O autoru
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo 110 knjiga i 17 drama sa slovenačkog. Dosad je objavljeno 70 prevoda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
P R E D Z R C A L O M (izbor priča)
(bilješke za neposlano pismo Charlesu Bukowskom ili nezavršeni roman, načinjen od pojedinačnih, ponekad i u životu nezavršenih ljubavnih priča)
VJETROVITA NOĆ U LANGENBROICHU
Iz Ljubljane u Langenbroich sam putovao vlakom, preko Beljaka i Kölna do Dürena. U vlaku sam čitao roman Charlesa Bukowskog Ženske. Drugi put. Toga puta u prijevodu na slovenski jezik (preveo Miha Avanzo, 1987), jer sam ga, prvi put, čitao u prijevodu na srpsko-hrvatski jezik (preveo Flavio Rigonar, 1983).
Nekoliko dana poslije dolaska u Langenbroich, na zajedničkom predstavljanju pjesnika i pisaca, stipendista Fondacije Heinricha Bölla, nastanjenih u kućama tamošnjeg posjeda za ljetovanje toga njemačkoga nobelovca, u jednoj od kojih je i umro, pročitao sam njemački prijevod svoje pjesme Gubilište, koju sam napisao dvadeset godina prije toga i u kojoj sam, ni ne sluteći, da će opet doći do krvavoga rata, odredio svoj, do danas ne primijenjeni odnos prema krvniku i žrtvi. Mjesec dana kasnije sam književnici Valeriji Skrinjar Tvrz i pjesniku Stevanu Tontiću pročitao nekoliko pjesama za djecu, koje sam napisao u Langenbroichu. A iste godine uvrstio ih u knjigu Mašta na trapezu, jer, osim toga i nekoliko književnih kritika za Radio Sloveniju, kao, tada, stalni vanjski suradnik, tamo, u mjesec dana, nisam bio ništa drugo napisao. Ne ubrajam li u to više puta započeto pisanje pisma Charlesu Bukowskom, odnosno bilješke za njega.
Bukowski je u romanu Ženske, napisao: »Večina ljudi se mnogo vještije izražava u pismima, nego u neposrednom razgovoru. Neki znaju pisati umjetnička, inventivna pisma, a čim se late pisanja pjesama ili priča, postanu oholi i ambiciozni.« S tim sam se slagao. I još uvijek se slažem, jer sam i sam bio i još uvijek sam ubijeđen, da sam i sam takav. U tom pismu sam Bukowskom namjeravao napisati nešto malo o ženama u mojem životu. Trag te namjere bili su papirići istrgani iz bloka, na koje sam zapisivao ono o čemu sam mu htio pisati. Nažalost, ne svi, nego samo oni, koje sam našao poslije razmetavanja po sobi, u kojoj sam spavao, čitao i pisao, moćnoga vjetra. Zapravo vjetrova, koji su se, dva dana prije mojega prijevremenoga odlaska, jer iz Langenbroicha nisam mogao mami u opkoljenom Sarajevu slati ni novac ni pakete s hranom, zaletavali u kuću, u kojoj sam stanovao. Poput krda razjarenih i ranjenih bikova, koji ruše, gaze i uništavaju sve ispred sebe. A kada je prozor popustio pod njihovim naletima i otvorio se, jer mi ga, usprkos svim naporima, nije uspjelo zatvoriti, u sobi je nastao pravi rusvaj. Prozorska okna mahala su poput krila ogromnoga prestrašenoga gavrana i glasno udarala o zidove, sve dok stakla na njima nisu popucala i krhotine se rasule po podu. Vjetrovi su upali u sobu, poput isljednika. Usred noći. Neočekivano. Zajedno hladni i topli, sjeverni, južni, istočni i zapadni. Manje i više jaki. Oni koji pušu s jedne i sa druge strane, odozdo i odozgo, oni, koji dižu u nebo suho lišće s krošnji drveća i oni, koji pušu odozgo dolje i pod njihovim snažnim naletima padaju s neba uvele zvijezde na zemlju. Kao i oni, koji mijenjaju smjer ili se kovitlaju. Jednom nježno, radoznalo i razigrano poput djece, drugi put grubo, prijeteći, poput policajaca i vojnika. Jedni su zanjihali zavjese i luster, pomjerili slike na zidovima... Drugi povirili pod jorgan, krevet, stol… Treći otvarali ormare i ladice. Kopali po stalažama s knjigama, po gomilama knjiga, teka i papira na stolu. Sve s njih oborili na pod i premetavali… Po sobi su letjele knjige, poput jata ptica. Vrabaca, čvoraka, vrana, galebova… S njima moje teke, bilježnice, papirići… Ispisani mojim, jednom više, drugi put manje čitljivim rukopisom, jer na nekima od njih je bilo i ono što sam napisao, kada sam se probudio iz snova, ne upalivši svjetlo. U mraku. A kasnije mnogo od toga nikada nisam uspio pročitati. Neke papiriće su čak odnijeli sobom. Kroz otvoren prozor. U tamnu noć. Mada sam ih, i prije nego što je prestalo puhati, pokušao pokupiti s poda, još dva dana prije odlaska, nalazio kojekuda. Pod stolom, pod krevetom ili u ormaru, kao i drugdje. Čak tamo, gdje su dospjeli ne da bih znao ni kada ni kako. U ladici stola, koju, prije toga, više dana nisam otvarao. U knjizi, koju, po dolasku, uopće nisam uzeo iz torbe. Neke sam našao i na drugom kraju toga velikoga stana. Neke među cjepanicama pored kamina u prizemlju. Neke ispred kuće i iza nje, Čak u vrtu oko nje. Neke uopće nijesam našao. Ne sjećam se koje, jer su tu noć u mojoj sobi bili, među zbranom družinom, vjetrovi iz svih krajeva svijeta. Ne samo oni koji prizovu uspomene, nego i oni, koji ih brišu. I danas ne znam, je li ih vjetar odnio još dalje ili se radilo o bilješkama, koje sam namjeravao napisati, a to nijesam nikada učinio. A sjećam se, da je među njima bilo najviše bilježaka za pismo Charlesu Bukowskom.
Na početku svakoga od tih papirića bilo je ime jedne ženske, koje sam se sjetio i, ako ne i naša kraća ili duža ljubavna priča, bar nekoliko rečenica ili samo nekoliko riječi. Toliko, da bih znao o čemu ću pisati, kada se budem toga latio. Naravno, budem li se i budem li, tada, znao pročitati napisano svojim, kao što već rekoh, često nečitkim rukopisom.
Na jednom papiriću je bio samo duži spisak imena ženskih, kojih sam se sjećao. I ništa više. O njima sam, vjerovatno, namjeravao, kasnije, nešto napisati. A nisam. Danas, dvadeset godina poslije toga, iznenađen sam, da sam se tada sjetio nekih žena, koje sam, u međuvremenu, već zaboravio. I možda bih se još koje sjetio, koje se tada nisam. Sutra, možda još neke, a zaboravio neke koje su na spisku. Ovisno o tome, koji bi mi vjetar i s kakvom snagom naplavio ili otplavio sjećanje na one, s kojima sam se sreo prije svega po zasluzi vjetra ljubavi. Preciznije, vjetrova ljubavi, jer je i tih bezbroj. Jedni su bili samo jak, kratak udar, drugi su puhali, bilo nježno ili strasno, duže vrijeme. Deset, petnaest, čak dvadeset godina. Često više različitih istodobno. Od kojih neki zapušu i danas. Jedni su me vrtjeli u mjestu, drugi odnosili tamo, gdje ni u snovima nisam nikada pomislio da ću se naći. Svaku od svojih ljubavi, bilo kratku ili dugu, manje ili više ostvarenu ili neostvarenu, mogao bih, zapravo, nazvati nekim poznatim ili čak nepoznatim vjetrom. Neke po imenima više vjetrova. Kao i neki od vjetrova po njihovom imenu… Rođen u Sarajevu, poznatom po tome, da u njemu rijetko puše vjetar, životnu zavjetrinu našao sam u seocu Tomaj na slovenskom Krasu. U kojem, najčešće, puše samo jedan vjetar. Jaka bura. Koja se, kao što je, u lijepom i istodobno potresnom romanu Marka Sosića Balerina, balerina, mama rekla djevojčici, koja bi, usprkos teškoćama u razvoju, željela postati balerina, rodi u Čavnu. U Ajdovščini. Odnosno u Vipavskoj dolini, koju od moje tomajske kuće dijeli brdašce s crkvom na vrhu. Naravno, ne ubrajamo li hladni vjetar smrti, koji osjetimo kako puše iz zemlje na seoskom groblju, tako pored groba pjesnika Srečka Kosovela, kao pored groba moje žene Barbare, koji je u njegovoj neposrednoj blizini. Još hladniji od vjetra u Kosovelovim pjesmama prepunim slutnje smrti, s kojom, zapravo, slavi život, te sjaj i toplinu sunca na Krasu. Kao ne i vjetrove iz cijeloga svijeta, koji spavaju u brojnim knjigama na policama uz zidove moga tomajskoga doma, koje me, ili mi se to samo čini, čuvaju od prljavština i užasa, koje se svaki dan događaju svuda po svijetu. A probude se pri svakom ponovnom čitanju i opet zapušu. Bilo nježno ili jako. I pri sjećanju na pročitano. Tako u mojim snovima, kao i u budnosti, među kojima su mi se granice izbrisale već u ranoj mladosti. U djetinjstvu. Već s prvom bajkom, koju mi je ispričala baka, kao i sa prvom pročitanom knjigom. I sa svakom sljedećom sve više.
