Nadan Filipović

Poznanstvo
i Spomenica

         

O autoru

Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i objavljuje romane i pripovijetke.


Poznanstvo

Husein Kapić, bivši prosječni učenik i maturant Prve gimnazije, od 1922. godine je radio kao viši računovodstveni službenik četvrte klase u Hipotekarnoj banci. Stanovao je do rata u malom iznajmljenom stanu u Ciganluku, dvorištu koje se nalazilo iza moje kuće na Obali. Bio je stari momak. Hranio se kao abonent u kafani „Pošta“, gdje je bio preplaćen na svakodnevni ručak, osim nedelje. Nedeljom je, radi promjene, ručavao u nekoj od brojnih aščinica na Baščaršiji, ali najčešće kod Hadžibajrića. Ipak, i tad je Hadžibajrića « hapa » bila Hadžibajrića « hapa ». A i porcije su u Hadžibajrića bile najveće. Kao i sada. Zna to svijet.

Jednom je tako Husein sjedio u kafani „Pošta“ i čekao da konobar donese bistru goveđu supu. Bila je neuobičajena gužva jer se u restoranu zadesila veća grupa oficira i podoficira. Kad god bi se oficiri iz cijele Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca okupljali u Sarajevu, obično su odsijedali u hotelu „Soko“, a hranili se u restoranu „Pošta“. Tad je bilo normalno da konobari moraju sastavljati stolove, letati oko bučnih oficira i podoficira pokazujući pri tome znake prenametljive, skoro snishodljive uslužnosti. Husein je nervozno gledao na džepni sahat. Imao je jedan sat pauze za ručak. Evo već prođe oko pola pauze, a čak ni standardna i uvijek monotona goveđa supa se ne pojavi. Ukoliko se ovo otegne, požaliće se oberkelneru Muftiću. Zatražiće nazad bonove da mu ne propadnu. Husein je bio nervozan. Nije želio zakasniti na posao. Naime, nije imao nikakve namjere nepotrebno se zamjerati se svom šefu, višem knjigovođi Raduloviću, koji je sam bio tačan i precizan kao Schaffhausen. I nije bio red kasniti, posebno ove godine kad Radulović treba za njega napisati preporuku za napredovanje u viši platni razred. Obećao je, i svaka mu čast.

Dok je već pomalo gubio nadu da će danas uopšte ručati, njegovom stolu priđe čovjek srednjih godina, sa šeširom u rukama. Najpristojnije pozdravi i upita da li smije sjesti za njegov stol. Normalno, Husein odmah pokaza rukom na cijeli sto.

- Hart Kapić !

U tom času konobar Smajo donese goveđu supu i spusti je na sto, izvinjavajući se Huseinu što je dugo čekao. Husein ga zamoli da mu vrati ostatak bonova za ručak, jer više nije imao vremena da naruči bilo kakvo gotovo jelo. Smajo otrča, donese bonove, te se uz naklon još jednom izvinu.

Za baksuzluk, supa je bila prevruća. Morao je puhati u svaku kašiku, jedući pri tom malo kruha. Nervozno je pogledavao na sat. Očigledno je bilo da pridošlica nije imao problema sa žurbom. Mirno je čitao „Jutarnji list“ i čekao svoj ručak.

Kad je Husein ustao ostavivši pola tanjura nepokusane supe, pridošlica ga usput upita:

• Žurite?
• Da. Zaista ne smijem zakasniti.
• A gdje radite, ako smijem pitati?
• Hipotekarna.
• Službenik?
• Da. Službenik. Računovodstvo. A vi?
• Privatnik. Mesar. Povremeno radim i neke poslove za državu.
• Liferujete?
• Ha,ha, ha! Da, da! Liferujem gospon Kapić. Liferujem.
• Doviđenja. Zaista žurim. Oprostite.
• Doviđenja. Razumijem, razumijem.

Husen je požurio i stigao tačno jednu minutu prije kraja pauze za ručak. Svi ostali lsužbenici u kancelariji su mahinalno izvadili džepne satove, a Husein se nadmoćno osmjehnuo. Opet nije zakasnio.

I taj dan je Husein ostao još jedan sat nakon oficijelnog završetka radnog vremena. Po peti put je kontrolirao neke liste za slijedeću isplatu. Mada je znao da sve štima, Husein je čekao da gospodin Radulović napusti svoju kancelariju, pa da ustane i pristojno ga pozdravi. Neka šef vidi kako on ostaje i poslije radnog vremena i žrtvuje se za banku. Husein ne traži ni pare, a kamo li dinara za te prekovremene sate.

