O autoru:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo 110 knjiga i 17 drama sa slovenačkog. Dosad je objavljeno 70 prevoda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
Ove godine, Josip Osti je proslavio svoj sedamdeseti rođendan, pa ovaj broj Sehare posvećujem svom prijatelju, vjernom saradniku, izuzetnom pjesniku, autoru brojnih knjiga, pa i ovog divnog, toplog romana „Učitelj ljubavi“. O Josipu Ostiju mnogo više možete čitati u rubrici Događaj. Želimo mu još mnogo ovako lijepih knjiga.
UČITELJ LJUBAV
(odlomak)
….
ANGORSKI ZEC
Nadimak Pepi nadjenuli su mi obiteljski prijatelji, Česi, koji su mi poklonili i prvu životinju - maleckog sivog angorskog zeca.
Iz tog vremena, mada sam imao manje od pet godina, sjećam se svakog i najsitnijeg detalja. Sve što sam tada vidio, čuo, pa i sanjao, mogao bih ne samo tačno opisati, nego i nacrtati. I baku, i mamu, i tatu, i tetku, i ujaka... Sve. Ama baš sve! I to vjernije nego što su prikazani na zelenkastim i smećkastim, odavno već požutjelim fotografijama iz tih godina. Na njihovoj poleđini bio je otisnut ljubičast štambilj: Foto Lisac, Sarajevo. Da i ne pominjem one na kojima su im, naknadno, narumenjeni usne i obrazi, a oči obojene vodnjikavoplavo, mada svi u obitelji, i sa mamine i sa tatine strane, imamo u proljeće zelene, u ljeto zlatnožute, a u jesen smeđe, kestenjaste oči.
Kao sad vidim kako sja ukosnica u bakinoj punđi na slici obješenoj iznad njenog kreveta. S blagim smiješkom koji joj lebdi na usnama, stoji između muža i najstarijeg sina, između mog djeda i ujaka, koje poznajem samo po toj slici i pričanju. Nestali su u ratu, prije mog rođenja. Nikada se nisu vratili. I nitko od nas nikada nije saznao šta je bilo s njima. A za mene su bili prisutniji od mnogih koji su dolazili i prolazili kroz našu kuću. Pogotovo od onih koje sam poznavao, a kojih više nema. Za koje sam znao da su umrli.
Vidim, kroz kuhinjski prozor našeg podrumskog stana, svijetlozelenkastu paučinastomrežastu poleđinu listova dijela krošnje procvjetalog kestena, koja baca tešku hladnu sjenku. Izblijedjele krupne crvene latice maka na mušemi, kojom je bio prekriven stol i izvezeni stolnjak iz bakinog miraza, a koja je skidana samo u vrijeme praznika ili kada su dolazili gosti. Jedva razaznatljivu ornamentiku mustre molerskog valjka. Vjenčiće sitnih plavih potočnica po rubovima tanjura od češkog porculana... Danonoćna pomjeranja, prelamanja i izobličavanja sjenki ukućana po zidovima našeg mračnog i memljivog stana pretrpanog starim namještajem. Svjetlucava zrnca prašine koja su lebdjela, dizala se i spuštala, obrtala se i sudarala u tankom zračku sunčevog svjetla koji se, poput zlatnog koplja, probijao između lepezastih listova kestena, koso padao kroz otškrinut prozor i zabadao u daščani pod, obasjavajući rasušeni i ispucali veliki frž, koji je baka nastojala skriti stalnim češljanjem resa na izlizanom perzijskom ćilimu. Pri tom je odslik bijelih labudova, koji su, na maminim rukama isheklanim zavjesama, plovili po nevidljivoj vodi, na izribanim i užućenim podnim daskama, bio crn. Osjećam mirise koji su dopirali iz veš-kuhinje, hladni dašak iz podruma prepunog cjepanica, uglja i štakora i zadah iz kokošinjca gospođe Vasilije, visoke, mršave i sjedokose vlasnice zgrade u kojoj smo stanovali, i miješali se s mirisima jela koja je baka spravljala na svom tiš-šporetu...
Opisima prizvanoga iz toga doba ne bi bilo kraja. Ljudski vijek, i da je mnogo duži, bio bi prekratak da se opiše samo naš tadašnji kuhinjski kredenac. Onaj koji je ujak svake godine, pred Božić, iznova bojio bijelom masnom farbom. Iz kojeg je, tada, u vrijeme velikog spremanja, vađeno sve, od vangle do kavene žličice. Tog dana smo se svi, od jutra do mraka, bavili samo tim kredencom. S njega su skidane sve tegle i teglice s kiselinom i slatkom. Sasušene naranče i dunje. Raskriljivana su sva njegova vrata i vratašca. Sve ladice istresane na, po podu, razastrte stare novine. Cijeli dan smo preskakali šerpe, lonce, zdjele, tanjure, čaše, escajg... Mama je jedno po jedno prala u aluminijskom lavoru, baka brisala bijelom lanenom krpom, ja dodavao, a tetka, promijenivši plavi pakpapir u ladicama i po policama, ponovno slagala. Zalud smo pazili da se ne očešemo o svježu farbu koju sam ja, s vremena na vrijeme, pipkao prstom, krišom ga, potom, otirući o pantalone ili hvatajući se, kao često, o bakinu haljinu. Poslije smo morali s odjeće skidati fleke benzinom čiji miris se nije dao istjerati iz kuće ni dugim provjetravanjima.