Pored papirića, na kojem je bilo više ženskih imena, bio je papirić, na kojem je bilo više rečenica, a nije pisalo na koje od imena se odnose. Nadajući se, da će me imena i bilješke podsjetiti na naše dogodovštine. I neke rečenice su me podsjetile na neka imena, neke, nažalost, nisu. A neke me nisu ni na što podsjetile. Kao što me nisu ni neka od ženskih imena. Ne samo onih, čija imena uopće nisam znao, usprkos tome, da se mi je s njima dogodila jedna od ljubavi, koja ima bezbroj lica. Bilo samo ljubav pogleda ili rvačkog objema zagrljenih tijela. Jednostrana, dvostrana ili višestrana. Samo mojega ili samo njenoga pogleda. Ne stidim se priznati, da sam sve vrijeme volio gledati ženske. A i kada se nismo vidjeli i gledali oči u oči, često sam vjerovao, da ženska, koju gledam, osjeća moj pogled. Kao što sam ja osjećao pogled ženske koja mene gleda, ne da bih vidio njene oči. Neke poglede sam osjećao u potiljku kao žareću točku lasera, koja mi se zariva pravo u mozak ali i u srce, jer to, kao što sam vjerovao, mada to protivurječi tvrdnjama anatoma, nije uvijek na istom mjestu. I ne uvijek u grudima. A kada sam se, bilo brzo, bilo polako okrenuo, katkada sam uhvatio pogled ženske, koja me je gledala, katkada nisam. Usprkos tome sam bio uvjeren, da znam, da me je gledala. I ja sam, također, gledao nju. Katkada su se naši pogledi sreli. Katkada nisu. Tako da se nam je jednom dogodilo manje od jednoga pogleda, drugi put mnogo više od njega. I usred dana. A i usred noći. Kao što mi se to, svojedobno, više puta dogodilo na žurevima školskih drugova i drugarica. Kada smo se, zajedno s poznanicima ili poznanicima naših poznanika, uvečer okupljali u nečijem stanu. Najčešće u takvom broju, da nije bilo praznoga kutićka i skoro da se nije moglo disati, jer su pušili i oni, koji inače ne puše, a prozori su morali biti zatvoreni, da ne bi, zbog larme, muzike, pjevanja, vikanja, smijeha, plakanja, … susjedi kucali i lupali na vrata ili čak pozvali policiju, kao što su je, inače, često zvali. Po kraćem ili dužem pijančevanju je netko, kao po pravilu, ugasio sva svjetla. I, kao i drugi, samo pipajući u mraku, nabasao sam na neku žensku. Ne da bi jedno drugom rekli jednu jedinu riječ, jer je, od uvijek preglasne muzike, ionako ne bi čuli. I dogodio nam se samo susret tijela. Tome su slijedili dodirivanja i opipavanja. Posvuda. Ljubljenje. Grljenje… I mnogo više i dublje od toga. A događalo se, da su, poslije takvih sretanja i razilaženja, ne znajući tko s kim, jedni u paru, drugi pojedinačno, otišli, jedni ranije, drugi kasnije. Oni koji su ostali do kraja, ako to nije bilo već poslije svitanja, kada je jutarnja svjetlost raskrila, ko je s kim, nisu dozvoljavali paljenje svjetla. Rijetko sam bio među takvima, jer je to bilo u vrijeme kada sam se bavio atletikom i živio takozvanim zdravim, sportskim životom. Nisam pušio. A ni pio. Izuzev povremeno. A i tada ne previše. U mraku to i tako nije bilo moguće vidjeti. A trenirao sam skoro svaki dan. Ponekada čak i dva puta na dan i, pored poslijepodnevnog treninga, trčao i ujutro, prije odlaska u školu. Žurove sam napuštao što se dalo prije. Najčešće među prvima. A kada sam ostao duže vrijeme i dogodio mi se, kao što smo tada to zvali, susret ili sudar u mraku, nisam znao, je li tko od onih, koji je otišao ranije, otišao s onom, s kojom je spavao on ili ja. Ako ne obojica. Bilo kako bilo, vremenom se je, u riznicu uspomena, skupljalo mnogo takvih i drugačijih događaja, bilo da su bili više ili manje od samo jednoga pogleda. Sjećam se izuzetno lijepe djevojke, koja je već poslije letimičnog pogleda postala crvenog obraza i pogledala u stranu. A nije se sramila skinuti sve sa sebe i prepustiti se onome što potom slijedi, čak opuštenije i strasnije od mnogih onih, koje pri tom nisu prestajale pričati o emancipaciji, o seksualnim slobodama, … kao da se radi o nečemu, što se samo po sebi podrazumijeva, a činilo se, da se mnogo više sramila onoga što bi bilo moguće vidjeti na dnu njenih očiju. I s lakoćom je pokazala sve, pri tom pa sve vrijeme skrivala pogled. A s tim je čuvala i skrivala svoju najveću tajnu. Nešto, što je bilo za nju najdragocjenije. Samu sebe. Ono. što nije moguće sakriti i očuvati samo stiskanjem nogu. I sjećam je se, ne sjećajući se njenoga imena, ako mi ga je uopće rekla. Kao što se sjećam mnogo drugih ženskih. Ovakvih i onakvih, mada nijedna nije bila jednaka drugoj. Ni one, koje su bile međusobno jako slične. Bilo da se radilo o ostvarenoj ili neostvarenoj, kratkotrajnoj ili dugotrajnoj ljubavi. Tako one s lijepim početkom i lijepim ili, za jedno ili oboje, tužnim, pa i ružnim krajem. Koje su se završile prijateljskim rastankom (raduje me, da je kod mene takvih bilo najviše) ili smrću (žalosti me, da su se i neke moje tako okončale). Kao i one brojne ljubavi, koje nisu imale ni početka ni kraja, a ostale su sjećanje na moju neprestanu čežnju za ljubavlju te ostvarene i neostvarene žudnje. I te, kao i sve druge svoje ženske, još uvijek volim. Samoga sebe smatram zbirom tih ljubavi. Kao i ljubavi prema knjigama. Odnosno uspomena na doživljeno s jednima i drugima. Svaku od njih, tako žensku, kao i knjigu, smatrao sam i još uvijek smatram jednom od svojih ljubavnica. Posebno one, koje su mi se više puta vraćale. Bilo u stvarnosti ili u snovima ili mislima. Kao što sam se i ja vraćao njima.
LJUBICA
Ljubica je bila moja baka. Mamina mama.
Kao što sam u jednoj priči već napisao, kada je došla iz Travnika u Sarajevo, sa svojom mlađom kćeri i sinom, mojom tetkom i ujakom, mlađima od moje mame, živjeli su zajedno sa mojim roditeljima. U podrumskom stanu male, jednospratne kuće usred grada. U kojem smo, nas dvoje, moja baka i ja, ubrzo poslije toga, neko vrijeme živjeli sami.
Mama je bila, kao što mi je baka tada rekla, u bolnici. Otac, koji nije više živio s nama, kao što mi je rekla, imao je puno posla i često bio na službenom putu. Svake posljednje nedjelje u mjesecu me je, ne ušavši u kuću, sačekao ispred nje i odveo me na sladoled i oranžadu. Uvijek u istu slastičarnu. Nedaleko od kuće. I poslije pola sata vratio me kući. Samo do ulaza u nju. Ne ušavši u stan i ne sretavši se s bakom.
