Rizah Pašalić

J A B U K A

         

O autoru

Rizah Pašalić je rođen 1939. u Novom Sadu. Od 1941. godine živi i radi u Sarajevu gdje je završio gimnaziju i Pravni fakultet. Od 1970. godine radi kao advokat. Objavio je radio drame za djecu koje su izvođene na Radio Sarajevu, zbirke pripovijedaka i romane.


J A B U K A

- Jabuka, jabuka, jabuka! - uzvikivala je Raša.
Jabuka, koju je Raša ugledala, bila je udaljena samo nekoliko koraka od prašnjavog puteljka kojim smo išli. Veliki crveno-žuti plod se nalazio uz grm koji ga je prikrivao. Mama Jamal, onako vitka i visoka, sigurno nije vidjela jabuku dok se nije pognula i pogledala ispod žbuna. A onda je energično povukla Rašu za ruku odlučno rekavši:

- Ta jabuka nije za jelo.

Moja sestra trogodišnja Raša je malo kenjkala što joj majka nije dala da uzme jabuku. Možda je pustila i koju suzu dok je trčkala uz mamu. A jabuka je bila za jelo. Siguran sam. Jedini nedostatak je bio ugriz kojim je neko otkinuo komadić jabuke. Vjerovatno ju je bacio neki od ovdašnjih učenika koji su tim puteljkom prolazili jutros i u podne. Možda je neko od djece jabuku odbacio jer je bila malo kisela? Ali mama, Raša i ja volimo nakisele jabuke.

- Zašto si sada usporio? Požuri, možda se tata vratio – obrati se mama meni.

Bilo je kasno popodne. Vrućina je bila nesnosna. Majica natopljena znojem mi se zalijepila za tijelo. Nisam siguran da li sam u školi, prije godinu dana, učio kako je u Evropi hladno, kako lije kiša i pada snijeg ili sam to gladao na televiziji. Ovdje je bilo jako toplo. Čini se toplije nego u Siriji. Vjerovatno će zimi padati snijeg i puhati hladni vjetrovi, ali sada, u avgustu, sunce je nemilosrdno pržilo. A prešli smo skoro pola Evrope. Mama i tata su rekli da smo sada na sjeveru Srbije, sasvim blizu granice sa Mađarskom, a ipak je tako vruće.

- Daj da ti pomognem – reče mama i uze mi iz ruke najlon kesu u kojoj su bila tri hljeba.

Bio sam umoran. Imam samo deset godina, a već sam svašta doživio. Patike na nogama su mi se raspadale od dugog hodanja. Ruksak, koji nosim na leđima već tri mjeseca od kada smo krenuli iz predgrađa Damaska, me je žuljao. Mama i tata su se dogovorili da rance moramo sve vrijeme nositi da ih ne izgubimo. U njima je bila sva naša imovina. Sve ostalo smo rasprodali i poklonili kada smo krenuli iz Sirije.

- Sine Faride, popi malo vode, ali ne previše. Da i nama ostane – govorila je mama dok mi je pružala plastičnu bocu.

Vraćali smo se iz centra za izbjeglice. Bila je to jedna poljana u sredini sela sa desetak kuća i malom prodavnicom. Tu je bio i bunar, ali voda nije bila za piće. Iz jednog šatora su humanitarci u žutim majicama iznosilji hljebove i komade sira koje su dijelili izbjeglicama. Voda za piće u plastičnim bocama nije još bila stigla.

- Da li se tata vratio – upitao sam mamu.

- Trebao bi se vratiti prije mraka. Od kuće je otišao rano jutros dok ste ti i Raša spavali.

A naša kuća je bila jedna deka prostrta ispod velikog, lisnatog stabla. Druge kuće nismo imali. Tu smo juče popodne zastali i sklonili se od sunca zajedno sa našim prijateljima i saputnicima. Naše četiri porodice su u maju krenule iz Sirije. Prvo smo bježali od pucnjave, sakrivali se od vojnika, pješačili stotine kilometara, pa onda plovili u prepunom gumenom čamcu. Čamac se prevrnuo. Neki su se i utopili.

Konačno stigosmo do naše deke ispod sjenovitog stabla. Čim smo stigli mama zapita prijateljice:

- Gdje su Rihama i njena djeca?

- Prije desetak minuta stigao je njen Mahdi sa nekim mađarskim švercerom koji ih je sve potrpao u neki stari automobil i odvezao put granice – odgovori Zada.

- Da li je rekao nešto za mog Nabila – brižno će mama.

- Još jutros su se rastali – nastavi da objašnjava Zada. – Nabil je sam otišao u neko obližnje selo iz koga neki Srbi voze izbjeglice do Austrije. Nama su se naši muževi javili mobilnim da će doći po nas pred mrak. Idemo noćas pješke ilegalno preko granice, a ujutro će nas u kamionu hladnjači odvesti sve do Beča gdje ja imam tetku.

- A meni se Nabil ne javlja – uz uzdahnu mama. – Faride, uključi mobitel i pokušaj ga nazvati.

Prije mjesec dana u onom brodolomu mama je ostala bez naočara. Od tada sam se ja služio mobitelom. Tata je kupovao kartice za naša dva mobitela, punio ih strujom, a ja sam nazivao, slao poruke i primao ih na maminom telefonu.

