TOMISLAV OSMANLI

Okean slika

         

O autoru

Tomislav Osmanli (1956) je autor 23 knjige proze, realiziranih dramskih tekstova i filmskih scenarija, teorije medija, te urbanih eseja. Dobitnik je dvadesetak nagrada u svim domenima stvaralaštva kojima se bavi. Njegovi su prozni radovi prevedeni na engleski, francuski, grčki, poljski, arapski, hrvatski, srpski, albanski, crnogorskim, turski, rumunski te Ladino.


Okean slika


Sanjao sam da sam se našao u mračnom i mekanom prostoru. Najednom se, negde odozgo, visoko iznad glave pojavio zrak svetosti, i ja netom videh sebe u nebesko plavim dečijim pidžamama prošaranim malim osmehnutim žirafama.

Na mah se setih kako sam se iz svog kreveta otkotrljao i, ko zna kako, upao u neki topli i mekani vremenski džep sačinjen, eto, od čoje. Tik što to pomislih, pomoli se ogromna ruka i spusti se prema meni, dok se ja brzim skokom sakrih u sam ćošak džepa. Divovska ruka posegnu za mnom i nežno me obuhvati preklopivši se oko mene i podiže me veoma visoko. Skoro izgubih dah od uzleta i od straha. Učinilo mi se da me ruka diže ka nebu, i više, učini mi se - do samog svemira, možda do one iste planete na kojoj se našao Mali Princ iz moje omiljene knjige kojom sam se uspavljivao. Ipak, kada se ruka otvori, preda mnom se pokaza osmehnuti muški lik sa okruglom mornarskom minđušom u levom uvetu.
„To je dakle Guliver“, rekoh sebi.

Zatim se setih da on nema naušnicu, te da to može biti onaj strašni duh iz Aladinove čarobne lampe, ili neki još strašniji stvor.
Za čudo, ne osetih strah.
„Jesam li ja to umro?“ - upitah osmehnutog diva.
„Hm...“, promumla div, pripali cigaretu, smesti je na krajičak tankih usnana i dobroćudno odgovori: „Svakako da nisi, mali!“
Utom prepoznah veliko, osmehnuto lice koje je stajalo preda mnom.
„Korto?“, upitah zbunjeno.
„Ćao, mali!“, reče moj omiljeni lik, „Kako se ti zoveš?“
Ćutao sam.
„Ne znaš?“
„Ne sećam se.“
„OK, mali, tako sam i mislio. Ti si, onda, Nemo.“
„Kapetan?“
„Kapetan sam ja. Ti si onaj mali, iz Zemlje snova. Tebe su nacrtali isto poput mene. Našao sam te u svom džepu. Rodio si se u mom stripu, mali.“
„Deca se radjaju u kupusu. Tamo ih donose rode.“
„To se u ovom svetu uglavnom ne dodađa. Ovde te uvek neko izvuče iz džepa ili iz rukava. Tebe sam našao u svom mundiru kojim sam obišao ceo ovaj otkačeni i tajanstveni svet... “
„Stvarno, Korto?“
„Stvarno, mali! – reče moj junak divivskog stasa i dobroćudnog izraza - “Ja ponekad, dok sanjam, zalazim u tvoj svet. Nije vam ni tamo dosadno. Sada ću tebe pustiti da upoznaš moj svet. “

Div se sagnu, sputi ogromnu ruku do zemlje i otvori dlan iz koga ispadoh na meki pesak ogromne plaže u njegovom čudesnom svetu.
Podigoh glavu i zahvalno se osmehnuh Kortu. On mi namignu i pođe negde svojim putem.
„Kako ću ja sam ovde?!“ - viknuh za njim.
Na to on stade i okrete se ka meni.
„Ali ja sam sam i ne zam gde sam! - vikao sam - Ne znam čak ni kako sam se ovde našao. Koje je uopšte ovo mesto?“
„Ovo je zemlja priča, ono tamo okean slika, nasuprot njemu – prašuma života“ – reče on jednostvno, ali ja ipak osetih zebnju.
„Bojim se, Korto…“
„Ne boj se, Nemo.“ - reče na to moj omiljeni junak, dobri i bestrašni kapetan s okeana slika - “Svi smo ovo isto jednom morali da iskusimo. Strašno će ti se vremenom pretvoditi u poznato, a videćeš, ponekad čak i u lepo. Ovo je zemlja snova, mali. U nju ćeš se, uostalom, i ti stalno vraćati.“
„Hoćeš li se i ti ponovo vratiti?“ – očajno uzviknuh.
„Hoću, ali možda na neko drugo mesto, tamo gde se uskoro nećemo sresti. Idi sad. Videćeš da je putovanje zanimljivo“ - reče Korto i ode.

