GORAN SAMARDŽIĆ

LETEĆI BEOGRAĐANIN
nekoliko priča

         

O autoru:
Goran Samardžić je rođen u Sarajevu, 1961. godine. Završio studij književnosti. Radio kao novinar, urednik, priređivač, promotor...Piše poeziju, prozu i književne prikaze. Suvlasnik je Izdavačke i knjižarske kuće Buybook. Objavio velik broj zbirki poezije i pripovijedaka, kao i roman, Šumski duh. Dobitnik je domaćih i regionalnih književnih nagrada za priču i roman. Živi u Sarajevu.

 

TEŠKO JE BITI KNJIGA


Kad bi neko provalio u moj stan, siguran sam da ne bi pogodio da sam pisac. Čisto sumnjam da bi bilo šta pogodio. Ništa nema veze s titulom kojom sam odskora okićen. Nema knjiga, papira, istupljenih olovaka. Nema radnog stola i pretencioznog ekrana kompjutera u kojem se, dok ne sija, ogleda piščeva soba; nema dopisivanja sa drugim piscima i mirisa pisca. Ima jedan staromodan laptop pod krevetom s dva-tri fajla koja retko punim. Čudi me kako sam uspeo da napišem nekoliko knjiga i postanem piscem.
Sve u svemu, više sam se trudio da ne budem nego da budem pisac. Ne postoji zanimanje koje je u bližoj vezi sa razočarenjem i nesrećom od zanimanja pisca, pogotovo sporednog. Malu i retku publiku pisca čine obično sami pisci ili oni koji to pokušavaju biti. Jednom sam gledao kako pisac, pretendent na Nobelovu nagradu, u gužvi organizovanoj u njegovu čast stoji sam. Slava ga je gurnula pod stakleno zvono kroz koje je mogao biti gledan, ali ne i diran, slušan, uvažavan. Kakav poraz za čoveka koji je čitav život pisao da bi bio usamljen u ćošku, na mestu gde smo svi radi njega!
Imao sam zbirku pesama u gepeku i zarekao se da ću se baviti svim i svačim pa i pisanjem, ali nikako samo tim. Jednom sam tu zbirku, o kojoj se pisalo po novinama, zakačio za brisač svojih kola i sutradan je našao pokislu, neukradenu. U mom naselju sve se kralo osim knjiga. Nisam želeo da budem čovek od jedne verzije, od jedne šanse u životu. Slava koja ide uz pisanje na neki način te usamljuje i čini neprijatnim, i za oko, i za uho.
Tu noć sam pio, smejao se i glupirao u čast tog pisca, ali mu nijednim gestom nisam pokazao da to činim zbog njega. Ferenc Juhas se vratio kući tužniji nego što je bio. Ispostaviće se i bolesniji.
Bilo je i obratnih primera koji su me još više ohladili od zanimanja pisca. Priznajem da sam više učestvovao u književnom životu nego u književnosti. Ispitivao tle na kome buja književnost! Tražio mesto za sopstveno drvce. Štos je u tome što je pisanje toliko podrugljivo zanimanje ili hobi da pisac svašta o sebi misli, osim da je u šumi književnosti običan grm, stvoren da bude sasušen i zapišan.
Nedaća koje vrebaju na pisca ima napretek. Istorija je puna pisaca koji nisu shvaćeni i koji razočarani završe na groblju. Takvi pisci ustupaju svoju slavu onima koji ih otkriju i od nje, po nama živima, nemaju ništa. A slava što prati i žive i mrtve pisce nema veze sa divljenjem koje ispoljava masa na stadionu, ili masa na rok koncertu. Ona je klupska, mala, mušičava, neverna, i zavisi od troječetvoro ljudi koje poveže isti ukus i isti sto. U mom slučaju je i malo gore. Pišem u Sarajevu, a čitaju me u Zagrebu i malo u Beogradu i Ljubljani. Ja do svog čitaoca moram da putujem više sati.
Ukratko, pisanjem se oslobađam svog otpada. Nikad nisam napisao priču ili pesmu o nekom drugom osim o sebi ili nekom u vezi sa mnom. Otpad postaje bukvalan kada se zbroje sve korpe koje sam napunio svojim rukopisima.
Moja biografija nije velika ni po bilo čemu odredujuća, ali je moja, i u sprezi sa drugim malim biografijama vredna je za pominjanje i ismejavanje. Moji junaci (i ženski i muški) sitni su i bedni. Kad ih dobro složim, znaju zapevati u horu, i to divno. U mnogo štošta sam se upustio da bih im bio dirigent. Kad nema događaja u životu, ja ga izazovem, unapred se naslađujući pisanjem o njemu. Pišem sporo, mrzovoljno, ljut na sebe što mi nije uspelo da ne postanem pisac. Ponekad toliko buljim u slova da mi se od njih učine note. Tešim se piscima koji su danima pisali jednu rečenicu. Karakteristike mog pisanja su bezinteresno dopadanje, svrhovitost bez svrhe, univerzalnost bez pojma, uređenost bez zakona. Pišem bez plana, bez unapred određenog cilja, u nadi da ću napisati nešto novo ili bar za trunku novije, a onda mnogo puta prerađujem tekst. Sretan sam kad moje rečenice i pasusi zanesu čitaoca i prekrate mu vreme.
Pobornik sam onog romantičnog shvatanja koje kaže da se pisac rađa, a ne postaje. Mislim da se na detetu od četiri godine može videti da li će biti pisac. Ja sam užasno voleo da mi se čita. Sećam se kako sa knjigom stojim ispred majke i molim je da mi čita. Glava mi je u ravni njenog struka. Kad me već rodila, istisla kroz rupu ispod pupka, u dosadu i monotoniju urlajućeg sveta u kojem se nadglasavaju motori i smrde gume, a muškarci i žene jašu jedno po drugom i grizu si usne, onda nek mi bar privija na dušu melem od pročitanih knjiga. I tako, ja više prosim, nego molim pred tim brdom koga čini moja majka. Kad mi se nije čitalo, knjige sam mirisao i nosio po kući. Odrasli su me izbegavali jer sam tražio da mi čitaju. Svet bez knjiga mi je bio dosadan i ubitačan. Prazan od svega, osim od ljudi i nameštaja. Gubio sam dostojanstvo pred čarolijom iščekivanja da mi se čita. Knjige sam skupljao do svoje osamnaeste godine, a onda ih prodao i nabavio motor. Čitavu planinu od knjiga razdelio sam na kutije i jednu po jednu odneo u antikvarnicu. Ostavio sam sebi pet-šest omiljenih kojim su se od listanja i isčitavanja istanjile stranice, a ćoškovi korica uvrnuli i istupili. Mali, jedva osetni lahor okretanja listova knjiga u sobi menjao sam za vetar u lice i jurnjavu na motoru. Pojačavao sam ga prostim zavrtanjem ručice gasa. Nisam se ježio samo zbog brzine, već i zbog zvuka što ga pravim. Mašina je zapevala i drala se i masirala mi međunožje. U sobu sam godinama dolazio samo da prespavam i da se presvučem. Tušem odvrnutim na najače spirao sam smog i čađ dvomilionskog grada. Lečio sam se od mirovanja u kojem se pišu i čitaju knjige. Vremenom sam ipak, stideći se i femkajući se, krijući se i povremeno usamljujući, na milione napisanih knjiga dodao i nekoliko svojih. Strašno je kad se umešaš u takvu gužvu bez nade. U gužvi se, da bi sve stale, knjige nabacuju jedna na drugu i međusobno gnječe. Teško je biti knjiga.