Denis Dželić

SVIJET KAO PREDSTAVA

         

O autoru

Denis Dželić, rođen 1954. godine u Banjaluci gdje je završio srednju školu elektro-tehničkog smjera. Od 1993 živi u Hundestedu, Danska. Obučavao je bosansko-hercegovačku djecu u osnovnoj školi , za što je dobio pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice; četiri godine bio je aktivan i u organizaciji ”Danska pomoć izbjeglicama”. Aktivno se bavi pisanjem od 2000-te godine. Prevođen je na slovenački, danski, njemački i francuski jezik.


SVIJET KAO PREDSTAVA

Rat je dežurni policajac koji čovjeka izvuče iz životnog reda i vrati ga na rep događaja. U toj gužvi samo najjači opstaju, tu nema mjesta za poštene i slabiće, njih odmah otjeraju.

Nekoliko laganih bijelih dinara žuljalo ga je u džepu. Prebacivao ih je iz jednog u drugi, prebrojavao, krio pogled od majke vjerujući da će ga prozrijeti, da će otkriti uzrok njegove sreće i oduzeti pare jer Mezeju je nepunih osam godina. Niko od roditelja nije primijetio kako je sinoćnji gost turio u njegovu ruku kusur od cigareta. Dječiju glavu morile su misli kako potrošiti to bogatstvo. Mnogo je izazova ali mogućnosti su male: sladoled, čokolada, pony- bicikl, romobil... Iz te lepeze želja kao loptica iskoči riječ KINO. Da, kino je najveći izazov. Ne svako drugo kino nego „Kozara“, gdje daju najbolje filmove. U „Palasu” se prikazuju “ljubavni filmovi”, u kino ”Vrbas” se bojao otići jer tamo Potočani otimaju pare pred blagajnom. ”Kozara“ je najsigurnija, najbliža a film se zove „Winnetou II“!
Na panou pod staklenom pločom obješen je plakat. Nevješto obojeno lice apačkog poglavice Winnetuo-a, crvena marama svezana preko čela, crna duga kosa, a u ruci puška vinčesterka, uspalilo mu je maštu. U igri sa drugom djecom nikad nije bio Old Shutterhend, uvijek Winnetou. Sa strane plakate u nizu pričvršćeno pribadačama visi nekoliko crno-bijelih fotografija iz filma koje su trebale poslužiti kao reklamni trik i privući u kino i najveće kolebljivce.
Gotovo svake nedjelje išao je u kino i gledao đačke predstave koje su se davale od deset sati ujutru. Filmovi su bili za djecu, ali Mezej je želio otići u kino kad idu odrasli jer tad se daju akcioni filmovi. Filmove “Kekec”, “Izgubljena olovka”, “Magareće godine” znao je napamet. Želio je gledati “Herkulesa”, “Vikinge”, „Viteza Grbonju”, “Tri musketira”, “Winnetou-a” i “Fantoma”...
Počešljao se, umio, malo spustio okraćale samotne hlače kojima su duboke Batine cipele bez šnjura bile nedokučiv cilj. Sa mnogo samopouzdanja, radoznalih očiju željnih znanja, stao je pred praznu kino blagajnu. Željno je čekao da jedna, životom iscrpljena žena, napadno nakarminjenih usana, otvori staklenu rupu okovanu željeznim šipkama. Došao je pred kino sat i pol ranije i bio prvi u redu. Prodavačica karata se nije obazirala na njega, cijelo vrijeme gledala je svoje lice u malom ogledalu džepnog formata čije je zaleđe krasila jedna izazovna polunaga starleta. Kao da nije bila zadovoljna njime, prstima je zatezala bore koje su ga gužvale. Čim bi sklonila prst, ono bi se ponovo zgužvalo i otromboljilo.
Usmjerio je svoju pažnju na radnike obližnje građevine, kako spretno hodaju po skelama kojim je bila opasana. Velika crna kazaljka sata postavljenog iznad blagajne pomjerala se neprimjetno i vrijeme je sporo prolazilo.
