Nadan Filipović

PRIČE

         

O autoru

Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i objavljuje romane i pripovijetke.


Obala vojvode Stepe 16
Haustori, haustori

Kuća u kojoj sam živio bila je stara austrijska poslovna zgrada izgrađena predavne 1893. godine za potrebe neke davno nestale banke. Austrija je propala, kao i ta banka, dok su veliki poslovni prostori na tri kata, uz mansardu, pretvoreni još za vrijeme stare Jugoslavije u stambeni prostor. Kuća je bila mračna, memljiva, s impozantnim, uvijek mračnim stepeništem, čudne akustike. Kao dijete, penjući se ili silazeći tim tamnim stubištem, zamišljao sam nekadašnje zaposlenike banke kako, puni sebe, užurbano i zadihano žure gore-dolje, s debelim fasciklama pod miškama. Taj mrak, memlu, za mene nezaboravni vonj, nije nikad obasjalo sunce i dnevno svjetlo; smatrao samo to ostatakom duha i mirisa stare žuto-crne monarhije, duha koji će zauvijek ostati, sve dok stoji i ta zgrada na obali Miljacke.

Pričalo se da su za vrijeme Drugog svjetskog rata, u toj kući živjele ustaške glavešine, koje su na vakat “nagarili” prije oslobođenja Sarajeva. Pričalo se i to da je u posjete kolegama dolazio i sam pukovnik Luburić, kao i predsjednik NDH – vlade, Dr Nikola Mandić. No, ja ne znam imena i civilne profesije tih bivših stanara, niti to sada bilo koga interesuje.

Naš komšiluk je bio više nego živopisan. Prava komunistička legura svega i svačega, naguranog uglavnom u zajedničke stanove. Bilo je tu i hauzmajstora, mesarskih šegrta, domaćica, učiteljica, profesora fakulteta, vojnih i pravih muzičara, operskih pjevačica, akademskih slikara, pukovnika, orguljaša, konobara, šustera, bivših esesovaca, piljara, kočijaša, bivših logoraša iz Auschwitza, civilnih penzinera, penzionisanih austrougarskih kapetana, magistara farmacije, studenata i učenika.

-----

Posljednji put sam u Sarajevu bio 2003. godine, u gradu, drugačijem od onog u kome sam se rodio, proveo djetinjstvo i najveći dio života. I sada ga volim više od ostalih gradova, premda to nije više ono isto Sarajevo. Upitam se često može li ljubav prema rodnom mjestu biti i znak neprebolne nostalgije za najljepšim događajima ? Može, ali ne mora. Nisam jedini ovisnik o ekspres-loncu! Koji to grad ima magnet kao što ga ima Sarajevo ? Grad “navlakuša”! Barem za nas Sarajlije. Ali i za druge! Sarajlije bez Sarajeva. Sarajevo bez Sarajlija. Mi bez Sarajeva moramo, ono bez nas može. Sarajevo se lako prilagodi. Kaldrma ostaje. Sve se stope u kaldrmu stope.

Za tog svog boravka, šetao sam obalom Miljacke. Nostalgija, praćena mirisom ustajale Miljacke. Neki to zovu smrad. Nostalgija ovisnika. Kažu da je nostalgija karakterna osobina primitivaca. U tom slučaju, ja sam najveći primitivac !

Noga za nogom, ulicom koja se sada zove Obala Kulina bana. Ulicom koja se do ovog prljavog rata, i do pobjede gubitnika nad gubitnicima, zvala Obala Vojvode Stepe. Ista se ulica prije Drugog svjetskog rata zvala Appelova obala. Kako god prođe neki rat, sarajevske ulice dobivaju nova imena. Niko ne pita ulice kako bi se voljele zvati. A ko se danas sjeća Appela ili Vojvode Stepe ? I koliko se ljudi danas uopšte sjeća Kulina Bana?