Kad je i Radulović otišao, on sačeka još oko pola sata i spusti se u prizemlje. Dežurni portir mu otključa vrata, nakloni se, pozdravi ga, a potom se golema kapija zatvori za njim. Ulica je bila skoro pusta.

Dani su prolazili, jednaki jedan drugom. Radio je i subotom. Uvijek je bilo nekog posla. Radio je za trojicu. Čekao je jesen i Radulovićevu pisanu preporuku za viši platni razred. Nedeljom se odmarao. Subotom uveče bi odnio prljavi veš rodici Subhiji na Ćumuriju. U nedelju bi ponovo išao kod nje i preuzimao dva puna cekera opranog veša i uštirkanih bijelih košulja. Subhija je bila bez greške. Nije imao zamjerke. Husein je jako pazio da bude tip-top obučen, savršeno čist, počešljan, obrijan i namirisan, pogotovu na radnom mjestu.

Svakodnevni ručci u restauraciji „Pošta“, bili su monotono jednaki. Nedeljom bi jeo kod Hadžibajrića, a nakon toga bi sjeo u neku od kafanica pored Miljacke i popio jednu, a ponekad i dvije tamne pive. Samo nedeljom, ali nikad radnim danom ili subotom. Znao je da je tamna piva bolje kvalitete od svijetle, a cijena je bila ista.

Opet se jednog petka desi gužva za vrijeme ručka. Huseinov pogled je lutao po restoranu, vrebajući prazan stol. Ali nije ga našao, svi stolovi bili su zauzeti. Odjednom ugleda čovjeka kako mu maše iz jednog ugla na samom kraju restorana. Husein pomisli da taj maše nekom drugom koji je bio iza njega. Okrenu se i pogleda, ali iza njega nikog nije bilo, a svi gosti su mirno sjedjeli za svojim stolovima. Ponovo se okrenu prema ruci koja je mahala, i shvati da čovjek maše upravo njemu. Krenu ka njemu i kad se približi, prepozna gospodina koji je prije nekoliko nedelja prišao njegovom stolu i sjeo za njega. Zaboravio mu je bio prezime, pa se nađe u neugodnoj situaciji.

• Kako ste gospodine Kapić? Da li i danas žurite?
• Oprostite. Molim vas oprostite, ali ja sam....ja sam zaboravio..
• Hart. Dragutin Hart.
• Da, da. Izvinite. Danas takođe žurim.
• Ne sekirajte se. Ja sam naručio goveđu juhu, punjene paprike sa pireom, te miješanu salatu. Ako vam taj menu odgovara, vi prvi ručajte, a ja ću naručiti isto, pa ću pričekati.
• Vi radite u kao mesar, a nikad ne žurite s ručkom. Interesantno. Zaista interesantno.
• Ja nikad ne žurim gospodine Kapić. Moj posao je takav da nikad ne moram žuriti. Sve je organizirano kako treba. Tako je to kod nas privatnika.
• A povremeni državni posao? Ni tu ne žurite?
• Nikad gospon Kapić. Nikad. I na tom honorarnom poslu koji povremeno radim takođe je sve naštimano kao ura.

Taj dan je Husein ručao « ko čovjek », bez ikakve žurbe, a gospodin Hart tek dobi svoju goveđu juhu kad se on već spremao vratiti na posao u banku. Pozdraviše se. Tako poče njihovo kafansko poznanstvo. Doduše, to je poznanstvo bilo reducirano na svakodnevne susrete za ručkom u restauraciji „Pošta“. No, nakon nekoliko mjeseci, dogovoriše se da jedne nedelje odu na pivo i da odigraju nekoliko partija bilijara.

Vremenom su prešli i na “ti“. Nedelja je bila dan njihova druženja. Jednom su otišli i na Trebević, doduše samo do „Prvog šumara“. Ni jedan od njih nije se mogao pohvaliti dobrom fizičkom kondicijom. Zato su se dogovorili da češće idu na Trebević, a nekad i do Faletića, nadajući e da im trbuščići postati s vremenom sve manji.

