Zlatko Topčić

TRI MALE PRIČE

         

O autoru

Zlatko Topčić je rođen 30.04.1955.g. u Sarajevu, gdje je završio gimnaziju i Pravni fakultet. Od 1993. do 2001. g. obavljao funkciju generalnog sekretara Društva pisaca BiH, potom, do 2011, bio je direktor i umjetnički rukovodilac Kamernog teatra 55, a zatim i direktor Televizije Sarajevo. Danas je direktor Biblioteka grada Sarajevo. Objavio je niz knjiga, autor je scenarija za igrane filmove «REMAKE»(2003.) i «OSTAVLJENI» (2010.). Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski, turski, češki, poljski, bugarski, talijanski, makedonski, švedski i slovenski jezik. Dobitnik mnogih nagrada. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. Centra BiH.


JOHN & LORETT

Zvala se Lorett, iako takvim djevojčurama nikad ne saznaš pravo ime. Ličila je pomalo na sušenog bakalara, s viškom kože na licu i vratu, i, sve u svemu, bilo je sasvim neprilično njenom izgledu i njenim godinama da se tako nezgrapno ponaša. Bila je, na nesreću, marljiva. Ulagala je previše energije u nešto što mora ići lako da bi bilo lijepo; kao da je dodatnim naporom htjela da prevlada tu provaliju što je stajala između nje i drugih djevojaka koje su naizmjenice obigravale oko falusnog simbola.
Zapravo, bilo je odmah vidljivo da ta cura ne pripada tu, nego samo oponaša druge djevojke.
Svejedno - došao sam ovdje pred počinak popiti još jedno piće. Ipak, možda sam trebao ostati u kafeu na Tromostovlju i slušati crvenekosu djevojku s glasom Janis Joplin koja je pjevala je blues. Ne znam zašto me blues podsjeća na bosanske sevdalinke, na stari kraj.

Kada je sam u tuđem gradu čovjek se skloni u neki ćošak i gleda kako živototkucava pored njega. Pije svoje piće, zadovoljan što je bezimen i nepostojeći, i to ga opušta. Ništa ga ne obavezuje dabude na oprezu, čak ni to sto je izabrao jeftin hotel u kvartu u predgrađu. Uživa u svojim koracima po površini, u aljkavosti trenutka kojem ne pripada. Bilo je to mjesto na lošem glasu, na kojem se okupljaju svakojaki probisvijeti,i te guskice.
Idući ravno jednim krakom ka tom hotelu, bilo kojim, svakako ćete stići pravo pred Lorett. Svi putevi vode k njoj.