Vojvode Stepe bi se neko mogao i sjetiti, ali najviše zahvaljujući njegovoj sklonosti da zajedno sa Safetom Bašagićem, šetajući Obalom, recituje pjesmice tipa:

- Ždrijebe jebe Kraljeviću Marko,
Ne jebe ga što je željan pizde,
Već ga jebe da mu se osveti,
Što mu jede ispred Šarca sijeno!

Prošao sam nekoliko puta pored gore kuće u kojoj sam proveo najveći dio života. Zastao bih pred njenom sivom i orunulom fasadom. Pred ulazom u zgradu, na kamenim stepenicama, sjedjeli su neki novi dječaci. Upitao sam ih da li tu žive ? Odgovorili su potvrdno, s tim što su dvojica živjela u susjedstvu, ali su se uvijek sastajala tu, kako rekoše, kao raja. Baš nekako kako smo se i mi, obalska raja, sastajali uvijek na ovom istom mjestu.

Počastio sam ih cigaretama. Pozdravili smo se i ja sam krenuo dalje u laganu šetnju Obalom svojih uspomena.

Eški! Ovi današnji dječaci se sastaju pred «ulazom», a mi smo se uvijek sastajali pred «haustorom» i sjedili tu sate i sate, dane i dane, na tim širokim, vremenom uglačanim stepenicama, koje sa sunčanog dana vode u zagonetku haustorskog mraka.

Vonj vremena koji se tu zadržao nije moja uobrazilja. Čak i zavezanih očiju mogao bih, s apsolutnom tačnošću, pogoditi da li se nalazim u «haustoru» ili na «ulazu». Postoji velika razlika između haustora i ulaza. Haustor je ulaz u mrak ovih austrijskih zgradurina, dok se iz „ulaza“ dopire u svjetla stubišta takozvanih novogradnji, lego-spavaona, posljeratne socijalističke gradnje. Nijedna kuća napravljena poslije rata nije imala taj karakterističan vonj memle kao što su imale kuće iz austrougarskog doba. Te druge su bile kuće bez snova. Te novogradnje.

Kao po pravilu, sve su te KuKa-kuće imale balkone s „panoramskim pogledom“ na susjedne, sive i davno oronule fasade. Balkone mog djetinjstva obavezno su krasili štrikovi za sušenje veša. Na njima su visile sivkastobijele, ofucane gaće, skrivene u zadni red zbog žutih fleka na međunožnim dijelovima, potkošulje, košulje, donji i gornji dijelovi parhetnih pidžama, a između svega toga, povjetarcem razigranog šarenila, uvlačile su se sive, smeđe i crne čarape, štipaljkama prikačene za dio gdje dolaze nožni prsti.

U to posljeratno doba nije bilo deterdženata za pranje veša. Tek kasnije se pojavio „Plavi radion“ u kutijama od pola kilograma. U desnom gornjem uglu kutije bilo je žuto sunce na plavom nebu bez oblačka. Ispod sunca, uže na kome je malim bijelim štipaljkama bio obješen bijeli čaršaf, a na njemu je plavim slovima pisalo „Plavi radion“. Ispod toga, veoma sitnim slovima : „pere bjelje“, Saponia – Osijek. Žene iz naše kuće, kao i mnoge druge, prale su, sve do pojave „Plavog radiona“, veš na ručnim veš-mašinama, takozvanim « drljačama », i ne sanjajući da će se jednog dana pojaviti prave mašine za pranje veša, s mnoštvom dugmadi i programa, a koje će same obavljati taj mučni posao.

U podrumu se nalazila «mrakača» : veš-kuhinja. Tu se veš otkuhavao u golemom bakarnom kotlu ispod kojeg se ložila vatra. U veš se ubacivala «lukšija», tekućina od procijeđenog prokuhanog pepela. Kasnije se koristio „lukšijski safun“ koji se kupovao u golemim komadima, pravljen od kaustične sode i životinjskih masti. Kad su „šintori“ ganjali cuke oko naše kuće, svi smo znali da će jadni psi završiti kao komadi lukšijskog safuna.