Prvi su se pojavili tapkaroši. Njih trojica su imali monopol i svako protivljenje i negodovanje značilo je ćušku. Jedan od njih, bez jednog oka, tek reda radi klepnuo ga je klepkom po glavi. Mezej se povukao jedan korak unatrag i okrenuo im leđa ne slušajući o čemu razgovaraju. Šalili su se sa starom damom. Strah ga je okupirao, bojao se za svoje bijele dinare koje je grčevito stezao znojnim prstima u džepu.
Potom se pojavi jedan gospodin srednjih godina, u odijelu, koji je cijelo vrijeme kopao nos. Bilo mu je to čudno a i gadilo mu se, te ga je šutke propustio i povukao se iza njega. Istovremeno je osjećao sigurnost jer je vjerovao da će ga on zaštititi od tapkaroša. Za ulaznicu nije brinuo, znao je da ih ima dovoljno.
Prvih desetak metara do same blagajne postavljena je ograda od pocinčanih cijevi. odraslima je dosezala negdje do pasa, Mezeju je stajala u ravnini lica i glave. Izlizana od ljudskih ruku sjajila se sa gornje strane i služila je kao graničnik da bi se formirao red. Između graničnika i zida kina rastojanje je nepun metar ali, kad je navala za karte, po dva tri čovjeka stoje tu zbijeni. Za sada je rastojanje zadovoljavajuće.
Dva Roma, njegovi vršnjaci, stadoše ispred i istisnuše ga za dva mjesta unatrag. Gledali su ga prijeteći ali njegova pretpostavka da je gospodin koji kopa nos odlična zaštita pokazala se tačnom jer su se oni ustručavali da mu pretresu džepove i otmu novce. Bojao se pogledati u njihove prljave face a zaudarali su na nešto staro. Dreljili su oči, pravili grimase i frajerski pljuvali na pločnik.
Počela je pristizati rijeka ljudi. Ispočetka su dolazili u grupama a kasnije su hrlili. Red se rastezao i skupljao kao mijeh harmonike. Svi su se borili za bliže mjesto i stupio je na snagu zakon jačega.
Ponovo je potisnut ali to nije bilo zabrinjavajuće. Zbijeni kao sardine gnječili su se i gurali. Oni otraga poguravali su, oni sprijeda uzvraćali istom mjerom, i nastala je borba za mjesto. Za Mezeja je to bila borba za dah jer se počeo gušiti. Pocinčana cijev pritiskala mu je vrat i okretao je glavu da udahne zrak. Oblak pomiješanih ljudskih mirisa nadvio mu se nad glavom, mirisalo je na prljav veš, na ljudski znoj, na duhanski dim.
Dva krupna čovjeka malo pod gasom provukoše se ispod cijevi i uguraše u red. Njihova široka ramena i mutni pogledi željni kavge bili su sigurnost da niko neće naglas negodovati. Odgurnuli su ga svojim leđima kao da je pero.
Odnekud ispred njega iskrsnu jedan vojnik. Vidjevši da se guši, razmahao se ramenima i napravio malo više mjesta.
Lokalni žicar išao je od jednog do drugog i tražio pare.
- Imaš` šta siće!
Plašljivci su bez riječi davali, drugi, malo hrabriji, grubo su ga tjerali. Njih nije plašila pojava dječaka sa tijelom čovjeka koji je širio stravu kod mlakonja. Kad god je išao na đačku predstavu, Mezej je uvijek nosio jedan dinar više određen za njega. Vjerujući da je u društvu sa vojnikom, ovog puta ga je mimoišao.
Stari pogrbljeni čovjek mesnata, crvena nosa prodavao je sjemenke, kitir i susam. Polako se praznila od pruća ispletena korpa nabijena bijelim fišecima. Ljuske od sjemenki pucale su pod zubima, drobile se pod cipelama kao da se hoda po žoharima.
Gospodina koji je kopao nos pritislo je sa svih strana i samo sam mu vidio leđa dok su mu ruke bile zgnječene uz tijelo. Više nije mogao kopati nos. Jedan od tapkaroša držao se rukama za rešetke i gurao natrag, a oni otraga potiskivali naprijed. Ta masa ljudskih tijela klatila se i ljuljala lijevo-desno, gore-dolje, sve dok se nije pojavio dežurni policajac.