Tada je ujak bio u kazneno-popravnom domu za mladoljetne. Tek kasnije sam, što sam u jednoj ranijoj priči pomenuo, saznao zbog čega. Pridružio se je društvu Mladi križari i trenirao mačevanje. Više puta sam ga, kada smo bili sami kod kuće, gledao kako vježba mačevanje sa svojim odslikom u trodjelnoj bakinoj psihi. I činilo mi se, kao možda i njemu, da se bori s trojicom protivnika istodobno. Čak s trojicom mušketira. Divio sam mu se, jer je, pri tom, uvijek pobijedio, zatvorio psihu i stavio mač na ormar, pored kutije za violinu svojega starijega brata, koji je, zajedno s ocem, mojim djedom, travničkin nadučiteljem, nestao u ratu neznano kamo. A kada su našli pakete letaka s sadržajem koji je bio, kako je pisalo u optužnici, protiv Federativne narodne republike Jugoslavije i blatio lik i djelo predsjednika Josipa Broza Tita – a netko ih je, usprkos pažnji, kako policije u uniformama, tako i u civilnim odijelima, raznosio po gradu i lijepio na vidna mjesta brže od onih koji su ih odstranjivali – pod stepeništem vlasnice kuće, gdje su moji imali šupu, za drva i ćumur, uhapsili ga i, jer je bio maloljetan, zatvorili u kazneno-popravni dom. Iz kojeg su ga pustili poslije godinu dana, kada se je utvrdilo, da so paketi s lecima, koje su bili našli u našoj šupi, podmetnuti. Jer ih je, tako su bar rekli, podmetnula policija, odnosno policajac, koji je s njim trenirao mačevanje u istom klubu, a kojega je stric više puta pobijedio. Po povratku kući, stric nije više išao u klub na treninge mačevanja. Takmičenja nije pratio ni kao gledalac. Samo je, pokatkada, uzeo mač s ormara, nekoliko trenutaka ga držao u ruci, kao da provjerava je li jednako težak, kao što je bio ranije, obrisao prašinu s njega i vratio ga na ormar. Poslije toga se je učio letjeti s jedrilicom. A prestao poslije trećega samostalnoga leta, kada je s velike visine pao i ostao neozlijeđen. I to sam pomenuo u jednoj od svojih ranih priča, jer sam njegov uzlet, let i pad vidio vlastitim očima. Jer me je tada vodio sobom na sarajevski, kasnije zvani stari aerodrom, na kojem su se održavali republički mitinzi u letenju.
Tetka je bila te godine više mjeseci na radnoj akciji. Na gradnji pruge Šamac-Sarajevo. I svake nedjelje je poslala baki razglednicu, jednaku i sa istim sadržajem ili pismo. Na kraju kojega je, kao što mi je baka svaki put više puta pročitala, bio poljubac za mene. Kada je u pismu bila fotografija, baka i ja smo je, prije nego što ju je baka zataknila za staklo kredenca u kuhinji, dugo gledali. Tražili smo je među djevojkama, koje su bile u kratkim hlačama, kao i mnogi mladići, goli do pasa i još bolje pocrnjeli od sunca nego one. Na jednoj je tetka primala i dodavala kamenje. Na drugoj je s lopatom tovarila zemlju, koju su jedni muškarci kopali krampom, na tačke, drugi pa odvozili i istresali na gomile. Na drugoj je bila, uvečer, pored velike logorske vatre. Na trećoj, pored zidnih novina, s onima s kojima ih je uređivala. Svi su bili nasmijani. Bio sam uvjeren, da im je fotograf, prije nego je kliknuo, rekao: »Smiješak, molim lijepo!« Kao što je govorio i fotograf Lisac, kada su me vodili njemu. I to morao više puta ponoviti. Uzalud. Kao što potvrđuju moje fotografije, tako s ocem, kao i sa majkom, koje još uvijek čuvam. Na kojima se, na mojem obrazu, ne vidi ni trag smiješka. Ako, naravno, vremenom, nije izblijedio i s njega nestao.
Baka je svakoga jutra, prije nego što je otišla na posao, neko vrijeme u hotel Sarajevo, u kojem je bila sobarica, potom u hotel Poštu, u kojem je bila pralja ili u željezničku menzu na Alipašinom polju, u kojoj je bila kuharica i svaku večer, po povratku s posla, klečala pred raspećem i porculanskim kipom Majke božje, ispred kojega je danonoćno gorjela uljana svjetiljka, te molila, da se joj, tako starija kći, moja mama, kao i mlađa djeca, moja tetka i ujak, vrate kući živi i zdravi. Kao i, prije i poslije toga, kada su bili kod kuće, da se zdravi i živi vrate njen muž i stariji sin, koje je progutala tama u vrijeme drugoga svjetskoga rata. Mada ih je, poslije rata, na sve načine i svuda tražila, o tome je rijetko govorila. U mojoj prisutnosti čak tako tiho, da skoro ništa nisam mogao čuti. A ono što sam čuo, nisam razumio. Mnogo toga ne razumijem ni danas.
Baka mi je prije spavanja pričala ili čitala bajke. I tada je bio moj svijet, prije nego mi je uspjelo spoznati njegovu tamnu pozadinu, bukvalno bajkovit. Ne kažem idiličan, jer pažljivo slušanje i, posebno čitanje bajki, raskriva nam i njihovu tamnu stranu.
Često sam baku zatekao, kada je bila sama, kako plače. A kada je razgovarala s drugima, najčešće se je smijala. Kada je nekoj od prijateljica ili poznanica rekla, da je rodila trinaestero djece, od kojih je četvero preživjelo, ubrajajući i najstarijega sina, za kojega je, kao i za muža, svuda pokušala saznati je li još živ, a ako nije, kada, gdje i kako je umro, tada mi se činilo da vidim blijesak suze u njenom oku, ali ta nije nikada kanula. Suze u njenim očima nisam primijetio kada je nekoj od svojih prijateljica rekla da je mlada ostala bez muža i da je njena rana već zarasla. Jer tada se je smijala, tako ona, kao i onā, kojoj je to pričala. A ja tada nisam znao čemu i zašto se smiju.
Najkraće rečeno, bakin život su usmjerila istodobno vjetar sudbine i vjetar povijesti, s jakim udarima očaja i nadanja. Čak nadanja, da Bog, u kojeg je cijeloga života vjerovala, postoji. Mada joj, do smrti, nije ispunio nijednu želju.
P. S., prvi put
Moja baka je za svoju baku i djeda, kao i za svojega oca i majku govorila, da su bili dobri. Kao što je govorila za župniku iz Duvna, koji je sahranio njenu baku i djeda, a vjenčao njenoga oca i majku, da je bio dobar. I za svojega starijega brata, koji je s dvije žene imao desetoro djece, govorila je, da je bio dobar. I za njegovu prvu ženu je govorila, da je bila dobra. I za njegovu drugu ženu, koja je, pored petero djece, koju je imala s njim, brinula i za još petero iz njegovoga prvoga braka, govorila da je bila dobra. I za svojega muža, moga djeda, kojega se ne sjećam, jer ga nikada i nisam vidio, izuzev na fotografijama, stalno je govorila, da je bio dobar. I za svojega sina, svoje najstarije dijete, moga ujaka, kojega se ne sjećam, jer ni njega nikada nisam vidio, jer je zajedno s djedom, prije nego sam se rodio, nestao neznano kamo, u vrijeme rata, govorila je, da je bio dobar. I za svojega mlađega sina je govorila, da je bio dobar. I za svoju mlađu kći je govorila, da je bila dobra. Kao i za stariju, moju mamu, njenoga muža, mojega oca i mene, svojega prvoga unuka, govorila je da smo dobri. A i za bratanca njenoga muža, mojega djeda, kipara Ivana Meštrovića, koji joj je, poslije rata, iz Amerike više puta, u pismu, poslao po 5 dolara, govorila je, da je bio dobar… I da više ne nabrajam. Naime, za svakoga, koga je pomenula, moja baka je govorila, da je bio dobar i, na kraju, za već umrle dodavala, da je, nažalost, već mrtav ali mrtva. Već više godina je, nažalost, i ona mrtva. A bila je stvarno dobra. Kao što je sama govorila za druge, dobra kao kruh.
VERONIKA
Veronika je bila moja mama. I o njoj sam, kao i o baki Ljubici i tetki Angelini, maminoj mlađoj sestri, svojedobno nešto malo napisao. Prevashodno o onome čega sam se sjećao iz vremena ranoga djetinjstva. Kada smo živjeli zajedno u podrumskom stanu kućice usred Sarajeva i moj pogled na svijet bio kroz prozor stana, koji je, izvana, počinjao pri zemlji, prevashodno pod suknju neba, koje se vidjelo kroz krošnje velikih kestenova i pod suknje djevojaka i žena, koje su prolazile putem pored kuće. Jer svi koji su prolazili vidjeli su se do pojasa. Njihove glave sam zamišljao. A odavno znam da lijepe noge nisu uvijek nosile lijepe glave. I obratno, da lijepa glava ne šeta uvijek na lijepim nogama.
