Josip Osti

DUHOVI KUĆE HEINRICHA BÖLLA

         

O autoru

Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo 110 knjiga i 17 drama sa slovenačkog. Dosad je objavljeno 70 prevoda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.


DUHOVI KUĆE HEINRICHA BÖLLA

(odlomci iz knjige)

CIPELE

»To neću više podnositi, da znaš«, rekao mi je pjesnik Vladimir Nastić, kad smo se sreli na tramvajskoj stanici. »Neće on meni neprestano govoriti da nisam darovit, da su moje pjesme bez sadžaja i oblika, da su moje rime nikakve… On, veliki pisac, največi, a kad se propne na prste, jedva mi doseže do pojasa. Kepec… Sam si negdje napisao, da ste se vas dvojica, po završenoj gimnaziji, htjeli upisati na Pravni fakultet, koji je bio, kao što je još uvijek, u staroj austro-ugarskoj zgradi usred grada, pa ste se predomislili, jer je on rekao, da neće svako jutro da otvara ogromna i teška hrastova vrata vrata na ulazu u fakultet. I upisali ste se na Filozofski fakultet, koji je bio u tad novoj zgradi na Marindvoru i imao je staklena vrata, s aluminijskim okvirom, koja bi s lakoćim otvorio i manji i slabiji od njega… Možda nisam tako darovit kao on, koji ima, kao što je napisao jedan kritičar, a drugi poslije njega to papagajski ponavljaju, zlatna usta. I da je kod njega prava riječ uvijek na pravom mjestu.
Bilo kako bilo, ne dozvoljavam mu da umanjuje vrijednost mojih rima. Neznalica. Ne zna, da je kod mene, isto kao kod Puškina i Jesenjina – ABAB. I obratno: BABA. Bez greške. To može provjeriti ko god hoće… Pored toga, ja znam sve svoje pjesme napamet. Sred dana i sred noći. Čak u snu. Što znači da sam danonoćno pjesnik. Dvadesetpet sati na dan. Ako ne i više. A on svoje pjesme, i one koje drugi znaju napamet, uvijek čita iz knjige. Je li on bez knjiga uopće pjesnik? Kaži, otvoreno. Iskreno. Ti si objektivan… Nisu li njegove knjige dvaput tanje od mojih? A kritičari kao da to ne vide. Kad on samo otvori usta i ne znaš hoće li zijevnuti, kihnuti ili nešto reći, oni već pišu eseje. Kilometarske… O njegovoj duševnosti, tankočutnosti i sličnom…
A ako i nisam tako darovit kao on, nepobitno sam dvaput viši i ljepši… Kad on kćerku, koja je za glavu viša od njega, vodi u lutkarsko kazalište, mnogi misle da je on njeno dijete. Neki ga pomiluju po kosi, neki mu čak daju bombon… To se meni nije nikada dogodilo. Visok sam, kao što sam ti već rekao stoosamdesetpet centimetara. Meni svi, komšije, oni koji rade sa mnom, prodavačice u radnjama, konobari u gostionicama, svi, svi me uvijek upitaju: »Kako ste, gospodine pjesniče?«… Za njega kažu da je u svijetu poznat. A kad sam mu lani poslao telegram i čestitao mu nagradu koju je dobio, telegram se vratio. Na njemu je pisalo: »Nepoznat«. To čuvam kao neoboriv dokaz… Svi znaju, kad dođe u krčmu, naruči dvojni viski i gajbu piva. Bez gajbe ne dosegne šank, a kamoli da se na njega nasloni…
Znaš što se je jučer dogodilo? Kad nam je sin otišao spavati, žena i ja smo gledali film na televiziji. Francuski. Crno-bijeli. Duboko intelektualan, kao mnogi francuski filmovi iz šezdesetih. Muškarac i žena su se svo vrijeme gledali, bez riječi. Muškarac se je, svo vrijeme, gledao i sa drugom ženskom, a ženska s drugim muškarcem. Ženska se je gledala i sa drugom ženskom, muškarac s drugim muškarcem, a njih dvojica i jedan drugoga… S ženom sam otišao u krevet oko ponoći. Žena je zaspala odmah, čim je uzela knjigi u ruke. Ja sam još čitao, kad sam čuo zvono. Zazvonilo je dvaput. Probudio sam ženu i upitao je je li i ona što čula. Rekla je: »Nisam… jesam. Jesam, jesam, upravo tad kad si me probudio vozila sam se prvi put na biciklu, koje mi je kupio stric za deseti rođendan i zazvonila sam na zvonce, čak dvaput.« I opet je zaspala. Još jednom se oglasilo zvono. I još jednom sam je probudio. »Ustani i pogledaj ko zvoni!« Ustala je. Bosa je otišla do ulaznih vrata. Pogledala kroz gvirak, vratila se u krevet i rekla mi da nikog nema ispred vrata. Kad se je zvono oglasilo već peti put, sav bijesan sam skočio iz kreveta i bos, samo u gaćama otrčao do vrata. Kad sam ih otvorio, pred njima je stajao on. Rekao je, da su zadnje gostionice već zatvorene. Da je, kad je išao poredi naše kuće, vidio osvijetljen prozor našeg stana i došao na čašicu. Prije nego sam mu rekao da uđe, već je bio nasred hodnika i skidao cipele. Sjeli smo u kuhinju. I gledali se, šutjeli i pili sve do zore. Poslije rakije smo pili pivo, a onda opet rakiju, sve dok je bilo piva i rakije. Na kraju smo popili flašu becherovke. Jedino što sam, poslije dugog traženja, našao u kući. Tek kad je ustao, primijetio sam da je viši kad sjedi. Obuo je cipele. Na vratima smo se bez riječi pozdravila. Potapšao sam ga po ramenu, a on je meni mahnuo svojoj dječjom rukicom.
Kad sam za njim zatvorio vrata, zazvonio je sat. Žena i sin su se probudili. Dijete se počelo pripremati za školu. Prije nego smo žena i ja sjeli za sto da popijemo kavu, sin je iz hodnika povikao: »Gdje su moje cipele?« Tad smo primijetili, da je on obukao djetetove cipele, ostavio svoje, koje su bile dotrajale i potpećene. Uz to djetetu premale. Dijete je moralo ostati kod kuće. Ja sam mu morao napisati ispričnicu. Danas ću mu kupiti nove cipele. Dva broja veće. Djeca brzo rastu. I za svaki slučaj. Ko zna kad će me opet posjetiti moj prijetelj, mali veliki pisac Abdulah Sidran.«