Lorett ima pogled ajkule, hladan, bezizražajan, i ima njuh koji je sigurno vodi prema najlakšoj žrtvi. Prepoznala me je odmah i prišla kao da smo imali sastanak. Otpila je ne trepnuvši gutljaj moga piva od germe, a to nije uvijek i najbolji način da se sa mnom uspostavi kontakt ni poberu simpatije.
- Zemljak, - rekla je kao da čita sa moga čela. - Zemljak, ja sam ovdje također sama kao pas.
- Neka onda ostane tako kako jest, - rekao sam.
- Gadim ti se...- upitala je i onda, nakon što je pozvala konobara, dodala: -I tebi se, dakle, gadim...I sebi se samoj gadim...
Tek tada sam je pogledao stvarno. Sve je na njoj samo oponašalo nešto drugo, ništa nije bilo ono što jest. Sva je sačinjena od namjere i svaka njena namjera izaziva samo sažaljenje.
- Hladno ti je, - rekoh bez ironije.
-Zar se toliko vidi? Svejedno, ja sam toliko bolja od svih njih, samo kada dobijem šansu. Kada dobijem šansu, ja je zgrabim. Ali, treba dobiti šansu.
Konobar je donio pivo od germe za mene i viski za Lorett.
- Zovem se Lorett, - rekla je i prkosno pogledala konobara.
- Šansa nikad ne dolazi sama, nego je treba povući za rukav, - rekao sam.
- Gledaj, - uzviknula je veselo, - zarnije to čudno: ti ovim pićem plaćaš ovaj razgovor sa mnom, iako ja trebam tebe više nego ti mene. Znaš, čovjek lako dođe na ulicu...
- Zar je ovo nešto drugo? - začudih se.- Zar već nisi na ulici, Lorett?
- Uvijek ima gore.
Morao sam se složiti s njenim iskustvom, jer ono što znam o životu svjedočida ni¬kad ne znamo gdje je samo dno. Ipak, zašto je mislila da može polagati pravo na moje razumijevanje?! Ta djevojčura je sebi previše uobražavala!
-Mogu li računati na tvoju pomoć? Zemljače?! - upitala je. - Žalosno je kada jedna žena, kakva sam bila, padne ovako nisko da mora moliti za ljubav... , ali ako ni danas ne budem ni s kim, sutra neću sasvim sigurno. Da li me razumiješ, zemljače? Ili ti se stvarno t o l i k o gadim?
- Jos je gore od toga. - rekoh.
Zatim je, poput revnosnog činovnika, otišla na podij, jer je bilo vrijeme za njenu tačku. Ponovo se pretjerano trudila da ugodi publici: svaka je pretjeranost uistinu loša. Uvijala je kukovima, unosila dupe publici u lice, palacala jezikom poput kobre... Postoje različiti ukusi, ali se ljudi ipak u ponečem slažu. Pijani momci su odmahivali. Kod njih zacijelo nije imala velike šanse. Ubrzala je pokrete, kao da želi što prije doći u ovaj mrak do mene, kao da sam joj ja, ovakav, ovdje, jedini njen. Dođavola, došla je usred plesa i poljubila me. To su svi mogli vidjeti pod snopom svjetlosti koji je pratio njenu figuru. Odjednom sam, i bez svoje volje, postao umiješan. Želio sam samo na miru popiti svoje piće i otići rano u krevet. Takav je bio moj plan. Popiti piće, nazvati Sarajevo, upitati za život i za smrt, i leći rano u krevet, sam. Sutra imam promociju romana, i moram biti čist. Zatim je došla Lorett sa svojom nesrećom.
- Ne pitaš me kako se zovem?
- Već si mi se ljubazno predstavila, Lorett. Zar se ne sjećaš?
- Rugaš mi se, - rekla je. - Ti si iz Sarajeva? Vidi ti se u očima da si iz Sarajeva.
Bilo je gadno, zar nije?
- Gadno, - složih se.
- Znam.
- Ne znaš, - rekoh, kao da branim nešto što je samo moje.
- Ima li tome kraja?
- Nema, - rekoh.
- Tako sam umorna. Hajdemo gore u sobu. Sve će biti dobro, samo ako mi daš šansu.
Pio sam već svoje peto pivo od germe i nisam bio sasvim svoj. Osim toga, sutra sam imao obeveze do kojih mi je stalo i zbog kojih moram biti čist. Pivo brzo uđe čovjeku u krv.
- A meni... ko je meni ikad dao šansu… Lorett?
Lorett nevino slegnu ramenima. Ona zaista nije bila kriva zato što meni nikad niko nije pružio pravu šansu. Bilo je nepravedno da joj prigovaram zbog svojih frustracija. U svakom slučaju, nije trebala ispaštati zbog njih.
- Ovdje sam već petu godinu kako čekam svoju šansu. Isprva nije bilo loše - rekla je.

Lorett svakako nije mogla znati moj otpor spram patetičnih ispovijedi, ali joj nisam rekao ništa iako je, ako je pame¬tna, sve mogla vidjeti na meni. Ali, nije bila pametna, i nastavila je pričati o svojoj nesreći. Postoje zaista ljudi kojima sve moraš nacrtati.
- Šuti, - rekao sam i prvi put joj položio ruku na rame, kao prijatelju. - Ako ne budeš puno pričala možda još i dobiješ svoju šansu za još jedan dan, Lorett.
- Mogu li reći jos samo ovo i ovo, - upita djetinjasto i pokaza dva prsta.
- Možeš, ali neka svakako bude samo "ovo i ovo"! - rekoh.
- Naruči jos jednu turu, jer predugo pričamo žedni pa će lju¬di pomisliti da ti se ne sviđam.
- Dobro...a zatim? - kucnuh je po drugom, srednjem prstu.
- A zatim...kako ti je, zemljače,južnjače… ime?
- Zovem se John, - rekoh. - Zovi me John, Lorett. Hajdemo u sobu, Lorett, ne mogu ti odoljeti, mila.
Ustala je prva. Njeno dupe, uokvireno halkama i lancima, gegalo se ispred mene i ličilo je na dvije velike tikve. Pljesnuo sam je po celulitu a ona me je pogledala sa zahvalnošću.

