Évelyne Morin

POEZIJA

         

O autoru

Évelyne Morin rođena je 1950. u Tulleu, u Corrèzeu i živi u Parizu.
Studirala je književnost na Sorboni, Paris VII.
Kao studentica sudjelovala je u događajima iz svibnja 1968. godine. Diplomirala je književnosti, stekla diplome iz lingvistike i kazališne umjetnosti, nakon toga je radila kao profesor. Dio je odavno kazališne trupe zvane Les Trois Clous. Počela je pisati u studentskim danima. U ovim prvim pjesmama koje sam prevela, inspirisana je tragedijom Bosne devedesetih. A i mnoge druge njene pjesme su našle inspiraciju u ratovima koji se trenutno vodje u svijetu.
Sa svojom trupom svake godine organizira pjesnički i glazbeni događaj, zvani Poezija & muzika.orge, kao dio festivala Proljeće pjesnika (Printemps des Poètes).


POEZIJA
***


Rekli su vam
da odete
tamo
u inozemstvo
Gledali ste ih nijemo
Sa strahom u rukama
Rekli su vam
da vas čeka voz
da treba reći zbogom
Pogledali ste kuću
Pogledali ste drveće
I više vas nije bilo
Samo praznina na vašem mjestu
Odveli su vas poslušne
Jer duša vam više nije bila
nigdje
Tek strah još bijaše živ u vama
Kolodvor je bio tu
isti
drugačiji
Fanfare su se orile
Rekli su vam da je praznik
Niste prepoznali nebo
Previše veliko previše plavo
Polako ste
postajali stranci
kroz prozore vlaka
Više niste poznavali
riječi
da biste razmišljali
Više niste željeli živjeti
Niste željeli ni umirati
Plakali ste

Iz « Posljednji vlak prije dana » Éditions Le dé bleu 2001 In Anthologie Le Nouvel Athanor 2018


*

Želja preobučena u crveno
Ideš niz ulicu
Putnik ljubavi
Vozovi slobode nikud ne vode
Zavjese su povučene
Prodani su trenuci
Svoje tijelo daješ
samo
ogledalu


*

Lutka praznog pogleda
napuštena jedne kišne večeri
bacila se s tavanskog prozora
Jedna cipela ostala je visiti na mjesecu
Smijeh će cupkajući premostiti smrt
Bodljikave glazbe
Nekoć suverene vladarice
Raštimane priče
Dok se jedan tvrdoglavi skarabej opet penje
uz kosturnicu vremena


*

Ljeto to su samo pogledi
Zajedničke večeri usamljenosti
na terasama kafića
Smijeh se razbija poput naočala
U žrtvi dana :
crna zvijezda gole žene


*

Uspavani vozovi
na kolodvorima u nigdini
Stanice škripe u noći
Čemu ponovo putovati
U praznim hodnicima
duhovi ljubavnikâ u zagrljaju
Magla na prozoru
tamni nevidljivi odraz lica
Mačka prelazi prugu

Terre de mortes-lunes
Éditions Table rase 1993



Crvene usne raspukle od usamljenosti
kao trag bičeva na zaklanom konju
Koraci mi lupaju u glavi
Čekam prvog prolaznika
Vodiće ljubav sa mnom ne vidjevši me
u ovoj lažnoj sobi u pomahnitalom pomjerenom časovniku
Zapaliće cigaretu
Ali ko će mi govoriti u mraku
kad vidim ljubav
kako se pali i gasi u hotelu preko puta
Psi crkavaju tiho u pustahiji
Treba prebroditi ovu noć
I beskrajnu prisutnost pustinje
rastegnutu poput plahte
Moj jezik krivuda u mojoj patnji
Pločnici odlaze u druge ulice
drugim djevojkama
Čim speru pjenu slučajnosti

Ombres, désirs /Sjene želje/
Éditions Jacques Brémond 2000



Ne sjećamo se ničeg što već nije bilo u našim sjećanjima
A kad smo raskomadali časovnik
nismo pročitali nikakve znake u njegovoj utrobi
Podijelili smo
ono što nam nikada nije dao
od svoga vremena
da u prolazu nijedna priča ne ostane djevičanska
U sobama u kojima smo izgubili san
vraćamo se da osjetimo miris umjetnog cvijeća
Rastemo u ogledalu ormara
iza napola zatvorenih škura
poput ptičjih krila
Na putu smo ka nevidljivim granicama
Naši marševi u oluji
polako nas koče
Drugi drže svoje živote u neizvjesnosti
na rubu mraka
i uzimaju dah sa danom
Ne znam kako da uljuljkam svoja pitanja
Uspavam uzburkane vode
Otkinem krila
noćnih ptica
i pređem granicu bez straha
Kad bih znala koje riječi proriču sunce
rekla bih lutkama koje spavaju
bez grobnice
Ne čekajte tren da otvorite oči
Vrijeme je to što je
prekršilo zakletvu

