Predrag Finci

Duhovi-lutalice

         

O piscu:
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University
College London (UCL). Clan PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.

DUHOVI-LUTALICE
(Iz knjige Imaginacija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2009.)


Sjedi, pored njega knjiga u kojoj je prva meditacija, a u meditaciji i priča o zloduhu. Osluškuje, raspoznaje, dočekuje one koje iščekuje... Dočekuje kasne posjetitelje, drage uzvanice i mudre lutalice. Dočekuje one koje put nekad vodi gore, nekad dolje, kako kada, ali nikada ne miruju. Bdiju. Oni su uvijek tu, naokolo s njim kruže, samo se prikriju pred neznanima, kao nema ih, prave se da spavaju, povuku se u tišinu, ni glasa od sebe, a iz prikrajka virkaju. Ne vide ih oni koji ih ne umiju vidjeti, a ima i onih koji se u strahu prave da ih ne primjećuju, mogli bi mnogo da ih uznemire. Svaki od duhova-lutalica je narod-pojedinac, u svakom od njih cijeli svijet koji nije nigdje drugdje do u njima. Oni to znaju, pa zato ne dokazuju postojanje tog svijeta, a ni svoje vlastito. Oni postoje tako da ih nema. Nisu ni dobri, a nisu ni loši, nego ih takvima načini onaj koga dohvate. Oni se sele iz jedne duše u drugu i stalno neku drugu uznemiravaju. Ne daju mira onima koje nasele, jer sami nemaju spokoja. Zato i jesu lutalice, a još više duhovi. A pošto su duhovi, nemaju ni kuću, a i što će im kad se u njoj ne mogu nastaniti, kad će zauvijek i svugdje biti samo prolaznici. Nastane se samo u onome koga osvoje, nastane u onome koji vjeruje da duhovi neće da ga orobe nego sobom obogate. Tako i večeras.

Oglase se noćobdije, pričalice koje bude maštarije, uvlače u priču, iz jedne u drugu vuku, stalno novu započinju, mira ne daju. Jer koga duhovi, demoni i razni fantomi slova i riječi obuzmu, postane im nalik. Ili još gori, jer oni barem ne pišu, ali je na nekome da o njima i njihovom zapis napravi. Oni izdaleka navještaju riječ za koju ne znaš ni o čemu je ni kakva je; mišljeno uvijek nadilazi mislioca, prava pjesma pjesnika. Uvijek svom zapisničaru nalažu koju i kakvu riječ mora napisati, jer oni ne pišu, ne pišu iako pripadaju onim duhovima koji samo u tekstu postoje. Zato je mnogi zapis ipak njihov: pisac zna da, kada počne pisati, ne može stati, kaže: "Nešto ga goni", pa piše pisanja radi, piše da bi se riječ oglasila, pismo ostvarilo, ispreda priču da bi se noć završila. Da bi svanulo. Ujutro, kada se razvidi i raspline tegoba noćne more, usnuli neće mnogo o njima, ni u razgovoru ih neće spomenuti. A bili su tu cijelu noć. I sada su, samo primireni.