KNJIGOVOĐE

Risto Trifković, prije svega pripovjedač, mada je napisao i nekoliko romana, često je pričao o književnoj večeri, koju su, krajem pedesetih godina u jednom rudarskom mjestašcu nedaleko od Sarajeva, imena kojeg se ne sjećam više, imali tada najbolji sarajevski pjesnici i pisci: Meša Selimović, Mak Dizdar, Ahmet Hromadžić, Miodrag Žalica i, pored Trifkovića, još neki, imena kojih se također ne sjećam više. Usprkos tome, što je bilo malo, to mjestašce je, kao i mnoga druga, čak manja, imalo dom kulture, koji je bio veći od škole. I književna večer je bila, kao i svaka druga kulturna priredba, i ne samo kulturna, u tom domu.
Književnici su, mada je autobus, kojim su putovali, kasnio zbog kvara, stigli pravovremeno. Čak petnaest minuta prije zakazanog početka večeri. Na autobuskoj stanici dočekao ih je direktor doma osobno, radostan da su došli, jer je ga je već brinulo hoće li doći ili neće. Mucajući ih je srdačno pozdravio i svakom dao ruku, mada se vidjelo, da je zbunjen, jer nije znao kako jako treba stisnuti ruku i koliko dugo je treba tresti, kada pozdravljaš pisce, a ne važne političke i privredne ličnosti. Hromadžić prije svega pisac za djecu i, poredi Trifkovića, među najmlađim u grupi, spasio ga je iz neprijatnosti, time što je rekao: »Ne brinite. Možete se slobodno opušteno rukovati. Talenat nije zarazan.« I led se je, jer su se tome svi srdačno nasmijali, počeo topiti, tako na direktorovom licu, kao i u njegovom srcu.
Direktor ih je odveo u dom, koji je bio u neposrednoj blizini autobuske stanice. Prošli su kroz veliku praznu dvoranu do njegove kancelarije, koja je bila iza bine, negdje na kraju tamnih labirintnih hodnika. Pisci su rječito pogledavali jedan drugog, ubijeđeni, da će, kao toliko puta do tada opet čitati pred nekolicinom posjetilaca, broj katerih veličina dvorane još dodatno smanji.
Direktor im je ponudio kavu i piće, oni pa su, kriomice, bacali pogled na sat i samo jednim uhom slušali ono što im je govorio o prirodnim ljepotama njihovog kraja, o povijesti mjesta i njegovom brzom privrednom razvoju… Kad je bilo sedam i pet i trebalo da večer počne, službenica doma je pokucala na vrata, malo ih odškrinula i direktoru kimnula glavom, a potom vrata opet zatvorila. Direktor se okrenuo ka piscima i rekao im, da sada mogu ići u dvoranu. Kad su došli na binu i sjeli za dugi stol, bili su više nego iznenađeni, jer je dvorana bila ispunjena do posljednjeg sjedišta. Nekoliko mlađih posjetilaca je čak stajalo poredi zidova.
Istina je, da ih je direktor u pozdravnom govoru predstavio kao najpoznatije bosansko-hercegovačke knjigovođe, umjesto književnike, ali su se pravili, da to nisu čuli, jer su bili više nego zadovoljni, ne samo zato, jer je tome dodao: »čak izvan republičkih granica«, nego prevashodno zbog prepune dvorane, pažljivog slušanja njihovog čitanja i dugog pljeskanja po svemu što su pročitali.
Tako posjećene večeri, pažljivog slušanja čitanja i oduševljena onim što su čuli Trifković se, kao što je naglašavao uvijek kad je o tome pričao, ne sjeća, ni prije tog događaja, ni poslije njega. I sumnja, da se nečega takvog sjeća ma ko od pisaca koji su te večeri brali. Inače, primijetio je, da je direktoru, koji je sjedio poredi njega, poslije čitanja svakog od njih, desna ruka malo poskočila, potom se čulo glasno i dugo pljeskanje, ali tome Trifković nije posvećivao veću pažnju, jer i njemu, upravo desna ruka, povremeno poskoči sama od sebe, još od vremena, kad su ga na Golom otoku, o čemu nikada ništa nije rekao, kao ni jedne jedine rečenice napisao, jako tukli. I po rukama. Čak najjače upravo po rukama. Posebno po desnoj, s kojom je pisao. I prije toga nešto malo i objavio. Zadovoljan posjetom i prijemom, kao i ostali, što niko od njih nije krio, Trifković veću pažnju nije posvetio ni tome što je vidio, kako je direktorova desna ruka – što je imao za tik – iz nepoznatog razloga čak malo više poskočila i prije nego su prisutni ustali i počeli napuštati dvoranu.
Direktor je književnike odveo u svoju kancelariju. Opet su popili kavu i, poslije nje, još po čašicu pića, kao prije početka večeri. Šalili su se i smijali. Sve dok Meša Selimović nije rekao direktoru:
»Iskreno rečeno, bio sam iznenađen tako brojnom posjetom i tako pažljivim slušanjem čitanja. A i time, kako su primili ono što smo čitali.«
I dodao:
»Recite mi, molim vas, kako vam je uspjelo okupiti toliko posjetilaca?«
Direktor je rekao:
»Veoma jednostavno. Pošto stanovnici našeg mjestašca ne vole dolaziti na književne večeri, dovedemo, kao što smo to učinili i noćas, one iz doma za gluhonijema, koji je u našoj neposrednoj blizini.«
Dugu šutnju prekinuo je Hromadžić, koji je pogledao na sat i rekao:
»Požurimo, da ne zakasnimo na autobus!«
I otrčali su.
U autobusu do Sarajeva su šutjeli. Niko od njih nije progovorio ni jednu jedinu riječ


