Jasna Šamić

PISAC

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.


PISAC

Približava se moj odlazak. Kad je već blizu, nek sto prije i dođe. Nek se sve sto prije svrši.
Navikla sam se na ovaj grad u kome sam boravila više nedjelja, zahvaljujući stipendiji za pisce; već sam stekla u njemu i navike. Biće mi neobično kad se vratim.
Kažem “kad se vratim” ? Ali gdje ? Gdje mi je zapravo kuća ?
Zar sebi ovo pitanje uzaludne postavlja svaki exilant ?
Vijest o smrti poznanika dirne me čak i onda kada mi ta osoba nije bila ni posebno bliska, ni posebno draga. Njen nestanak pokrene lavinu uspomena.
Tako i N.I., za čiju smrt sam upravo saznala preko Interneta.
Neću ići na sahranu, bolje rečeno na dženazu, ni na komemoraciju. Ne bih otišla ni da sam u Sarajevu.
Bila sam gimnazijalka kad mi je prijateljica rekla : « Ima jedan pisac i slikar koji je zaljubljen u tebe, želi da te upozna.”
Nisam takorekuć imala vremena ni da saznam kako se zove, a on je već stajao na kapiji moje gimnazije. Pomenuo je moju prijateljicu i rekao da mi je donio poklon. Bio je to crtež mlade žene pognute glave, dugačke, nestašne kose, lijepog i vitkog stasa. Činilo se da će to senzualno tijelo svakog časa poletjeti, ali negdje u dubinu zemlje, ne u visine. Imala je na sebi dugu, lepršavu haljinu i naličila na neku rimsku statuu, ali ne znam po čemu. Nešto tajnovito, što je isijavalo iz crteža te mlade žene, vraćalo me je u antičko doba.
Slika mi se izuzetno dopala.
Mladić mi nije rekao ništa o sebi, pa ni svoje ime. Šuteći smo polako išli jedno pored drugog, od gimnazije do moje kuće. Pred neboderom sam mu se zahvalila na slici, otvorila vrata stubišta, popela se do trećeg sprata, otključala vrata stana. Pogledala sam potom kroz prozor svoje sobice i vidjela ga kako idalje stoji na uglu Vase Miskina i Šaloma Albaharija, gleda u moje prozore. Mahnula sam mu, udaljila se. I zaboravila i na crtež i njegovog autora.
Sutradan uveče, isti mladi čovjek, koji je u stvari bio mnogo stariji od mene, čekao me u isto vrijeme, na istom mjestu, ispred škole, ovaj put sa novim crtežom. A onda i nekoliko dana iza toga, ovaj put na uglu moje ulice. I svaki put sa novim crtežima koje mi je poklanjao. I svaki put, ja bih se zahvalila i otišla.
Konačno me je pozvao u kafanu na piće. Pristala sam. Tada je rekao svoje ime. Rekao da je pisac. Rekao da zna sve o meni. Rekao da poznaje mog oca. Rekao da mi je majka rođena u gradu u kome se i on rodio. Rekao da je čuo za Hatidžahanumu. Begovicu, kadijinu kćer … Glas mu je bio bariton, vrlo čulan ; bio je zabavan. Kad sam se spremala da krenem, izgovorio je rečenicu koja me je na tren natjerala da ponovo sjednem na stolicu s koje sam se upravo digla ; tačnije, čula sam tek njen krajičak : « …. bio u ludnici… ».
-  Bili ste u ludnici ? Zašto ? pitala sam ga, ispivši do kraja limundadu.
- Bio sam smršao.
Na ove riječi smo se razišli.
Sačekivao me je gotovo svakodnevno pred školom, a kad nije pred školom, pred kućom ili pred Muzičkom. Rekao je da je upratio moja kretanja.
Jedne takve večeri, pozvala sam ga da se popne do mog stana. Moj otac je bio oduševljen. Ovaj madić je već bio lokalno slavan, autor djela o kome se uveliko pričalo. Od prvih crteža koje sam dobivala na poklon, prošlo je bilo godina dana, a možda i mnogo više. Vidjevši čuvenog pisca sa mnom, moj otac se ponadao da ću konačno ostaviti onog s kojim sam bila u strasnoj vezi, a koji nije bio pisac. Smatrao je da je knjiga, odnosno čitanje knjiga glavni i jedini posao u životu ; sve ostalo je po njemu služilo za preživljavanje. Moj trenutni pratilac, prema tome, nije odgovarao kriterijima za budućeg Muža njegove kćeri.
Ah, muž ! Bježala sam od te rase ! I totema kojem se klanjaju, zvanog “Moja Žena”.
Iako vrlo mlada, nisam imala nikakve iluzije o tome da su veliki pisci istovremeno i « veliki ljudi ». Slažem se sa jednim pjesnikom koji kaže da su pisci to samo dok pišu, kad se nađu nasamo s olovkom i papirom.
I ovaj koji me je pratio do kuće, a ponekad i svraćao kod mene, pisac koji mi je poklanjao, ne svoje knjige, nego svoje crteže, imao je nešto što nisam bila u stanju dokučiti, što je uzrokovalo da, mada sjedeći često s njim, ostanem daleka i da mi on ostane dalek. Nisam znala je li bio « muž ».