- Johne, znaš...- šapnula je, ovlaživši mi jezikom uho, - ti si jedan...pravi...zemljak...
Soba je ugađala svim predrasudama; ta crvena soba sa teškim zastorima od brokata.
- Učiniću sve što ti padne na pamet, Johne, - reče Lorett mazno i zatrepta kapcima koji su ličili na šišmiša. - Biću ti poslušna kao pas što može biti. Učiniću sve da ne zažališ.
Legao sam u odijelu i vrhovima prstiju zbacio cipele. Lorett se marljivo svlačila.
- Hoćeš li da znaš moje pravo ime... Johne? Ti ćeš biti prvi čovjek kojem ću reći svoje pravo ime. Možda je moj brat jučer, tamo, ubio tvoju sestru, ili je tvoj brat ubio moju sestru. Johne? Hoćeš li da budeš čovjek koji zna moje pravo ime. Možda smo sasvim suprotni.
Okrenuo sam se na drugu stranu.
- Obećala si, ako ti dam šansu za još jedan dan, da nećeš više progovoriti ni riječ. Onda, spavaj, Lorett. Laku noć, Lorett. Sutra nas čeka novi dan, a svaki je još jedna šansa.
Ležai smo bez riječi, dodirujući se samo leđima. Sami, daleko, daleki. Ja i ona. John & Lorett.


GARIB

Kapetan je stajao pred njim; visok, previsok i prav, lica pomno izvajanog u bronci, lica u kojem se nisu iskazivale slabosti osjećanja. Ličio mu je malo na Budu, malo na činovnika kojem su navike premazale lice ravnodušnošću. Čovjek mali, sasvim mali i nikakav, objašnjavao je da je njegov sin još manji od njega, zapravo skroz - naskroz nikakav, nesreća jedna nesposobna za život, koja nije u stanju pogoditi ni apoteku ni lijek, a kamoli…neprijatelja. Nije on za rat. Nije rat za njega.

Kapetan zastade i pokaza običnu slabost priličnu smrtniku, što je malog čovjeka moglo i obradovati, jer mu ga je nakratko učinilo bližim.

-Htio sam zapravo reći da je on toliko neprecizan vojnik da je pravi luksuz davati tu rijetku i poneku pušku u ruke nekom ko je toliko neprecizan da ne bi bio u stanju pogoditi ovaj sto s onih vrata. Takav je to težak slučaj, pukovniče, -objasni čovjek. Mali.

Kapetan navuče brončanu masku: mogao je to učiniti opet, bez opasnosti da izgleda čudno ili smiješno, jer čovjek koji mu se obraćao molio je milost i poštedu za svog jedinca, i zato je bio mali i jadan.

Ocu je rat do sada ličio mu je na činovničku obavezu, na ratovanje od sedam do tri, s pauzom za doručak. Sin je odlazio u rov ujutro i vraćao se navečer, umoran i blatnjav, ali sit i živ. Bog je blagim pogledom gledao njegovog sina, i s pažnjom slušao njegove molitve. Sada ih je već izgovarao mehanički, kao naizust naučen pjesmurak, uzgredno, uz cijepanje drva ili pečenje kruha, uz presipanje vode iz šerpe u lonac, onako kako je on presipao riječi sa usana u nebo, mimo srca. Osluškivao je pucnjeve koji su dolazili iz pravca doline, odlagao posao i podupirao leđa, sad uspravljen, kao da ga neko podsjeća na pravi smisao molitvi koje je šaptao. Svaki taj pucanj je upozoravao na postojanje metka koji mu je mogao uzeti sina i tada bi se opet sjetio Boga. Bio je vjernik, ali ipak mu se činilo prenapornim biti mu posvećen baš u svakom trenutku disanja. Bog je zahtjevan prema njemu, sve traži ali škrto uzvraća, stavlja ga u preteška iskušenja koja mu liče na nepravdu, ali - hvala Njemu - svi su još živi i to čudo se može objasniti samo Njegovom blagošću, o čemu nema dvojbe.

