ARIF KLJUČANIN

DVIJE PRIČE

         

O autoru:
Arif Ključanin rođen je u Bosanskom Kobašu, odrastao je u Požegi i Rijeci, gdje završava dodiplomske i poslijediplomske studije. Radio kao organizator kulturnih djelatnosti, fotograf, kuhar, mozaik majstor, urednik... visokoškolski nastavnik u Zadru, Puli i Mostaru. Od 1996. živi na Novom Zelandu. Objavio je dvadesetak znanstvenih eseja i radova iz više oblasti društvenih znanosti i kulture. Imao je četiri samostalne i nekoliko desetaka skupnih izložbi fotografija ; koautor je dviju knjiga fotografija. Prvu knjigu pripovijedaka “Na jugu ljiljani“ objavljuje u Zagrebu 2009.

 

PJESMA


Zaprepastio se koliko ga je snažno pogodio nalet sjećanja o Leli, probuđen sasvim neuspjelom reportažom što se dosadno otegla na televiziji o gradu gdje je nekoć studirao. Pokraj njega žena se zanijela u igri sa djecom i on glumeći tromost odgega u kupatilo ne nalazeći da je umjesno sjediti s njom, a biti s drugom ženom u mislima. Okrene ključ i nasloni se na vrata. U svakom djeliću njegove svijesti smiješio se nasmijani lik Lele Petrasove. Pokuša hladnom vodom. Ništa. Ona se i dalje smiješila i učini mu se da reče “Znam gdje si”. Tako je počinjala pjesma koju je njoj napisao za vrijeme prvog ljetnog raspusta. “Znam gdje si” – poče govoriti stihove za koje je vjerovao da ih je već odavno zaboravio:

“sakrila si se u tamnu sobu
budnom te drže ružičaste nade
da ću te tražiti u sazrelim poljima

Moliš se kiši
koja kapima oponaša
bat mojih koraka

Sad zaspi draga
Kad se probudiš olakšana snom
ja ću stajati ispod tvojih prozora
i nestrpljivo kucati po oknima”

“Što ti sad ne valja?!” – vrlo glasno ga je zvala žena kojoj se recitiranje stihova deformirano vratima kupatila i okukom hodnika učinilo kao njegovo uobičajeno prigovaranje.
Odjednom se zastidi i ušuti, ćuteći kako se ruši ono što se nakratko sazdalo od stihova i sjećanja koja se ponovo oteše kontroli: još jednom se vraćao na selo, gledao je pune torove i štale, čulo se brujanje očevog traktora i šuškanje klasja; nebo se nad njim otvorilo blistavo i modro, a u daljini u sjenci kestena kraj željezničke stanice , stajala je Lela i mahala. Htio je...
“Što ti sad ne valja, a?!”
Lela se smijala veselo i bezazleno, kao što se nekada smijala na priče o kratkotrajnosti prvih ljubavi. Novi ga val stida zapljusne. Napokon, kao da je to svo vrijeme u njemu čekalo, moraše si priznati da je on kriv. O tome nikada ranije nije razmišljao, ali sad je osjećao potrebu da sam sebi razjasni zbog čega je onako bez riječi otišao i zašto joj nije odgovarao na pisma. Nije ih ni čitao. Neotvorene bi ih bacao u smeće.
“Aa!? Što ti sad ne valja?!” opet se oglasi žena.
Naglo je istrčao iz kupatila, zalupivši vratima da se cijela kuća zatresla, i kao lud zavrištao: “Ništa, ništa mi nevalja! Ništaaaaa!”
Djeca, uplašena njegovim vrištanjem i izgledom, histerično zaplakaše i žena ih zagrli, gledajući ga zaprepašteno. Tako unezvijereno i prijeteći stajaše nakratko nagnut nad njih stisnute na trosjedu, a onda zgrabi novine sa stola i zavali se bučno u fotelju. Nakon desetak minuta sjećanja se polako izgubiše između redova sivog novinskog štiva, djeca prestaše plakati i on se okrene, još uvijek zbunjenoj ženi i uvrijeđeno reče, odmahujući rukom : “Ta usrana televizija!...”