Pripadnik stare raje, Đuro, tvrdio nam je da su ustaše u Jasenovcu od Srba pravile lukšijski safun za pranje veša, a od Jevreja finiji mirišljavi safun za umivanje. Njegov ujak, zvani Onkili, pričao mu je da se u Aušvicu, u kojem je taj grbavi starac proveo preko tri godine, nalazila tvornica „Seifenfabrik Gebruder Hagner“ u kojoj su od Jevreja esesovci pravili safun. Pouzdano je znao da je i Jugoslavija, na ime ratnih reparacija, dobila preko osam hiljada tona, bruto-neto, tog safuna i da se on tada prodavao po granapima. Tako nam je naš neupitni autoritet, naše božanstvo, Đuro, zgadio svaku vrstu sapuna, sve dok se nije u trgovinama pojavio sapun tvornice „Labud“.

Kroz niski prozor veš-kuhinje, u jesen, a posebno zimi, dizala se vodena para i neugodan miris lukšije, koji se uvlačio u oči i nos, i tjerao na povraćanje.

U jesenje dane, s balkona se širio miris naftalina iz teških krombi i majšperk kaputa, zimskih odijela, mufova, bundi od pravog krzna ili imitacije, koji su bili pripremani za zimsku sezonu. Miris naftalina miješao se s oštrim mirisom esencije, kuhanih paradajz-paprika, sitnih krastavaca, pečenih paprika-roga i patlidžana za ajvar. Nakon parade svih tih mirisnih kombinacija, brzo bi pao i prvi snijeg.

U prizemlju (gdje su za vrijeme Austrougarske dežurali, ukočeni i strogi portiri banke ) bila je jedna prostorija u kojoj su stanovali gospođa hauzmajstorica Marija Rus i njen muž, gospodin hauzmajstor Franjo Rus. Ti nekadašnji moćnici, stalno na prvoj liniji sa strankama, odlučivali su ko će ući, a ko neće u banku po svoje pare. Osim glavnog direktora svi su ih se bojali.

Zamišljao sam ih kako kroz svoje okrugle i pozlaćene cvikere, ili monokle, naizgled nehajno, ali uvijek veoma pažljivo, vrebaju je li ko od sitnih službenika zakasnio na posao. Takvog nesretnika, u slast bi cinkovali direktoru. Direktor je cinkaroše pohvaljivao za revnosnu odanost finansijskoj ustanovi u kojoj su radili. Onaj ko je zakasnio, nije više kasnio. Bivao je pelcovan.

Kao da skriven ispod golemog pisaćeg stola piljim u njihova beamterska crna odijela, visoke štirkane okovratnike, crne pogrebne kravate. Njihovi halbcilindri su visili na čiviluku, u ćošku. Keiser und Konig Franz Franjo Josip bio je obješen na zidu, iznad njihovih glava. Strogo ih je gledao. S brkovima.

U ladici pisaćeg stola kunjali su jeger, pola polubijelog kruha tepsijaša, čvarci i teglica kiselih krastavaca s natpisom “Spreewalder Saure Gurken, Wiener Neustadt”. U papirnoj salveti, dvije crvene fafaronke. U najmračnijem dijelu ladice, umotana u smeđi papir, ležala je dobro začepljena pljosnata boca: Stroh Rum Original 80, Destillerie Sebastian Stroh, Klagenfurt, seit, 1832. Pored te skrivene boce bila je okrugla limena kutija s tvrdim mentol bombonama, zelenim, “Blumenthall und Sohne, Wiener Neustadt, seit 1902.”, a pored mentol bombona, glavica crvenog luka. Bosanskog. I biber.

Opasni su bili ti KundK portiri. Sehr gefahrlich! Jaštaradi! Oni su bili strah i trepet sitnih službenika. A kad bi se pojavio direktor banke na ulazu, poltronski su mu se klanjali. Ispod pognutih okruglih glava, izvirivali su njihovi servilni osmjesi, uokvireni tustim podvoljcima.

- Guten Morgen Herr Direktor ! Wie geht es Ihnen?

