Predrag Finci

O GRADU

         

O autoru:
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London (UCL). Clan PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.

 

O GRADU


1.

→ Svako je svoj put. Svako svoj u sebi nosi. I ja. U sebi nosim onu samo moju, intimnu sliku puta koji prevalih, onog lunjanja po mog rodnom gradu i traženja pouzdanog pravca u svijetu. U sebi se još jednom osvrćem na put koji iza mene ostade. U sebi nosim sliku grada u kome sam rastao, odrastao, u kome sam se gradio i sebe izgradio. I kada se u njega, sada sve rjeđe, vratim osjećam se kao da sretoh staru ljubav s kojom ostadoše mnogi neporavnani računi. Ovaj drugi, u kome odavno živim, gledam, shvaćam i usvajam. A kao što to uvijek u gradskom životu biva, u ova dva grada mi je bilo sve vrlo slično i sve potpuno različito, jer je svaka usporedba govor o sličnosti i razlici, a moguća je samo ako se uspoređuju stvari od iste vrste, što bi trebalo rezultirati shvaćanjem specifičnosti uspoređivanih stvari.
Postoje gradovi o kojima su nam pričali bajke, postoje gradovi o kojima i iz kojih su nam stizale priče, postoje i oni u kojima smo stvarali vlastite priče, koje oni skloni pisanju u slovu sačuvaju. Moj grad je sada moja riječ o gradu. Moja unutarnja slika grada. Slika koja opisuje mene samog.
(Curriculum vitae je kretanje u službi, opis osobnog iskustva, kratka biografija, životopis, „tok života“. Svaki CV je pravac. U njemu se opisuje razvoj osobe, njeno životno putovanje. A na njen životni i duhovni razvoj mnoga utječe i mjesto u kojem je osoba rasla i odrasla. Pomislim: dvorište, park i stadion me naučiše igri, most drugoj strani, pogled na planinu me naučio velikom, cesta pravcu, horizont daljini, nebo beskraju… Granice moga svijeta su granice mene samog).
Grad ne može biti jednim pogledom obuhvaćen, ali može biti doživljen i mišljen i onda sklopljen u jednu sliku, u golemi mozaik. U doživljaju je nešto posebno (neki dojam, detalj, događaj itd.), a u mišljenju bi trebalo biti opće, koje ipak ne može reći što grad jest. Grad je slika, osjećaj, uspomena i saznanje, ukratko: iskustvo. Svako o intimnom ima svoju priču, pa je tako i u slučaju grada. Grad je za mene u potpunosti onaj grad koji znam i „poznajem“. On je moje iskustvo o gradu. Mi živimo i mislimo Sada, koje može biti zaborav porijekla naših ideja, ali u rekapitulaciji našeg iskustva nanovo prizivamo sve što smatramo bitnim, u što svakako spada i porijeklo naših ideja, pa i antropološki korijeni ideje grada i „stanovanja“. Moj grad je moja slika povijesti. Onaj prvi grad, najčešće rodni, postaje mjera za svaki drugi, osobni duhovni centar („…ako te zaboravim, o Jeruzaleme…“), a onaj drugi, u koji se osoba iseli ili u koji se naseli, postaje grad kada ga osoba duhovno, a ponajviše emocionalno obujmi i usvoji. Za neka mjesta, u kojima nisam ni mogao biti, vezao sam se u misaonoj imaginaciji: za drevnu Atenu kao ishodište europske duhovnosti, za Utopiju kao težnju i čežnju te iste duhovnosti, za Aušvic i Hirošimu kao proizvod monstruozne „duhovnosti“ i sliku uništenja, za mjesto onoga što je uništeno i onoga koji je uništavao. O tim gradovima sam mislio. U onima u kojima sam živio prelazio sam uvijek istu putanju, obilazio ista mjesta, a i slične ljude upoznavao. U svakom sam gradu nastojao stvoriti „svoj grad“. I samo o tom, o „mom gradu“ mogu uistinu govoriti.