Nije mi preostalo drugo osim da krenem napred.
Teško sam, u svojim papučama, koračao kroz vlažni pesak na kome su se presijavale, pretapale, brisale i ponovo pojavljivale slike iz priča koje sam voleo, ali i likovi iz njih kojih sam se jako bojao.Ubrzah korak i kročih u prašumu punu živih senki. Zapahnu me njen dah – nepoznat, topao i vlažan, i zaklopi se oko mene njeno zelenilo poput čeljusti ogromne nemani. Koračah kroz gustiš i videh cveća neopisivog raskoša i bogatstva boja, ali im, onako uplašen, ne osetih ni miris ni lepotu. U jedan se mah začu snažan lepet i ja stadoh, uplašeno gledajući u gusti splet lijana i krošnji stoletnog drveća iznad sebe. Najednom me nadlete velika i strašna krilata senka, učini mi se divovskog šišmiša, te osetih svoje uzbuđeno srce u oznojenom grlu.

Potrčah kroz topao prostor pun senki i straha, i najednom izbih na proplanak okupan suncem, i tu širom otvorih oči. Preda mnom je jedna velika, divna ptica otvarala svoja prelepa šarena krila i pred tom lepotom koja se šepurila tik ispred mene, isčeze svaka zebnja. Prepoznao sam je iz svog albuma sa sličicama, bila je to rajska ptica.
„Ako je ovo rajska ptica“ – rekoh sebi, ispunjen nadom - „jesam li ja to stigao u sam raj?“

Ali, avaj!

U tili se čas iz žbunja pojavi ogroman, beo sabljasti tigar i hitro skoči na pticu koju zgrabi čeljustima i dok se ona još uvek koprcala u njima, on pogleda svojim strašnim očima ka meni.

Ostao sam ukopan u mestu. Pokušao sam da bežim, ali se nisam mogao pokrenuti, iako osetih kako mi bose noge, oznojene u tili čas, klize iz malih papuča. Srećom, neman skrenu pogled na drugu stranu i u dva skoka šumno skoči među granje i utonu u gustu senku prašume, noseći i beživotnu lepotu rajske ptice sa sobom.
Osetih žeđ, i odmah potom kaplje što padahu po mom ramenu. Setih se da je prašuma puna vode, te stadoh ispod velike biljke iz čijeg se lista cedila voda. Otvorih usta i osetih kako voda poče blagotvorno kapati u njih. Sakupljah te kapi ko zna koliko dugo, ali mi se prevelika žeđ nije mogla utoliti.
„Evo, mali!“ - prenu me duboki glas iza mene.

Okretoh se i razrogačenih očiju vidoh ozbiljno, sjajno lice crne žene.
„Ne boj se“ - reče ona i pruži mi oznojenu mešinu punu tečnosti – „Evo, utoli svoju žeđ, dete!“
Ja stajah nepokretan, netremice gledajući u mladoliko lice žene.
„Ja sam...“ - zausti ona
„Zlatousta!“ - prošaputah ja.
„Da, da, da...!“ - reče ona zvonkim i mladalačkim glasom, ali i načinom na koji govore veoma stare žene - „Sretali smo se, jeli tako?“ - upita Kortova najbolja prijateljica, vudu-čarobnica iz toplog mora slika.

Glas joj je bio ubedljiv, a lice ostalo ozbiljno.
„Hvala ti“ – kazah joj, i žedno stadoh piti iz mešine.
Tečnost je imala divan ukus i ja osećah kako još želim piti tu tečnost nepoznatog ukusa i mirisa nekog čudesnog cveća.
„Šta je ovo?“ - upitah Zlatoustu.
„To je nektar, piće od onih latica koje nisi zbog straha primećivao u šumi“ - reče čarobnica - „Upravo si pio piće bestrašnih bogova, Nemo“.
„Ali to nije moje ime“ - rekoh joj pomalo uvređeno.
„Znam“ – reče ona – „Nije važmo kako se zoveš, važno je kakav si i, još više, kakav iskustvom postaješ. Da, da da... I eto: sada ti niko i ništa više ne može. Nećeš se više nikoga bojati. Postaćeš mali bog u svojim prostorima priča i slika. Ti sada ovde obitavaš. Razumećeš sve jezike…govore ljudi, zveri, bilja i mora. Da, da, da...“

I doista osetih kao da rastem u sebi. Nisam više bio uplašeni dečkić već se osetih bestrašnim i snažnim.
„Hvala ti, Zlatousta!“ – dozvah je srdačno.