U LASTAVIČIJEM GNIJEZDU


Maestra Bregarića upoznao sam u Bihaću, u restoranu hotela Park gdje smo obojica bili odsjeli. Oniži gospodin izraženog stomaka i neobično krupne glave.Gusti vijenac crne kose uokviravao je kao staklo glatku ćelu. Imao je blijedo lice, na kome je nekako neprirodno stršao širok nos, ispod dubokih očiju uokvirenih zlatnim naočalama.
Funkcioniranje ljudske memorije zna nekad biti prilično komično. Ja koji ne pamtim što sam sinoć večerao, i nakon trideset godina , sjećam se što je uvaženi maestro tog trenutka jeo - teleće medaljone u umaku od gljiva. Jeo je brzo i pohlepno skidajući komadiće gljiva sa mesa. Gljive je odlagao u jedan kraj male staklene zdjelice sa salatom. I tako sedam dana koliko se zadržao u hotelu. Sjedili smo stol do stola, a do poznanstva je došlo sasvim slučajno zahvaljujući jednoj mladoj i nespretnoj konobarici koja je izmješala narudžbe za piće. Sa malom metalnom tacnom, na kojoj su se treskale dvije čase mineralne, šalica s kafom i trbušasta čaša za konjak, najavljujući skoru kastrofu, hodala je panično između stolova pitajući redom goste uplašenim pogledom jesu li oni ovo naručili. Tako je došla i do naših stolova u uglu, sasvim do prozora. S osmjehom sam potvrdio da je na tacni moja narudžba, ali je ona, ne čekajući da kažem što je moje, hitro sve istovarila na moj stol i odskakutala između stolova do bara, na drugom kraju restorana. Moje su bile samo jedna mineralna i kafa. Ispričavajući se za smetnju, obratio sam se gospodinu Bregariću da li je možda on naručio konjak i mineralnu. Da, ostatak istovarenih čaša bila je njegova narudžba. Kako sam ja već bio završio s jelom, rekoh mu da ne ustaje i ja mu prebacih čaše. Srdačno se zahvalio. Kad je završio sa svojim medaljonima, sklanjajući tanjure na kraj stola, upitao me: “Sudeći po vašem govoru, vi niste Bosanac?”. Šaleći se odgovorio sam mu nešto u smislu da sam ipak Bosanac, još kako, ali da sam svoj izraz pokvario živeći dugo u Hrvatskoj. I tako je počelo.
Sjedili smo dugo, svako za svojim stolom, i pričali. Bila je kasna jesen sa oštrim mirisom skoroga snijega i vani je već bio gust mrak kojeg su razvodnjavale dvije kuglaste ulične svjetiljke. Ispod jedne od svjetiljki na zaleđenoj travi ležala je modernistička skulptura žene isklesana u mekoj okamenjenoj sedri. Između dvije isdužene zaobljene forme koje su trebale biti koljena, malo savita i podignuta, svjetlo je niz stomak obasjavalo glatko međunožje dajući tom dijelu tijela neko pomalo mistično značenje. Ili mi se to samo činilo zbog tadašnjih mojih mladih godina. Te, prve večeri našeg poznanstva pričajući dugo nismo rekli gotovo ništa, kako već i dolikuje učtivom formalnom razgovoru.

Tih dana isticao je moj ugovor sa bihaćkim muzejom. Šest predivnih mjeseci života proveo sam lutajući po selima Pounja u sklopu nekog etnološkog projekta. Susreo sam stotine dragih ljudi i dane sam ispunjavao smislom, i ćutio sam se zadovoljan, što mi u kasnijem životu nije baš često polazilo za rukom.
Ustajao sam rano jer je terensko vozilo dolazilo po mene već u sedam. Otkako se jesen natopila vlagom i hladnoćom,vraćao sam se u hotel već poslije četiri i obično ne bi izlazio, opravdavajući se prijateljima navodnim sređivanjem dokumentacije i pisanjem. Što je bilo, tek djelimično, istina. Uglavnom sam se izležavao uz knjige, nastojeći kao i uvijek, u tišini odbolovati neku kratku i burnu vezu koja je nekako s jeseni izgubila toplinu i smisao.