Čovjek je stoka, gora od vola, nauči na am i muku, učini mu se ponekad zasluženom kaznom ili prirodnim stanjem, sa sudbinom se pomiri, tješi se tuđim nesrećama,većim od njegovih, puno većim, i shvati da ovaj je život samo prolazno stanje do nečeg višeg koje se zaslužuje danas. Rat mu je prešao u naviku, kao porok, i kao da zapravo oduvijek traje. Više se nije sjećao mira, kao da je on bio u prošlom životu, nekad, davno, haj-haj, ne zna više ni kako izgleda... Malom čovjeku treba malo:zadovoljan je kada diše,kada utrobu zabavi nekim zalogajem i dušu prevari nekim zagrljajem. Toliko mu je sasvim dosta da ispraća svoje dane,one što su njemu došli. Vremenom, izgubi volju da išta učini drukčijim i robuje naučenim pokretima: vraća se uvijek istim putem, svaki događaj opisuje istim riječima a dane ispunjava pouzdanim navikama. Sina smatra svojom sjenom, isti su i zato ga smatra manje vrijednim od drugih. Uistinu, njegov jedinac mu je bio sličan, i s radošću prepoznavao sebe u svom sinu, podsticao je oponašanja svojih mana i poroka, utoliko sigurniji da je to zapravo zaista drugi on. Mali je odvajkada bio bolešljiv, osjetljiv poput puža, žedan varljive zaštite oklopa. Ali, ne odveć opasno: dječije bolesti, prehlade, proljevi, neuhranjenost, reljef rebara… ali ništa kao stvarni, duboki i očigledni, spasonosni hendikep ni zločudna boljka koja bi sada značila život.

Vojni ljekar je već na prvi pogled stručno zaključio da je riječ o zdravom branitelju domovine. Koliko gorih ima, i još više boljih kojih više nema jer Bog nije, kao njemu, uslišio molbe očeva i majki. Dao im ih pa im ih uzeo, kao svoje, kao nešto što im je posudio.

Mali je najprije uspješno oponašao padavicu, zatim imbecilnost, najposlije i ludilo, pažljivo po simptomima vrhunskih Cooperovih udžbenika... ali, govorili su mu ljekari i vojnici, da “pucati iz puške u magloviti cilj nije nipošto intelektualnio previše zahtjevan posao i to može skoro svako od onih koji ima glavu i po par nogu i ruku. Može to čak i njegov sin, takav kakav je, nikakav, jer ispunjava sva tri uslova.

Tako će, kažu, vratiti dug Majci Domovini. Dug? Pa on nije imao ništa, samo oduvijek čemer i jad, i nipošto nikom, osim Bogu, dužan bio nije. Tu gospođu nije znao, ni ona njega.

Zar je toliko majka sama pa njega treba?!

Majka? Majka je njegova umrla davno i sjete joj se imena još samo u onim prilikama kada treba opisati neku mršavicu. Dok je mutan dug trebao vraćati činovničkim stražama, tristo metara od kuće, dok se habala patetika ispraćaja i dočeka ratnika, to još moglo podnositi, ali, otkud sada odjednom majka od sina traži da ide dva mjeseca daleko od kuće, negdje, tajna je gdje, ali zašto da ide, to nije tajna, a to onda već liči na pravi rat.

To je onda profesionalni rat-krupna stavka! Neka svako brani svoju kuću onako kako on brani svoju. Ovako malu kuću može odbraniti on sam, ovako mali, i baš su jedno drugom našli mjeru: mala kuća treba malog branioca, velika velikog, a njegovu muku niko bolje od njega braniti neće, jer će se nekome učiniti taj trud izlišnim a rizik nesrazmjernim.