ODMOR

Kad je bio već kraj ljeta i prošlo vrijeme odmora, sreo sam Ristu Trifkovića u kavani, u kojoj je on, s vremena na vrijeme, pio čaj od kamilice, a ja tursku kavu. Požalio mi se, da ne zna o čemu da piše. Rekao je: »Ranijih godina sam, u vrijeme odmora, potpuno zaboravljao na urednički posao i sve ostalo, te se posvećivao samo pisanju. Pisao sam od ranog jutra do kasno u noć. Pri doručku, ručku i večeri sem nešto malo pročitao i potom opet pisao. Kad sam se poslije godišnjeg odmora vratio na posao, bio sam jako umoran, savim iscrpljen, a, istodobno, više nego zadovoljan, jer sam, u međuvremenu, mnogo napisao.
A ovog ljeta je bilo za mene potpuno drugačije. Ne samo zato što sam se u kasnim godinama oženio, dugo izbjegavajući to upravo zbog pisanja, kojem sam posvetio cijeli svoj život. Žena ima iz prvog braka već odraslu kćerku. Ne žalim se. Volim ženu. Čini mi se da i ona voli mene. I njena kćerka me voli. A i ja nju. Žena odlično kuha. Obje imaju razumijevanja prema mom životnom izboru: neprestanom čitanju i pisanju. I u tome me podržavaju. Ali sada, najednom, ne znam o čemu da pišem. Ponestalo mi je, kao što se kaže, štofa. Tako za kratke priče, kao i za romane. I pristao sam da žena i ja ove godine idemo na odmor u Pariz, jer mi je više puta, mada diskretno, dala do znanja, da ga želi vidjeti još od rane mladosti. To je, inače, bio moj prvi odmor, jer si ga, u samočkom životu, dosad nisam priuštio. A bilo je to i moje prvo putovanje u inostranstvo. Naime, kad sam se vratio s Golog otoka, bilo mi je zabranjeno putovati u inostranstvo, kasnije, kad sam mogao ići, zanimali su me samo čitanje i pisanje.
Žena i ja smo se, dakle, pripremili za putovanje. Pri tom nam je mnogo pomagala njena kćerka, koja se upravo tada, s prijateljicama i prijateljima, otpravljala na more. Nas dvoje smo otputovali vlakom, jer nam je bilo tako najjeftinije. Kad smo se u vlaku pitali jesmo li ponijeli sobom sve što nam treba, žena me je upitala jesam li ponio gaće za kupanje. Iznenađeno sam je pogledao i rekao: »Nisam!«, te je upitao: »Zašto će mi?« Rekla je: »Usred smo avgusta. U to su vrijeme u Parizu najveće vrućine. Sigurno ćemo se ići negdje osvježiti. Ne budemo li se kupali u kakvom kupališti, bar ćemo se sunčati u kakvom parku. U pariškim parkovima se izležavaju na travi i mladi i stari. To sam vidjela na mnogim fotografijama«
Tako smo u Trstu, prestupajući iz jednog vlaka u drugi, otišli kupiti kupaće gaće za mene. Nismo imali mnogo vremena na raspolaganju, zato smo ušli u prvu trgovinu i kupili ih. Jer sam nisam znao izabrati, kupili smo one koje su se ženi najviše svidjele. Kad je trebalo platiti, iznenadila nas je visoka cijena, a jer smo žurili na vlak, platili smo i otišli. Putem sam rekao ženi da bi za taj novac mogli u Sarajevu kupiti pet pari kupaćih gaća. I, po meni, ljepših i kvalitetnijih. Žena se slagala sa mnom, da su bile preskupe, a istodobno me je pokušala smiriti time što je rekla da smo prišparali putujući vozom, a ne mnogo skupljim avionom.
I potom, kad smo opet sjeli u vlak, razgovarali smo o visokoj cijeni gaća za kupanje. Putnica, koja je sjedjela do prozora in slušala nas, rekla je, da je i ona iz Jugoslavije i izvinjava se što se miješa u naš razgovor. Pitala nas je, je li bila u izlogu trgovine, u kojoj smo kupili gaće za kupanje, poredi njih cijena. Rekli smo da je sigurno nije bilo, jer bi je, inaće, primijetili. Onda je dodala, da su takve trgovine najskuplje i da, sljedeći put, obratimo pažnju na to. Žena se zahvalila na savjetu i rekla da u takvu trgovinu više nikada nećemo ući. Ja nisam progovorio ni riječi, a istodobno sam se zakleo, da nikada više neću kupiti gaće za kupanje u Italiji. I ne samo u Italiji, nego nigdje u inostranstvu.