A bila su vremena, kada smo baka i ja u tome stanu živjeli sami. Tada, kada je mama bila u zatvoru, a meni baka rekla da je u bolnici, u koju joj je svakoga mjeseca nosila paket (on je morao biti, kao što je, dobro se sjećam, govorila, ne razumijevajući zašto, otvoren). A otac je bio otišao od kuće. Tetka je bila cijelo ljeto na radnoj akciji. Ujak čak duže vrijeme u popravnom domu, koji baka nikada nije pominjala. Kao ni da je mama bila u zatvoru, a ne u bolnici. Bar ne u mojoj prisutnosti ili kada sam bio negdje blizu.
Kada je baka odnijela mami paket i vratila se, svaki put mi je rekla, da me mama pozdravlja iz bolnice i da mi šalje puno poljubaca. I puno puta me poljubila. A onda rekla, da se mama osjeća bolje i da će uskoro doći kući.
I, mada ne ubrzo, stvarno je došla.
Bolesnija nego što je bila ranije, što nisam razumio, jer je, kao što su meni rekli, došla iz bolnice. I izliječena.
I, poslije toga, mama je bila šesnaest godina kod kuće. Naime, toliko vremena, kao što sam saznao kasnije, nije se mogla zaposliti, jer nije bila u bolnici, nego u zatvoru. Kao politički zatvorenik.
Mama je sve vrijeme žudjela, ne da bih znao za čim, jer po onome što sam od nje čuo ili o čemu je, u mojem prisustvu, s drugima razgovarala, nisam mogao razumjeti, a otac, kada su opet živjeli zajedno, nije mogao, i da je htio, skriti svoju neutoljivu požudu, sudeći po onome što mu je mama govorila, kada su se svađali. A svađali su se često. Najčešće zato, jer je bio, njenim riječima rečeno, veliki, nepopravljivi, neozdravljivi pijanac, grubijan, koji ju je često tukao… I, prije i poslije svega, veliki ženskar. Kurvar. I, kada bi ugledao žensku, vrijednu grijeha, mama je naglašavala, da je to bila svaka, naravno svaka druga, osim nje, i ona bez ruke ili noge (vezu s jednom, koja je imala jednu nogu kraću, a meni se činilo drugu dužu, nikada mu nije zaboravila i oprostila), oči su mu se nasmijale, usijale i počele mu curiti sline. Govorila mu je, da ga zanimaju samo suknje. I neprestano trči za njima. Kasnije, kada me je vodio na izlete u brda, a mami govorio da vodi dijete na planinski zrak, što je dobro za njegova (moja) pluća, uvjerio sam se, da ga suknje uopće nisu zanimale. Pa ni hlače. Jer one, koje su bile u njegovom društvu, kada smo išli u brda, kao i one koje smo sretali na putu u šumi ili u planinskim kućama, imale su hlače. I više puta sam vidio da ih ne voli. I s njih ih je, prvom prilikom, što se dalo brže skinuo. Mogu reći, da ih je mrzio. Jer, kada je to bilo u sobi planinarskog doma, odmah ih je bacao na pod. A u šumi na zemlju. Čak u blato. Sigurno je, da je tako bilo, u gradu, i sa suknjama. I ja sam bio i ostao nerazmrsiv čvor, po majci žudnje, po ocu požude.
Tek kasnije sam saznao, da mama, kada sam imao pet godina, nije bila u bolnici, nego, kao što sam već pomenuo, u zatvoru, u koji joj je baka svaki mjesec nosila paket. A morao je biti otvoren, da čuvari provjere njegovu sadržinu. I od toga što sam čuo, bilo da je to ona govorila drugima ili drugi, kada ona nije bila prisutna, o njoj, slāgao sam mozaik. Kamenčić po kamenčić sam ugrađivao u vrijeme i prostor, sve dok mi se nije složila, ako ne potpuna, bar jasnija cjelina priče. Mama je otišla u zatvor, jer joj je na poslu, u poduzeću, koje je prevashodno nabavljalo i prodavalo češki porculan, kada su, polijepodne, radili prekovremeno i mogli, uz rad, više razgovarati, jedna od kolegica rekla, da je išla u kino. Gledala je film, u kojem su partizani, po oslobođenju mjestašca, koje su, na početku rata, zauzeli Nijemci, na veliki trg doveli mnogo žena. Tako djevojaka, kao i udatih, za koje im je bilo tko od mještana rekao, da su imale nešto s Nijemcima. Ljubakale se ili očijukale s njemačkim oficirima ili vojnicima. Bilo iz ljubavi ili za novac. A i kada se radilo o novcu, ne pitajući se, da li zato što su to htjele ili morale, da bi prehranile dijete ili čak više djece, članove obitelji… Neke čak u kući, bilo na tavanu ili u podrumu, skrivenoga muža. Sve su bile proglašene kurvama i dotjerane na trg poput stoke. Već pretučene, u pocijepanoj odjeći, u kojoj su bile više gole nego odjevene, tukli su ih i dalje. I, pred okupljenim mještanima, koji su vikali: »Njemačke kurve!«, svakoj ostrigli kosu. Na nulu. Do kože na glavi. Grublje nego što se strižu ovce. Tako, da im je krv iz otvorenih rana tekla po čelu, licu, vratu, ramenima, grudima… Rekla je, zgrožena: »Neljudski!« Mama je, mada taj film uopće nije gledala, to potvrdila: »Stvarno, neljudski!« I sljedeći dan, već rano ujutro, u poduzeće je došla policija i odvela je u zatvor, u kojem je ostala skoro godinu dana.
Mama i tata su se dvije godine prije toga, 1947. godine, zvanično razveli. (To sam, naravno, kao i mnogo drugoga, saznao kasnije, jer su uspomene, uvijek iznova, pokušaj slaganja pomiješanih karata vremena i prostora u našim životima.) Razveli su se na majčin zahtjev. Jer je otac bio pijanac i grub prema njoj. Ne samo da su se, zbog toga, često svađali, nego ju je, ne rijetko, i pretukao. Poslije rastave su, izvjesno vrijeme, živjeli razdvojeno. Otac je živio drugdje. Potom se vratio kući i, rastavljeni, opet su živjeli zajedno. Kada su mamu uhapsili, opet je otišao od kuće. Mada mu se nije trebalo zvanično razvesti od nje, kao što su se, tada, razvodili, bilo muž od žene ili žena od muža, kada je jedno od njih bilo u zatvoru iz političkih razloga, kao što je to, tada, bila mama. Dok mama nije došla iz zatvora, za mene, kao što su mi svi, zajedno s njom, rekli iz bolnice, živio sam s bakom. I sa tetkom, kada ona nije bila na radnoj akciji. Jer je ujak, mamin mlađi brat, nešto ranije otišao u popravni dom za mladoljetnike, a nešto kasnije se vratio iz kazneno-popravnog doma. Ako nije bilo obratno. Jer se mi je, vremenom, iz toga vremena, mnogo toga pomiješalo.
Mamu su, poslije hapšenja (što sam, isto tako, saznao tek kasnije) prvo odveli u istražni zatvor, koji je bio u austro-ugarskoj zgradi na uglu tadašnje Ulice JNA, koja je poslije opsade Sarajeva, od 1992. do 1995, i završenog rata, preimenovana u Ulicu branitelja Sarajeva i Ulice Nisima Albaharija. (Ispred te zgrade sam se, kasnije, često zaustavljao na putu u školu, Prvu gimnaziju, koja je bila u njenoj blizini. Događalo se, da sam, stojeći pred tom zgradom i misleći o tome što se je u njoj događalo mojoj mami, više puta izgubio osjećaj, tako za prostor, kao i za vrijeme i zakasnio na prvi školski čas. Katkada ne samo na prvi.) Tamo su je, mada je imala vodu u plućima i bila u poodmakloj trudnoći, skinutu do gole kože i poleglu na kameni pod, polivali hladnom vodom. Više puta i tukli. Ponavljali su: »Priznaj!« Pitala je: »Što da priznam?« Rekli su: »Sve!«. Pitala je: »Što sve?« Rekli su: »Ti znaš, što.« I dodavali: »Mada mi sve znamo.« A ona je bezbroj puta ponavljala: »Ne znam, što znate. I ne znam, što da vam priznam. A ako već sve znate, zašto me pitate.« I, jer nije znala, ne zato, što je bila hrabra ili nije htjela, nego iz jednostavnog razloga, jer nije znala što da prizna, ništa nije priznala. Ni tada, kada su je premjestili u zatvor, koji je bio pedesetak metara od kuće, u podrumskom stanu koje smo živjeli. Oko kojeg sam se igrao, ne znajući, da je iza njegovih zidova i prozora s rešetkama i moja mama. Vjerovao sam baki, da je mama u bolnici, a nije mi bilo jasno, kako se je, kada joj je nosila paket, tako brzo vraćala kući. Jer je bolnica bila daleko. Na drugom kraju grada.