- Ovo je nova faza rata, prijelaz od defanzivnog, odbrambenog, ka ofanzivnom, oslobodilačkom,- objasni kapetan, bez potrebe da otvara usta -a za tako nešto potrebne su mobilne jedinice a ne domobranske. Razumijete? Ne razumijete?

Pa, ako ćemo pravo, i nije ga razumio. Nije mogao, i nije htio. Brončani je govorio o strateškim odlukama, o korpusima i specijalnim jedinicama, o posebnim namjenama, o domovini jedinstvenoj, cjelovitoj, suverenoj i sekularnoj, a on samo o svom jadnom,jedinom sinu. Pri tome, nije mnogo lagao, možda tek malkice, pretjerano hvaleći njegove mane.

- Njegovo srce lupa kao stara kanta, kao nezategnut doboš. Očima nagađa tek toliko da može razlikovati dan od noći. Ima snage kao pile. Osim toga, ne kontroliše pražnjenje bešike. Ni debelog crijeva. A to nije zgodno za nekog ko kani biti oštar pas.

Jedino što je vojnički na njemu jeste da žestoko prdi, liči to na nevrijeme, ta potmula tutnjava, ali i tu je u pitanju samo grah-trešnjo, ne ništa baš njegovo. Zubi - groblje.

Harmonika! Svaki nagnut, a između dvojice razmak za trećeg kojeg nema. Govori malo, a i to što kaže bilo bi bolje da prešuti. Laže čim zine. Nizašta nije. Od njega niko nikad nikakve nije fajde video, od zijančera samo šteta. Međutim, patriota je, sve bi za domovinu dao, ali to sve kada se skupi, jedna je velika nula. Njegovo s v e manje je od nečijeg n i š t a. Zovu ga Garib, ali mu to nije ime. Ja mu ga nisam dao, nije ni mater, to je jedino sam sobom zaslužio. Takva je to pojava. Takav je to, dakle, pukovniče, slučaj. Sin mi je ali to moram reći, ali da mi je lako zbog toga - nije mi lako!!!

- Šta onda da radimo? - upita kapetan. -Treba nam svaki čovjek. Domovina treba svakog čovjeka. Svaki čovjek joj je važan. Osim toga, svaki čovjek ima oca, ili ga je imao. Svaki otac ima suze, guste, guste kao med, ili ih je imao. Za domovinu su najbolja siročad, ona su najbezbolnija, ali ih nikad dosta. Rat je ažbaha velikih usta i pivskog stomaka. I sirotinja je dobra, s njom se najmanje gubi. Šta da radimo?! Neka onda ipak dođe sutra.

Otac se vraćao kući, povijen u leđima kao da po putu traži petobanku. Sin ga je čekao na kućnim vratima, ali je još izdaleka znao prepoznati da donosi dobre vijesti. Loše bi opisao psovkama, a dobre je ukrašavao osmijehom i pjesmom. Poznaje ga bolje nego samog sebe, ukoliko već nisu postali isto. Njegov otac zna odakle dopire dobro a odakle zlo, i zna kako ih razlikovati - što nije malo u ratu, ni inače. Ako otac kaže da je nešto za njega dobro, onda to tako jeste i to je za njega sigurno dobro. Njegov otac ima instikt poput miša i on predosjeća nesreću još iza ćoška. Raširi vlažne nozdrve, onjuši lijevo-desno, naćuli uši, gore-dolje, i -zna. Zna odakle dopire dobro a odakle zlo. Ima veoma izoštren instikt i u njega se više pouzda nego u pamet. Zato je sin oponašao oca.

-Hoće li me boljeti?-upita sin. Imao je okrugle i tužne oči, poput ovna.

-Ne znam hoće li boljeti,- odgovori otac. -Nikad još nikom nisam lomio potkoljenicu, niti je bilo potrebe da je neko lomi meni. Takva su bila vremena.

Sin je prislonio potkoljenicu uz zid kao hipotenuzu nad katetama. Otac je uvijek u pravu. Sin nikada ne treba sumnjati da je otac u pravu.