Po dolasku u Pariz smo žena i ja otišli u hotel, nedaleko od željezničke stanice, u kojem smo imali rezerviranu sobu. Kad smo odnijeli naš prtljag u sobu, žena je rekla da ne bi išla u šetnju po gradu, jer je već oko podne i prevruće, a i inače za to ćemo imati dovoljno vremena u sljededećih sedam dana. A jer soba nije bila prozračena, predložila je da, poslije duge vožnje vlakom, odemo odmoriti se u jedan od parkova pored Sene. Odnosno, kao što je rekla, sunčati se i sjenčiti uz blagi vjetrić poredi rijeke s pogledom na panoramu Pariza. Pri tom me je, vragolasto se smiješeći, podsjetila, da ne zaboravim sobom ponijeti gaće za kupanje. Da se to stvarno ne bi dogodilo, odmah sam skinuo hlače i gaće i obukao gaće za kupanje. Prije nego sam ponovno obukao hlače je žena rekla da kupaće gaće vrijede para koje smo za njih dali. Ne samo da su lijepe, modernog kroja i živih boja, što me bar za deset godina podmlađuje, nego mi tako dobro stoje, kao da su napravljene upravo za mene. I da ću skrenuti pažnju mnogih djevojaka, te da je već unaprijed ljubomorna. Oboje smo se nasmijali. Ja, priznam, kiselim smiješkom, jer takav, kakav sam se vidio u velikom ogledalu, mršav i bijel, jer se nisam sunčao sve od tada, kad sam bio na Golom otoku, a to je bilo prije više od trideset godina, sumnjajući da bih bio vrijedan pažnje i kakve kratkovide starice, dvaput starije od mene.
Odmah po izlasku iz hotela na ulicu ugledali smo krošnje velikog drveća u parku, koji je bio u blizini. Do tamo nam je trebalo pet minuta. Tako na suncu, kao i u sjenci, bilo je mnogo ljudi. Jedni su ležali, drugi sjedjeli. Jedni su bili sami, drugi u manjim ili većim grupama. Jedni su spavali, drugi čitali, treći igrali karte, četvrti pili i jeli, peti svirali gitaru i pjevali… Nas dvoje smo izabrali kutić u kojem je bilo manje ljudi. Na rubu sjene krošnje jednog od najvećih stabala. Skinuli smo se. Žena je bila u jendnodjelnom kopaćem kostimu, koji sam joj kupio za rođendan, a ja u novim gaćama za kupanje. Osjetio sam dah vjetrića, koji je puhao iz pravca Sene, koji je žena bila pomenula, kad je predlagala da idemo na zrak. U park. Uživali smo u lijepoj panorami Pariza, jer se iz parka vidio, tako Ajfelov toranj, kao i Trijumfalna kapija. Potom smo legli na travu. Jedno poredi drugog. Ona na sunčanu, ja na sjenovitu stranu. I oboje, istodobno, zaspali. Kad smo se, skoro poslije četiri sata, probudili, opet oboje istodobno, ustanovili smo, da ona leži u sjeni, a ja na suncu. Naime, sjena drveta desno od mene se je skratila, a sjena drveta lijevo od nje produžila. Kad sam pokušao ustati, osjetio sam kako me peče koža na leđima, jer sam svo vrijeme ležao i spavao na trbuhu. Kad me je žena pogledala, ustanovila je da sam, tako po leđima, kao i po zadnjem dijelu nogu, crven kao kuhani rak. Kad sam se pokušao, uz njenu pomoć, obući, svaki dodir me je nepodnošljivo zabolio. Kako bih, što je bilo moguće više, izbjegao bolove, u hotel smo se vratili polako, jer sam noge jedva pomicao. Morali smo promijeniti plan za preostali dio dana i uvečer smo, umjesto da idemo u gostionicu, na dobru večeru te, uz nju, popijemo flašu vina, ostali u sobi. Podijelili smo sendvič, koji smo još imali, i jabuku. Meni je uspjelo pojesti samo zalogaj sendviča i komadić jabuke. Žena mi je pomogla da se skinem. Polako, jer svaki dodir odjeće bio je jako bolan. I, samo u kupaćim gaćama, legao sam u krevet. Na trbuh. Isto onako kao što sam ležao na travi u parku. Kad me je htjela pokriti plahtom, kriknuo sam, jer me je i njen dodir jako zaboljeo. Više puta me je upitala, trebal li mi što. Imam li kakvu želju. Jer sam šutio, zašutila je i ona.