Druge večeri maesto Bregarić je prišao mome stolu i učtivo zamolio da se pridruži. Teški kaput je uredno presavio i odložio na praznu stolicu. Unio je nešto mirisa svježine nadolazeće zime. Sivkasta svjetlost ulične svjetiljke tekla je niz međunožje skulpture, vani iza njegovih ramena. Sjedajući, pružio je ruku i rekao “Martin Bregarić.”
Uskoro su stigli i medaljoni s gljivama, a nešto kasnije i konjak s mineralnom. Te noći smo razmjenjivali kratke opće monologe o sebi samima. Tako sam saznao da je muzičar, bivši dirigent, ali je već nekoliko godina u mirovini živi na Sušaku, u malom stanu zgrade iznad kanjona Rječine, “kao u lastavičijem gnijezdu” kako je sam rekao. Bilo je to ugodno izgubljeno veće u razgovorima ugodnim, kao naručeni za moje ljubavno bolovanje. Poveden mojim stalno usmjerenim pogledom negdje vani, okrenuo se prema prozoru i upitao što ja to cijelo veče gledam. Nije čekao da odgovorim; “A to! Zanimljivo, zar ne?”

Sljedećeg dana nebo nad Bihaćem bilo je nisko i sivo. Puhao je lagan studenac niz Unu.Ljudi su užurbano hodali a iza njih su ostajali paperjasti oblačići pare od disanja.
Tek što sam došao u hotel počeo je padati rijedak prhak snijeg. Maestro Bregarić došao je na večeru sa tankim jastučićima snijega na ramenima i na šeširu kojeg je toga dana nosio.. Pred vratima otresao je snijeg udarajući skinutom rukavicom po kaputu. Obrazi su mu bili rumeni kao u dječaka, iako je već bio duboko ušao u šezdesete. Uputio mi je srdačan pozdrav, kao već dobrom znancu. Iste geste odlaganja kaputa, istančanih pokreta u kojima sam već počeo prepoznavati pokrete iskusnog dirigenta i, naravno, medaljoni sa gljivama, konjak i mineralna. Te večeri ponovo je služila mlada i nespretna konobarica. Dio moje kafe servirala mi je na rukav uz crvenilo i isprike.

Maestro je treće večeri bio nešto brbljaviji. Volio je ovakvo surovo vrijeme, jer tjera čovjeka da se trgne i bori. Riječ po riječ, kao u kakvom mozaiku, širila se njegova životna priča. Sjećao se da je isto takvo vrijeme bilo prije tridesetak i nešto godina. Da, maestro Bregarić je bio u Bihaću u toku rata! Rat je spomenuo tek uzgred, uglavnom je opisivao vremenske prilike do nevjerojatnih detalja; mraz i tanke korice leda na mirnijim obalama Une, nanosi snijega na savitim granama stabala, na mirise stoke upregnute u drvena kola, na vrevu i zvukove grada. Pravio je kratke stanke samo dok je čistio gljive sa medaljona. Nenametljivim pitanjima doznao sam da je iz zagrebačke realne gimnazije pobjegao u partizane sa nekolicinom prijatelja.Bio je u zboru koji je pjevao “ Hej, Slaveni!” na otvaranju AVNOJA. Odgovor na bilo koje pitanje završavao je dugim i detaljnim opisima vremena. U nekoliko navrata, hvatajući se u dugim monolizima, kao sa osjećajem krivice pitao me o mome poslu. “Zamljivo,zbilja zanimljivo.”- često je komentirao moju priču. Pred rastanak, okrenuo se prema prozoru. “Vidite mladiću, tu gdje je ova kamena žena, bilo je stablo velike platane. Grana koja je rasla prema hotelu doticala je zemlju i između nje i zemlje hvatala se kao zid široka ledenica.”Uz deblo, u slami na nekim polomljenim drvenim kolima proveo je jednu mrklu noć. A svjetla tada nije bilo nigdje, čak ni žara cigarete na ulici, rekao je. Ustao je, brzo navukao kaput, stavio šešir na glavu i otišao napraviti jednu kratku šetnju prije spavanja. Ostao sam sjediti jos gotovo čitav sat polako prebirući po pregrštima njegovih opisa vremena. U međuvremenu na kamenom stomaku, u međunožju i na vrhovima koljena skulpture uhvatile se male hrpice snijega i činilo mi se da je nestalo prijašnje mistike međunožja. Koliko traje kratka šetnja maesta Bregarića, pitao sam se na odlasku u sobu. Te noći snijeg je potuno pokrio skulpturu.