Po jednom premlaćivanju, po jakim udarcima isljednika s teškim čizmama na nogama u trbuh, mama nije samo jako krvarila, nego je i pobacila. Izgubila je dijete. Djevojčicu, kojoj se jako radovala, Ne znam je li zbog toga pustila da mi izraste duga kosa i svi su mislili, da sam curica. Čak, kada su Cigani, koji su se bavili povećavanjem fotografija, od jedne moje male crno-bijele, napravili veliku, kolor, a misleći da se radi o djevojčici, na uho mi dodali naušnicu. (Tu sliku i danas imam kod sebe, u Tomaju, na zidu iznad radnoga stola.) I ne samo da me je mama dotjerivala kao djevojčicu. Ne samo da mi je plela džempere, šalove, rukavice, kape, čarape… nego i hlače. A i mene je naučila plesti, vesti, izrađivati goblene… Kuhati, prati suđe… Prati veš, peglati… Od ranoga otroštva moja zadaća je bila, prije svega, boj s prašinom. Pri tom sam bio ustrajan. Progonio sam je od jutra do večeri. Gdje god je bila. Uzalud, Jer ju je otac, kada ju je tražio, uvijek našao. A kada nije, prstom je povukao i tamo, gdje sam jedva dosegao s krpom, upalio svjetlo i u zraku se vidjelo kako praške svjetlucaju i plešu.
Mama je bila, dok joj, poslije šesnaest godina, opet nije uspjelo doći do posla, sve vrijeme prevashodno kod kuće. Ja sam išao svaki dan po kruh i cigarete, koje su se tada prodavale čak na komad i svaki tjedan po novi svezak romana, koji su izlazili u nastavcima, a svaki je pročitala po nekoliko puta. A otac je išao jednom mjesečno po fasungu, odnosno po sve što smo, po njegovom mišljenju, trebali za jedan mjesec. Iz trgovine (mast, ulje, brašno, rižu, šečer, sol, kavu…), a i sa tržnice (krumpir, kupus, jaja…). Mama je rijetko išla od kuće. Samo kada se radilo o nečemu nužnom. Kada je išla liječniku, baki, na sahranu kome poznatome… S ocem je išla rijetko u grad. Jednom godišnje. U kino. Ili kome u posjetu. Dva puta godišnje. Ponajčešće jednom u dvije godine… I svaki put se po povratku kajala i zaklinjala, da više nikada i nigdje neće ići s njim. Često se je, već obučena, uplakana skinula i ostala kod kuće, a on otišao. Za sobom je zalupio vratima ili ih ostavio otvorena. Kada su vodili mene sobom, bio sam svjedok, da su se putem svađali. I tako je mama uglavnom čučala kod kuće. I u moju školu na roditeljske sastanke nije išla. Jer otac za njih nije htio ni čuti. Uvijek je imao jedan i isti razlog: »Ti si htjela dijete, a ne ja. Kada smo se rastavili, rekla si da ćeš ti o njemu brinuti.« A nije ni trebala ići, jer sa školom nisam imao problema, kao ni škola sa mnom. Sjećam se, da su išli od kuće, kada su se ponovo vjenčali. Trinaest godina poslije rastave. Mama je dva dana prije toga izvadila iz ormara vješalicu sa svojim tamno plavim kostimom, u kojem se i prvi put vjenčala s njim i od njega prvi put razvela, te ga objesila na štrik za sušenje veša u dvorištu. Da se prozrači. Usprkos tome je, i kada su se vratili iz općine, gdje su to na brzinu obavili, još uvijek jako zaudarao na naftalin. Ja sam, u međuvremenu, skuhao krumpir, očistio i skuhao mahune, oprao salatu, kako bi bio ručak, kada se vrate, brzo na stolu. Na koji sam dao tanjure i pribor za jelo. Salatu se nisam usuđivao začiniti. Prvo, jer nisam znao, kada će se vratiti, odnosno hoće li biti prerano ili prekasno. A prevashodno zato, jer, kada je to mama uradila, ocu nije bila dovoljno kisela, kada je on to uradio, njoj je bila prekisela. I jedno od njih je nije jelo. Toga puta je nisu jeli ni jedno ni drugo. Mada uopće nije bila začinjena. Jer je otac, kada su se vratili, ne skidajući cipele, pogledao na sat i odjurio, ne rekavši kamo. Mama je skinula kostim i vratila ga u ormar. Obukla je svoj svakidašnji šlafruk i sjela za stol. U njen i svoj tanjur stavio sam kuhan krumpir i mahune. Pogledala me je i, suznih očiju, nasmiješila mi se. Polovicom usta. Sjedjeli smo nadneseni nad tanjure i šutjeli. Ne kažem jeli, jer se ona jela nije ni dotaknula. A meni se prvi zalogaj zataknuo u grlu, kao da sam htio progutati kamen, a nije išlo. Ona je plakala. Tako, da su u njenom tanjuru, kada je ohlađeni ručak htjela odnijeti i baciti ga, krumpir i mahune plivali u slanoj vodi.
Mama je duže vrijeme bila ubijeđena, da ju je policiji prijavila kolegica s posla, koja je šutjela, tada, kada im je ona koja je film gledala, o njemu pričala. Tek poslije više godina saznala je, da je policija uhapsila samo nju, ne i onu, koja je pričala o filmu. I posumnjala je, da ju je ona prijavila. Što se kasnije i potvrdilo, odnosno raskrilo, da je upravo ona bila provokator i ona koja ju je prijavila istodobno. Istražitelj, koji je mamu, noseću, tukao i pod udarcima čijih čizama je pobacila, bio je otac vršnjakinje moje prve žene, Duške, na studiju filozofije, na koji sam se i ja upisao, kada sam bio potkraj studija jezika i književnosti. Bila je čak u grupi, s kojom smo se Duška i ja učili za ispit iz etike. To sam saznao dvanaest godina kasnije, od kolege njenoga oca, kojeg su, upravo tada, kada je moja mama bila u zatvoru, otpustili iz službe državne bezbjednosti, jer nije htio tuči zatvorenike, koje je saslušavao. Što se tiče etike, ja sam je se učio i naučio ne samo iz knjiga, nego mnogo upravo od svojih ženskih. Od bake, mame, tetke, a i od mnogih svojih ljubavnica i žena. Možda najviše upravo od mame. Usprkos tome, da je bila, od rane mladosti, do kasne starosti, gromobran svakojakih nepravdi, uvreda i grubosti. Ili, možda, upravo zato. Kada sam pročitao faksimil pisma, objavljenoga u nekim novinama, koje je Radovanu Karadžiću, rođenom u Petnjici, kod Šavnika, sela poznatom po tome što je u njemu, svake zime, pao prvi snijeg, ne samo u Crnoj Gori, nego u nekadašnjoj Jugoslaviji, napisala njegova majka i rekla, da je ponosna na njega, ja sam bio ponosan na svoju majku. Jer vjerujem, da sam ja uradio ono što je uradio Radovan Karadžić, moj vršnjak, pripadnik iste pjesničke generacije i ne samo poznanik, nego, nekoliko godina, krajem sedamdesetih čak prijatelj, ona ne bi bila ponosna na mene. A i zato sam ja bio i ostao ponosan na nju. Kao i zbog njenoga osjećanja za pravednost i suosjećanja prema socijalno i drugačije ugroženima. Siromašnima, bolesnima, osakaćenima, kako fizički, tako i psihički, isključenima iz obitelji i potisnutima na rub društva. I jer je, u vrijeme moje mladosti, kao i kasnije, radila kao dobrovoljka Crvenoga križa. A, kada je bila bez posla, i diplomirala na Višoj školi za socijalne radnike.
Mama je, kao što sam već rekao, u drugome svjetskome ratu izgubila oca i starijeg brata. Poslije rata je bila, mada nevina, u zatvoru. U ratu, u kojem je raspala nekadašnja Jugoslavija, proživjela je sve vrijeme u opsjedanom, granatiranom i uništavanom Sarajevu. A umrla, deset godina poslije toga, u mukama i bolovima, kakve ne bih poželio ni najgorem dušmanu.