Lebde utetovirana sjećanja na te haustore, na oljuštene fasade, na šuplje oluke, gluhe do kiše, na crne podrume, osjenčena i prohladna dvorišta bez zelenila, gdje «cvate» samo mahovina, na sing-sing skućene prostore opasane visokim zidovima u kojim smo provodili djetinjstvo, koja za mene nije ni prestalo, a ne jučer bilo.

Bliži se kraj puta, the end je već tu. Latifaga, dođe vakat, nemoj pizdit, nemoj plakat. Pred tobom je rampa! Iza nje je «pa-pa»! Bezvizni režim.

Ne popušta nostalgija za tim monotonim dijelom života, ali i onim u kome smo mnogo očekivali od života. Možda je nada samo privilegija onih koji nešto iščekuju. Utješna nagrada za samog sebe. A možda spoj nevjerice i vjerovanja. Možda laž. A laž je slađa od istine.

Nade su ostale u retrovizoru.

Kao jučer, Ivo Robić je pjevao:
Morgen, morgen
Morgen, morgen, lacht uns wieder das Glück.
Gestern, gestern, liegt schon so weit zurück,
war es auch eine schöne, schöne Zeit.
Morgen, morgen, sind wir wieder dabei,
gestern, gestern, ist uns heut' einerlei,
war es auch eine schöne, schöne Zeit.
sind wir heut' auch arm und klein,
sind wir heut' auch ohne Sonnenschein,
sind wir heut' auch noch allein,
aber morgen, morgen, morgen, morgen, morgen.
Morgen, morgen, lacht uns wieder das Glück,
morgen, morgen, kommt die schöne Zeit zu uns zurück.
sind wir heut' auch arm und klein,
sind wir heut' auch ohne Sonnenschein,
sind wir heut' auch noch allein,
aber morgen, morgen, morgen, morgen, morgen.
Morgen, morgen, wird das alles vergehn,
morgen, morgen, wird das Leben endlich wieder schön...

Priča o Zahariju

(Nekom smrkne, da bi drugom svanulo.)

Na trećem katu naše stare kuće stanovali su gospođa Jelisaveta, zvana teta ili gospođa Saveta i Zaharije Trifković. Njega je gospođa Trifković zvala “Moj bucika Hari”. Gospodin Zaharije Trifković je bio kao neko pokretno burence. Ličio je na onog Peru Žderu iz stripova, ili je Pera Ždera ličio na njega. Umro je koliko pamtim u proljeće 1957. godine, tačnije 15. marta, baš kad i Moša Pijade. Išao sam u treći razred kad su Moša Pijade i Zaharije zajedno otputovali u vječita lovišta.

Tad je moja nena, koju smo mi zvali majkica, rekla svojoj koni Meleć-hanumi Kulenovki:

- Rahmetli vlašine Zaharija mi je žao. Bio je dobar komšija, ako i ima pokojeg dobra Vlaha. Al' vala onog čoravog Čifuta mi nije žao. Ta stara Čifutina je ovog razbojnika bravara sve ovo zlo na robijama iznagovarao. Legili su njih dvojica i njihova razbojnička bratija godinama po zatvorima. Moja Meleća, sve je ovo što nam se muslimanima sad dešava čifutsko je maslo. Igr'o je razbojnik bravar kako mu je stara Čifutina svirala. Saće ga neslijedit onaj Čifut Vladimir Kupfenberg, što se prekrstio u Bakarić.