Un retour plus loin /Povratak dalje/
Éditions Jacques Brémond 2007



Pišeš u slučajno napuštenim sjenama pasa
U sredini strip death
živi ljudi sa sebe svlače dronjke vjere
koju nikada nisu imali
Crveni jezik visi
oni dahću ližu zemlju sve dok ne ispuste dušu
Sa željeznom žicom u ustima ljube prazninu
Ulična svjetla nadgledaju čak i ptice
Jedan anđeo čuva stražu
I ako su druge tišine jače
objesićemo ih na svjetla
Sive lutke naših iscrtanih uspomena kao grafiti
Cafe Musik
Krst zaboden u kovčeg
Tu mi živimo
plešući po zidovima

iz Povratak dalje
Izdanje Jacques Brémond 2007



Vratili smo se s putovanja
u nova osvajanja
Neizvjesna jedra odiseje uma
Neću reći što se događa u sjeni bez sjenki
Poniznost poniženih i raseljenih vanzemlje
Oni su zauvijek nestali
samo mjesta koja prepoznaju
iz daljine
Ništa toliko nisu htjeli ni mrzjeli ko vlastiti poraz
Našav se na vjetrometini u prolaznoj ulici
Sada su
negdje
između
Na pragu nemogućeg
Zabezeknuti na naš muk
Saučesnika tuđine i prošlosti
koja je eksplodirala
na kišnom danu
Izgubili su oči
na izbrisanoj granici
To nije ono
što žele
Nego poljupce
beskompromisne
poput leševa koje izlažu ukrašene
Oprosti, kažu
Oprostite za dane i noći
što su otrovani
Živimo u litaniji gradova Bejrut Mogadišu Sarajevo Srebrenica Jeruzalem
Ramala Grozni New York Kabul Pariz Bagdad Madrid Damask
živimo negdje drugdje
Nadajući se gradu bez imena

N’arrêtez pas la terre ici
Nemojte zaustaviti zemlju ovdje

Éditions Le Nouvel Athanor 2007
Iz Anthologie Éditions Le Nouvel Athanor 2018



Bijeli let labuda
Vrlo čist zaborav
Nematerijalna udaljenost
Smirenost ukinutog vremena
Sunčana staza
Jedina
Vrlo čist sjaj pjesme
U sjajnom danu tog dana
Bijela pojava riječi


*

jedva je to paroksizam
oblaka
Ptica
na suprotnoj strani njegovog egzodusa
Uz rizik krhkih sati
Prolaznica razbarušene kose :
posljednji njezin odraz
Ogledalo
Neutoljivo
nehajno prema buktećoj zori
Taština sjene

Rouge à l’âme
Éditions Potentille 2007



Noć

Noć
Prelazak u nespokoj

Tijelo kao zid za duh

Pobjegla zatvorenica noći
Nemam tišinu da bih sanjala
ali muka je
reći i opet reći buđenje
što prisiljava noć da ostane živa

Drhtaj noćnog cvijeća
unutra tijelo

Ništa ne uništiti

Nepokretan
nestrpljiv da se nađeš
usred noći nemoćan da se
vratiš na rub

(Moj strah od kamenih korijena
Moj užas od krila pepela
kao konj bez gospodara
trči u ravnici)

Spavanje bi skinulo pečat
sa avanture odlaska
Tijelo ozračeno da postane
tijelo koje sada prolazi
ravnodnevnicu

Samo
odlazak
jednog i drugog
padina
svijesti

Noć samo noć : dva tijela u klinču

Revue Liqueur 44, n°78 Printemps 2007
in Ronde noire
à paraître aux éditions Jacques Brémond



U visokoj noći

borba
s anđelima
nositeljima riječi
bijelih.
Još uvijek ne
riječi.

Odbacujući dan
Spremljen u nedefinisano tijelo
tame
otputovati u visoku noć

Prekinuti konac
struje
zaustavljene
inertnom bjelinom

Crno. Svjetlo.
Dah.
Obala. Bijela.

Riječi štucaju
poremećene
ne znaju kako završiti.
Prije zore.
Riječi.

Ponovo pobijeđene.
Pomiješane s krvlju padaju na zemlju.

