DENIS DŽELIĆ

MUHA

         

O autoru

Denis Dželić, rođen 1954. godine u Banjaluci gdje je završio srednju školu elektro-tehničkog smjera. Od 1993 živi u Hundestedu, Danska. Obučavao je bosansko-hercegovačku djecu u osnovnoj školi , za što je dobio pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice; četiri godine bio je aktivan i u organizaciji ”Danska pomoć izbjeglicama”. Aktivno se bavi pisanjem od 2000-te godine. Prevođen je na slovenački, danski, njemački i francuski jezik.


MUHA

- Volim te najviše na svijetu. Moja ljubav prema tebi nije mjerljiva ljudskim parametrima, ona je vanzemaljska, ona je vječna. Danas te volim više od juče, a manje od sutra.
Svlačio je dijelove njene odjeće. Ljubio je mirisnu kožu svoje drage.
Ona se ovijala oko njega, uzvraćala poljupce i nježno uzdisala.
- Volim i ja tebe – odgovarala je.
Njihova ljubavna predigra dugo je trajala. Nisu žurili, imali su vremena na pretek. Pred njima je život otvorio vrata svih svojih mogućnosti. Bili su mladi, lijepi, sretni.
- Dragi! Obećaj mi da me nikada nećeš napustiti!
- Obećavam. Naša ljubav je jača od smrti, ona će je nadživjeti.
Negdje u unutrašnjosti njegova tijela, u jednom dijelu vitalnog organa jetre ležala je kancerogena klica. Spavala je za sada tu. Ponekad se prene, te ponovo zaspe, ali davala je do znanja da neće dugo mirovati.