Ali je čarobnica već zalazila u prašumu izgovarajući onaj svoj tajanstveni izraz iz njenih neobičnih razgovora s Kortom, za koji niko nigde, osim možda u šumi priča, nije znao šta znači: „Da, da, da...!“
Ja sam ga sada takođe razumeo.

Nastavih obnovljenom snagom i dušom u mračni svet prašume. Više me šištanja i krici šume nisu zastrašivali, isčezla je iz mene svaka zebnja. Osetih se, najednom, sasvim slobodnim.

U tom se preda mnom pojavi goli urođenik kosih očiju, bakarne puti, te lica i grudi išaranih belim šarama koje su pričale prastare priče na zaboravljenim jezicima, čiji sam duboki šapat sam, u tili čas čuo i razumeo. U ustima je držao kraj duge trske s otrovnim strelicama okrenute prema meni. Na užetu od žilavih biljki, oko pasa mu je visila tikvica puna smrtonosnog otrova spravljenog od stolećima nekušanih biljki. Slušao sam im nerazgovetni i hladni huj koji je imao tako sivu boju. Ja koji sam sad sve video i sve razumeo, u mah jasno videh kako urođenik uzima dubok udisaj, a zatim i kako napinje obraze da bi za tren izduvao otrovnu strelicu prema meni, ali ne uspe u svojoj nameri jer pade kao pokošen, dok se iza njega promoli bradata ljudska spodoba u tamnom mundiru koja mi se osmehnu kiselim osmehom.
„Raspućine!“ - odmah prepoznah neobični lik koji se u tom poče kreveljiti.
„Tresnuo sam ga kamenom po tintari, mali“ – reče mi i dade znak da ga pratim – „Hajde, nemamo puno vremena!“

Nisam shvatio zašto nismo imali vremena, sve dok nisam čuo uznemirene urođeničke glasove sa svih strana i strašno šuštanje poleglog i slomljenog granja posvud oko nas. Probijah se kroz šumu za njim dok Raspućin mačetom hitro sečeše granje i lijane preda se, skoro u trku, sve dok ne izbismo na proplanak na kome me sačeka novo iznenađenje. Uzdignut i spreman za poletanje, stajaše tu šareni leteći balon čija je košara lebdela tik iznad zemlje, povremeno napinjući konopac koji beše vezan za oveći kamen.
„Upadaj brzo, mali“ – viknu Raspućin – „pronašao sam tajni grad pun zlata“
„Eldorado“ – izgovorih ja ime čarobnog mesta beskrajno pominjanog u šumi priča.
„Baš me briga kako se zove“ – reče moj zločesti spasilac skačući u korpu – „važno je da sam ga dobro opelješio!“ – doda i pritom preseče uže jednim udarcem mačete.

Balon se poče odvajati od zemlje još dok sam se pentrao po njemu, da bih ušao u korpu, osećajući kako mi jedna papuča polako klizi sa stopala. Raspućin podiže balon u vis, te mi tek potom pruži ruku i ja se konačno uspentrah unutra. Utom mi, dok smo se dizali u visine čudnom, velikom brzinom, papuča konačno skliznu s noge i pade pravo na glavu poglavici plemena čuvara tajnog grada koji na kratko stajaše zbunjen neočekivanim pogotkom s neba, da bi odmah potom nadao takvu graju, da su se svi urođenici uskomešali, a najvičniji među njima se odmah snađoše i dunuše otrovne strelice, dok neki ka nama odapeše i svoje velike strele.

Jedna otrovna strelica prolete tik pored mog nosa, druga ostade u bradi pobesnelog Raspućina, dok se ostale zabiše u ogromnu šarenu krušku našeg balona, kome nikako ne mogahu nauditi. U tom, videh kako jedan od urođenika napinje ogromni luk ka nama i ja izvadih preostalu papuču s bose noge te je bacih ka njemu. Promaših ga, pri čemu papuča ponovo pogodi poglavicu, te se ovaj opet stade tako grozno drati da prepade svog nesrećnog strelca baš u trenutku dok je odapinjao strelu, te njegovo opasno oruđe daleko promaši naš spasonosni balon radosnih boja.

Sada smo, činilo se, već bili potpuno bezbedni; visoko na nebu, i sasvim izvan domašaja njihovih opasnih oruđa. Raspućin sede na dno korpe, sklopi ruke iza glave, prekrsti noge i stade pevati veselu pesmu iz svog dalekog zavičaja, sevajući očima i s vremena na vreme otkrivajući platno ispog koga sijahu zlatne figure i neobični nakit iz zabranjenog grada izgubljenog u prašumi.

