Jasmin Agić

ZLATNI PRSTEN TAHIR – PAŠE SKOPLJAKA

         

O autoru:
Jasmin Agić je mladi bosanski pisac koji se rodio u Zenici gdje je završio gimnaziju; studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao knjževni kritičar, piše za Oslobođenje ; paralelno radi i za BH radio, kulturni program. Autor je brojnih pripovijedaka i drama. Živi u Sarajevu.

 

ZLATNI PRSTEN TAHIR – PAŠE SKOPLJAKA


Kada su napokon došli do rijeke nije bilo potrebno da se izdaju naredbe. Umorna i iscrpljena vojska sama odluči da podigne tabor na njenim pjeskovitim obalama a njen predvodnik Tahir – paša Skopljak znanjem iskusnog vojnog zapovjednika posluša tu nevidljivu silu i zanemari jednostavnu činjenicu da je samo on imao pravo izdavati naloge kada da se stane i gdje. Ali, svome premorenom ljudstvu ovaj put oprosti nemar i drskost jer je dobro znao da ih je proteklih dana tjerao da marširaju preko njihovih ljudskih mogućnosti žureći da ih možda odvede u sigurnu smrt.

Prošlo je tek devet dana od kada je bosanski valija primio ferman iz Stambola a zatim njemu naredio da obruža što više sposobnih muškaraca i pohita na front gdje su osmansku vojsku gušili naleti ruskih konjanika. I prije nego je stao po brdima srednje Bosne skupljati dobrovoljce i novačiti one koji su zbog prisege godinama živjeli od državnih privilegija Tahir – paša je razumjevao kako je cijeli pohod uzaludan i kako on samo skuplja ljude koji će koliko sutra biti leševi i mrtve duše.

Prvih dana nakon valijinog poziva mnogo je razmišljao o politici negodujući nerazumnosti sultanovih savjetnika koji su zbog svojih dvorskih igara gurnuli carstvo u besmislen i nepotreban rat. Toliko će ljudi izginuti uzalud, toliko biti ubijeno i osakaćeno samo da bi se ugodilo nekom pritajenom hiru i učinila pakost zbog nekog davno zaboravljenog aferima. Negodovao je Tahir – paša istovremeno trudeći se da svaki nalog ispuni što odgovornije i revnije, i kada su neki nemili ljudi spomenuli, sasvim uzgredno, kako prgavi paša možda neće biti u stanju okupiti toliku vojsku u tako malom vremenu i kako je valija možda trebao taj posao povjeriti nekom mlađem i drčnijem čovjeku topovi sarajevskih tvrđava praskom obznaniše da se velika bosanska vojska primakla gradu i da se svi čaršijski hanovi i sva svratišta pripreme za doček tolike sile.

Jedina sretna okolnost u ovom pothvatu bila je potreba da se na daleki front prispije što prije i taj je izgovor Tahir – paša iskoristio da se u Sarajevu zadrži samo jednu noć preskačući sve one dosadne ceremonije dobrodošlice za koje je znao da su neiskrene i da u njima nema niti trunke dobronamjernosti. Za tog kratkog boravka u Sarajevu nije se čak ni sastao s valijom stavljajući na znanje tom kudravom Anadolcu koliko drži do njegove ličnosti i do mudrosti njegovih poklisara. Čim svanu zora naredi da se vojska pokrene i prije nego se sarajevska čaršija ispunila ljudima i živošću on je na čelu duge kolone jahao putem koji je iz prijestolnice vodio prema Rogatici i dalje prema istoku.

Cijelo vrijeme, na tom putu, morile su ga teške i olovne misli nevjerovatno slične zemlji i nebu koje se prostiralo iznad visokih bosanskih planina. Smrknutog lica, pognutih ramena i pogrbljenih leđa jahao je ne osjećajući oštrinu ledenog, planinskog, vjetra. Tako zamišljen ličio je na probuđenu i zlovoljnu avet, ili na zarobljenog čovjeka kojeg akrapi vraćaju iz poražene bitke. Ono što Tahir – paša Skopljak nije znao jeste da je njegova duševna onemoćalost danima u njegovu vojsku ulijevala nemir i nepovjerenje šireći strah od nepoznatog i još više strah od smrti za koju su slutili da ih na tom putovanju prati kao sjenka, podmuklo, u stopu.

