SLOBODAN BLAGOJEVIĆ

PJESME

         

O autoru

Slobodan Blagojević rođen je u Sarajevu. Objavio je knjige poezije, prijevod “Sabranih pjesama” Konstantina Kavafija, “Antologiju novije poezije Bosne i Hercegovine”, “Antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetog vijeka”, “Američke poetike” (s Hamdijom Demirovićem i Dubravkom Đurić), “Grci” (prijevodi i prerade), te dvije knjige eseja – “Poezija, mistika, povijest” (1986), “Tri čiste obične pameti” (1996). Bio je urednik časopisa “Izraz”, Sarajevo (1976-1979) i glavni urednik časopisa “Delo”, Beograd (1987-1992) i “Erewhon”, na engleskom jeziku, Amsterdam (1994-1997). Objavljuje i pod heteronimima Anhel Antonić (tri knjige pjesama) i Aristid Teofanović (drama i tri knjige proze).


PJESME

Mađioničar


niko mu ni ime zapamtio nije
nepoznat uđe u legendu
kad-ikad zaboravljenu

ljeti bi iz svijeta doplovio
olupinom na točkovima
i u hotelu bez zvjezdica
izvodio iluzionističke tačke
trikove kod nas nepoznate

sa svojim je vučjakom
pričao na njemačkom
a kad bi nekog susreo
naređivao je psu –
Mesmer, pozdravi komšiju!

sako boje cica-macâ
kravata list sekvoje
u sutonskoj gami košulje
hlače najcrvenije što zamisliti možeš
i cipele ćilibarskog sjaja
mogao si ga prepoznati
još dok ti se kao mrlja približava

volio je žene “tanke kao zmija
što ti izmigolje dok ih zagrljajem loviš“
uvijek okružen čuđenjem i osmijesima

jednoga se ljeta ne pojavi
niko ne zna ni odakle
nikada ga više ne vidjesmo
gdje se izgubio?
ko je bio ?

Prošla ona ljeta
bijeg preko kontinenta
a noćas
iz nekog beskraja
neke melodije s radija
izronio bezimen kao otkucaj srca
crne ulizane kose
s osmijehom starog znanca
u izmaglici mladog grada
kao sjećanje
na nekoga koga niko ne pamti.


Čas iz botanike

neko
na tavanu
pronašao stari herbarij

mirni dani šezdesetih
suhi listovi
u kartonskom uvezu

mlada nastavnica nagnula se nad nas
kako razlikovati
jasen od javora
i brijest od žalosnih vrba

odjek njenog glasa
pomiješao se s kišnim kapima
s mirisom
i grcajem nepovrata

Našem profesoru

zatvorio se jednom u sobu
prepričavalo se po fakultetu
ni za kog neće da čuje
dan noć tuže Bachove fuge i pasije
a kad neka brižna ruka pokuca na vrata
iz sobe se začuje Lasciate mi morire

kad su ga na televiziji
u vremenu napretka i stabilnosti
pitali o progresu umjetnosti
na opšte iznenađenje
izjavio je da je sve već nepovratno propalo
i sa suzom u oku
recitovao Rilkeov sonet Orfeju

ponekad bi
pod gasom
zalutao na projekciju westerna
u Radniku ili Prvom maju
i na zaprepaštenje kauboja i Indijanaca
rječito negodovao na pretjerivanja
propagandnih estetika
u još uvijek monističkoj slici svijeta

pisac Uvoda u estetiku
dva debela toma
o biološkoj diversifikaciji bosanskih gljiva
knjige o modernoj muzici
i nezaboravnih predavanja o formi
u Platona, Novalisa i kvantnoj mehanici
koja zapisah u sebi

u Narodnoj biblioteci Porodice Focht
pročitao sam svoje prve knjige
biblioteka više ne postoji

niko ne pominje ni profesora

svaka estetika zabija nož u leđa
razmiricama krvi
što postadoše naredbom dana

Na izmaku dana

pola dvadesetog stoljeća
na klupi u Malom parku
sjedio kako-se-ono-zvao
sa šišom u ruci

s prvim sunčevim zrakama
izroni
gegajući iz noći
i dugo nakon što sunce mine
sjaje mu oči iz pomrčine

kad flaša presuši
pošalje djecu po drugu
kod Ramiza
u granap na uglu

niko ga nikad pijanog vidio nije
kao da je nektar a ne rakija
rumenih obraza
srastao s grmom ruža
i mirisom lipe
neporeciv poput činjenice
s blagim osmijehom
promatra
mijene nečeg što odavno zna

Na Vrelu Bosne

U bistroj vodi punoj ribljih šara
jednog subotnjeg popodneva ogledalo se cijelo nebo.
Čuvar ribnjaka protegnu se
u sunčanom zraku
okrenu se k nama
i viknu za nekim nevidljivim oblikom:
“Dani bez kiša
sunčaju se nebesa na ribljim leđima!”
Ili to samo zamislih
gledajući ga u vedrom pejzažu.