Mene je rat u Bosni i Hercegovini zatekao u Sloveniji. Nju u Sarajevu, u kojem je ostala sve vrijeme opsade grada, odnosno sve do smrti. Nije ostala u Sarajevu, zato što nije mogla izaći iz opkoljenoga grada, nego, jer to nije htjela. Mogla ga je napustiti, tako židovskim, kao, kasnije, i slovenskim konvojima. S židovskim, jer je tada bio predsjednik Jevrejske opštine u Sarajevu (to je u Sarajevu njen zvanični naziv) moj vršnjak i nekadašnji gimnazijski školski drug Ivica Čerešnješ. A i zato što sam povodom petstote godišnjice progona Židova iz Španije, kada su španski Židovi, Sefardi, došli u Bosnu, napisao knjižicu s naslovom Jevreji u Sarajevu i Bosni (jer se u Sarajevu i sami tako nazivaju, a sam sam, danas, raspet između tri jezika; nekadašnjega srpsko-hrvatskoga, hrvatskoga i slovenskoga, na kojem sam ovu knjigu, koju čitaš, kao i mnogo drugih, u posljednjih dvadeset godina, napisao), koji na slovenskom jeziku, na koji sam je preveo glasi: Judje v Sarajevu in Bosni. Sa slovenskim, jer je moj otac bio Slovenac, rođen u Bosni, koji nije znao slovenski, a ja bio već znani prevodilac slovenske književnosti i živio u Sloveniji. I imala bi gdje doći. I od čega živjeti. Čerešnješ ju je, pri odlasku svakoga od židovskih konvoja iz Sarajeva, pitao hoće li ići. Svaki put mu je rekla da neće. Kao što mi je, kada je s jednim od konvoja došao u Zagreb, rekao telefonom iz tamošnje Židovske općine. Mama mu je, pri tom, ponavljala tri razloga, zbog kojih neće da napusti grad. Prvo, jer je i u drugome svjetskome ratu, bila i ostala u gradu. (Više puta je pričala o tome, kako je u visokoj trudnoći sa mnom, u vrijeme njemačkog bombardiranja Sarajeva, trčala iz kuće, stajala pred njom i prebrojavala avione i iz njih bačene bombe.) Drugo, jer neće da napusti grad, kada oni hoće (i pokazala prstom prema Trebeviću, brdu iznad Sarajeva, s kojega su Karadžićevi Srbi neprestano pucali i istreljivali granate na grad), nego će otići, kada ona bude htjela. (Zaboravljajući, da mnogi, koji su tada željeli, odnosno htjeli, nisu mogli, uspkros svim nastojanjima, izaći iz grada. Jer želja je bilo puno, mogućnosti da se iz mišolovke, zatvorene sa svih strana, izađe, jako malo.) Treće, kao što mu je rekla, jer Srbi iz grada mogu ići u Srbiju, Hrvati u Hrvatsku, mladi Muslimani u neku drugu državu, a njeni susjedi, Sutka i Avdo, već u godinama, mada mlađi od nje (jedna kćerka je ostala kod njih, druga je otišla u Zenicu, treća u Njemačku), nemaju kuda. I ne može ih ostaviti. Taj njen razlog sam najviše uvažavao, te poštovao njenu želju, odnosno odluku i pokušavao joj pomagati, koliko sam mogao. Slao sam joj pakete preko Adre u Sloveniji. Kada to, već pola godine po početku opsade Sarajeva nije više bilo moguće iz Slovenije, slao sam joj ih iz Hrvatske i iz Češke. A novac najčešće preko onih, koji su zvanično, preko Unprofora, išli preko Ljubljane iz Sarajeva i preko nje se vraćali, bilo da se radilo o političarima ili umjetnicima. Od najveće pomoći su joj bili upravo ti susjedi. Kao i ona njima. Susjed Avdo je čak, kao strastan ribič, katkada u Miljacki, rječici, koja je bila granica između onih, koji su opsjedali grad, i opsjedanim u njemu, koji su bili njihova meta, mada je to bilo opasno, ulovio i mami donio poneku ribicu za mojega već ostarjeloga sijamskoga mačka Širaza, koji je bio s njom. Mama je, kada je imala, jela rižu, a mačak nije znao što je rat i nije je htio jesti. Često ni ribu iz konzerve, koje su bile dijeljene kao humanitarna pomoć, a rok upotrebe im je bio, kao što je pokazivao datum na njima, već odavno prošao. Nekima čak već prije deset godina.
Usprkos godinama i teškoćama sa zdravljem, mama je bila povjerenik civilne zaštite za stanovnike svojega ulaza u velikom bloku. Pored ostaloga, brinula je, da se hrana, koju su stanovnici grada povremeno dobijali kao humanitarnu pomoć, pravedno razdijeli među trideset devet stanova u njenom ulazu. Pošto se radilo o malo hrane, koja nikome nije bila dovoljna za golo preživljavanje, naravno, svi su bili nezadovoljni. Posebno oni, koji su u stanu skrivali mlađeg muškarca, bilo sina ili muža, koji je izbjegavao vojnu obavezu, a time imali gladna usta više. Više puta se događalo, kao pri jednom dijeljenju brašna, da ga je za nekoliko posljednjih stanovnika na spisku ponestalo i ti su je optuživali, da ga je uzele za sebe, a potom se, u štabu civilne zaštite, od kojega je primila brašno, vaganjem, utvrdilo, da je u zatvorenim vrećama, na kojim je pisalo 50 kg, bilo samo 45. I upravo za tu razliku je ponestalo onima na koncu spiska, koji su bili, s razlogom, nezadovoljni, a bez razloga optuživali nju, zaboravljajući, da je i ona ostala bez brašna. Jer je, kao pri dijeljenju svega drugoga, posljednja uzimala za sebe. Sjećam se, kako mi je, u jednom od pisama iz opkoljenoga Sarajeva, napisala, kako je bila nesrećna, kada je htjela dvije male kesice sjemena za špinat razdijeliti na tridesetdevet stanova, a sjeme joj, kad je otvorila drugu kesicu, zbog ruku oboljelih od artritisa, palo na pod i rasulo se. Klečeći, na bolećim, oboljelim koljenima, pokušavala je s poda skupiti sitna sjemena, koja su se otkotrljala posvuda uokolo. Trudila se pokupiti ih do zadnjega, a, na koncu, nije znala je li joj to i uspjelo. A kada je dijelila sapune, kojih su dobijali više nego što su ih trebali, jer je grad bio često bez vode, morala je slušati uvredljive primjedbe. Među drugima, da bi bilo pametnije, da im dijele nešto drugo. Mada se je i sama s tim slagala. Inače, kada se je dogodilo, da istodobno imaju i vodu i struju, kupala se je, kao što mi je napisala, ne paleći svjetlo. Jer je bila tako smršala, da ju je bilo sram vidjeti se takva u zrcalu.
Mama mi je u pismima više puta pomenula, da si je, kada joj je bilo, u vrijeme opsade i strijeljanja na grad, najteže, zaželjela, da otac nije umro, nego da bi, usprkos tome, kakav je već prema njoj često bio, prije svega uvredljiv i grub, bar samo šuteći sjedio na stolici u uglu stana, u kojem je živjela sama. I tome često dodala: »Ne sama, nego sa Širazom u naručju.« Pisala mi je i o tome, kako se je preko dana kod nje okupljalo mnogo djece iz susjedstva, koju, zbog granata i snajperista, roditelji nisu puštali iz kuće. I igralu su se s mačkom Širazom, a ona im je pričala bajke. Meni ih nije, jer, kada je bila u zatvoru, pričala mi ih je baka. U jednom od svojih ranih pisama sam je zamolio, da mi svaki dan nešto napiše i pošalje, kada bude prilika za to. I to je i radila. I, katkada sam, tek poslije tri mjeseca, primio od nje dugo pismo. Odnosno, najčešće, više pisama zajedno. U jednom od njih mi je napisala, da je jednoga dana, kada je išla od kuće prema štabu civilne zaštite, među svojim i susjednim blokom, čula zvuk granate. Kao i drugi, koji su bili na ulici, utrčala je u prvi ulaz u blok. Prije nego je ušla u njega, granata je pala na travnjak ispred bloka. Nije eksplodirala. A ona se je sva preznojila, ne samo od straha za vlastiti život, nego, kao što mi je napisala, jer uza se nije imala nikakav dokument, koji bi, kada bi je pogodio komad granate i usmrtio, potvrđivao o kome se radi. Kao ni gdje stanuje. A ona je u stanu ostavila Širaza, po odlasku je zaboravila ključ od stana ostaviti kod susjedā, što bi značilo, da bi, kada bi joj se nešto dogodilo, Širaz, jadnik, sigurno umro od gladi.
Inače je raznosila i moju poštu drugima po gradu, usprkos opasnosti, da je pogodi koji od brojnih snajperista. Između ostaloga je, iz Novog Sarajeva, koje je, kada ideš pješke, kao što je išla ona, daleko od centra grada, nosila mojemu prijatelju, pjesniku Izetu Sarajliću, koji je, nakon što je granata pogodila njegov stan na Koševskom brdu i jedan njen komadić ga ranio u čelo, stanovao na Marindvoru, u stanu svoje sestre, pjesmu, koju mu je posvetio dugogodišnji prijatelj, slovenski pjesnik Kajetan Kovič, s naslovom Pismo Izetu Sarajliću.