2.

(Immanuel Kant, koji nije putovao, a svijet je obišao, u svojoj Kritici čistog uma započinje poglavlje pod naslovomTranscendentalna teorija o elementima ovako: „Neka se saznanja inače odnose na predmete ma na koji način i pomoću ma kojih sredstava“ a način na koji se odnose je opažanje, koje postoji samo ukoliko je predmet dan, što „potakne dušu na neki način“.
Na trenutak stavljam naglasak na riječ „potakne“: ono o čemu uopće mislimo, ono što je u nama i što u nama ostaje uvijek je ono što „potakne dušu na neki način“. Prostor je za Kanta nužna forma osjetilnosti i transcendentalni uvjet spoznaje, jer je nužna forma vanjskog opažaja, a vrijeme forma djelatnosti uobrazilje, koja je i forma unutrašnjeg opažaja. Ako su vrijeme i prostor apriorne forme, a ne proizvod našeg iskustva, ako su oni naši subjektivni uvjeti doživljavanja predmeta, onda je i samo naše iskustvo u njima „pripremljeno“, pa ono što mislimo da je neka „životna poduka“ zapravo je samo ono što smo nužno zatekli i usvojili, i zato nije sukladno nekoj nepobitnoj istini, a ni „apsolutnoj znanosti“, koja je također subjektivna, nego je samo pojava stvari, predodžba koju u nama stvar proizvodi, a ne sama stvar. Vidi se to i na jednostavnim primjerima, u opisivanju i sjećanju, u kojima je vrijeme ono što je (bilo neko) vrijeme, a prostor onakav kakav je (neki) prostor. Objektivno postojeće je onakvo kako ga subjektivno doživljavam. Mi naravno kao povijesna bića živimo vrijeme i prostor, pripadamo im kao što i oni nama pripadaju. Prostor i vrijeme mogu biti mišljeni kao idealno dati, kao pojmovna konstanta, ali su oni kao uvjeti egzistiranja za nas promjenjivi, slika promjene samog bića. Sve što ljudsko biće može biti, to može biti i grad koji stvori. Lijep i ružan, samotan i društven, hladan i topao, blizak i stran… Svakome se u njegovom Mjestu, u njegovom prostoru okuplja sve što bijaše njegovo Vrijeme.)
Nebesa, zemlja, svjetlo, tama… Sve što osoba iskusi, a pogotovo ono što duhovno susretne označi topos njenog bivanja. Svakome je prvo njegovo mjesto, a tek kasnije shvaća prostor, kao što mu je prvo njegovo doba, a tek potom počne razabirati što je vrijeme. Prostor mislimo kao „mjesto“ koje je promjenjivo, vremenito, povijesno. Mjesto je kao udomljenje „moje“ (unutrašnje), a kao okruženje „tuđe“ (vanjsko). Premda u domenu refleksije subjekt lako dokuči ograničenost mjesta naspram beskrajnosti prostora, mjesto je njegovom stanovniku kao osobni dojam ipak „beskrajno“ i njegove granice shvati tek kada iz nekih (najčešće presudnih) egzistencijalnih ili misaonih razloga bude dovedeno u pitanje. Ali, prostor nije samo nešto vanjsko, nego kao usvojeni prostor, a potom kao mjesto vlastite tjelesnosti i iskustva Drugog postaje moj intimni, unutarnji prostor, iskustvo prostora i vlastite tjelesnosti, iskustvo vlastitosti. U susretu s mojim gradom susrećem sebe. Ja koji jesam suočavam se s onim što sam bio, u čemu bih da ponovo sastavim napuklu cjelinu vlastitog života.

3.