Sljedećeg dana su mi javili da zbog zatrpanih cesta vozilo neće doći po mene. Činilo mi se da imam malu temperaturu i vratio sam se u krevet u kome sam proveo do podneva u košmarnom polusnu. Nisko sivo nebo pokrivalo je moje snove. Dugo sam se budio i odjednom poželio da što prije napustim Bihać. Htio sam otići što dalje od žene koju sam ostavio, a čije me odsustvo ponovo boli. Poslije vrućeg tuša dobro obućen izašao sam u šetnju. Snijeg je još pomalo vihorio. Una je nestajala u bjeloj izmaglici. Kuće i stabla pod bjelim pokrivačem lebdile su nestvarne u bjelini. Kugle ulične rasvjete imale su visoke snježne kape. Gazio sam po snijegom zakrčenim ulicama Bihaća dok nisam zaboravio svoju bol i bilo šta ovozemaljsko, sve dok od mene nije ostao samo hod, samo čisti topli pokreti pod nebeskom sivom kuglom. Potpuno očišćen od boli vratio sam se u hotel sa sumrakom. Pod debelim pokrivačem snijega ona uzdignuta raširena koljena skulpture više su stvarala utisak skakavca nego ljudskog tijela. Maestro je već sjedio za stolom i mahao mi.
I ja sam naručio medaljone u sosu sa gljivama. Stvarno, medaljoni bez ukiseljenih gljiva bili su mnogo bolji i ja sam ih pažljivo počeo skidati i odlagati u zdjelicu sa salatom.
Pitao me da li je šetnja prijala. “Čarobno!” odgovorio sam. Stari lisac je sve izvukao iz mene. Kako sam upao u te duge iskrene žalopojke ni sam ne znam, ali je on znao savršeno slušati. Dok je stigla kava, on je već s lakoćom koristio detalje moje ljubavne priče u svom dugom zaključnom govoru. “Svemu, mladiću, dajte vremena.”- ponavljao je često. Ustajući izgovorio je meni nepoznate stihove:

Sve smo bliže kraju

Daljina raste po stranama

Ko prašina s puta pređenog

Zaborav pada po nama

Pete večeri maestro nije došao na večeru. U jednom trenutku u nejasnoj svjetlosti ulične svjetiljke učinilo mi se da je promakla njegova figura sa šeširom. Ali nisam bio siguran.
Nedostajao mi je. Opet ona nespretna konobarica. Sad mi je zaljevala rukav s kafom gotovo rutinski, sa isprikom reda radi. Smijao sam se, dok je uplašeno skakutala između stolova sa razvijenom zastavom bujne plave kose, utjerane u konjski rep, koja je vijorila iza nje nekako filmski usporeno.
Raspitao sam se na recepciji da li je možda maestro otputovao. Nije.Soba mu je bila rezervirana za još dva dana.

Sljedeći dan terenski auto je ipak došao po mene. Ulice su bile prohodne. Snijeg posut solju pretvorio se u kaljugu. Nismo se vozili dugo. Ekipa muzeja je organizirala oproštajni ručak za mene. U restoranu, kratke vožnje iza Bihaća, čije mi je ime nestalo u prohujalim godinama, smještenom iznad same Une, stolovi su bili servirani. Nakon aperitiva s nogu, kratki govori i poklon. Tražili su govor, ali ja nesklon javnim nastupima pokušao sam odbiti. Na kraju je pao dogovor: popiti flašu Skenderbega ili govor. Dakle, govorio sam, u početku mucajući, a onda sam se uhvatio vremena. Nesvjesno sam uzimao maestrove riječi u dugim i bogatim nizovima. Za kraj sam retorički završio da svemu trebamo dati vremena, a to tako lijepo govori i simbolika ovog poklona, mahao sam satom po zraku. “Kad vam muzej pokloni sat to, sasvim sigurno, ne može biti slučajna simbolika.” Izljubili su me, a poslje su se tako napili da sam morao pozvati dva taksija da ih razvezu kućama. Nad Bihaćom se kupola mraka polako zatvarala.