„Eto, mali“ – reče bradati lik – „ja sam bogat u zlatu, a ti u pustolovinama! Niko nam ništa više ne može!“ – te ponovo stade pevušiti, dok sam ja, sluteći novu dogodovštinu, gledao u jednog galeba koji samo što je sleteo na vrh našeg balona, tako snažno kljucnuvši u sam rub izmedju plavog i crvenog polje platna, da ga je topao vazduh pocepanog štepa, koji u tom pokulja, odbacio nekoliko metara u vis.

U tom se balon prestade peti.
„Au!“ – uzviknu Raspućin sasvim svestan nove situacije s ukočenim balonom – „Otkud se pojavi ova ptičurina?!“
„Eno!“ – pokazah u daljinu gde se pružala nepregledna površina okeana, upravo u trenutku kada se naš probušeni balon sve brže počeo spuštati, pogonom iz galebove rupe i visokim vetrovima nošen prema nepreglednoj vodi.
„Ma gde do đavola ide ova smežurana kruška!“ – očajno uzviknu Raspućin.
„Nije loše. Bolje ćemo se prizemljiti na vodi“ – nekako smireno rekoh ja.
„Šta to bulazniš, tikvane?!“ – izbezumljeno povika zloćudni lik koji mi je spasao život – „prvo, na moru se ne prizemljuješ! Drugo, ako se primorimo – ode moje zlato u nedostupne dubine!“
Ja sam ćutao i gledao kako se naša korpa približava najpre obali, a zatim se ukoso spušta prema pučini, sve dok nije bućnula u vodu.

Raspućin je mahnito, delom zlata punio džepove svog mundira, sve dok ostatak, zajedno s korpom, ne potonu u dubine okeana.

Tako se ja nađoh u vodi, i tik što se okrenuh da potražim Raspućina videh ga kako me razrogačenih očiju i užasnuta lika posmatra ispod vode i batrga se sa onim zlatom otežalim po džepovima njegovog mundira, sve ispuštajući mehurove iz usta, dok se njegova uskomešana silueta ne izgubi u tamne i neprozirne dubine.

Bilo mi je jako žao mog spasioca, jer mi nektar Zlatouste nije izbrisao osećanje sažaljenja, i u takvom sam raspoloženju počeo plutati po vodi, ne osećajući ni strah, ni strepnju. Raspućina više nije bilo. Valjalo je sada misliti na sebe.
Raširenih ruku, zatvorenih očiju i ušiju potopljenih u vodu, u svojim pidžamama sa osmehnutim žiraficama polegnut na svežu postelju nepreglednog okeana, sanjao sam njegove nepregledne slike, slušao radosna kričanja delfina, horska šaputanja sardina, mjaukanja morskih mačaka, lajanja morskih pasa, i međusobne teške razgovore nemani iz dubina... tek, učini mi se da me neko doziva.
„Jeli to smrt?“ - rekoh sebi neustrašivo, ali se nakon novog dozivanja prenuh i podigoh glavu.

Otvorih oči i žmirkajući prema jakom suncu, ugledah neobičnu siluetu. Bila se nadvisila s pramca jednog nevelikog broda.
„Šta je mali, uživaš?“ - raspoloženim tonom reče lik nada mnom, tako dobro poznatim glasom.
„Korto!“ - uzviknuh preplavljen radošću jer sam i to osećanje zadržao, ali se odmah setih da moram da ga obavestim o velikom gubitku – „Raspućin više nije!...“
„Ne trabunjaj, Nemo!“ – začuh u tom poznati glas, i iza Korta se pojavi bradato lice kiselo osmehnutog i skroz mokrog Raspućina – „dole se teško diše, pa sam ipak odlučio da odbacim onaj divni balast“ – reče zloćudni lik moga ranijeg spasioca kiselo se kikoćući, i izvukavši zlatan lanac sa krupnim neobičnim priveskom koji je blještao na toplom suncu, očito jedini plen iz ponovno izgubljenog blaga

Gledao sam u osmeh tog mornara s cigaretom na krajičku usana, i u čudu primetih da moj omiljeni lik nije više divovskog rasta. Da li se on smanjio kao što se to događa u svetu priča, ili sam ja porastao do njegove veličine?
„Hajde“ - reče Korto i pruži mi ruku da bih se popeo na njegov mali brod - idemo, mali, dosta je bilo“...

Zaspao sam dok smo plovili i sanjao različite snove i gledao sve moguće slike, jer sam delićem svesti znao da plovimo beskrajnim okenom slika, nekako čudno znajući da ću mu se uvek ponovo vraćati, dok mi je u ušima odzvanjao tajanstveni, raspevani i duboki glas Zlatouste:
„Da, da, da !...“