Nermana Begagić

poezija

         

O piscu:
Nermana Begagić je Zeničanka, rođena 1951 ; živjela i radila u Sarajevu da bi u novembru 1992. sa djecom potražila azil u Francuskoj. Osnovno zanimanje, projektovanje i upravljanje razvojem informacionih sistema preduzeća, je u zadnjim godinama zamijenila pisanjem. Do sada je objavila tri knjige od čega zbirku aforizama, zbirku pjesama i hroniku ratnih godina.




SARAJEVO SPAVA


Ponoć je,
Sarajevo spava,
ne kruži više ni Dvojka.

Na kafanskom stolu
dogorijevaju svijeće,
pred Kamernim
odnose smeće,
vječna vatra treperi:
pristigla nova duša
branilaca grada.

Izlaze iz sjene
oni koje smo voljeli.
ispruženih ruku punih blata
i zrncadi zlata
što svjetluca u noći,
obilaze grad.

Sve će proći
o Voljeni,
i neka nova djeca
će stariti u Tebi
bez bratstva i
crvenila u rupama
granata.

Ovdje samo pjesme ostaju
generacijama na dar,
ne vrijedi bdjeti.

Sarajevo spava.

Pod jastuk guram
suzu ljubavnicu
i ulazim i ja
u njegov san.


TREBALA SAM

Trebala sam te sačuvati za starost,
za dane u kojima se bojim
da izgubim sjenu,
za led u srcu
na vijest o smrti
nekog novog,
za bore na licu
koje nadiru.

Trebala sam te sačuvati
kao dragocjenost
kojoj bih da zapišem ime
svaki puta kada se probudim,
da bih je našla pod jastukom
u večernje tmine.

Trebala sam znati
za ove dane
u kojima je samoća gora
od svih strepnji
tijela navikla na nemanje.
Imala bih bar tvoje zelene oči
- vode Neretve uz daljine,
dok starost, k'o jesen,
uzima od nas više i više,
da na kraju sve mine.

Trebala sam te sačuvati uz sebe,
za vrijeme u kojem oni koje volimo
polako odlaze.
Riječ, koju nisi znao da daš,
nije ni važna za
staračke zime.


DA NIJE VRIJEME

Ako ukinem vrijeme,
stalno ću se rađati
i stalno umirati negdje.
Negdje ćemo se ljubiti u nedogled,
i moje djetešce će plakati
svoj prvi uzdah.

Sve će biti u beskraj,
i neću nikada otići nigdje,
i neću nikada doći,
ti ćeš vječno biti nasmiješen,
majka na vratima
dok ja odlazim,
čuje se očev glas
"Nerče doviđenja".
Sve što je pokret nestaće,
toplina rodne grude
ostaće
svuda oko nas.

Tamo gdje nije vrijeme
vječno ću se rađati,
i vječno te sretati
nasmiješena
dok miriše hljeb iz pekara
a sunce bljeska u
vodenu mlazu
česme na čaršiji:

Tamo gdje nije vrijeme,
zaustaviće se
daljine,
tvoja ruka će mi vječno biti
položena na rame
i bez pokreta
jer nije vrijeme,
i zauvijek ima,
ali i nema nas.


U TRAŽENJU SMISLA

U četrdeset čupova četrdeset razbojnika
čeka da prođe kapije.
„Sezame otvori se“,
Sezam se ne otvara.

Ja se ne mičem sa kapije,

U čupovima razbojnici pognutih
glava osluškuju vremena
ali vremena su pravljena da
prolaze.

Sezame otvori se,
opet govorim,
Sezam se ne otvara.
U četrdeset čupova četrdeset
razbojnika usnulo,
ja sa njima.

Postaje jasno, Sezam se nikada
nikomu
ne otvara

Dok nauka febrilno dijeli čestice,
od najmanjih nalazi još manje,
pravi spiskove zvijezda i planeta,
vasiona pulsira i dalje:
uvijek sve može biti još i više,
uvijek sve može biti još mnogo
manje.

A kapija se nikada ne otvara.


NA RASKRŠĆU SVJETOVA

Čekam te na raskršću svjetova.
Nekom je roblje nosilo kamen za tri života,
rađalo sjenu,
nekom nije bilo dovoljno ni za ručak
ni za večeru.

Samo se riječi množe.

Bilo je vrijeme titana i vrijeme Guliverovih putovanja,
a onda sjena vladala svijetom sve do novih
prekrajanja.
I uvijek ostalo kako su htjeli da bude,
ne kako smo mogli,
ni kako ubjeđuju ljude.
Zatim dignuta ruka pozdravljala sjene u mimohodu
sve sjena do sjene bivših ratnika,
vojnika,
kurvi i razbojnika.

Blijede lica onih čiji otisci na jastucima miliona
otkrivaju da su razumjeli
tišinu.

Na raskršću svjetova sjedim,
čekam dolazak kojim ćeš potvrditi
da nas nema:
sedam milijardi stanovnika zemlje,
broj koji se
pretvara
u jedan naspram
jedan,
dva,
često nigdje nikoga.

Sve je velika tišina
ili prasak
razdvojeno uzdahom
na ono prije
i ovo poslije koje,
jer postojim samo u presjeku vremena,
ne vidim da ga ima.


PRIČAJ MI O ČOVJEKU

Pričaj mi o čovjeku
stavi riječ "Uzalud" svuda kao zarez
dodaj kakvu muziku
negdje, ako može,
zakucaj "Stani" na vrata
da znam
da nisam sama.

Pričaj mi o čovjeku
dovedi u vezu vasionu
i našu kobnu sudbinu,
između postavi svijeće,
cvijeće za uzbunu
na grobovima
i u gnijezdu lasta,

podari mi tminu
u kojoj ću ljubav skupljati
kao paučinu
sa hiljadu vrata.

proljeće 2015.