Maestro je sjedio za stolom i jeo. Tog dana kuhar nije štedio na gljivama,zdjelica za salatu bila je gotovo vrhom puna. Naručio sam samo kafu. Te sam je noći popio suhog rukava. Mala promjena ponekad godi pričao sam maestru nešto slobodnijeg stila, što je redovita pojava kod govornika sa malo alkohola u krvnim žilama. Popio je konjak i odmah naručio drugi. Dok sam ja cijelo vrijeme bio na ivici smijeha, maestro je postajao sve sumorniji i sumorniji. Nakon trečeg ili četvrtog konjaka, slijedile su završne kockice mozaika zvanog Martin Bregarić.

Rasma Midžić bila je savršeno biće, pričao je. Upoznao ju je na akademiji. Savršen sluh. Studirala je klavir i kompoziciju. U očima su mu se pojavile suze, ali ih je majstorski skrivao. Rasma je bila skromno i blago stvorenje, ljupka i profinjena. Od prvog njihovog susreta znala je za njegovu naklonost i za zaljubljenost. A on je tada, uvjeravao me bio privlačan muškarac. “Ovaj što vam govori, mladiću, to je samo sjenka moje sjenke.” Ni ona nije bila ravnodušna. Naprotiv, i ona je bila zaljubljena u njega, ali je dugo suzdržavala svoju ljubav pritisnuta obavezama prema tradiciji svoje stare porodice. Na kraju je ipak izabrala njega. Upao je u dugu šutnju, a onda gotovo telegrafski kratko objasnio razloge svojeg redovitog novembarskog hodočašća u Bihać.
Bez odobrenja njene porodice su se vjenčali i živjeli u iznajmljenom sobičku negdje na Trešnjevki jer je kuća njegovih roditelja bila nacionalizirana a u preostalim sobama jedva se stiskao ostatak porodice. Divno su živjeli, a onda ga je njena stabilna i postojana ljubav počela gušiti. Nošen nerazumnim strastima hvatao se u pomamnim željama za drugim ženama. Kao kratkovidna budala bezglavo je upadao u tajne veze, koje su ga s vremenom činile sve nerazumnijim. A Rasma je strpljivo nosila svoju ljubav i trpila. Kod kuće njegov je osjećaj krivice bio stravičan. Počelo je s povremenim nervoznim ispadima, a onda su počele redovite svađe i šamari. Tad je on već bio poznati dirigent i imali su veliki stan i djevojčicu. Više nije skrivao svoje brojne ljubavnice. U svojoj razvratnosti htio je slomiti njenu strpljivost i ljubav. Ali prvo je slomio srce vlastite čerke, u osamnaestoj umrla je od prevelike doze heroina. Poslije sahrane, Rasma nije došla kući. Vratila se u Bihać u kuću svoje majke. Počela je raditi na muzičkoj školi, i nakon nekoliko mjeseci umrla od raka. Nisu ga obavijestili, sahranjena je tiho i po svojoj tradiciji. Nikad se nisu razveli. On je zauvijek otišao iz Zagreba. Prodao stan i kupio mali apartman na Sušaku, iznad stjena kanjona Riječine. Samo je jednu sezonu radio u Riječkom kazalištu i onda se povukao u svoje “osamljeno i prazno lastavičije gnijezdo”, kazao je i utonuo u tišinu. Naručio konjak i njemu i sebi. Sahranjena je krajem novembra prije desetak godina. Od tada je svakog novembra u Bihaću i hoda opustjelim haremom kao avet. Ne zna gdje je sahranjena, nije ni tražio, nešto zbog stida da se pojavi pred njenu rodbinu,a nešto zbog potrebe da se muči, jer samo mu patnja i bol može ispuniti smislom ono vrijeme koje mu je još ostalo. Dok ne smogne hrabrosti da se baci iz svog pustog lastavičijeg gnijezda u ništavilo.
“Moj mladicu, svemu treba dati vremena...”

Slijedeći sam dan otputovao. Dugo sam putovao, trideset godina. Trideset godina mi je trebalo da savijem svoje lastavičije gbijezdo na kraju svijeta. Ispod mog stana, na liticama stijena na St. Heliersu u Aucklandu s treskom i u pjeni razbijaju se neumorni valovi Pacifika. Još samo da poletim. Ali svemu treba dati vremena, govorio je maestro Bregarić...