Uskoro je izašla njegova knjiga u kojoj i mene pominje. « Bog si ove hefte ». Nakon rata, toj knjizi je promijenio naziv u « Car si ove hefte », ali nije i moje ime u knjizi, tačnije nadimak pod kojim mi se oduvijek obraćao, a kojim su me zvali samo najbliži.
Nakon mnogo godina poznanstva, počela sam da ga izbjegavam. Kakos dakle nisam imala iluzije o piscima kao ljudima, ipak kao gimnazijalka, kada sam obožavala Krležu i Glembajeve, nisam bila svjesna kako jadna bića mogu biti čak i autori kojima se divimo. U to doba, pak, nisam izbjegavala te konformiste što se igraju slobodarstva, te razmažene i često bahate tipove. A ubrzo će se pokazati da je i umjetnik koji mi je poklanjao svoje lijepe slike (sad već stanovnik onostranog) vrlo bahato biće. Bio je i pijanica, što je, međutim, u to vrijeme za mene bilo neodvojivo od književnosti i bohemstva. Da je uz pijanicu vezana i bljutavost karaktera i osjećanja, shvatila sam tek nedavno.
Mada sam sve češće prelazila na drugu stranu ulice kad bih ga ugledala, bilo je trenutaka kad ga nisam mogla izbjeći. Tako smo se jednom sreli i u avionu za Beograd, čak smo sjedjeli jedan pored drugog. Sjetila sam se da sam jednom svratila i kod njega, da mi pokaže svoje skulpture izduženih ljudi, sličnih onim Giacometijevim, a koji su me odmah očarali. Nosio je ovaj put biste Maršala Tita koje je sâm izvajao, u nadi da će ih prodati komitetlijama u zajedničkoj nam prijestonici. Rekao mi je da se oženio i dobio sina.
« Kako mu je ime ? », pitala sam.
« To je tajna ».
« Neće dugo biti », dometnula sam.
Nekoliko godina pred rat, prestala sam i da ga pozdravljam. A evo zašto: jedne večeri, otišla sam sa prijateljicom, Francuskinjom, koja je često dolazila u Sarajevo, u Colegium artisticum. Pisac je već bio tamo, u dnu galerije, akšamlučio s nekoliko drugih lokalnih pjandura i genija. Ugledavši me na vratima Colegijuma, luđački je zaurlao moje ime, moj nadimak, praćen rikom : ”Kolika ti je pička….”.
Nekoliko puta nakon toga, pokušao je da se izvine kad bi me sreo na ulici, ali bih ja samo produžila, ne zaustavljajući se.
Izbio je rat, i sve ono što ga je pratilo.
Jedna delegacija inteletkualaca uspjela je da se provuče kroz tunel iz opkoljenog grada i dođe u posjetu francuskim kolegama u Pariz. Imali su prijem kod gradonačelnika, i kod Ministra za kulturu. Tu smo bili pozvani i mi, malobrojni ginjoli koji su mahanjem ruku i uzvikujući razne parole mislili da se može boriti protiv zločina.
Među delegacijom umjetnika, nalazio se i Pisac, meni poznat, ne toliko po svojim knjigama, koliko po svojim crtežima i svojim skulpturama. Krajnje sentimentalna, do bola ganuta užasom koji je snašao moje sugrađane, zaboravila sam na piščev prostakluk, i pristala na razgovor sa njim. Čak sam mu simultano prevodila govorancije francuskih političara i književnika.
Već sutradan mi je telefonirao. Nije mi trebalo dugo da prepoznam istog onog prostaka koji je u pijanstvu, uz dreku, oslikavao moje intimne dijelove tijela, a da ih nikad nije imao prilike vidjeti. Bila je to možda još gora osoba od one u čuvenoj sarajevskoj galeriji : sada je to bio « svetac », a ne pijanac.
- Ako želiš da pomogneš našoj zemlji, onda me prevodi, zavrištao je istim glasom histerika kao nekoć u Colgiumu artisticumu. To režanje u telefon bilo je možda još neprijatnije od onog nekadašnjeg, u Colegijumu. Nije to bila obična bahatost, nego prijetnja.
-Tako ?!
Rekoh i spustih slušalicu.
Od tada sam ponovo gledala kroz njega kad bih ga slučajno, nakon rata, srela na uglu mojih ulica, Vase Miskine, koja se sad zvala Ferhadija, i Šaloma Albaharija, današnje Ćemaluše.
Ne tako davno, prenuvši me iz nekih sanjarija, uspio je da me natjera da mu ponovo pogledam u oči, barem na tren, da zastanem pri susretu s njim. Stajao je kao nekad davno, na uglu moje ulice, pred mojom kućom i podigavši pogled prema mojim prozorima, prepriječio mi put :
- Jesu li gore, u onoj sobici, još uvijek tvoje knjige ?
- Jesu, odgovorila sam i ostavila ga da gleda u prozore sobice u kojoj su i dalje bile iste knjige, iz mojih gimnazijskih dana.