A meleć – hanuma joj je „tercirala“: Bom baš Šerifbegovice! Da bog da im zemlja kosti komunistilo – čifutske izabacivala!“

Povodom smrti druga Moše Pijade mi smo imali minutu šutnje u našem razredu. Goran Sulejmanpašić se kreveljio i kreveljio i mene nasmijavao, a ja nisam uspio izdržati. Počeo sam se cerekati, a učiteljica Mila Uzelac, kojoj su oči skoro ispale od ridanje, uzela me je bez traga nježnosti za desno uho i odvukla mračnim hodnicima do kancelarije Mitra Kneđevića, direktora osnovne škole „Jovan Jovanović - Zmaj“. Kad smo ušli i direktor i zamjenica direktora Suvada Trkulja, djevojački Mahmudarevićka, su ridali i plakali. Ja sam tad prokužio da je to sve namješteno. Shvatio sam da oni plaču samo da bi folirali jedni druge i da se kaže direktor i učiteljice te i te škole su toliko plakali za Mošom Pijadom, kao da je umro u cvijetu mladosti, a ne sa relativno pristojnih 67 godina. Što si više ridao to si u očima drugih bio lojalniji i provjereniji član partije.

Te sam godine dobio dvicu iz vladanja. Kako je tad krenulo, ta je ocjena postala stabilna tradicija.

Zaharije je bio policajac za vrijeme stare Jugoslavije i otišao je u penziju još 1935. godine. Dugo je bio na službi u Srbiji, a najduže u Negotinu.Tvrdio je, nadalje, da je on lično uhapsio Aliju Alijagića. Sjećam se da je s mojim ocem znao voditi duge razgovore, prilikom kojih je moj tata zapisivao nešto u svoju bilježnicu. Dobro se sjećam kad mu je Zaharije objašnjavao šta je to lapot. Kad sam slušao te priče kosa mi se od straha dizala na glavi, a cijela duša i tijelo su podrhtavali. Tad sam iz usta gospodina Zaharija čuo da se taj barbarski običaj ubijanja starih roditelja zadržao u Srbiji sve do kraja dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.

Moj mu se otac protivio govoreći:

- Ma nemoguće gospodine Trifković. Pretjerujete. Je li da pretjerujete?

No, „Pera Ždera“ bi srknuo malo kafe i potpuno mirno žvačući komad lutme otvarao kaleidoskop jezivih slika folkornih običaja u tom kraju Srbije. Predobro se sjećam kako je opisivao kako su ubijani starice ili starci, koji više nisu bili korisni seljačkoj stočarsko-zemljoradničkoj porodici, odnosno koji nisu više mogli raditi u polju i oko stoke. Prema riječima Zaharija Trifkovića prvo bi staricu ili starca, ili baku i deku u tandemu dobro nahranili, obukli u najbolja odijela, pa onda dovodili u središte sela, najčešće na seosko guvno. Tu bi starčadima neko od familije na glavu metnuo tanke pogaču od kukuruznog brašna. Kukuruzne pogačice su čvrsto vezivana maramama čiji se čvor nalazio ispod brade tih nesretnika koji su uskoro trebao otputovati na bolji svijet. Tada bi starčadima koji su sjedili na zemlji prišao najstariji sin, a ako nije bilo sina najstariji bliski rođak.Taj bi se prekrstio, pljucnuo u oba dlana, prihvatio držalicu sjekire, podigao je visoko iznad svoje glave, kao i glava osuđenika na lapot, te bi samo izustio:

- Gospodi pomiluj. Ne ubijam vas ja, već vas ubija ta proja na vašim glavama!

Tad bi iz sve snage posred pogače na glavi udario prvo jedno, pa onda drugo starče ušicama velike sjekire, tako milosrdno snažno, da su oboje bili momentalno mrtvo. Kad bi prestali trzati nogama, nosili su ih na tragačama do kuće, gdje je počinjalo pravo podušje, pijančevanje, naricanje za pokojnicima, žderancija, sve do sutrašnje sahrane. Sahrana se odvijala baš kao da su pokojnica i pokojnik umrli prirodnom smrću.

Dugo, dugo nisam vjerovao pokojnom Zahariju Trifkoviću, no mnogo godina kasnije sam proučavajaući neke naše balkanske običaje došao do saznanja da “Pera Ždera” nije ništa lagao, niti pretjerivao.

Koliko god mi bilo neugodno sjetiti se Moše Pijade zbog kojeg sam bio skoro izbačen iz škole, toliko sam kao dijete uživao u pravim gastronomskim bahanalijama koje su se dešavale prije i poslije sahrane komšije Zaharija.