Uz jednu pošiljku novčane pomoći sarajevskim piscima, koju je skupljao Slovenski PEN centar od centara PEN drugih država, zapravo njegov tadašnji predsjednik Boris A. Novak, poslao sam mami pismo i u njemu 200 njemačkih maraka. Kada su joj, iz Društva pisac BiH, javili, da je došlo pismo za nju, otišla je po njega. Usprkos tome, da su na svim raskrsnicama u tom dijelu grada neprestano pucali snajperisti. Kada je došla u prostorije Društva, pisma nije bilo nigdje. Tajnica joj je rekla, da je nekoliko dana ležalo na stolu. A nestalo je neznano kamo. Mami je bilo više žao pisma, nego novca, mada bi joj, naravno dobro došao. Jer sam ja predlagao Borisu A. Novaku, da se pokuša, preko Međunarodnog PEN-a, skupljati novac i slati mojim sarajevskim kolegama i kolegicama i još mnogo štošta učinio za njih, između ostaloga, u svojoj biblioteci »egzil-abc«, objavio 50 knjiga pisaca iz opsjednutog grada i onih iz njega, koji su živjeli drugdje, bio sam, naravno, s razlogom, uvrijeđen. Usprkos tome, s onim što sam za njih radio, nisam prestao. A mama mi je, u pismu, u kojem mi je rekla, da je zaman išla po pismo, napisala i to, da ju je na jednoj od raskrsnica za dlaku promašio snajperist. I dodala: »Sreća, da imam tako tanke noge! Kao čačkalice!« Žalostan, da joj se je događalo, to što joj se je događalo, bio sam veseo, da je i u takvim situacijama sačuvala svoj smisao za humor. Koji je, katkada, bio i crn. Posebno, kada se odnosio na ono što joj se i lošega dogodilo u životu. I često se sjetim, kako je svoju životnu sudbinu zgusnula u izreku: »Kada bih kape pravila, djeca bi se bez glava rađala.«
Po okončanom ratu, nasmijana je govorila, da ne zna, je li posljednji ranjenik u tom ratu ili prvi u miru, jer je upravo na dan Daytonskog sporazuma, kojim je bio rat zvanično završen, odnosno prekinut, kada je htjela zamijeniti pregorjeli osigurač, pala sa stolice i teško povrijedila inače od artritisa oboljelo stopalo. I ne samo da ju je iz godine u godinu, pri hodu, jako boljelo, nego joj je, pri kraju života, potpuno otkazalo. Mada je, u početku, odbijala da si pomaže s štapom, kasnije ga je upotrebljavala, jednako kao i štake. Sve dok je, usprkos jakim bolovima, uopće mogla stati na nogu. A kada više nije mogla i ležala u krevetu, iz njega se više nije mogla dignuti. Ne uz tetkinu, odnosno sestrinu, ne uz moju pomoć.
Izvjesno vrijeme bilo ju je sram, da je ja skidam i oblačim. Vremenom, kada sam joj više puta rekao, da se ne treba stidjeti, jer samo neka se sjeti koliko puta je ona meni, kao djetetu, oprala usrano dupe, na to se navikla. A i ako nije, pravila se, kao da jeste.
U ratu i četiri godine opsade Sarajeva, usprkos svemu lošem, pa i nepodnošljivom, čemu je bila, kao većina njenih sugrađana, u njemu izložena, nije pokušala izvršiti samoubojstvo, kao što ga je, po završenom prijašnjem ratu, kao udata dvadesetjednogodišnja djevojka, sa mnom, dvogodišnjim, u naručju, s trovanjem plinom skoro izvršila. A to joj, kao što se kaže, za dlaku, nije uspjelo. Jer je upravo toga dana došla njena prijateljica u prijepodnevnu posjetu, odnosno na kavu i razgovor, sat prije nego obično. I, kada mama, ni po zvonjenju, ni po kucanju, nije otvorila, a ona osjetila slatkast miris plina, pozvala je mamine susjede. Oni su provalili u stan i nju i mene, u njenom naručju, a oba već ošamućena plinom, odnijeli do ulaska u zgradu, pred kojim je već čekao auto prve pomoći, koji je netko od susjeda pozvao telefonom. I odvezao nas u hitnu pomoć. Gdje su nas, kako su rekli liječnici i sestre, u posljednjem trenutku spasili.
Posljednje godine, koju je mama preživjela u krevetu, svaki mjesec sam odlazio iz Ljubljane u Sarajevo za dva tjedna i brinuo o njoj. U međuvremenu je o njoj brinula njena mlađa sestra Angelina, moja tetka, koju sam ja, kao i drugi, ne samo iz obitelji, zvali Gina, koja je, po muževljevoj smrti, živjela sama. Mamu smo, tri mjeseca prije smrti, jer je rano počela zima, čak prenijeli u njen, bolje grijan stan. I u njemu je i umrla. Tri dana prije isteka 2005. godine. Umrla je u mojoj prisutnosti. Neko vrijeme prije toga bila je žuto-zelene boje, što je već ukazivalo na to, da neće dugo živjeti. Pola sata prije smrti je njen obraz postao potpuno crven. Poslije petnaest minuta je crvenilo iščezlo i njen obraza je bio potpuno bijel. Umrla je otvorenih očiju i usta. Ne rekavši ni jednu jedinu riječ. Čuo se samo njen posljednji izdisaj. Tada sam osjetio slatkast vonj plina, koji me je, kao, inače, njegov vonj svaki put, podsjetio na njen neuspjeli pokušaj, sa mnom u naručju, samoubojstva plinom. Koji je bio instaliran u kuhinji našega tadašnjega stana, koji su moji dijelili s još dvije obitelji, u Musafinoj palati, usred Sarajeva, ona pa otvorila pipu do kraja i dala naše glave u otvorenu rernu… O čemu se u našoj kući nikada više nije govorilo. Nisam čuo, da se je bilo kada pokajala što je to učinila. A više puta sam čuo, kada sam je zatekao samu i kada je, jedva čujno, razgovarala sama sa sobom, ponajčešće o teškoćama koje je i kasnije imala s ocem, kako joj je žao, da su je liječnici probudili iz lijepih snova. Pri tome mene nije pominjala.
Moja tetka, za koju sam u djetinjstvu govorio, da me je rodila i nije bila vjernica, pred slikom svoje već umrle majke, moje bake, koja je bila vjernica, kraj postelje svoje starije sestre, moje mame, pri njenoj predsmrtnoj patnji je ponavljala: »Pomozi, Majko Božja.«
Moja mama je njoj i meni, prije nego je umrla, zaprijetila: »Budete li me odveli u bolnicu, bacit ću se kroz prozor!« Tetka joj je odgovorila: »Tada ću se i ja baciti kroz prozor.«
Ja, koji sve što čujem ili pročitam vidim u slikama, kao film, glasno sam se nasmijao. Pošto se radilo o smijehu u nepravo vrijeme, objema sam se izvinuo. Naime, sjetio sam se, kako se je, prije više godina, jedna žena bacila kroz prozor stana na drugom spratu kuće usred Sarajeva. I preživjela. Slomila je samo ruku i nogu. Čovjek, koji je upravo tada prolazio i na glavu kojeg je pala, je umro.
I njih dvije su se, mada samo s polovinom obraza, nasmijale. Nisam znao jesu li one znale zašto sam se ja nasmijao.
Tetka je otišla u kuhinju skuhati ručak za nas, a ja sam i dalje sjedio pored mame, koja je bila priključena na infuziju. Jedva čujnim glasom me je zamolila, da joj iz kupatila donesem malo zrcalo. Kada sam ga donio i dao joj ga, duže vrijeme se je gledala u njemu i tihim glasom mi rekla: »Danas sam se, poslije dugo vremena, konačno usudila pogledati u zrcalu. Kao što i sam vidiš, moja kosa je potpuno sijeda. Oči zamagljene. Samo kost i koža sam. Jednaka sam baki, prije nego je umrla pred mojim očima.« I istog trenutka joj je lice, duže vrijeme žuto-zeleno, postalo, kao što sam već pomenuo, potpuno crveno. U nekoliko minuta je crvenilo nestalo, a njeno lice je postalo potpuno bijelo. Potom je prestala disati. To sam provjerio, kada sam, kao što sam vidio u jednom filmu, zrcalo, koje joj je palo iz ruku na plahtu, kojom je bila pokrivena, približio njenim otvorenim ustima. I nije se zamaglilo. Tek tada sam pozvao tetku, koja je dotrčala iz kuhinje, s keceljom na sebi, te s krumpirom u jednoj i nožem, kojim ga je gulila, u drugoj ruci. Rekao sam joj što su bile mamine posljednje riječi, prije nego je umrla pred mojim očima.