Prije početka htjedoh zapisati: Priču o Atlantidi dugujemo Platonu, filozofu-idealisti. U njegovom spisu koji pamtimo pod naslovom Timaj jedan od učesnika u razgovoru, Kritija, priča o Atlantidi, na kojoj je vladala moćna dinastija Kraljeva. Atlantida je sve „nadilazila po veličini i vrijednosti“, „ali za jedan dan i jednu noć nestade“. Uništiše je poplava i zemljotres. Nikakva dokumenta o Atlantidi nisu sačuvana, veli Kritija, ali su o njoj pričali moreplovci, koji su priču o Atlantidi pripisivali Solonu, „najmudrijem od Sedmorice (mudraca)“, koji je priču opet čuo od jednog egipatskog svećenika… [1] Platon je sanjao o idealnoj državi, pa onda i sam naumio takvu napraviti, čak dva puta pokušavao. Ne uspje mu, ali ga san nije napustio. I njegova priča o Atlantidi to potvrđuje.
Atlantida je bila savršena zemlja, otok koga više nema, iskon kome se ne možemo vratiti. Atlantida je odsutno mjesto koje u putovanju sve više izmiče, a što je od njega putnik dalje ono mu postaje sve stvarnije. U enciklopedijama piše da je taj otok davno uništen, da je prema predaji potonuo, ali da po svoj prilici nikada nije ni postojao, da je proizvod Platonove imaginacije. Ono što u enciklopedijama ne piše je da je u Atlantidu mnogo puta u povijesti bio upisivan i uništen san mnogih. Osobina mita je da se ponavlja. Osobina nesreće da je svaki puta kao da je po prvi put, a nade da se uvijek u drugom obliku vraća.

4.

Osobni osjećaj: U sjećanju nije na djelu ponavljanje, kao što misli Kierkegaard, nego rekonstruiranje, konstruiranje, dodavanje i oduzimanje. Grad koga se sjećam nikada nije postojao. Nikada nije bio baš onakav kakvim ga se ja sjećam. Ali je sada takav za mene. A drugačiji ne znam. Ne žalim za gradom koji je sada (malo što imam s njim, i s onima koji su u njemu), nego za Gradom koji je nekada bio, za gradom koji je sada nigdje, ali jest u ganutljivom sjećanju (Treći kat, teške stepenice, soba iza kuhinje, prozor prema dvorištu, u daljini kućice rasute po obroncima planine, u proljeće miris bagrema i zvuk alt-saksofona iz susjedstva…). Moje sjećanje je (re)konstruiranje moje prošlosti, istodobno zaboravljena i upamćena, izgubljena i ponovo nađena, postojeće i sada nastajuća prošlost.
U sjećanju ne kazujem o onome što je bilo, nego što je za mene ono čega se sjećamo, što ono sada jest. Vrijeme postoji samo kao vrijeme za mene, kao moje vrijeme, kao moj doživljaj, moja predodžba o vremenu. Kada to postane osjećaj vremena onda je ono jučer moguće kao nekad, čak davno, a ono davno kao jučer, čak kao sada. I prostor mi je ono što je za mene, ono kako se u njemu osjećam, pa je moje mjesto uistinu moje, pa „moje mjesto“ neću usporediti s onim kakvo je uistinu bilo, a pogotovo ne s onim kakvo je sada. U ovom „moje“ je rečeno da grad za mene nije skup objekata, da mi u njemu ništa nije samo prostor u pukom fizičkom smislu, jer ja u mom gradu živim i svoj grad živim. U bukvalnom i simboličkom smislu komuniciram sa svojim gradom. Grad je moje iskustvo Drugog i osobno iskustvo. A svijest o tome da je grad mjesto rođenja lako rađa posesivnost, neku ideju o „urođenom pravu“, o „prvenstvu“, o teritorijalnosti, što može rezultirati nepovjerenjem, pa čak i agresivnošću i netrpeljivošću prema svima koji se u grad naseliše.
Prepoznajem pejzaž ili drag predio, odnosno prepoznajem vlastito iskustvo o pejzažu/predjelu, kao što susrećem nešto ili nekog bliskog. U njemu su mi bliske kuće u koje nikada nisam ušao, nikog od njihovih stanara poznavao, u njemu mi je „sve poznato“. Slika predjela vremenom izblijedi, ali se vrati štimung predjela, vrati se kroz neku melodiju, neki miris, riječ… U svemu sam ponovo tu.
Mjesto, vrijeme, osoba… ne znači mnogo ako osoba nema prema njemu odnos, jer ništa nije sam po sebi. U refleksiju o njima mora biti uključena apercepcija (ad perceptio), shvaćanje, dovođenje do svijesti u kome Ja prati ovo transcendentalno jedinstvo svijesti, odnosno sve apercepcije. U mišljenju je uvijek osobno. U sjećanju se hodočasti minulo (A budući da su vrijeme i prostor u Kantovom poimanju subjektivne kategorije, onda sve vodi u agnosticizam: što smo spoznali samo subjektivno, nismo spoznali. Osim za sebe).

