Omer Ć. Ibrahimagić

PJESME

         

O autoru

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) - radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli i profesor je Univerziteta u Tuzli i doktor medicinskih nauka- autor je brojnih knjiga poezije i proze: «Boje Sunca» (proza, 2000.), «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008.), «Obične riječi» (poezija, 2012.), «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.), «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.). Dobitnik je nekoliko nagrada pa i nagrade «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković».


Pjesme



ŠTAPIĆ SANDALOVINE

Otvorim li prozor, dim se prema propuhu podešava,
briše se i nestaje u nevidu.
Pritvorim li okno, sljubim li ga, dim o sebi sam odlučuje,
modrim se rubom spram bezboja odvaja.
Od žige koja na kandilj sliči nastane,
mater koja ga je okotila-nadjača i proguta.
Ne odaje da je nekada bio žar i ne sjeća ni na šta.

Miriše da bi dogorio, stopio se,
iščilio i smiraj u havi našao,
sačekao da ga vjetar sa sjevera raspuše,
ostavljajući pamćenje i nadu.

Koliko brzo će se sandalovina trošiti, zavisi puno od nje same.
I kako će se, kroz dim, izgnati iz tankog štapića,
što miruh oko sebe širi.
Tako sve,
dok oslonac ne izgubi,
dok se u prah ne rastoči,
dok joj ne postane tuđ,
dok se, zanavijek, ne rascijepe.

Jasan preobražaj.
Od crna štapića i plava dima,
siv se pepeo rađa.

Zatvorim li oči, izgubim li vidik,
dotaknem neku drugu formu.
Miris što me, poput perzijskog ćilima,
cjeliva, obujmi i prožme,
doživim kao vanvremenski.
Sabur nađem.

Zagrljaj, potraje li, čini se da drugačije nije ni bilo.
Ljepota prevari i mudroga i sijedoga.
Insan se, prosto, začas navikne na dobro.
Tako zaboravi kako je uvijek na gubitku.

Da sve, ko štapić od sandalovine, jednom nestane.

PASJI VAKAT

U šetnje izvodimo ulickane automobile,
čizme od nesretnih pitona i
neuspješne imitacije glamuroznih frizura,
zaboravljajući datume rođenja najbližih srodnika.

Zatrovane duše smirujemo najnovijom manikurom,
posrnule mozgove najmodernijim antidepresivima,
pirlitamo se preskupim parfemima,
dok se djeca oko nas drogiraju u smrdljivim kanalizacijskim ispustima.

Peglanjem lica pokušavamo prepraviti savjest
kako bi savršeno odgovarala ušminkanim biografijama
u koje i sami, već nakon nekoliko čitanja, počinjemo vjerovati.

Starci, ne naslutivši ljepotu koju je trebao polučiti,
odustaju od života i mriju,
mladi, ne doživivši ekvilibrij u sebi, zriju.

Religijom se, već dok traju, oštro dijele po mezarjima i grobljima.
Sele i odlaze, kopajući se u jednu te istu Zemlju,
i kosti se, u talogu godina, miješaju.

U životu podijeljeni, u smrti postaju braća i sestre.

Fina trava prekriva i dobre i loše,
korov nadsvođuje i pažljive i osorne.

Humke su svuda okolo, obrubljuju misli i poglede.

Ostaje samo gluha tišina u našim dušama
koju osjetimo tek pošto je naruši neki damar, neki zvuk.

Baš kao kad zabrinuti roditelji u iskonskom strahu zaustavljaju disanje,
ćuteći dah čeda.
A potom obestrašeni,
i udahnu
i izdahnu
i odahnu.

FENJER

Raspolućuje mrak, u njem dozrijeva,
a svjetlost, ko perlu u školjki, stvara.
Razdani li se, u svevid se utopi,
omrača li, prijatelj je, neodvojiv od ruke.

Prosvjetljava i sebe, a da ni ne zna.
Svoju bistrinu i obasjaje ne ugleda,
tek mu ih drugi primijete i kažu.

Ne zaziva smrt, ali život na krilima, smrti privlači.

Tmušu isfleka plamenim biljezima.
Oprati ih i ne sanjaj.
Ohladiš li ga, sami nestanu.

Od sudbine ne pobježe: jedna ga ruka i porađa i ništi.