-Molim Mu se,- reče otac a zatim pogleda kroz prozor, u daljinu, kao da jasno vidi neku sliku. A tamo, u daljini, u tišini praskozorja, s prvim pijetlovima, i još prije njih, odlazili su, šapćući, vojnici poredani u kolonu kao vrapci na žici.

Sin ne reče ni riječ, samo mu se čelo orosi kao flaša hladnog piva. Kao zrela lubenica, kada je dotakneš vrhom noža. Takav je to zvuk. Jedan; Pa drugi. Kao treščica kojom se potpaljuje jutarnja vatra. Kao prepečen hljeb koji se mrvi u gladnim ustima.


HASANAGINICA

Otkako je majka, još je više postala žena. U stidu mraka, u zaklonu njegove povjerljivosti, oslobodila se. Obla, mehka, s baršunom na svakom mjestu gdje njegovi prsti otvore oči.

Gola je samo tamo gdje ju je posebno obdario Bog; ništa preko toga - to se dodiruju samo njihove različitosti. Grudi su joj mliječne poput nezrele smokve. Svladala je stid i taj osjećaj nosi iz ove noći kao pobjedu. Noćas je pila njegovu snagu, jako, glasno, nesputana obzirima, nego onako kako joj taj tren dode. Kaže "jače" i "još" i "boli" i "neka boli".

Do jučer nije bila žena, nego samo majka. Tek sada je svoja. Diše punim plućima.

Sve u njoj drhti, jedro, žedno. Nije haram biti s mužem, čovjek joj je i žena mu je. Muž joj prilazi na dozvoljen način, iako ima i drugih načina. Sada su skladan par. Jabuka i kruška.

Otkako je majka, još je više postala žena i još je više postala dijete. Sada osim svoje majke ima još jednu koju mora tako zvati. Teško joj je prevaliti preko usta onoj koja je nije rodila: "Evo, majko", ili: "Eno, majko". Ali, mora, takav je adet, u njegovu je kuću došla, pa ako hoće njega, mora i sve njegovo. Uz muža, dobila je i još jednog babu. Adet je takav, i o tome zbora nema. Sada je i majka, i žena, i dijete, i sve to odjednom više nego do jučer.

Zagrize mu usnu i pije mu krv. On zatim uzdahne "aaa-aah", jekne iz kosti, do boli. Zatim se smiri. Klone. Bez nježnosti i bez dodira. Prevali se na drugu stranu. Ne želi je više. Svaki novi dodir učini mu se prekobrojnim. On razmišlja o jednostavnim stvarima: evo, sabah je, prvi horoz zagrijava grlo poput tenora, a u štali su vimena nabrekla... U daljini, tramvaj pravi veselo prvi krug... Ovo nije ni selo ni grad... Koze su dobre jer ne traže mnogo, sve vraćaju stostruko, s ljubaznošću zahvalnog dužnika. Ljeti je dan dug, a zimi je duga noć, i valja prevariti jutro, ustati još za mraka, ljubiti još za mraka, sve učiniti dok je još mrak i ništa ne raditi na uštrb dana. Još je vrela. Ona bi da nikada ne svane, da do sljedeće noći traje ova noć. Voli njegovu grubost, sirovost njegovog znoja, njegove očnjake na koži, njegovu kosmatost vuka. Kada mu je plijen - to najviše voli. Njegovim čeljustima ponudi svoj bijeli vrat a on ga gricka sitno, s pažnjom kojom mačka prenosi mačiće s jednog na drugo mjesto. Voli kada on hrče poput krmka. Kao vuk joj, priđe, ljut ; bude joj toplo. Obgrli ga nogama i pete mu zabije u bedra, kao da hoće da ga zakuje za dno sebe. Budu jedno vrijeme zaista jedno i isto, ali tako što ga ona sasvim pojede. Nema harama u tome što se vole čovjek i žena, na dozvoljen način. Samo se nalaže da se poslije vodom sapere tijelo, i kosa, i tako sve što je loše u tome, otiče s vodom u zemlju.