Iz svih udisaja događa se dah
Ledena tijela što donose tkivo očiju svijeta

Nasilje
Naneseno
duhu

Revue Multiples n°78, 2011
in Ronde noire
à paraître aux éditions Jacques Brémond



Slike praznine

Na ovom mjestu samo dan poslije

Najudaljenije šutnje sve su bliže
tamo
iz onog drugdje
na granici onoga što se događa

Ne iz neke druge pojave

Ali ovdje ostavljajući
ono što
bezimeno
gori na suncu
zove tišinu
svjetlucajući s neba

Prašina bivstvovanja
Lagana prašina
Ničem da odoli
Al osta neizvjesnost
sunce koje nikad nismo vidjeli
Prašina mjeseca
Prašina noći
Gurajući beznačajni život
u kutke
starih prostorija
Ništa privremeno
A praznina zove
ispunjena željama toliko da
krivo odabereš
nemir
Ništa nije ostalo
na rubovima što može da se otisne

Ali dolazi djetinjstvo
kasno
zahvaćeno požarom
ove noći

To
nejasno moguće
Lagana prašina
Odgovarajuća riječ
Suočena sa
sadašnjicom
Iscrpljenost praznoćom
Grabeći sve želje
Iz nepostojeće želje
nesposobna za tkanje
potke

Ova riječ koja se traži
Riječ koja me traži
Tu u praznom
dok čekam
usamljena siva
u vremenu koje ne dolazi
Možda knjigu
za pisanje
koja ne bi bila
ni noć ni dan
Nego ovaj prozor
širom otvoren
I ništa drugo
Do neistražena prostorija
utihnula
od brige

Vrijeme
gluho
Uništava sve što je
prošlost
Već doprlo
Do ruba praznine
potkopano trenutkom

Blog Verso mai 2016


U ljeto devedeset devete

Ići ćemo kasno u noć
ispuniti naša očekivanja
Nedovršena Mi ćemo ići
tamo gdje vjerujemo da idemo
u iluziji uzburkanih voda
Poroditi duhove
djece koja
Nismo bili
i koju sada
oplakujemo

Igubljena smo djeca
na željezničkim stanicama
ili grobljima
potoci i strahovi
poslijepodnevne dosade
do razdvajanja oluja

Kako osloboditi
ono što ne može biti
Obješeno na žicu
koja nikada ne pukne
Ali zadržava bol
u ljeto devedeset i devete
Na pitanje
nikada riješeno
o njihovoj posljednjoj misli
njihovoj posljednjoj muci
prije nego što će preći
u netaknuti dan
njihovog kraja

Revue Décharge n°175 Septembre 2017


U najavi novih vremena

U najavi novih vremena
otišli smo u vrijesak
Na dugim pladnjevima nazirao se horizont

Krenuli smo sporednim cestama
Slijedeći miris cvijeća
Čuli smo oblake
kako oplakuju umor njihovog lutanja

A kad nismo mogli krenuti naprijed
i dalje smo putovali
u sjećanje na naše djetinjstvo
i na našu izgubljenu zemlju

Legli smo daleko od vatre
koja je zahvatila zemlju

Razgovor bi bio uvreda
drevnim proročanstvima
koja izviru iz tišine

Mi smo ukrotili
naše strahove I ostali
nepomični slušajući
u unutarnjem izvoru
rođenog
u našim sumnjama
uništenog

Bilo je to ovdje
ili drugdje
A živimo od našeg prognanstva
Koje se beskonačno ponavlja na svijetu

To će biti novi početak
kad ugledamo vrijesak
u svjetlu jutara
bez svijesti

Dićemo jedra
zamišljena u našim čekanjima
i vidjećemo nepoznato
tu kraj nas
oduvijek
širom otvoreno


Na krvavo crvenoj tabli

Sunce je izašlo na ledu
A izgnanstvo je radost
biti oslobođen odlazaka

Nešto će se pojaviti
Lisica će izaći iz zemlje
Crvenog krzna
ili srebrnog
Kao neko sretno sjećanje
na sred ceste

Prihvatljiva noć
na ovoj zemlji na kraju putovanja

Lišće crveno i zlatno
koje dolazi da spali ono što prati nešto
Nedefinisano
Sunce jedva u magli

Znakovi su tek jedan znak
I oni nestaju

Igra postojanja
na tabli za šah
crvena krv

Rastanak će se dogoditi
Kao zamrznuto sunce

Pojavljuje se posve drukčija figura

Kraljica neosvojivog kraljevstva

(Ova pjesma nije do sada nigdje objavljena)



Riječi svijeta

Riječi svijeta dižu se
kao stakleni zid
Vapaj do neba
A tijelo pada na zemlju
Ništa nije moglo otvoriti riječ

Ugasili smo pepeo
Podigli stele
za prethodne dane

Umjesto prozora gladnih svjetla
željeli smo hodnike
sjenki
Strah je znao bolje od nas
preći ulicu

Jednog dana život će biti tu
Pored nas poput nekog praznika
u mraku

Imaćemo vremena za vrijeme
zaboravljeno od svijeta

Postoje ostaci dječje igre
u dvorištima zgrada
grimizno sivih

Imena burne vode
koju traže kraj fontane
eksplodiraju na putu

Grad se zatvara
Poput napuštene
molitve

Les bois flottés du jour
Éditions Encres Vives 2019


prevela Jasna Šamić