Husein nije nikad postavljao gospodinu Hartu ni jedno pitanje više od onih najuobičajenijih, kurtoaznih, tipa „Kako ste? Je li sve u redu? Šta ćemo danas za ručak“?
Ni gospodin Hart nije bio radoznao, a pitanja su mu bila sasvim obična i vrlo rijetka. Prolazili su dani.

Negdje, sredinom februara 1925. godine Hart, reklo bi se tek usput, saopšti Huseinu da će morati na jedan kraći put. Kazao je da mu je bolesna rodica u Slavoniji. Neće ostati više od nekoliko dana. Husein je već bio navikao na povremene kratkotrajne odlaske svog poznanika, koji bi znao otići na nekoliko dana, a da o razlozima svojih odsustava ništa nije govorio. A i zašto bi? Ta oni su bili samo obični poznanici.

Nakon nekoliko dana, tačnije prvog marta 1925. godine, Hart se ponovo pojavi na ručku u restauraciji „Pošta“. Pozdravi se sa Huseinom, sjede, a onda otvori „Jutarnji list“. Izmijeniše nekoliko kurtoaznih fraza, a na Huseinovo pitanje kako je bolesna rodica, Hart odgovori da je prije dva dana umrla, te da se zbog toga zadržao duže nego što je bilo predviđeno.

• Primite moju sućut.
• Hvala vam gospon Kapić. Hvala vam. Zaista ste uviđavni.

Kako je Hart listao „Jutarnji list“, Husein, koji se dosađivao čekajući naručeni ručak, ovlaš pogledom preleti preko naslova štampanog krupnim crnim slovima. Pročita “Obješen Jovo Stojisavljević Čaruga”. U tom trenutku, konobar donese juhe. Dok su kusali i puhali u vrelu juhu, Husein upita Harta u kojem je mjestu živjela njegova pokojna rodica. Između dvije kašike vrele juhe, ovaj promrmlja : „U Osijeku.“ Husein ne izdrža i uzviknu: „Pa znate li da je upravo kad ste bili u Osijeku tamo obješen onaj razbojnik Čaruga, kojeg je policija godinama bezuspješno proganjala?“

Hart se prvo zakašlja, pa preko vrele juhe najnemarnije odvrati : “Stvarno pojma nemam. Takve stvari me ne zanimaju. Gospon Kapić, bolje je da promijenimo temu. No, kada ćemo nas dvojica u Faletiće ili na Trebević? Baš me je smrt ove moje drage rodice potresla. Duže šetnje će mi koristiti. Šta velite o slijedećoj nedelji?“

Husein nije imao ništa protiv. Prvi završi ručak, pa krenu nazad u banku. Do tamo mu je trebalo samo dvije, do tri minuta brzog hoda. U Kulovića ulici je uvijek bila gužva.

No, kao da se u njega uvukao neki crv. Nije znao šta mu je. Zaintrigirala ga je čudna indiferentnost gospodina Harta na pomen vješanja razbojnika čije su ime i sudbina bili poznati cijeloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, što je tih dana bila top-tema. Svi su pričali o razbojniku Čarugi, čak i s divljenjem i razumijevanjem. Čudna koincidencija da se gospodin Hart našao u Osijeku upravo u vrijeme izvršenja smrtne kazne nad Jovom Čarugom, a da o tome ništa ne zna. Ili ne želi pokazati da zna?

Na jednoj od usputnih trafika, Husein kupi „Jutarnji list“. Nije imao vremena da ga prelista jer je morao je na vrijeme biti na radnom mjestu. I zaista, opet je stigao knap, ali na vrijeme. Kad je otvorio vrata kancelarije, njegove kolege su ponovo lica punih neskrivenog razočarenja zaklopili poklopce svojih beamterskih džepnih satova.

Kao i obično, stigao je kući predveče. Pojeo je dvije kriške namazane bestiljem, te popio šolju vrelog mlijeka. Nije prakticirao obilne večere, jer nisu bile zdrave. Ugasio je svjetlo i skoro da je već bio utonuo u san kad se sjeti „Jutarnjeg lista“ koji mu je ostao u tašni. Ponovo upali svjetlo. Izvadi novine iz tašne i poče ih listati. Otvori onu stranicu sa viješću o vješanju Jove Stanisavljevića Čaruge. Žarulja je imala samo desetak svijeća. Slabo je vidio sitna slova. Gdje li je ostavio naočale? Pogledao je u laticu od nahtkasne. Nije ih bilo. Ustao je i otvorio obje latice na vitrini. Ni tamo ih nije bilo. Mogao je taj članak pročitati i sutradan ujutro, na dnevnom svjetlu, svakakoje rano ustajao, ali mu vrag nije dao mira. Ponovo ustade i pronađe naočale. Bile su u unutrašnjem džepu mantila. Stavi ih na nos i poče čitati.