5.

Odiseja pamtimo kao putnika, iako je on od svega najviše želio biti povratnik. Pamtimo ga i po mjestima koja ga označiše, po Troji (Iliju) i Itaci; i za „prvog filozofa“, Thalesa, kažemo da je iz Mileta; i junaci vječnosti i mudraci pripadaju mjestu i domu, pa kako smrtnik ne bi? Moje mjesto je svakako bitno utjecalo na formiranje mog identiteta. U mjestu je porijeklo osobe. U filmu Hirošima, ljubavi moja Alaina Resnaisa junaci usvajaju imena svojih gradova kao svoja osobna imena, jer su ih dramatični događaji u njihovim gradovima trajno označili. I mi koji smo iz Sarajeva znamo što to znači, znamo da ljudi gotovo automatski naše sudbine dovode u vezu sa sudbinom našeg grada (Traumatični prošli događaj nikada ne postane prošlost, jer zadugo, a ponekad i zauvijek ostaje u biću prisutna trauma i turobno sjećanje).

6.

Kada osoba govori o gradu govori o konkretnom gradu. Opća mjesta označavaju osobine svakog grada, ali je svaki ono što je specifično njegovo. Mjesto je oznaka praznog sve dok u imenu mjesta nije raspoznato osobno (posredno ili neposredno) iskustvo, dok nije označeno ono po čemu je mjesto Mjesto. Sažetost apstraktne odredbe grada brzo potisne neiscrpna priča o konkretnom gradu. Ja sam znao ili bar mislio da dobro znam samo nekoliko gradova, i to su u pravilu bili oni čiji sam jezik i kulturu poznavao: Sarajevo, a onda Travnik i Mostar, Zagreb, Dubrovnik i Makarsku, Beograd, Pariz, Rim, Murnau, Freiburg, i napokon London. U svakom od ovih gradova sam često ili dugo bio, a u dva zapravo provedoh život, u Sarajevu i Londonu. U prvom se rodih, a postade mi uspomena, u drugi me usmjeri život, a postade mi dom. A i o njima mogu ponajviše o onome o čemu imam iskustvo, o onome što znam, o onome što je formiralo i odredilo moju predodžbu o gradu, o onome što je postalo moja mjera grada i što sam makar i nesvjesno tražio i u svakom drugom.
Udomiti se: „biti u…“; smjestiti se, obilježiti mjesto svoga bivanja. Imam dakle svoju, osobnu priču o dva grada (Pisac, pa i filozofski, uvijek treba pisati o onome s čim može, hoće ili mora živjeti, o onome što je i u čemu je uistinu on sam; pisac uvijek treba pisati o onome o čemu poradi sebe samog mora pisati). U opisu grada je iskazano stajalište o gradu, nužna interakcija između subjekta i objekta pisanja. U tome je na djelu i osobna arheologija sjećanja: „Tu je bilo tada…, to je bilo tamo… „. A tada nije samo na djelu neka blještava vanjskost, neka „estetika izgleda“, nego se iza fasade raspoznaje, upoznaje i zna i naličje i „duša“ grada.
Mjesto je urbis, mjesto je ethos. Tako je i u malom gradu, tako je i u global city. U mišljenju pojma Grad svako polazi od iskustva konkretnog Grada. Kada kažem grad mislim na pobrojane, jer o drugima imam samo turističke dojmove, koji su se u meni poredali u galeriji lijepih, a površnih impresija. O gradovima koje sam obilazio ponesoh vanjske slike. Uronih u one u kojima iskusih što je moj život.

