kritičku knjigu u 2010. godini, Pisati mlijekom (2008.) i Nomadi i hibridi (2011.), te knjige intervjua sa piscima i znanstvenicima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi(2010.). Dobitnica je nagrada za poeziju i književnu kritiku.


pjesme

Spora duša

Književnost je tek utvara i utjeha za spore duše koje
zaboravile su brzo trčati i nabaviti osobnog bankara.

Skoro sam se prepala kad si se skinuo. Meni je knjiga
o holokaustu bliža od tijela golog muškarca.

Trebala bih živjeti na otoku, gdje radni dan se razlikuje
od neradnog samo po tri bicikla više na ulici.


Snoviđenje

U Ulcinju more nije slano. Dimi se i miriše pečeno meso.
Oble kuće, kratki zavoji, pokrivene žene i vehabija na uglu.
Odakle ova slika u pretoplom zagrebačkom danu?

Upozorenje starcima: Smrt vreba na bazenu!
Štandovi su puni jagoda i orhideja na samrti!
Dotiče li te stvarnost? Nestaje li snaga s odrezanom
kosom? Je li se razlilo more s reklamnih plakata?

U Koreji se gradi nova raketa, u Kini se šuti o revoluciji.
Nema središta svijeta. Zemlja je usvojeno dijete pop pjevačice.


Kad ti budem Putovala

Kad ti budem putovala, valjda neće opet
sjesti do mene neka pr agentica i pričati mi
zaneseno kako je čaša napola puna,
i kako su u Floridi kopno i more na istoj razini.

Nadam se da neću susresti čovjeka koji
skriva svoje porijeklo, i uporno tvrdi da zna
tko su Hrvati, a tko Srbi, i
da mi se neće udvarati sredovječni radnik
iz Ljubljane koji vraća se obitelji, domu.

Kad ti budem putovala, htjela bih biti
sama u praznom kupeu i stavljati sjenila
za probu, da mi oči budu smokey eyes,
kako bi nam haustori, znajući šta ih čeka,
otvorili svoja vrata i vlažne utrobe.

Mediteran, čežnja
Treba samo uzeti periskop i pogledati
dno. Morske trave lelujaju, spljoštene
ribe klize, olupine galije čekaju da budu
otkrivene.

Gdje se sakrilo blago?
Otvorimo kartu svijeta i zavirimo
u puteve kave, riže i kruha.

U izvrnutim morima riječi su pravilno
posložene i ptice imaju snažnije pokrete.
Oponašat ćemo drevne mornare i otkrivati
nove puteve u pustinji Mediterana.


NE BOJ SE

Hajde, neću se utopiti sutra u moru
koje će se izliti na glavne trgove.
Bit će mjesta za sve, za nove tragove,
za ptice koje nisu našle granje
i za krovove koji prokišnjavaju.
Nemoj se bojati za mene,
mada nekad i imaš razloga:
sada sam žena s visokim petama
i glavom koja se saginje prema zemlji
da pokupi zrno i travu koja je jučar izrasla i mami nosnice.
Opet će biti divljenja, pismo potopljenog čovjeka s ruba poluotoka,
opet će se žene okupljati u grupe i vikati glasno na megafon.
Sloboda.
U malom gradu, grobovi su blizu centra,
kapije se otvaraju, živi i mrtvi piju pivo i jedu ćevape,
noć se spušta, kretnje umornih bajkera.
U slanim jezerima odmorit ćemo noge i iskopati zvijezde,
nalik onim morskima.
Sol nas sve povezuje. Ona koja leži na dnu i ona koja stvara siluete.
Približava se ipak dan razrješenja, otvaramo prozore,
spremamo već pečenje.
Ma svaka ti čast bijeli danu, izrast će djeca i rodit će se pjesme,
sasvim nove, solnate i rahle kao zemlja i kao more
koje će se izliti po glavnim trgovima. 
Ne boj se za mene, ja sam žena i morsko čudovište,
imam glavu i ticala,
imam volju i smisao, vidim Boga i opet ga opominjem.
U moru slanom i u jezeru rađaju se slike ptica
koje grade krovove, i kuće naše nikad neće nestati u vodi
koja ih okružuje.


NOĆAS

Noćas ću rano leći, u vrijeme kad ljudi
tek izlaze na ulicu, a majke djecu uspavljuju.
Noćas ću rano leći da bih sanjala opet isti
san: avione, piste, park blizu mog skloništa.
Noćas ću rano leći i probuditi se usred noći,
kada više nikog neće biti u sobi, hodniku, 
gledat ću pauka kako plete mrežu u kutu
kreveta i bacit ću plahtu preko balkona, da upije
zvijezde koje padaju baš na nas, zlatne i blještave.
Noćas ću rano leći, čekati već na početku počinka svitanje.
Oko mene šutjet će stvari i ptice će kljucati
zrno koje je nebesko i mlačno, i gledat ću nebo kojim više
ne lete zmajevi i sva ta krilata bića koja je netko ugasio i
sad su tek tvar koja visi nad nama. U danima kad se čini
da nema pomaka, padne komadić i razbudi se svijest
kao otvorena latica. Noćas ću rano leći da vidim muku
onih koji kopaju rudu u rudnicima uma i sanjat ću avione 
koji se na nebu, usred noći, pretvaraju u krilate zmajeve.
Točke se spajaju u jedno i nitko ih više ne može razdvojiti.


JUTRO

Nekad samo legnem nakon doručka
na veliki krevet s bijelom plahtom i
otvorim nakratko prozor da uđe zraka
koja se prelama u krivom kutu ili ptica
koja zimi traži utočište. No tko zna što još
ulazi tada u sobu: nevidljiv čovjek, skrivena
letjelica, sunčana planeta ili šareni zmaj.
Evo tvoje tijelo, pojavilo se odnekud, u sjaju,
spušta se poput meteora na jastuk, na prepone
i u tom raskoraku jutro dobiva snježnu boju,
dan postaje cjelovit, noć se nikad nije dogodila.
U tom okretu dvaju tijela, soba ostaje kao
rasprsnuta bomba, a svijet se čini kao
rub, kao očita katastrofa. Nakon svega, ostaje
miris koji se gubi i kocke od kojih opet netko
izvana sastavlja novu priču.


JUHA

Bit ću mjesec dana u tvom gradu,
u malom stanu, u kvartu bez buke.
Svaki dan odlazit ću na tržnicu i od
tri vlati trave kuhat ću juhu od koje i
mrtvi mogu oživjeti. Tražit ću od
mrtvih, kad ožive, da mi pričaju o
korijenju i o vodama koje teku ispod
nas. Navečer, plesat ćemo u kolu
svi, vrijeme će se povući, nastupit će mir
i pomazanje. Ruke nečije 
ovit će se oko mog vrata na tren.
Neću disati, gledat ću zvijezde 
pomirena, pratiti bolesnike do rijeke,
šaptom dozivati ptice koje čuvaju
tajnu. Ja te volim, mada ti nisam
pružila tijelo, dodirnula usnu.
Naša tijela plešu u kolu sa svima,
glave su nam pune cvijeća koje se okreće
k suncu i bliješti kao
davna mitologija.
Provest ću mjesec dana u tvome gradu
i svaki dan kuhat ću juhu od koje i mrtvi
barem na dan ožive.