“Na današnji je dan, 27.veljače, 1925. godine, u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku obješen Jovo Stanisavljević Čaruga. Egzekuciju je promatralo preko tri tisuće radoznalih građana. Posljednja osoba kojoj se obratio bio je krvnik Hart iz Sarajeva. Rekao je : « Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode. Čaruga putuje. »

Krvnik mu je stavio crnu kapuljaču na glavu, stegao omču oko vrata i jednim udarcem noge izbio stolicu na kojoj je stajao. Nakon toga je krvnik Hart skinuo bijele rukavice u kojim je radio svoj posao i bacio ih pod noge još zaljuljanog tijela koje se grčevito izvijalo. Pri tom je izgovorio svoju čuvenu rečenicu

-Ja nisam kriv za tvoju smrt.

Njegov pomoćnik Mauzner, takođe iz Sarajeva, uhvatio je tijelo Jove Čaruge za noge i držao ga nekoliko sekundi. Tijelo se konačno smirilo i ostalo visiti. Publika se šutke počela razilaziti.”

U tom momentu Husein osjeti neki drhtavicu koja se penjala od tabana prema stomaku, te uskoro pređe donji dio pidžame i krenu prema srcu i grkljanu. Nešto ga poče gušiti. Je li to moguće? Pa ja sam s tim krvolokom proveo preko godine i po dana. Koliko smo piva skupa popili i koliko partija bilijara odigrali ! Kako da mi ne kaže da je krvnik? Zašto je to krio? Zašto?

Husein sutradan ne ode na ručak u Poštu. Ni preksutra. Ni sljedećeg dana. Nikad više neću tamo, odluči Husein. Ručavao je kod Hadžibajrića ili u pajzlu zvanom „Gurman“, koji mu je bio tri minute od banke.

No, jednog dana, kad je izašao iz Hadžibajrićeve aščinice, naprosto se sudari sa Hartom koji je upravo prolazio tom stranom ulice. Kud' će, šta će, Husein pozdravi osjećajući da se sav zajapurio i oznojio od nelagode.
Hart se pravio kao da su se juče vidjeli. Zametnu teme o poslu u banci. Pitao je Huseina kako mu je na radnom mjestu i kako se uopšte osjeća.

Husein ne izdrža, i viknu :
-Gospodine Hart, stvarno me je razočaralo to što ste mi rekli da ste mesar, a niste mi ništa kazali o vašoj glavnoj profesiji koju, kako kažete, povremeno obavljate za državu. Mislim da to od vas nije bilo fer.“

Hart mu se zagleda u oči, pa reče:

-Gospon Kapić, dobro se sjećam da ste me pitali šta ja radim. Točno je da sam rekao da sam mesar. Nisam vam ništa slagao. No, ja dobro znam da sam vam tom prigodom kazao da povremeno radim neke poslove i za državu. O tom poslu vi niste dalje ništa pitali. Smatrao sam da nije bilo nikakve potrebe ići u detalje. Dragi moj gospon Kapić, mišljenja sam da uveliko griješite ako čovjeka cijenite samo prema njegovoj profesiji. Pa zaboga, ja sam majstor i u mesarstvu, a velemajstor u ovom drugom, takozvanom državnom poslu. Bar tako kažu ljudi koji se razmiju. Ni jedan od mojih brojnih „pacijanata“ nije se mučio više od nekoliko desetina sekunde. Zaboga, gospon Kapić, pa i taj posao neko mora raditi. Mislite da je meni taj posao drag. Nije baš jednostavno objesiti psa, a kamo li čovjeka, ma koliko da je kriv. Međutim, ja taj posao odradim, i tu noć mirno spavam. Moja savjest je potpuno mirna. Ja sam samo tehnički izršitelj smrtne kazne u prisustvu države i po odluci iste države koja je tu kaznu propisala, donijela i potpisala. Ja sam, znači, samo izvršni organ države. Poluga jednog mehanizma. Sve je jasno i potpuno legalno. Čisto tehnička stvar, zar ne, gospon Kapić? Na glavarinu ne mogu se požaliti, a ti državni honorari su oslobođeni plaćanja poreza.”