Kada su napokon stigli do rijeke Drine, koja je dijelila Bosnu od ostatka svijeta i kada se umorna vojska, bez predhodnog poziva svoga komadanta zaustavila, Tahir – paša Skopljak bez izgovorene riječi ljutnje, još uvijek zarobljen kalkulacijama o stambolskim političkim igrama, prihvati njihovu inicijativu. Dok je raspakivao svoje stvari i odlagao oružje na vlažnu zemlju primjeti kako ga njegovi najbliži kapetani i najodaniji ajani zbunjeno gledaju. Odmah mu bi jasno kako cijela vojska, baš kao i on, sluti nesreću, ali ne nađe snage da kakvom šalom ili naredbom rastjera tu zloslutnu tišinu. Samo naredi da mu se logorski šator dobro ugrije, a kada je njegova naredba ispunjena nestade iza paravana koji je dijelio njegov privatni svijet od svijeta njemu potčinjene vojske.

Ionako već dovoljno žučljiv i rastresen odluči preskočiti večeru strahujući kako će pun stomak odagnati san za kojim je vapio, ali kako je noć odmicala ta se njegova odluka pokaza kao sasvim pogrešna. San nije dolazio na kapke a svaki pokret njegovog nemirnog tijela kojim je gužvao vojničku posteljinu pratila je čudna slutnja o skorom kraju, o neuspjehu pohoda, o ranjavanju i smrti. Da nije znao kako budne vojničke oči prate svaki njegov pokret izašao bi iz šatora i pokušao mir naći na obalama Drine, gdje je vazduh bio rastresit a zemlja natopljena ledenom riječnom vodom. I baš kada pomisli da je noć za okrepu propala i kako će se na sabah dići iz postelje umorniji nego je legao zaspa tvrdim snom u kojem usni neobičan san.

Sanjao je kako se nalazi na livadi prekrivenoj maglom, ali koja je dosezala samo do njegovog pasa. Bio je sam i nastojao je, okrećući se na sve strane, vidjeti ima li to polje kraja i nalazi li se na njemu još neko osim njega. Gledao je dugo naprežući svoje oči kada ga neki glas oslovi imenom.
- Tahire!
- Ko govori?
- Meleć nebeski!
- Šta hoćeš?
- Tebe.
- Ne dam!
- Ne strahuj. Nije još tvoj vakat.
- Pa šta onda želiš?
- Poklon da ti dam.
- Kakav?
- Zlatan.
- Šta će mi?
- Da te na bojnom polju po njemu prepoznam.
- Da me štiti i čuva?
- Da bude dio tebe do dana kada ti se duša ne razdvoji od tijela.
- A šta ako odbijem? Šta ako kažem ne treba mi takav poklon?!
- Onda ćeš ostati zapamćen kao nerazuman čovjek.
- Onda daj!

I meleć mu nebeski zatače zlatan prsten sa pečatom na domali prst lijeve ruke, a onda magla nestade i Tahir ostade stojati na golom polju, a zatim i polje nestade i Tahir se probudi taman na vrijeme da čuje kako vojni imam ezanom poziva vojsku na buđenje. Dok je ustajao pokušavajući shvatiti šta je značio san koji se netom završio primjeti na lijevoj ruci veliki, zlatan, prsten sa izgraviranim pečatom.

Iako je spavao kratko osjećao je kako se sav umor povukao iz njegovog tijela. Namaz je obavio usplahiren, naredbe o pokretu je izdao oštro i samouvjereno. I njegovi podređeni primjetiše da je paša ustao odličnog raspoloženja i primjetiše kako mu lice sija nekim neobjašnjivim sjajem. Kada se vojska obruža i pripremi za prelazak rijeke paša nekoliko puta gromkim glasom zazva Allahovo ime. Taj njegov gest raspojasa ljude koji gledajući u stameno lice svog poglavara obuze oduševljenje i mnogi počeše govoriti kako je pašino raspoloženje najbolji znak da su ih mučile neopravdane sumnje. Smrt ne jaše među njima, a tamo preko Drine, na bojnom polju dočekat će ih vojna pobjeda, vječna slava i nepregledno bogatstvo. A kada paša još naredi da vojska Drinu pređe pješke a ne na konjima ljudi počeše klicati i paliti kuršume u zrak. Paša prvi sjaha s konja podiže sablju i pušku na ruke iznad glave i zagazi u hladnu Drinu odlučan da je pređe bez zaustavljanja. Na lijevoj ruci sijao je zlatan prsten, kao u noći upaljena baklja, osvjetljujući vojsci put na kojem se nalazi najplići gaz.

Tog jutra Drinu pregazi Tahir – paša Skopljak i još sedam hiljada njegovih vojnika odlučnih da potuku neprijatelja i osvoje nesavladivi Hotin. Pregazi sedam hiljada stasitih muškaraca u najboljim životnim godinama razmišljajući o dalekom cilju i sanjajući povratak u voljenu domovinu ne znajući da je sudbina odlučila da se u Bosnu ne vrati niti jedan.