Jutrom, voda je hladi. Rasplete kosu i pere se tiho, dok se sabah vere uz prozor i crta po zidu siluete. On spava. Diše tiho, poput dojenčeta, a ono se javlja glasom mačke. Sjeti se, tako, da je i žena i majka. Polijeva se nježno u lavoru i voda sipi po njenoj kosi nježno kao proljetna kiša.

Zimi su jutra hladna. Peć tinja. Treperi. Njena kosa je duga kao zimska noć i češalj se, kao san, zapliće u sebi. Zamota kosu u klupko i suši je pod peškirom. Legne. Izbjegava pokrete. Gleda u plafon na kojem titra plamen. Još je vrela, i mokra. Opet je čista i sve što ne valja, i grijeh je, oteklo je u zemlju. Bog voli kada se ljudi vole. Čovjek i žena. Jabuka i kruška. Hladno je. Snijeg se slijeva niz krovove. Horoz je pročistio grlo i sada lijepo zove na ustajanje. U avliji čuje babine korake. Vuče teške noge, daske pod njim škripe kao bračni krevet. Odlazi u klozet; sve radi glasno, gazdinski, jer on je svoj na svome. Ritual navika. Povlači vodu. Ona ušima vidi svaki njegov pokret. Nakašlje se babo. Grguće, ispira dimnjak. Sada ce zaškripati vrata. On će jeknuti od kostobolje; to mu se suhe kosti, kao tresčice, taru. Život mu se odvija po navici: on je po navici još živ, kao što će iz navike, kada umre, dugo i uporno biti mrtav. Svako jutro bude tako. Zaškripala su vrata, jeknuo je. Odjednom, zrak joj donese njeno ime. Zove je. Jutros je zove. Prije je nije zvao. Babo otvara vrata bez kucanja, ulazi u njihov svijet kao da hoda po svojoj kući. Kaže joj: "Hajde, mlada, sabah zora, trebaš sa mnom do Brdakčija". Zatim je izišao, ne čekajući odgovor. Zašto bi čekao odgovor koji zna. Njegov poziv je naredba, njena krotkost adet. Ustala je tuđom rukom nošena - i onda se sjeti da joj je kosa mokra i da je napolju ciča zima. Na staklu mliječ crta pravilne oblike. Jutros će i kurjak potražiti dom. "Ideš li, mlada!", čuje opet babin glas. U njemu nije ni pitanje, ni poziv, nego samo prijekor. To je glas drugog babe. Onog pravog se ni ne sjeća, toliko je preselio davno. Zastane, kao da razmišlja, ali ne misli, ne može da misli, ne zna - to je misao lovačkog psa koji izvršava naredbe iz dubine svoje duše. Htjede mu reći: "Babo, prala sam jutros kosu, ne mogu s tobom, jer kosa mi je mokra a zima je. " Htjede to reći, ali ne reče jer su joj usta bila suha a usne stisnute kao pest. Upitao bi je, zna: "A što si je zorom prala", ona ne bi odgovorila a on bi znao odgovor. Ponovo osjeti stid, onaj što ga je jutros bila u mraku pobijedila, ali dan je njegovo vrijeme, i sada se vraća. Babo je zalupio vratima. Opet je pročistio grlo i u snijeg izbacio kuglu od dima i tutkala. Nije je čekao i trebaće ga sustići uz Bjelave. Svaki tren čekanja otiče na njenu štetu. Skinula je peškir kao da skida krunu, pregrnula kaput i zamotala se mahramom. Izašla je na stud. Išla je za njegovim koracima: to su pouzdani putevi tlapnje i navika. Para joj je izlazila iz nosa poput pušačkog dima. Kosa se, mokra, zategnu, oštra. Babo je zamicao iza ćoška, pipkajući ispred sebe kao da gazi po žravici. To je, u stvari, ogledalo, zato ide tako pognut - da bolje vidi svoje lice. Htjela je doviknuti: "Babo, nisam smjela izać’ s mokrom kosom na zimu" i "Glavom ću ovo platiti, babo. " Ali, nije rekla ništa. Samo je, sitnim koracima, žurno išla prema gore.