Husein je netrepćući zurio u to blago gospodsko lice. Izusti pristojno « zbogom » i krenu nazad na posao. Nekoliko riječi gospodina Harta natjera ga da se na trenutak zaustavi :

-Gospon Kapić, kada ćemo nas dvojica u Faletiće ili na Trebević? Meni su potrebne duge šetnje, a s vama su mi te šetnje veoma prijatne. Nedostaje mi druženje s vama. Kad se predomislite, dođite u restauraciju “Pošta”. Tamo sam svaki dan. A i uveli su neke novotarije u meniju. Imaju divne mišiće u kajmaku. Doviđenja gospon Kapić. Doviđenja.

Tu je noć Husein sanjao da u nekoj polumračnoj prostoriji stoji ispod omče. Ruku su mu vezane iza leđa, a noge, jedna uz drugu. Samo je jedna žučkasta žarulja bacala malo svjetlosti. Sat je muklo kucao. On nije vidio taj sat. Odjednom iz polutame izroni lice gospodina Harta. Navlačio je bijele rukavice. Primacao mu se. Potommu se unese u lice i tiho reče :

-Dobro jutro gospon Kapić. Uranili, zoru prevarili. Kako ste? Ne bojte se. Neće dugo trajati. Jako mi je žao što nismo još koji put otišli u Faletiće ili na Trebević. Nažalost, to je bila vaša odluka. Samo vaša. Molim da mi ništa ne zamjerite. Ja sam samo tehnički izvršitelj. Dio mehanizma. Nisam ja kriv što ste pokrali tolike milione iz banke. Za milione i nekako, ali zaklati svog nadređenog gospodina Radulovića, ma zaboga, to je nedopustivo. Niste to trebali učiniti. Niste. Dozvolite, molim lijepo….

Brzo mu navuče crnu kapuljaču na glavu i nabaci omču oko vrata. Husein više nije mogao da diše. Gušio se. Hart je omču stezao i okretao oko vrata, da je što bolje namjesti. Čvor treba da dođe iznad lijevog uha. Mrak, samo mrak. Ledeni znoj i još dublji mrak. Prije nego što se omča konačno zategnu, Husein vrisnu i skoči iz kreveta, pa na vrat na nos pobježe iz tog groznog sna. Istrča napolje. U Ciganluku je bio mrkli mrak. Vrati se u hodnik. Sav je bio « gola voda ». Pidžama se mogla cijediti od ledenog znoja. Slijepila se uz prsa, leđa i noge. Drhtavom rukom, Husein otvori pretinac na komodi. Izvadi nenačetu bocu s rakijom koja je tu dugo zaboravljena. Nekako uspije da naspe punu čašu. Sali je u grlo. Zubi su mu nekontrolisano cvokotali. Presvukao se.

Prozori su se tek po malo sivili od dolazećeg svitanja. Kiša je dobovala po simsu.


Spomenica Prve gimnazije
1929. godine na trotoaru buvljaka u Perthu


Već sedamnaest godina životarim u Perthu, Zapadna Australija. Taj grad ima oko milion i po stanovnika. U stvarnosti to je najusamljeniji, tačnije najizoliraniji grad na svijetu. Na primjer, do Adelaida, koji je najbliži, ima oko 2725 kilometara, do Alice Springsa 3630, do Melbourna 3430, do Canberre 3911, do Sydneya 4110, a do Brisbane čak 4385 kilometara. Sav dunjaluk je predaleko od ovog grada.

U Perthu imam bliske rodice, sa porodicama. Prijatelja malo. Mnogi su ostali samo u sjećanjima, a i tih je sve manje. Kako čovjek stari, počinje shvaćati da je bio u zabludi misleći u mladosti da ima mnogo prijatelja. One koje sam najviše pomagao i koji su, najzad, baš zahvaljujući meni, riješili svoje egzistencijalne i profesionalne probleme, odavno su me živa „sahranili“. Tješim se da bi možda bilo drukčije da živim u Evropi. Za mene, međutim, oni nisu mrtvi. Mnoge sam pokušavao dobiti na telefon, ostavljao im poruke, slao e-mailove, šta sve nisam radio, uzalud. I slijepom bi bilo jasno da se neće više nikad javiti. Predaleko sam.