Osjećao sam vrućinu. Pošto me je najmanje boljelo, kad se nisam micao, ženu sam zamolio, da mi opipa čelo. Kad je stavila dlan nanj, brzo ju je povukla, kao da se jako opekla. Otišla je na recepciju i recepcionera zamolila za termometar. Otvarao je ormariće i ladice te ga jedva našao. Kad joj ga je dao, rekao je, vjerovatno u šali, da ne zna je li ispravan. Pošto je termometar pri prvom mjerenju pokazao oko 40 stupnjeva, žena mi je još dva puta izmjerila temperaturu, kako bi provjerila da li termometar uopće radi. I svaki put je bilo isto. Posljednji put je termometar pokazao čak malo više od 40 stupnjeva. Mada sam bio žedan, nisam mnogo pio, jer nisam znao, kako bih se, bude li potrebno, digao i otišao do wc-a.
Povremeno sam za petnaestak minuta zaspao, a žena se uopće nije skinula. Obućena je sjedjela na stolici poredi kreveta i, kad sam ja spavao, za koji minut zakunjala. Pred jutro je ustanovila da su mi se, na crvenoj koži, pojavili mjehurići. Postajali su sve veći i sve više su me svrbili, ali ja ih se nisam smio doticati. Ležao sam nepokretno. Žena mi je vlažila usnice maramicom, namočenom u vodu. Nismo znali što da uradimo. Jer ni ona ni ja nismo govorili francuski, žena je, pomoću hotelske hostese, otišla u apoteku i donijela mi tablete za snižavanje temperature, mast protiv opeklina, marmice za osvježavanje i još mnogo drugog. Rekla je da su lijekovi u Francuskoj mnogo skuplji nego kod nas i dodala, da je za ono što je donijela koštalo skoro isto kao moje gaće za kupanjeu Italiji. Potom mi je, preko dana, temperatura malo pala, ali samo do 39 stupnjeva, a uvečer opet se digla skoro do 40. Ni masti nisu više pomagale. Ništa drugačije nije bilo ni sljedećih pet dana.
Onda sam se sjetio, kako mi je jednom u djetinjstvu, kad se mi je dogodilo nešto slično, baka sve opekline namazala jogurtom. I žena je, šesti dan, otišla u trgovinu, čim su je otvorili, po jogurt. S njim mi je, cijeli dan i cijelu sljedeću noć, mazala opekline, koje su se počele ljuštiti. Sedmi dan sam se osjećao puno bolje. Vrućina mi je pala na 38 stopinj, a koža na oljuštenim mjestima nije me više tako jako boljela. I žena i ja mogli smo spremiti svoje stvari, obući se, platiti sobu i otpraviti se na željezničku stanicu. Izuzev onog spavanja u parku, sve vrijjeme boravka u Parizu proživio sam u hotelskoj sobi, isto tako i žena. Izuzev kada je išla u apoteku i trgovinu.
Vraćajući se kući, u vlaku smo listali Vodič po Parizu i ustanovljavali što sve nismo vidjeli u živo, izuzev Ajfelovog tornja i Trijumfalne kapije, pa i njih izdaleka. Žena je rekla, da ćemo morati, hoćemo li bilo što uistinu vidjeti, ne samo na fotografijama u Vodiču, još jednom doći u Pariz. Nisam rekao ni da ni ne. A bio sam duboko uvjeren, da je to bio moj prvi i posljednji odmor. Nedaj Bože, da odem na još kakav!«
I kad je končao priču o odmoru, ponovio je: »Ne znam o čemu bih pisao. Kao što sam ti već rekao, ponestalo mi je štofa. » Pogledao je na sat i rekao da mora natrag u redakciju. A ja sam ostao da do kraja ispijem već ohlađenu kavu. I razmišljao o tom, kako bih ja, kad bi mi se na odmoru dogodilo ono što se je dogodilo Trifkoviću, verjetno pokušao o tome napisati priču. Jer i sam nisam znao o čemu bih pisao. Ponestalo mi je štofa.