Mezej je iz džepa s velikim naporom uspio izvući svoju ruku koja je čvrsto držala novčiće. Sad je već nekih dvadesetak ljudi bilo ispred njega ali još uvijek je bio u onom dijelu koji je zaštićen željeznom ogradom. Izvijena tijela lebdio je u zraku i samo vrhovima cipela doticao tlo pod nogama.
Dama, karminom naglašeno namazanih usana, tad je otvorila šalter.
Pokrenuo se stampedo.
Gužva je sad postala nepodnošljiva. Ljudski žamor i protesti čuli su se sa svih strana.
- Ne daj im više od deset karata! - derao se neki krupan radnik iz donjeg dijela.
Jedan oficir grubo je odgurnuo Mezeja i zauzeo mu mjesto. Njegova uniforma smrdila je na naftalin za kog je mislio da je barut.
- Najviše dvije karte možete dobiti! - vikao je neki do njega sitan čovjek špicasta lica.
- Treba njih uhapsiti! - dobacivao je jedan ozbiljan čovjek gledajući u policajca.
Sva tri tapkaroša iziđoše iz reda, oznojeni, mokrih lica, sa snopom kupljenih karata i u velikom krugu obiđoše ogromnog brkatog policajca.
- Gledao sam ja film dva puta i dobar je! - obraćao se jedan srednjoškolac nekom starijem čovjeku do sebe.
- Ima li puno borbe?
- Ima koliko hoćeš!
- Preskače li puno film?
- Samo je dva puta prekidao kad sam ga juče gled'o! - umiješa se neko iz mase.
- Meni je bolji prvi dio!
Oko tapkaroša se skupljali oni koji se nisu željeli gurati. Za duplu cijenu dobili su karte bez borbe.
Jednog zbunjenog mladića izvuče policajac iz reda i udari svom snagom. On se uhvatio rukom za nos koji je prokrvario, i šuteći izvukao iz gužve. Taj incident pedagoški je djelovao, nastalo je zatišje jednu ili dvije minute, ali čim je mladić nestao iz vidokruga ponovo je nastala larma i gužva.
- Treba njega pendrekom. - doviknu neko.
Ispred blagajne se začuše riječi:
- Nema više balkona, rasprodane su karte!
- To su oni lopovi tapkaroši pokupovali. Sve bi ja njih uhapsio!
- Ne seri! - dreknuo je neko na njega.
- Šta je, šupak? Šta se buniš!
Mezejeva rebra su već toliko bila pritisnuta da je mislio da će popucati! Nekoliko ljudi jedva se uspjelo izvući iz reda i protestirajući odustalo od namjere da kupe karte.
- Nestalo je i karata za prve redove! - čulo se sprijeda.
Mezej je grozničavo računao da li ima dovoljno novaca za skuplju kartu, osjetio je veliko olakšanje kad se uvjerio da ipak ima. Tad je vrisnuo od bola jer mu je na glavu pao žar sa cigarete. Sa stisnutom šakom u kojoj je držao dinare otresao je žeravicu iz kose. Mahao je rukom kao mahnit, kao da ga je napao roj pčela.
- Šta se guraš, mali! - neko je promrmljao.
Tad je prišao policajac.
- Mrš napolje, izlaz` p.... ti materina! - njegov hladan glad i pogled pun mraka sledili su mu krv u žilama.
Savio se i izvukao ispod cijevi, izašao iz reda pokunjene glave. Policajac ga je uhvatio za uho i dobro potegao, potom lupio nogom u guzicu. Negdje iz reda čuo se smijeh!
- Ne može se preko reda, mali!
Ponovo je stao u red ali sa veoma malo nade da će stići na ovu predstavu. Vrijeme je isticalo, a karata je bivalo sve manje i manje..
- Ostale su samo lože! - čulo se s prednje strane.
Polako, kao pokisao miš, uputio se kući. Poražen, koračao je. Iza njega je ostalo bojno polje. Začuo je glas kako se proderao.
- Otvaraju vrata, puštajuuuuu!
Stampedo se ponovo pokrenuo. Masa ljudi pojurila je ka ulaznim vratima kina. Vratar krupan čovjek, priklješten uz dovratak kidao je karte, propuštao, krotio bujicu. Vidio je dvije struje, jedna koja će u kino dvoranu, a drugu je činio samo jedan dječak od sedam-osam godina koji išao u suprotnom smjeru. Za njega je ova bolna životna predstava završena.