7.

Pisci su često vezali svoje djelo za grad: Kafka za Prag, Proust za Pariz, Joyce za Dublin, Dickens za London, Dostojevski za Petrograd, Šantić za Mostar, Krleža za Zagreb, a za Sarajevo svaki koji je u njemu odrastao. Svaka priča o gradu je bila priča o osobnom odnosu prema gradu, a sam grad u priči postajao personaliziran. Iskustvo grada je konkretno iskustvo. Ne čitamo Kafkine priče da bismo saznali što je grad, pa ni što je grad Prag, nego što je Prag Franza Kafke, što je i kako je u Pragu bilo piscu ili njegovim junacima, kako su ga oni vidjeli i doživjeli. I filozofi su znali itekako biti vezani za konkretno mjesto, od Platonove Atene do Marxovog Londona, bilo da je na njih mjesto utjecalo ili im bilo objekt promišljanja, ali oni nisu razmišljali o topografiji, nego o ideologiji koja je nastajala u pojedinim sredinama i mnogim aspektima društvene i političke prakse koja je profilirala gradove o kojima su ovi mislioci govorili. Gradovi su dakle bili konkretni primjeri i povod određenim razmišljanjima, a ono što je opisano mnogo je više služilo kao potpora za neku tezu nego što je trebalo biti slika grada, premda je i u takvom opisu neosporno bilo mnogo toga što je karakteriziralo grad i gradski život.
Benjaminov kulturološki aspekt, Bachelardova „poetika prostora“, Barthesov semiološki pristup… – svi ovi pristupi urbanom fenomenu dokazuju da na razne načine može biti doživljavan i mišljen grad. Grad je silueta, privid, slika, impresija o gradu, jer je čak i starom stanovniku znan samo fragmentarno, samo po pojedinim, konkretnim mjestima i po onome što je i kako je grad iskusio. George Simmel u prvi plan stavlja interaktivni život stanovništva i otuda mentalni aspekt urbanog života. Njegova studija Velegradovi i duhovni život i danas spada u grupu temeljnih djela o ovom problemu,[2] premda se ideje iz ovog teksta usvajaju bez Simmelove naglašene averzije, bez njegove odbojnosti prema gradskom životu i njegovog pretjeranog insistiranju na samoći i bezdušnosti gradskih odnosa, koji su po ovom utjecajnom sociologu samo zrcalo novčanih odnosa. Grad koji bi bio samo i isključivo skup interesa nije ljudska nastamba, nego ogoljeli interes, bezdušni darvinizam, buduća ruina.
Grad je nastao kao političko, ekonomsko, kulturno i religijsko središte, kao način organiziranja svih oblika društvenog života, kao „stvaranje zajedničkog univerzuma“.