- Evo, opet je nedostupan – saopštih.

- A da nema neka poruka – zabrinuto zapita mama. – Ako se njegov mobilni pokvario mogao je poslati poruku sa nekog drugog.

- Nema nikakvih poruka – rekoh dok je mama kradom obrisala suzu. I ja bih rado zaplakao, ali se ipak nekako suzdržah. – Gasim mobilni, baterija je pri kraju.

- Stigla je voda za piće – viknu neko.

- Mi nemamo ni kapi – uzviknu Zada. – Otišli bismo po vodu, ali ako dođu po nas...

- Idem ja sa svojom djecom. Ako uspijem donećemo i vama koju litru.

Samo što je to rekla mama uze Rašu za ruku, a mene prigrli, pa pođosmo prema centru za izbjeglice. Nije to bio daleko. Možda dvjesta-trista metara asfaltnim putem. Onom prašnjavom stazom, kojom smo se maločas vratili, bilo je duplo dalje. Mama se ipak opredjeli za taj puteljak. Možda da izbjegne cestu kojom su jurili automobili i pješačilo na stotine izbjeglica. Na našoj stazi bilo je malo prolaznika. Čim smo krenuli pomislih da li je jabuka još na onom mjestu i da li će je Raša sada primjetiti.

- Jabuka, jabuka, hoću jabuku – uzvikivala je Raša pokušavajući da pretrči ispred maminih nogu.

- Jabuka je prljava – strogo će mama i povuče Rašu za ruku.

Raša nastavi hodati držeći mamu za ruku gušeći se u suzama. Povremeno je slobodnom rukom brisala suze. Ali mama nije imala namjeru promjeniti svoju odluku. Pustila je Rašu da plače. Jedino je na pola puta zastala da Raši obriše nos.

Pred šatorom centra za izbjeglice sada je bilo još više ljudi. Stajali su u redu i čekali pijaću vodu. Mi smo prvo svratili do seoske prodavnice da bismo napunili mobitel, ali je prodavnica već bila zatvorena. Potom mama ostavi Rašu i mene pored bunara. Zapovjedi mi da Rašu ne puštam iz ruke, a onda ode u red za vodu. Raša nastavi da tiho plače, šmrče i uzdiše za jabukom.

Nakon desetak minuta mama se vrati sa bocama. Prvo smo pili vodu, a onda je mama Raši brisala nos i tješila je.

- Dobro, prestani plakati – govorila je mama. – Sada imamo pet flaša vode. Obećajem ti da ćemo u povratku uzeti onu jabuku, dobro je oprati, isjeći onaj dio koji je neko zagrizao i podijeliti je. Ti ćeš dobiti pola jabuke, Farid četvrtinu, a ja ću samo malo da je probam.

Raša presta plakati. Uprkos umoru čak se malo i smješkala i poskakivala dok smo se vraćali onom stazom.

- Nema jabuke – uzviknu Raša, kad smo stigli do onog mjesta gdje smo vidjeli jabuku, pa poče da se guši u suzama.

Mama i ja smo zavirivali oko nekoliko žbunova uz stazu, ali jabuke nije bilo. Konačno mama naredi:

- Idemo!

Kada smo stigli do našeg drveta, sunce je bilo dopola zašlo iza ravnice. Ogromna crvena lopta osvjetljavala je izbjeglice ispod krošnji kao da su na pozornici. Odmah smo vidjeli da maminih prijateljica i njihove djece nema. Na njihovim mjestima pod drvetom ležale su i sjedile novopridošle izbjeglice. Jedna žena sa bebom, koja već tri dana čeka da joj se muž pojavi, reče mami da su po njih došli njihovi muževi, pa su prije desetak minuta svi otišli. A onda, skoro kradom, šapnu mami da je našu deku uzeo jedan krupni čovjek koji je desetak metara dalje ležao na zemlji. Majka obiđe nekoliko grupa žena sa djecom, priđe mu i sasvim tiho izgovori:

- Selam alejkum. Ta deka na kojoj ležite je naša.

Čovjek malo pridiže glavu, stavi dlan na čelo da zaštiti pogled od sunca, zagleda se u mamu, pa na nekom neobičnom arapskom drsko progovori:

- A gdje piše da je tvoja? Daću ti deku po uslovom da njome pokriješ tu kosurinu na glavi. Kako možeš da hodaš tako otkrivena - Nakon toga okrenu mami leđa.

Mama je na trenutak mirno stajala, a onda uzdahnu, okrenu se i povede nas preko asfaltnog puta. Sjedosmo na travu.

- Faride, uključi mobitel – naloži mama.

- Tata ne odgovara, a nema ni poruke – saopštih.

Upravo tada sunce izvede završni spektakl i zađe za obzorje za nekoliko sekundi. Nebo je još bilo crveno kada Raša ponovo zaplaka:

- Nestala je naša jabuka.

- Nema više naše jabuke – sa grčem na licu izgovori mama, pa se i njeno lice zali suzama.

- Jabuko, jabuko šta je s tobom bilo! – Dok sam to govorio, mislio sam na tatu. Znam da je i mama mislila na njega. Potom i ja zaplakah.

- Nemamo više ništa. Ni jabuku, ni kuću, ni tatu – ridala je Raša.