PIVO JE KRIVO

Poslije proba postavljanja na kazališnu scenu drame Daneta Zajca Voranc, u bifeu Drame sam, s drugima, više puta slušao ono što je govorio dramski pisac Dominik Smole, tada dramaturg te predstave.
Jedne večeri je ispričao sljedeće:
»Danas sam šetkao ispred željezničke stanice, gdje je šetkala i trudnica s velikim trbuhom, do zuba, kao da je tik pred porodom i svako malo je bacala pogled na veliki sat nad ulazom u stanicu. I sam sam, mimoilazeći se s njom, često pogledao na sat, jer nisam imao ručni, a bio sam se dogovorio sa starim poznanikom, da se nađemo u gostionici Stari tišler. Nisam htio zakasniti, a niti doći prerano. Kad su se moj pogled i njen sreli, upitala me je: 'Gospodine je li i vi čekate?' Prije nego sam utvrdio je li škiljava, jer mi se činilo da jednim okom gleda gore na sat, a drugim istodobno dolje u moj trbuh, jednako velik kao njen, odgovorio sam: 'Ne gospođo, to je meni od piva.' I brzim korakom sam prešao preko ulice.«

ISPLJUVAK

Dva sarajevska pisca, dugogodišnja prijatelja, koji su bila zajedno u partizanima, a onda i na Golom otoku, nedeljom su često zajedno išla u šetnju. Jednog toplog proljetnog dana otišli su na Bentbašu, ljetno kupalište Sarajlija i sjeli poredi rijeke Miljacke. Kad su flašu domaće šljivovice, koju su donijeli sobom, stavili u vodu, da se hladi, sjeli su na kamen na obali, sazuli cipele i skinuli čarape, zavrnili nogavice na hlačama i stavila noge u vodu, poredi flaše, da se i one hlade. Tad je jedan od njih glasno pljunuo, a drugi je rekao: »Ako češ ti opet o politici, odoh ja!«

INTERVJU

Prije nego se Mirko Kovač vratio u Beograd, iz Zagreba, u kojem je, sedamdesetih, proživio nekoliko godina, novinar ga je upitao:
»Jeste li vi, gospodine Kovač Srbin ili Hrvat?«
Odgovorio je:
»Jesam!«



DATO I ODUZETO

Mirko Kovač je za knjigi pripovjedaka Rane Luke Meštrevića, koja je izašla 1971. godine, dobio Nagradu Milovan Glišić. Savez boraca Trebinja, mjestašca u Hercegovini, o kojem knjiga govori, prevashodno u vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata, oduzeo mu je nagradu. Kovač im je poslao kratko pisamce: »Vračam nagradu. Novac sam potrošio.«

KARAKTER

Na Međunarodnim književnim susretima Vilenica su, tog puta, učestvovali i moji poznanici Danilo Kiš i Vlado Gotovac, koji se, dotad, još nisu bili sreli. S onima koji su nam se pridružili, družili smo se sve te dane i svaki dan duboko u noć. Jedne večeri sam zamolio Gotovca da Kišu i ostalima iz našeg društva, koji to od njega prije nisu čuli, ispriča što mu se dogodilo s Franjom Tuđmanom u vrijeme, kad su bili zajedno u zatvoru, neko vrijeme čak u istoj ćeliji.
I Gotovac je ispričao. Nažalost njegovu priču ne mogu doslovno ponoviti i ne znam je ispričati na način na koji ju je on ispričao, svojom znanom vehementnošću i strašću izvrsnog govornika, s dramatičnim pauzama i naglašavanjima. Pojednostavljeno rečeno, radilo se o tome da su bila obojica, Gotovac i Tuđman, osuđeni i zatvoreni zbog hrvatskog nacionalizma. Tuđmanu je uspjelo, preko generalskih veza, postiči da mu u zatvorsku ćeliju donose toplu vodu za brijanje. A kad ga je Gotovac zamolio, da mu dozvoli da se i on brije toplom vodom, Tuđman mu je rekao, da ne može, jer bi, u tom slučaju, i njemu je zabranili i prestali donositi.
Svi smo se, zajedno s Kišom, ne samo glasno i dugo smijali, nego smo se i valjali od smijeha po parketu, na kojem smo sjedjeli, razgovarali, pili i pušili, oni koji su, naravno, bili pušaći. Među njima je bio i Kiš, mada su ga godinu dana ili dvije prije toga operirali u Francuskoj i odstranili mu polovinu pluća.
Iako sam tu priču od Gotovca bio čuo više puta, ni sam nisam mogao krotiti smijeh i svaki put sam se sjetio Teofrasta i njegove knjige satiričnih tekstova Karakteri, koji su smiješni i tužni istodobno, da ne kažem tragični. A i La Buyèrove knjige s istim naslovom.