[3] Od prvobitnih gradova, od onih koji su nastajali po nalogu vladara i bili sklonište i zaštita, gradova koji su bili utvrđeno, „ograđeno mjesto“, preko velikih administrativnih i poslovnih centara do izgradnje „linearnih gradova“, „gradova-vrtova“ i „idealnih gradova“, grad je mijenjao svoj izgled, funkciju i unutarnju zakonitost, ali je uvijek bio i ostao najveće mjesto okupljanja, a za svoje stanovnike bio i ostao polis, metafora društvene zajednice, organizacija zajedničkog života, slika društva i cijeli jedan svijet. Ideja polisa je utkana u organizaciju svakog grada, a i u način mišljenja njegovih stanovnika, jer svaki često pomisli da je njegov grad jedna specifična, neovisna cjelina, jedan svijet po sebi i za sebe. Svaka zemlja, svaki grad, svako mjesto je „svijet“. Stanovniku grada je njegov grad beskrajan. Za njega je u njegovom mjestu sve sabrano, prvo načelo Svega. Grad je nastanjeni logos. Grad je komunikacija, komunikacija koja je svojom brzinom prijevoza i lakim uspostavljanjem kontakta učinila da su svi uvijek raspoloživi, blizu i prisutni, ali zbog gradskog tempa i svakojake površnosti i sve dalji jedni od drugih. Grad je pogon. Zato je u njegovim javnim prostorima sat tako čest ukras. Grad je proizvodnja, manufaktura, trgovina; grad je dinamika i stabilnost, promjena i konvencija; grad je osobito iskustvo, žargon, način mišljenja, kultura; grad je politička moć; grad je rodno mjesto individualizma i slobode, osame i društvenosti, društvene samoće; grad je mjesto u kome je nastala suvremene filozofije i umjetnosti; grad je stvarao i ugrožavao ono što stvara; grad je stjecanje bogatstva, raskoš i užitak; grad je nezaposlenost, potpuna bijeda i glad. Sve je to grad.
Grad je zapravo ideja grada. Misliti grad znači misliti fragment i cjelinu, pojedinačno i opće. Razumjeti grad je razumjeti njegovu specifičnost (posebnost) i sličnost s drugim gradovima, a u političkom smislu razumjeti njegovu nužnu ovisnost, u čemu je uvijek na djelu i odnos grada i zemlje, odnosno ruralnog zaleđa grada, kao i odnos grada i države (ili pokrajine) kojoj grad pripada. Misliti grad, a živjeti u njemu znači razlikovati turistički i stvarni grad, razlikovati sliku koju o gradu ima kupac od one koju ima prodavač razglednica. I svaki stanovnik grada ima svoj osobni pogled na grad. Kako je osobno stajalište utemeljeno u osobnom iskustvu i iskustvu Drugog, takav pogled nikada u sebi nema „objektivnost“ i ne može biti ravnodušno odnošenje prema fenomenu grada. Grad na estetičan način vidi prije svega turist, koji nema emocionalni odnos prema gledanom, nema interakciju s njegovim stanovnicima. Za turistu je grad lijepi oblik, objekt užitka, vanjština, a za njegovog stanovnika, koji grad zna iznutra, „sadržaj“, praksa njegovog života. Sve dok jednom ne ode, sve dok grad i njemu ne postane ganutljivo sjećanje, lijepa, dotjerana slika, maglovita uspomena.
Gradovi koje čovjek posjećuje su prostor; oni u kojima živi vrijeme. U sjećanju postanu i jedno i drugo (U sjećanju napokon ovladamo i prostorom, ovladamo jer ono što je bilo vanjsko postane također unutarnje, o čemu je riječ i u Kantovoj transcendentalnoj estetici).