Muha je uporno udarala glavom u staklenu površinu sve dok nije našla slobodan prolaz i uletila u prostoriju. Bilo je tu mnogo ljudi pa se ponadala da će se tu i jesti. Nije se prevarila, na stolu je stajalo dovoljno hrane te se dobro zasitila. Htjela je odmah izići, ali prozor je bio zatvoren. Mijenjala je mjesta, pregledala sve što se moglo vidjeti.
Počela se dosađivati. Gledala je sa plafona i tražila pogodno mjesto da sleti, nešto ujede i naljuti. Ugleda čovjeka koji je nepomično ležao, kao da spava.
Čupave nožice hodale su po ledenom licu. Ni jedan mišić na njemu nije se trznuo. Nastavila je par brzih koraka po kraterima naborana čela, spustila na desni očni kapak, obletjela par krugova oko glave pa ponovo sletjela na bradu. Na ovom licu ništa nije bilo interesantno za nju. Vinula se i spustila na ženu uplakana lica, na njenu suzu da utoli žeđ. Ova je otjera blagim pokretom ruke.
Muha izleti kroz otvoren prozor i nesta.
Mrak i tama, ništa do to. Nema ni bola. Ni dosadnu muhu što mu je hodala po licu nije osjetio. Kroz debele slojeve tame dopriješe do njega čudne riječi.
- Dobro došao sine! – prenu ga glas čovjeka duge bijele kose.
Smireno lice nepoznatog nije ga plašilo. Iza stranca u daljini tunela nazirala se svjetlost. Čudna svjetlost mamila ga je da joj se uputi i uđe u njen krug.
- Ko si?
- Ja sam tvoj anđeo čuvar!
- Jesam li mrtav?
- Da, ali ne plaši se. Bio si dobar čovjek, a svako dobro djelo ja dvostruko nagrađujem. Ispred tebe su vrata raja. Idi i uživaj.
- Gdje sam ja sada?
- Ovo je čekaonica smrti.
On se osvrnuo oko sebe. Dug hladan hodnik, na svakoj strani zida protezala su se u unedogled poredana vrata. S lijeve strane bila su bijela, s druge strane crna vrata. Na kraju je zračila mliječna svjetlost koja ga je mamila sebi.
Napravi nekoliko koraka i zastade. Čovjek bijele kose pratio ga je u stopu. Osjećao je dobrotu koja ga je zvala sebi. Bio je lak kao pero. Naglo zasta.
- Šta ako mi se tamo ne ide? Šta ako se pobunim i ne pristanem na smrt? – govorio je čovjeku što ga je u stopu pratio.
- Ja ne mogu još umrijeti. Šta će moja supruga bez mene?
U njemu se nešto prelomi. Sama pomisao na voljenu s kojoj je proveo desetak godina života, ugasi želju za svjetlosnim krugom i rajom. On je poželio da se oprosti sa njom. Želio je da se vrati.
- Ne može! Ti si mrtav! Uđi u svjetlost, tamo te čekaju svi voljeni – uvjeravao ga je pratilac.
- Molim te! Kažeš da sam bio dobar čovjek i da sam zaslužio raj. Oživi me, moram je još jednom vidjeti.
- Naravno da ja to mogu, ali problem je u tvome tijelu. Ono je fizički mrtvo i procesi raspadanja već su se počeli odvijati.
- Daj mi neko drugo tijelo? – uporno je navaljivao mrtvac.
- Koje želiš?
- Bilo koje, samo da je mogu vidjeti. Možda muha.
- Zašto muha?
- Mogu se lako uvući u našu kuću i iz ugla posmatrati svoju ljubav.
- Ako inzistiraš, ispuniće ti se želja.
Osjetio je kako pada mrak, gasi se svjetlosni tunel i on polako nestaje.
Prenuo se na staklenoj površini okna. Bio je svjestan da je čovjek u tijelu muhe. Razgovor sa nepoznatim iz tunela djelovao mu je kao san. Prozor je bio zatvoren, gledao je u unutrašnjost prostorije. Nije nasrtao na staklo prozora, znao je da će ga ona otvoriti i pustiti svjež zrak u dnevni boravak. Uvijek je to činila, zašto ne i sada kad njega nema. Bio je lijep osjećaj da ima krila, spoznaja da može letjeti. Često je izlijetao i lutao po njihovom vrtu. Jednog trenutka nepažnje umalo da ne postane žrtva pauka koji je ispleo svoju mrežu u krošnji jabuke koju je njegova voljena posadila.
- Uh! Za dlaku sam izbjegao smrt. Moram se paziti, ja imam razum čovjeka, ali tijelo muhe.
Oprezno je poletio i kao što je i predviđao prozorsko okno bilo je napola otvoreno. Uletio je kao mahnit u prostoriju i stao na komodu.
- Oh, dragi Bože! Kako je volim – razmišljao je gledajući je.
Sjedila je i zamišljeno posmatrala u jednu tačku na podu. Podigla se, prišla prozoru i zatvorila ga, potom je izišla u drugu prostoriju. Čuo je mlaz tuša koji je dopirao do njegovih ušiju. Nije mogao tamo ući jer je zatvorila vrata za sobom. Preletio je dnevnim boravkom. Iz ove perspektive stvari drugačije izgledaju, ali ubrzo se privikao na to. Mrak se spustio i jedna lampa u uglu bacala je škrtu svjetlost u krug. Šetao je po šeširu lampe i igrao se kao dijete.
- Kako se obradovala kad sam joj kupio ovu lampu.
Prijatna toplina dopirala je iz sijalice.
Ponovo se vratio na komodu jer je iz te perspektive imao najbolji pogled.
Voljena se vratila poslije tuširanja. Još mokra kosa rasula se po ramenima. Na njoj frotir mantil. Mokrina izbija na plećima. On joj sleti na leđa i uputi poljubac.
- Uživala je kad joj priđem s leđa i ljubim iza vrata. Njeno tijelo miriše na jasmin. Svlačio sam polako ovaj mantil i ljubio je po leđima. Poslije bi se kao djeca valjali po krevetu. Oh, Bože, kako je volim.
Sad se spusti na oslonac sofe s njene lijeve strane.
Gledao joj je lice. Tragedija je ostavila traga na njemu, očni kapci bili su natekli od plača.
Upalila je televizor.
Magična svjetlost ekrana privlačila ga je i nije mogao odoliti želji da prohoda po licu mrskog spikera koji je čitao vijesti. Ni ona ga nije simpatizirala. Smanjila je ton na televizoru i pustila muziku. Note „Bijelih sjenki“ razlile su se prostorijom. Bila je to njihova pjesma.
Osjetio je kako joj se tijelo zatreslo od siline uzdaha. Sjedila je zatvorenih očiju. Ispod trepavice kliznu jedna suza. On oprezno sleti i ispi je.
- Osjeća li ona mene? – razmišljao je. - Osjeća li ona ovu neizmjernu količinu ljubavi što je nosim u sebi?
Ustala je i uzela album sa slikama. Teško je disala, često bi duboko uzdahnula. Još jednom je zaplakala, ali nakratko. Kao da se opirala i borila sa svojom mukom. Listala je slike u albumu. Gledala u njegov lik. Poljubila je sliku koju je najviše voljela. Ona ga je slikala odmah poslije svadbe.
- Ovdje si najljepši! – rekla mu je tada.
On joj je sletio na rame i zajedno s njom posmatrao slike. Sad je otvorila sliku koja je njemu bila najdraža. Sa ljetovanja u Grčkoj. Preplanula tena, sa blagim osmijehom na licu gledala je u kameru.
- Oh, ljubavi, kako sam te volio tamo. Vodili smo ljubav na pijesku pod mjesečinom, oko nas talasi i pjesma sirena.
Nije mogao odoliti, sletio je na fotografiju, na njeno lice. Pod nogama je klizila plastična folija. Hodao je po njenom tijelu.
- Oh, kako te vol...
Tras.
Munjevitom brzinom sklopiše se korice albuma sa slikama. Sićušno tijelo muhe osta zalijepljeno na tijelu voljene.
Ona otvori album i istrese ga u pepeljaru. Od njegove silne ljubavne čežnje osta samo krvava mrlja na licu voljene. Ona je obrisa prstom i usta da opere ruke.
- Dosadne muhe – prošaputa. Polako zatvori vrata za sobom.