Prije nego su došli ukopnici, po odlasku liječnika, koji je potvrdio maminu smrt, teta je plahtu, kojom je bila pokrivena, a na njoj bio monogram, koji je mama izvezla na svoj posteljini i dodala mu nekoliko izvezenih cvjetića, zamijenila. Stavila ju je pod nju, kako je ukopnici ne bi odnijeli sobom, a ona je imala za uspomenu, te je pokrila donjom, Kada su ukopnici došli, gornju plahtu su odstranili, uhvatili donju za rubove i na njoj odnijeli mamu. Tetki je bilo žao te plahte. A bila je vesela, što joj je uspjelo, prije njihovog dolaska, iz maminih usta izvaditi protezu, u kojoj je bilo nekoliko zlatnih zuba. Jer se govorilo, da ih ukopnici, prije ukopa, izvade iz usta umrloga. I često u sjećanju vidim, kako tetka sjedi na već ohlađenoj mami u postelji i pokušava joj iz usta iščupati protezu, koja se zataknula. Njen obraz je postajao potpuno crven, da mi se učinilo, da će, možda, i ona umrijeti i istodobno ću izgubiti i tetku. Na sreću joj je uspjelo. I bio sam veseo, da mi je ostala bar još tetka, koja nije imala djece, a voljela je svu djecu u našoj obitelji, te bila jedna sama utjelovljena ljubav i dobrota. Mene je voljela najviše, jer sam, kao što je često naglašavala, bio njeno prvo dijete.
Mamina sahrana obavljena je, po njenoj želji, bez oglašavanja u novinama, u najužem krugu srodnika. Po dubokom, više od pola metra svježe napadalom snijegu. Pored obiteljske grobnice okupili smo se njena mlađa sestra i brat, moja tetka i ujak, njegova žena i djeca, te ja. S nama su još bili Sutka i Avdo, mamini susjedi, zbog kojih mama nije htjela napustiti Sarajevo u vrijeme njegove višegodišnje opsade. U svoje i njihovo ime sam se, s nekoliko riječi, oprostio od nje.
(Rečeno na njenom grobu sam, s posvetom: mami Veroniki, objavio umjesto predgovora u svojoj knjizi pjesama Veronikin rubac:
»Preda mnom je vrt, čudovit, kao Veronikin rubac. Rubac, koji je svojim zlatnim rukama cijeloga života vezla moja mama. Tako, kao što mnogi pjesnici cijeloga života pišu samo jednu knjigu pjesama. U njega je, bezglasnim jezikom spretnih prstiju, utkala svoju životnu priču. Uglavnom crnu kroniku naše obitelji, u kojoj je bilo uvijek više mrtvih nego živih. Više ubijenih u ratovima nego onih koji su umrli prirodnom smrću. Veronikin rubac je meni otvoren dosad nepoznati svijet, koji je moja prva ljubav stvorila tankom iglom i još tanjim, gotovo nevidljivim nitima svijetlih boja patnje, rāna i boli. I na bjelini platna, koje je jednom bilo vedro nebo, drugi put oblačno sivo ili crno nebo bez zvijezda i mjesečine, treći put zelen travnjak ili tirkiznoplavo more, protkala ga vlasima, koje su, vremenom, kao sve u njoj i oko nje, mijenjale nijanse. Na kojem su rajske slike iz djetinjstva između prvoga i drugoga svjetskoga rata zamijenile paklene iz starosti, u vrijeme posljednjega rata, koji je također proživjela u Sarajevu, gdje me je rodila. A u cjelinu su ih povezali tragovi višegodišnje nesanice, kiše suza u dugim samotnim noćima i kapi krvi. Na njemu su naslikani i prizori iz mojega života. Iz života njenoga jedinoga djeteta i istodobno njene posljednje ljubavi. Prizori, koji su već odavno izblijedjeli i u mom sjećanju: gologa djeteta na njenim golim prsima za ruku drži dugokos dječak, sličan djevojčici, kojeg za ruku drži mršav ni dječak ni mladić, pretvoren u krupne začuđene oči, suočene s čudom i zagonetkom svijeta, koje prilagođavaju boju godišnjim dobima, a kojega za ruku drži mladić, koji je, poslije trčanja na atletskoj stazi, gol pod tušem, s golim crncima, kojega za ruku drži zaljubljenik u knjige i žene, zagledan u zvijezde, kojega za ruku drži čovjek zrelih godina, s prvim injem u kosi i bradi, autor više knjiga pjesama i priča, i o njoj, koju drži za ruku, kojom je danonoćno uplitala svoj život u mrtvački pokrov, na kojem su svako drvo i svaki cvijet iz tomajskoga vrta, koji nikada nije vidjela. Kao i oznojen i krvav otisak mojega lica, koje sām nikada nisam vidio njenim očima. Ne sjeća se, kada ga je, djevojačkim rukama, počela, kao što se neće sjećati, kada ga je prestala vesti, jednako drhtavim, staračkim rukama. Bolesnim. Iz kojih joj već godinama ispadaju svi predmeti, teži od igle. Prstima, kojima ne može više sama otkopčati dugme na bluzi. A kada se ubode iglom, iz njih ne teče krv i ne boji bijele rade i trešnje u cvatu u krvavocrveno. Ostat će nezavršen, kao što ostaje nezavršeno svako čovjekovo djelo. Na njemu će i dalje sijati sunce radosti što sam preživio rat, jer u opsjednutom gradu više je brinula za mene nego za sebe. A neće moći skriti njenu žalost zbog posljedica rata, a ni to, da nije mogla čitati knjige koje sam, živeći u tuđini, koja je postala moja domovina, napisao u drugom jeziku. Mada je znala, da sam ih pisao, kako bih preživio i da sam preživio, zato što sam ih napisao. Isto kao što je ona sve vrijeme vezla svoj rubac, na kojem se, kao u mojem vrtu i u mojim pjesmama, rimuju život i smrt.«)
Po povratku u Ljubljanu sam, jer je vlak zakasnio jedan sat, Novu godinu dočekao u njemu. I ja i Barbara, koja me je dočekala na željezničkom kolodvoru, jedno drugom smo zaželjeli sve najbolje, s jednosatnim zakašnjenjem.
Pripis (ili: S tim djetetom nije nešto u redu)
Kada sam bio star oko sedam godina, godinu dana sam s roditeljima živio u Zavidovićima, jer je moj otac tamo došao u financijsku kontrolu poslovanja Drvne industrije Krivaja. Stanovali smo u jednoj od kuća u Radničkoj koloni, pored koje je bio drvored velikih starih platana. Između svake druge kuće, sa dva stana, bila je pumpa za vodu. Između naše kuće i kuće naših susjeda pumpa nije radila. Mojim roditeljima su rekli, da iz nje nikada nije tekla voda. S mamom sam išao po vodu na sljedeću pumpu. Zimi, kada je ta bila zaleđena, na jednu još dalju od nje. Kada sam se zimi igrao ispred kuće, uglavnom sam se igrao sam. Naime, u neposrednoj blizini nije bilo djece mojih godina. Stariji nisu htjeli da se igraju s mlađima od sebe, kao ni ja. U to vrijeme je jedna od mojih najomiljenijih igrački bila upravo pumpa između naše i susjedne kuće. Usprkos tome da je bila zarđala i, kada sam pumpao, puštala glasne i neprijatne zvuke, ja sam svaki dan pumpao na nju. Posebno dugo, kada sam od snijega pravio bunker, snješka ili snježnim grudama gađao izabrane mete. Svaki put, kada su čule neprijatnu škripu pumpe, na ulaznim vratima su se pojavile prve susjede i, bez riječi, samo rukama, jedna drugoj rječito rekle: »S tim djetetom nešto nije u redu.« Zapravo, to je uvijek rekla jedna, a druga joj je potvrdila kimanjem glave i potom su obje ušle u kuću. Najčešće se je to događalo, kada sam pumpao i istodobno stavljao ruke pod pipu, načinjenu od bronce, u obliku zmaja s otvorenim ustima i pravio se kao da mi voda teče u dlanove i s njom se umivam. A ja sam se, što je izdaleka izgledalo kao da sam glup, pri tom smijao. A smijao sam se, jer mi je ispumpani topli zrak ugrijao smrznute ruke i mogao sam nastaviti s gradnjom bunkera od snijega, snješka ili grudama snijega gađati izabrane mete. A kada su mi se ruke opet smrznule, ponovno sam se latio pumpe. I tako sve dok me mama nije pozvala na ručak ili na večeru. I moja prva ljubav me nije mogla ružiti što imam smrznute ruke, govoriti mi da ću se prehladiti, da ne slušam ni nju ni doktora, koji joj je, u mojem prisustvu, više puta rekao, da mi, zbog problema koje sam imao s plućima, život visi o tankoj niti. »Tankoj, tankoj«, kao što je naglašavao. I dodavao: »Koja će se prekinuti i pri najmanjoj prehladi.«
...
Sa slovenačkog preveo autor
|
|