Naime, Jelisaveta Saveta Trifković je iz nekih vjerskih i običajnih razloga tvrdoglavo inzistirala da pokojnik odleži u krevetu u spavaćoj sobi do ujutro, kada će doći popovi i grobari da ga odnesu i da poslije bude regularna pravoslavna sahrana. Normalno, teta Saveta nije smjela biti sama u stanu s pokojnikom. Zato su sve komšinice i komšije čuvale stražu tu cijelu noč, i svi tješili ucviljenu udovicu.

Sjećam se da su svi prozori u Trifkovića stanu bili otvoreni. Kad je Hilmo Žiga rekao da mu je hladno i pošao zatvoriti prozor, skočila je neka baba crna kao gavranova prababa. Naružila ga je govoreći da se svi prozori moraju otvoriti da bi duša pokojnog Zaharija nesmetano mogla izaći iz kuće. Hilmo je bio uporan i rekao da je duša najvjerovatnije odmah otišla iz kuće. Vrana baba je, međutim, i dalje uporno tvrdila da se duša zna skrivati po kući, kolebajući se kad će izaći i da još ništa nije sigurno. Tvrdila je da se duša pokojnika možda krije iza nekog ormara, kuhinjskog kredenca, ili čak u nekoj od peći. Hilmo je nemoćno odmahnuo rukom i ravnodušno kapitulirao. Poslao je suprugu da mu donese njegov tamnozeleni đemper.

Ogledalo u hodniku bilo je prekriveno nekim čaršafom. Sva su ostala ogledala u stanu su takođe bila prekrivena, jer je opet neka druga crna babuskara rekla da tako mora biti. To je zato da se duša pokojnika ne može ogledati. Ako se ogleda onda bi pokojnikova duša stalno navraćala u kuću i nikad se ne bi smirila.

Naš dobri Pera Ždera, s francuskom kapicom na glavi, je ležao u svom bračnom krevetu. Glava mu je bila okrenuta prema istoku. Dvije goleme voštanice bile su upaljene na nahtkasnima pored glave. Sjećam se da je bilo dosta zbrke oko toga gdje je istok, pa je zastavnik Mićo Janković, naš vojni kućni trubač, donio svoj službeni kompas i tako razriješio dileme. Autoritativno je prekinuo sve dalje topografske diskusije.

Gospođa Saveta je u crnini sjedila podno pokojnikovih nogu. Kad se u sobi pojavila njena kao gar crna mačka zvana Sisi, sve se one crne babe počeše krstiti i mrmljajući moliti. Ona crna, debela, koja je imala diskusiju s Hilmom Žigom oko otvorenih prozora naredi da se mačka odmah ukloni iz kuće. Odlučeno je da se Sisi privremeno dadne nekom od komšija na čuvanje dok pokojnika ne iznesu iz stana. Objasnila nam je da ako bi se mačka kojim slučajem popela na krevet i prešla preko Zaharija, onda bi se on povampirio ili povukodlačio. Svi su se stresli od straha, te je neko pograbio Sisi i odnio je kod Trboglava. Za Sisi je to bio pravi stres. To je bila jako isprepadana maca, sva nekako depresivna. Nikad nije izlazila iz kuće. Mala su raja pričala da je kolovođa velike raje, Đuro, električnom stolicom kaznio Sisi zato što se jednom pokakala na otiraču pred njegovim stanom.