Jedna mi je sarajevska doktorica, psihijatar, ponudila jednostavno objašnjenje. Kaže da je to normalna reakcija onih nekada minornih, a sada velikih, okićenih zvučnim titulama, zvanjima, magisterijima. Doktorica smatra da oni jednostavno izbjegavaju kontakt s osobom koja jedina zna ko su oni, u univerzitetskoj stvarnosti, bili ranije.

Kad je lijepo vrijeme prošetam do nekog većeg „buvljaka“ gdje se prodaje sve i svašta. Tu vrije od ljudi. Niko, u stvari, na „buvljak“ i ne ide radi unosne trgovine, već radi šetnje, da popije kafu ili sok. Ako usput vidi nešto interesantno, za što pomisli da mu treba, on to i kupi. Kasnije uvidi da mu je to sasvim nepotrebno, i baci u kantu za smeće. Mene u tim prilikama jedino zanimaju knjige. Prije dvije godine, našao sam, za mene izuzetnu knjigu Williama Shirera, „Uspon i pad Trećeg rajha“ koja ima 1245 strana. Dobio sam je za pedeset centi. Da sam se cjenkao dobio bih je možda i za dvadeset, ali ja sam platio koliko je prodavač tražio.

Prije šest, sedam mjeseci, ove godine, kod istog prodavača, opet sam kopao po gomilama knjiga, pobacanim po asfaltu velikog parkinga gdje se održava buvljak u Belmontu. Ovaj put, nisam našao ništa naročito. Naoblačilo se, samo što nije počela kiša. Već sam htio odustati i otići, kad negdje sa strane, na dnu te velike hrpe, ugledah kako viri hrpica požutjelog papira, bez korica. Na naslovnoj strani bilo je naznačeno „Državna štamparija Sarajevo 1929. godina.“

Protrljao sam oči i oprezno izvukao tu ohabanu knjižicu ispod gomile debelih knjiga. Radilo se o Spomenici Prve gimnazije u Sarajevu koja je izdana prilikom proslave te davne 50-godišnjice najstarije i najpoznatije škole u Sarajevu. Evo me preko 15.000 kilometara daleko od Sarajeva, čućim i u rukama držim knjižicu koju je rijetko ko imao, osim vjerovatno arhiv Prve gimnazije, ili možda Historijski. Ne vjerujem da je ima i Nacionalna biblioteka jer su njeno blago spalili četnici sa okolnih brda.

Odvezao sam se do prve otvorene kafane, naručio čašu Guinness-a, izvadio kesu sa „White Ox“ duhanom, zamotao odmah tri debele cigare i počeo nježno prelistavati staricu-knjižicu, duboko udišuči ljuti duhanski dim. Nigdje ništa nije bilo podvučeno. Nema nikakvog imena, nikakve posvete, nikakva rukom pisanog znaka.

Naslovnica je štampana latinicom, dok je ostali tekst, do dvadeset i četvrte na strane, na ćirilici. Od te, do šezdeset i šeste strane, tekst je ponovo na latinici, a popis učenika, na kraju knjige, štampan je ćirilicom. Vidi se da su urednici spomenice nastojali da izbalansiraju latinicu i ćirilicu, odnosno upotrebu srpskog i hrvatskog jezika.

Mnogo puta sam se pitao, posebno prije nego što me san ovlada, otkud ta mala knjižica ovdje u Perthu, i uopšte u Australiji? Kako li se tu našla? Ko je i kada došao u ovu nedođiju i ponio je sa sobom, da bi „starica“, nakon mnogo godina, tužno završila na trotoaru „buvljaka“ u Belmontu? Šta li je s vlasnikom ove rijetke knjižice ? Držim je u rukama i postavljam sebi isto pitanje, ali odgovora nemam, i vjerovatno ga nikad neću imati.

Da bi se razriješila ova enigma, trebalo bi krenuti od popisa učenika i po imigracionim arhivama, provjeravati svako ime, a njih je na stotine, na hiljade. Neka uradi to neko mlađi, ko ima više vremena od mene. Sumnajm, ipak, da će se takav naći, i najvjerovatnije će tajna Spomenice Prve gimnazije u Sarajevu što se igrom slučaja našla u Perthu, ostati zauvijek tajna