POSVETA

Od Izeta Sarajlića sam više puta čuo da je Dobriša Cesarić čaroban pjesnik i neobičan čovjek. Pisao je rijetko i napisao malo, ali su sve njegove pjesme, mada ih je u poprilično dugom životu napisao samo oko šezdeset, bile čudesna čipka od jezika. Za svaku možemo reći da je skladna i lijepa i to ne samo u užem značenju skladnog i lijepog, koje je za mjeru dobre pjesme odredila kritika u jednom periodu, nego i u širem i dubljem značenju, koje je važilo za poeziju prije tog perioda, a važi i poslije njega. Tome je Izet dodao:
»Pjesnik Gustav Krklec, majstor soneta, ljubitelj dobre kapljice i veliki veseljak, u jednom sjajnom tekstu, utvrdio je, da se radosna Dobrišina pjesma, čitaš li je od kraja prema početku, pretvori u žalosnu. I obratno. Dobriša, koji inače nije bio pričljiv, je na to odgovorio pitanjem: 'A ko bere pjesme od kraja prema početku?'«
Izet je nastavio:
»Gustav, s kojim sam godinama prijateljevao, mi je o Dobriši, od kojeg je bio stariji, rekao još puno toga. Između ostalog, kako su jednom zajedno čitali u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Učenicima, nabitim u fiskulturnu salu, rekao je, da su mu bile u ranoj mladosti najdrže Dobrišine pjesme. Naglasio je čak, da su presudno utjecale na njegovu odluku da se posveti pisanju pjesama. Učenici su dugo pljeskali. Mada Dobriša tada ništa nije rekao, nije mogao skriti radost. To je bilo moguće razabrati s njegovog kao mjesec punog, sjajnog i tajanstveno nasmiješenog lica. Tek poslije deset godina je, u krčmi, u kojoj su ostali sami za stolom, glasom koji je odavao da se time dugo bavio, kao s teškom zagonetkom i noćnom morom, upitao Gustava, kako je mogao u ranoj mladosti čitati njegove pjesme, kad je on, Dobriša, mlađi od njega. I kako su te pjesme mogle utjecati na njegovu odluku da se posveti pisanju pjesama, kada je on, Dobriša, prvu pjesmu objavio, kad je Gustav imao već objavljenu prvu knjigi pjesama. Gustav mu nije odgovorio. Pozvao je konobara i naručio još litar crnog. I, kao prije toga, nastavili su piti, šuteći.«
A i to mi je rekao Izet:
»Svi smo znali da Dobriša piše samo pjesme. Ništa drugo. A živi samo od napisanog, odnosno objavljenog. U godinu dana napiše i objavi samo nekoliko pjesama. Kad sam radio u izdavačkoj kući, predložio sam da Dobriša napiše pogovor za izdanje izabranih pjesmama u Hercegovini rođenog hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića. Svi su se s tim složili. I Dobriša je odmah prihvatio ponudu. Čak mi se zahvalio, što smo ga se sjetili. Prolazili su mjeseci, a on se nije javljao. U međuvremenu ga niko nije vidio ni u krčmi ni na ulici. O njemu, jednostavno, nije bilo ni traga ni glasa. Pošto je bio rok za predaju teksta već odavno prošao, a u stanu nije imao telefon, otišao sam k njemu u Zagreb. Kad je, poslije mog dugog kucanja, konačno otvorio vrata, bio sam zaprepašten. Njegovo, do tada uvijek dva puta dnevno obrijano lice bilo je zaraslo u gustu crno-bijelu bradu. Oko njegovih, kao planinsko jezero bistrih očiju, bili su zakrvavljeni rubovi i crni kolobari. Ušao sam u sobu, i, prije nego sam ga uspio upitati, kako mu ide pisanje pogovora i hoće li ga uskoro završiti, ugledao sam na njegovom radnom stolu i na podu svug oko njega papire. Na svakom je bila napisana samo jedna rečenica, svaka u drugom obliku: Pjesnik Antun Branko Šimić je bio rođen 1898.godine u Drinovcima. – Pjesnik Antun Branko Šimić bio je rođen u Drinovcima 1898. godine. – U Drinovcima je bio, 1989. godine, rođen pjesnik Antun Branko Šimić. – 1989.godine je bio, u Drinovcima, rođen pjesnik Antun Branko Šimić... Vidio sam da njegovom nastojanju da prava riječ dođe na pravo mjesto nikada neće biti kraja. Predložio sam mu da se ne muči. I osjetio sam, kako mu je laknulo. Kako mu je velik kamen pao sa srca. Ipak je dobio honorar. Umjesto njegovog teksta smo u knjizi štampali tekst nekog drugog. Istu večer je Dobriša, svježe obrijan, sjedio u bašti Gradske kavane. Kao i obično dotad, jednim okom je gledao one koji su, u gužvi, prolazili mimo njega, drugim oblake, koji su jurili po nebu.
Kada je jednom došao u Sarajevo, došao je k meni. Donio mi je svoju novu knjigu. Naravno, sa starim pjesmama, jer su njegove knjige bile uglavnom ponovljena izdanja, samo svako s jednom ili dvije pjesme manje, jer je, s godinama, postajao sve kritičniji do svoje poezije i sa manje ili više promijenjenim vrstnim redom pjesama. Kad sam vidio da je knjiga bez posvete, zamolio sam ga da mi je napiše. Sa sjenkom nevidljivog oblaka na licu, rekao je da za to treba malo samoće i mira. Ostavio sam ga samog u svojoj radnoj sobi, zatvorio vrata za sobom i otišao u kuhinju. Skuhao sam kavu. Čekao sam i čekao. Popio sam hladnu kavu. Prvo svoju, a onda i njegovu. I dalje sam čekao. Tek poslije sat vremena se ukazao između nečujno otškrinutih vrata. Bio je sav preznojen i sličan čovjeku, koji je dan i noč kopao ili sred dana, po najvećoj vrućini, prenosio teško kamenje. Drhtavom rukom mi je dao knjigu. Na prvoj bijeloj strani je pisalo: Izetu – Dobriša. I datum.«