Žiginca je pokušala da pomete oko vrata, no ta ista crna sveznadarka je strogo naredila da dok je mrtvac u kući i tri dana poslije sahrane niko po kući ne smije čistiti i mesti. Prema njenom tumačenju, koje nije trpilo odgovora ili pogovora, metlom se istjeruje sreća iz kuće, pa bi Saveta mogla odmah umrijeti i otići za svojim Zaharijem. Ožalošćena udovica je rekla de se obe metle i partfiš iznesu iz njenog stana i ostave kod nekog od komšija. No, svi su se toliko isprepadali pa su metle i partfiš ostavljeni kod ulaznih vrata na stepeništu. Neko je ukrao metle i partfiš, a sumnja je pala na jednog dedu, koji je običavao skoro svaki drugi ili treći dan dolaziti i nuditi domaćicama fini pijesak koji je on negdje oko Željeznice kopao i donosio kao veoma efikasno sredstvo za čišćenje šerpi, tava, i svog metalnog suđa.

U to doba, naime, nije bilo ni “Vima”, ni “Sidola”, pa je deduka dobro profitirao na tom pjesku. Sumnje da je on ukrao dvije metle i partfiš nikad nisu potvrđene, ali su i dalje ostale, jer je dedo od ranije imao na duši da je uhvaćen kako nosi otirač ispred vrata Miće Jankovića. Nije prijavljen. Samo je izružen. Pokajao se i rekao da to više nikad neće raditi. Nestanak metli i partfiša ostao je misterija.

Konačno je donesen lijes ili kovčeg. Zaharija su tad položili u njega. Ona crna sveznajuća debeljuca hodala je oko lijesa s tinjajućom grančicom od borovnice i okolo kadila, mrmljajući neke, samo njoj razumljive bajalice.

Jadnom Zahariju se smrklo, a nama djeci, a posebno velikoj raji svanulo. Sve žene i muškarci koji su ulazili u kuću donosili su ili boce s alkoholnim pićem, ili tegle slatka, ili tepsije kolača, a poneko i kesicu kafe. Đuro se dobrovoljno prihvatio dočekivanja gostiju na ulaznim vratima. Svi koji su ulazili ljubili su Đuru u obraze, neki dva puta, a večina, pogotovu onih što su bili sasvim crno obučeni, tri puta. On je to stojički podnosio nježno preuzimajući iz ruku pridošlica sve te ponude, sklanjajući ih u jednu manju sobicu, koja se zvala “djevojačka soba”.

Nama je Đuro velikodušno dopustio da se davimo tortama, baklavama, patišpanjama, pa i čak pokojom bombonjerom, slatkim raritetom u ta gladna vremena. Pažljivo smo sklanjali materijalne dokaze naših lopovluka. Uostalom, i teti Saveti je dosta ostalo, posebno onih flaša sa čepom od kukuruzova klipa. Originalna nije bila niti jedna. Ostalo joj je i kolača, posebno tvrdih gurabija, te onih prhutastih šapa.

Dobro se sjećam tih slatkih gozbi. Šta ćete? Poslijeratne su godine bile, a gladna i hronično hipoglikemična djeca bolje pamte od one koja su bila uvijek sita.

Sutradan je bio pravi šou. Došao je pop, čini mi se da se zvao Jefto, kojeg smo svi znali jer smo ga često viđali kad smo se igrali u parku ispred Pravoslavne crkve. Bio je krupan, a sjećam se da je imao golemi crveni nos. Kamilavka ga je činila još višim. Penjao se sav siplivo zadihan uz stepenice praćen jednom grupom starijih u crno odjevenih žena, uglavnom nekih jaučućih, vrištećih i krištećih baba. Neke od njih su histerično padale po stepeništu, baš kao da imaju epileptičke napade. Druge su se grebale po licu i čupale svoje kose. Kasnije sam saznao da su to bile narikače, odnosno žene koje svojim glasnim naricanjem još više uvečavaju tugu, ali i značajno podižu nivo dramatičnosti pred sahranu i na samoj sahrani. Od prizemlja su se već oglasile kukajući i naričući u stilu:

- Ooooj moooj Zarijaaaa, što odeee i ostaviii Jelisavetu samu samcijatuuu, ooooj kukuuu meneee, kukuuu leleee. Savetaaa mojaaaa, kako će ti duša tvojaaaa, za godinu danaaaa ni zapjevat ni zaigrat’. Oooj Zarije što nam odeee, kako češ nas i Savetu da ostaviiiš…”.