Demoni, posjetitelji, duhovi - svakom njegovi. Oni su uvijek tu: jednom dođu i, kada se nastane, više ne odlaze. Nastane se u onome koji ih poziva i priziva, poznaje i raspoznaje, u onome koji otvori vrata svijetu duhova. Zato im samotni čitatelj s radošću ide u susret. Takav nikada nije usamljen, a pogotovo ne onda kada je sam, onda kada je potpuno sa svojom samoćom. Jedan stih mu zna uokviriti dan, melodija odvesti tamo gdje nije. Sjedi, rijetko izlazi, sve se manje odaziva na pozive, sve manje govori: s godinama poznanika sve više, bliskosti sve manje. Živi u svom, odvojenom, imaginarnom, idealnom prostoru. U sebi svoje priziva. U sebi potpuno živi. U sebi potpuno prisutan. Kada bi ga čovjek promatrao, odnekud iz prikrajka gledao, pomislio bi da se u životu takvog ništa ne događa, a u njemu krstare gusari, vraćaju se iz pohoda kraljevi, mudruju filozofi, s vizijama susreću pustinjaci... Dok odsutno ide preko trga, s njim idu njegovi. Svi su oni uvijek s njim i ništa mu ne treba, nikakav vanjski povod ili poticaj, da im se pridruži, a onda nigdje kraja pustolovinama. Mnoga se osoba uplaši od onog što ne može ili ne umije vidjeti; uplaši se od onoga što ne zna ni što je ni kakvo će biti; uplaši se od sebe same, jednom što ne zna, drugi put što ni sebi ne vjeruje. Ne razabire ljepotu i izazov novog i nepoznatog, ne razabire moguće čudo vlastitog života. Onaj koji se srodio s duhovima svojim se posjetiteljima, gostima i drugarima veseli, ma koliko mu problema ponekad znaju napraviti, pa s njima po sto puta isti put prema nedostižnom prevaljuje, uvijek ih sa sobom vodi, a oni s njim, kao u onom starom filmu o zecu Harveyu, samo što je njegov zec neki od filozofa ili pjesnik davnina, kako kada, uvijek dođe neki posjetitelj, nadoveže se na njegovu riječ, doda svoju, za njim drugi koji ga dopunjuje, prekida, osporava, podržava, hvali, kudi... U jednom su samotnom čitatelju mnogi, a on u mnogima ono jedno traži. Traži jedno Istine, Umnosti, traži neku izvjesnost, traži ono što jest. Sa svojim duhovnim drugarima traži. Oni su učesnici neorganiziranog skupa, duhovne samosti u kojoj onaj koji za njih i o njima zna nikad nije sam. U njemu se događaju nedogođeni događaji. Tu je Descartesov zloduh, i Heraklitova riječ o čovjeku kao svojoj vlastitoj sudbini, i Pascalova oklada, i Kierkegaardov nemir..., i sve što je bilo i sve što tek nastaje, sve je tu, jer je svijet duhova jedno stalno prisustvo, parusija, gozba na koju pristižu gosti iz svih vremena i krajeva, a domaćin ostavlja vrata otvorena za one koji su još na putu. Takav zna da osluškivati i u sebi živjeti riječ starih filozofa znači oživjeti duhovnu situaciju Drugog, u sebi obnoviti svijet ("život") Drugog: razumijevanje je aktivnost u kojoj je filozofija Drugog filozofija jednog određenog a po misaonom zahvatu istodobno bliskog i univerzalnog Bića. Filozofsko štivo svom čitatelju postaje Drugi, postaje reprezentent filozofa s kojim osoba ostvaruje dijalog u simboličkom smislu, dijalog u kome se vlastito potvrđuje i negira kroz (u biti uvijek otvorenu) filozofiju Drugog, filozofiju koja njenom tumaču postaje zrcalo u osobnom duhovnom putovanju. Svatko takvoj osobi sličan odlazi u svijet knjiga, u svijet duhova u kome se od starih uči, s njima ponovo prevaljuje put mišljenja, ulazi u rasprave, s njima slaže i spori, dolazi do saznanja i sumnje, učvršćuje znanje i produbljuje vjera, nalaze odgovori i s odgovorima otvaraju pitanja... Otud dolaze oni posjetitelji, oni od kojih njihov domaćin mira nema, a jedini mir još u njihovoj blizini, među njima nalazi, pa ih obilazi kao stare znance, čak ga gotovo gane susret s onim koji mu je nekad, davno bio tako značajan u njegovom životu, gane ga i kada više nije, ali ga još jednom povede putem koji nekad davno s njim pređe. I više ne zna vodi li on njih, ili oni vode njega, jesu li mu oni nalik ili je i sam postao jedan od njih. Zato pravi zapis koji će mu pomoći da pripitomi, da umilostivi ove utvare (kasno je da ih se oslobodi, a i ne bi), da prizove ono što će ih u tekstu u obrise opisa zarobiti, da opiše ono što oni govore, a kao da zapisničaru pripada, da tome i svoje pridoda kao da mu pripada, premda samo zapisuje kako je bilo i kako jest, premda samo u sebi sve još jednom razmatra i pretvara u riječ koja hoće, koja mora da bude zapisana.

(Na način starinski: bez unutarnjeg zova nema pjesme, bez osobnog demona pjesnika...).