KRATKA PRIČA O PODVUČENOM

Knjigu volim pročitati više puta. I podvučem svaku rečenicu koja mi je posebno sviđa. Mnogo tvojih knjiga, dragi Heinrich, pročitao sam više puta. I u svakoj sam, pri svakom ponovnom čitanju, mnogo rečenica podvukao. Ne sjećam se, recimo, koliko puta sam dosad pročitao roman Marguerite Yourcenar Hadrijanovi memoari, u kojem sam, već pri prvom čitanju, mnogo rečenica podvukao. A sjećam se, da sam, pri svakom ponovnom čitanju, podvukao još nešto, možda čak više nego pri prvom. Pri trećem, četvrtom… bilo je jednako. Čini mi se da ću, budem li tu knjigi pročitao još koji put, u njoj podvuči sve. Mada neki kažu, da ne čitaju, jer nema dobrih knjiga, spisak onih, u kojima sam, pri svakom čitanju, mnogo podvukao, bio bi dug. Čak bi spisak onih, u kojima sam, po čitanju više puta skoro sve podvukao, bio predug za tako kratku priču.

SUSRET S POZNANIKOM POSLIJE PROČITANE
ISTE BÖLLOVE KNJIGE


Upitao me je:
»Znaš li ti što je pisac htio reći?«
Odgovorio sam mu:
»Ne. Ne znam. A čini mi se da znam što je rekao. Poredi ostalog, više puta, da rečeno prepušta mašti čitatelja.«

UŽIVANJE

Od onih sam pisaca, koji uživaju u pisanju.
Kada počnem pisati, teško se zaustavim. Pišem dan i noć. Tjedne i tjedne. Mjesece i mjesece. Mogu reći, godine i godine.
I tako desetljeća.
Napisanom moram uvijek bar nešto malo, tu i tamo, dodati. Rečeno dopuniti, da ne ostane nedorečeno. Viđeno pokušam vidjeti drugim očima i opisati s druge strane ili, čak, iz više zornih kutova, da se ne bi činilo jednostrano ili samo dvostrano. Opisano, što se da više proširiti i produbiti. Kazano pojasniti, da ne bi bilo, slučajno, pogrešno razumljeno, pri svakom novom čitanju.
Od aforizma napraviti pričicu. Od pričice priču. Od više priča novelu. Od više novela roman. Od tri romana trilogiju… Ili od više romana nešto još veće.
Pošto je brisanje dio pisanja, jednako uživam i u brisanju.
Kad počnem brisate, teško se zaustavim. Brišem dan i noć. Tjedne i tjedne. Mjesece i mjesece. Mogu reći, godine i godine.
I tako desetljeća.
Od napisanog moram uvijek bar nešto malo, tu i tamo, oduzeti… Pri vsakom novom čitanju.
Od ogromnog rukopisa načinim romanesknu trilogiju. Od trilogije roman. Od romana nekoliko novela. Od nekoliko novela jednu. Od jedne novele više priča. Od više priča samo jednu. Od priče pričicu. Od pričice aforizam… Ili čak nešto još manje.
Kako bih počeo ponovno pisati, pri čemu uživam jednako kao u brisanju, i to izbrišem. I opet počnem pisati. Kao što sam rekao, kad počnem pisati teško se zaustavim…



Fragmenti iz knjige Josipa Ostija Duhovi kuće Heinricha Bölla (kaleidoskopski roman, sačinjen iz priča, prevashodno o piscima, Mladinska knjiga, Ljubljana, 2016), u autorovom prevodu