Mračni haustor je bio prepun nametnute tuge udružene sa golemom količinom decibela.

Pop nije dozvoljavao dalja prenemaganja i naricanja. Naredio je da se otvoreni lijes s mrtvacem podigne i ponese iz stana. Kad su oni koji su nosili lijes došli do kućnog praga zaustavi ih ona debela što izgleda zna bolje i od popa sva pravila oko pravoslavne sahrane. Naredila je da se lijesom kucne tri puta na ulaznom pragu. Objašnjavala je nadugačko i naširoko da prvo mora izaći dio lijesa gdje se nalazi glava pokojnog Zarije. Tvrdila je da se tako stvara preduslov za garanciju da Saveta neće te godine umrijeti.

Pop je nemoćno kolutao očima i slijegao ramenima. Tada se ta crna gomila poče niz stepenice spuštati s trećeg kata. Na čelu je bio pop koji je mahao kandilom i pojao “Gospodi pomiluj, gospodi pomiluj…”. Po nagovoru, bolje rečeno naređenju sveznadarke, i režiserke tog scenskog prikaza, kukavna udovica Saveta se stisla s desne strane između lijesa i stubišnih gelendera. Na taj način je veoma smetala komšijama koji su lijes s pokojnikom jedva nosili. Polumračno stepenište je odzvanjalo od plača, a dim kandila se miješao sa sve jačim naricanjem narikača. Stušte je izlgedalo još mračnije zbog crnine koja se valjala niz stepenice. Zaharijev dalji rođak Dimitrije, koji je imao preko sto dvadeset kila, kao nosač, bio je s desne strane kovčega. Bio je vrlo pijan, što je za njega bilo normalno, i svakodnevno stanje. Baš kad je lijes sa Zaharijem zaokretao ispred naših ulaznih vrata na drugom spratu, sićušna Saveta zatetura, a Dima pade kao klada preko nje. Ostali nosači izgubiše ravnotežu i popadaše. Lijes se prevrnu i Pero Ždero ispade, i ostade ukočen i ispružen potrbuške, ispred naših vrata, s glavom na otiraču. Nastade neviđena gungula. Pop je vitlao kandilom i bezuspješno se pokušavao probiti kroz gomilu crnih marama, šubara, šešira, haljina, suknji, džempera, pantalona, kravata, košulja i sakoa. Oni što su bili već dole poletješe radoznalo nazad gore, a oni koji su bili iza lijesa i oko lijesa počeše se sudarati i gurati. Jedva nekako uspješe ponovo ubaciti Zaharija u lijes, te ga konačno iznesoše iz kuće.

Skoro sve muške glave iz komšiluka su ispratile Zaharija sve do groba. Kasnije su pričali da je gospođa Saveta skočila u raku za svojim Harijem. Ali ona je kasnije u strogom povjerenju rekla mojoj mami da ju je u raku gurnula ona crna sveznadarka, te da su u tom momentu narikače imale svoj kreščendo.

Kuća je bila pusta, a mi smo s Đurom prebrojavali boce s alkoholnim pićima i gomilom pokradenih poslastica brižno skrivenim u našem podrumskom skladištu zvanom baza. Popaja se toliko prežderao da je počeo povračati, a dobio je i proljev. Izgleda da ga je zapao komad nekog kremastog kolača koji su muhe prethodno temeljito popljuvale..

Tek što je Zaharije dobio novi dom na pravoslavnom groblju, stepeništem se zaori arija Laurette iz opere „Gianni Schichi“ Giacoma Puccinia, kojom je Ljiljana Molnar-Talajić tek pročišćavala svoja moćna pluća. Pri kraju izvedbe, pridružila joj se i trubica zastavnika Miće Jankovića, koji je izvodio „Povečerje“. Kasnije je udario po jurišnoj varijanti, bezuspješno pokušavajući nadglasiti supriorni sopran dive u nastajanju.

U staroj kući na Obali, život je tekao dalje.