8.

Svako svjedočenje je svjedočenje iz naknadne, drukčije situacije, iz „drugog života“. Svjedočenje je prisjećanje, a u sjećanju selektivnost (u pozitivnom ili negativnom smislu) sažima, stilizira i idealizira upamćeno, pa uspomena postane stvorena slika. Svako u sebi gaji i čuva svoju mjeru vremena i sliku prostora. Svako je u svom prostoru u potrazi za svojom funkcijom i identitetom (Neosporno mi je važno što sam rođen i odrastao u gradu. Moja „druga priroda“ je gradska). Svako o drugim gradovima može da zna, ali samo svoj grad osjeća i poznaje. Zato je stanovniku grada prostor njegovog grada imenovan, potpuno personaliziran.
Platon, Aristotel, Machiavelli… razumijevaju grad kao uređenje, kao način društvenog i političkog života, kao život zajednice. U antička vremena je prevladavalo uvjerenje da grad formira svoje stanovnike, a od Rousseaua do danas da stanovnici formiraju svoj grad. Grad čine njegovi stanovnici, oni koji su usvojili jezik grada, jezik koji je žargon, manira, način oblačenja, često i način razmišljanja, vrsta humora, vrsta ishrane, usvojena običajnost, odnos prema kulturnim vrijednostima… Sve to oblikuje genius loci.
Prazni grad. Razrušeni grad. Promijenjeni grad. Kada nestane građana, nestane grad.
Grad je događaj grada. U psihološkom pogledu, grad je dojam o gradu. U mnoge sam gradove putovao, a mnoge sam, kao i ljude, zaboravio (Onomad gledao igru sjena na hotelskom plafonu, osluškivao žamor, zvonki zvuk čaša i pribora za jelo. Kroz prozor je ulazio vlažan, topao zrak. Pred zoru utihnuše ljudi, a oglasiše se galebovi. U kojem mjestu je to bilo?). U novom gradu sam uvijek bio pomalo oprezan i svakako obazriv. U svom gradu sam osjećao bliskost s gradom: Hodao sam u gluho doba noći po „sumnjivim krajevima“ i osjećao se sigurnim. Znao sam „sviju“, a i kada nisam, znao sam kako se treba ponašati, što reći, kako i kada odgovoriti, a kada samo brzo proći… Znao sam pravila ponašanja, znao „čaršijski adet“. U tuđim iskusih da je hotel često onaj za Balzacovog Čiču Goriota, navikao se nijemo mimoilaziti s prolaznicima, s lakoćom postao ljubazno nezainteresiran za susjede. Znao sam mnoge gradove, obišao mnoga mjesta, a samo sam jedno smatrao svojim. Ne toliko zato što sam se u njemu rodio (to i nije toliko važno), nego zato što sam u njemu odrastao (što je presudno), pa sam sve mislio da mi „prirodno“ pripada. Moj Grad: Onaj koji je bio moja java, a postao moj san, onaj u kome su se rađali moji snovi i razoriše moje jave. Onaj koji se pretvorio u priču i sliku. U pejzaž s ranom.

9.

Jesu li prvi putnici bili oni što ih Gospod protjera iz raja? Je li od početka putovanje vezano za prokletstvo, a gradovi za uništenje i rušenje? Povijest gradova bilježi Sodomu i Gomoru, Babilon, Troju, Atenu, Jeruzalem…, bilježi pošast, uništenje, gradnju, mudrost, vjeru…., bilježi povijest svijeta. Davno sam i sam obilazio grad kao da je svijet, a onda, kada „redom pogibati stadoše ljudi“ (Ilijada, I, 10), kada „Strašno je rigala silu iz sebe žarkoga ognja“ (VI, 180), kada se zlo „nanizalo nà zlo posvùda“ (XVI, 111) i kada se mnoga majka „nȁplaka plača“ (XXIV, 613),[4] krenuh u svijet ne bih li ponovo našao grad koji će biti „moj“.

10.

(Odrastao sam u kući u kojoj sam mogao pokucati na svaka vrata, a mnogo godina kasnije otišao nijemo iz kuće čije stanare upoznah tek za granatiranja, u podrumu). U ovom putu kojim ponovo idem htio bih da još jednom poredam stvari, da sve vratim u svijet iz koga sve nastade, u ono Jedno, o kome Thales veli da je voda, u ono što je prvobitna osnova svega, pa i intimnog početka, u temelj koji mi ne pripada a potpuno je moj. U tome je tajna svakog života: da počinje i završava nigdje. U tome je čudo svakog putovanja, pa i onog presudnog, za koje ne znam ni kada poče, ni gdje će završiti. Koji misli da zna, ništa ne zna o dubljem porijeklu onoga što nazivamo životom i sudbinom.


[1] Platon, Timaj, 21a-24d
[2] Vidjeti: Georg Simmel, Die Grosstädte und das Geistesleben, in: Aufsätze und Abhandlungen 1901-1908. vol. I, str. 116-131
[3] Émile Benveniste, Deux modèles linguistiques de la cité, 1970
[4] Homer, Ilijada, preveli Tomo Maretić i Stjepan Ivšić, 2003.