Čudio sam se gomili stvari izvađenoj iz kredenca, a još više tome kako su sve one ponovno u njega vraćene. To mi se činilo najvećim mađioničarstvom. Ali, počeo sam pričati o sivom angorskom zecu, a ne o kuhinjskom kredencu koji se, kao nekakva ogromna muzička kutija, i na najmanju kretnju, oglašavao zveckanjem i zvonjavom.
Zeca sam od gospođe Irene i gospodina Jiržija donio u njedrima. Dok smo bili u posjeti kod njih pao je prvi snijeg te zime. Paperjast i suh škripao je pod našim nogama. Mama je jednom rukom držala tatu ispod ruke, a drugom mene za ruku. Ja sam slobodnom rukom pridržavao usplahireno meko toplo klupče priljubljeno uz moje tijelo. Ne znam čije je srce glasnije kucalo. Je li u meni odjekivalo bubnjanje njegovog ili u njemu bubnjanje mog srca. Je li strah nadglašavao uzbuđenje ili obratno.
Kada smo stigli kući, nije htio okusiti ni mrkvu ni mlijeko koje sam mu dao. Ponio sam ga sobom u krevet. Zbrzao sam Očenaš, kako bi se baka, kao svake večeri sjela kraj mog uzglavlja, što prije udaljila od postelje i ostavila nas nasamo. Nisam zaspao ni kada su ugasili svjetlo. Cijelu noć sam osluškivao njegovo disanje, ne pomjerajući ruku na kojoj je ležao.
Sutradan se već okuražio i skakutao po kući. Zavlačio se u najskrivenije kutove. Nije se odazivao na naše pozive. A poslije naših dugotrajnih traganja za njim, i ispod kreveta, i u ormarima, i iza jastuka, i u korpi sa prljavim rubljem, i u sanduku sa drvima i ugljem, i još kojekuda, nakon što bi se svi, i baka, i mama, i tata, i tetka, i ujak, i ja, saginjali, klečali, bauljali i puzali po cijeloj kući, on se odnekud, tko zna otkud, iznenada pojavljivao. Jeo je sve što smo mu davali i naglo krupnjao. Rastao je pred našim očima.
Njegova glad bila je neutoljiva. Jeo je sve čega se dokopao. Papuče, cipele... I uvijek samo jednu od istog para. Tko god nam je dolazio u kuću molili smo ga da ne skida cipele kako za njih ne bismo strahovali. Trebao je samo tren nepažnje i zec bi zario svoje krupne zube u cipelu i počeo sa žvakanjem i mljaskanjem. Oštrim sjekutićima glodao je sve, pa i daščani pod. Rupa u podu kod ulaznih vrata bila je, iz dana u dan, sve većom. A on je bio već toliki da ga, ni uz najveće napore, više nisam mogao, kao ranije, podići i držati u naručju.
Jednoga dana, za vrijeme ručka, dok sam žvakao komad pečenog mesa, tata me pitao znam li što jedem. Rekao sam da ne znam. On je rekao: "Pečenog zeca." Pogledao sam u tepsiju nasred stola. Zalogaj mi je zapeo u grlu. Utroba mi se prevrnula. Bacio sam se na pod i gicao. Mlatarao sam rukama i nogama. Zakocenuo se od plača. Pomodrio. Ukočio se.
Kada sam otvorio oči, svi su stajali šutke oko postelje u kojoj sam ležao. Znao sam, mada to nikome, do sada vama, nisam rekao, da sam tada prvi put umro. Moj život bez sivog angorskog zeca bio je život poslije smrti.
Nakon toga sam još nekoliko puta umirao, ali o tome ću vam pričati drugi put.
MAJKA-GOLUBICA
Mama i tata su mi dugo govorili da su me kupili od Cigana. I ja sam im vjerovao, kao što sam, tada, vjerovao svakom i u sve, ne pitajući otkud mi onda, ne plava, nego gotovo bijela kosa, koju mi je baka prala lipovim čajem i nazivala je svilom.
Vjerovao sam mami da su, dok su živjeli u Travniku, imali psa vučjaka koji je, ne samo unosio drva u kuću, koja je njen tata, moj neviđeni djed, cijepao ispred kuće, nego i išao u kiosk po novine. Ne jednom mi je rekla kako je bio tako pametan da pametniji nije mogao biti. Razumijevao je sve što su mu govorili. Ona se klela svim i svačim da je čula kako je jednom progovorio ljudskim glasom. I ne samo riječ-dvije. Cijelu priču o tome kako ga je njen tata, a moj djed, izvadio iz napuštenog bunara, u koji je, sasvim mali, lutajući uokolo, pao. Već se bio smorio od održavanja na vodenoj površini, prekritoj žabokrečinom i njegovo, sprva glasno cviljenje toliko otanjilo da je jedva dopiralo do otvora bunara iznad kojeg se, poslije mrklog mraka i poneke jedva vidljive treptave zvijezde, ponovo ukazalo vedro modro nebo. Spasio ga je u posljednjem trenutku, kada se već bio nagutao smrdljive ustajale bunarske vode. I zato mu je bio zahvalan do kraja života, kako joj je rekao. Istina, to nitko nije mogao potvrditi, jer su njih dvoje, kada joj je o tome govorio, bili sami, ležeći, jedno pored drugog, u hladu velike jabuke, odmarajući se, zadihani od dugog jurcanja po livadama i valjanja po travi. Ali svi, ne samo ukućani, nego i susjedi, bili su svjedoci da je, kada je njen brat, moj stariji ujak, kojeg kao i djeda nikada nisam vidio, i svaki put ga zamišljao drugačijeg, svirao na violini Sonatu na mjesečini, ne zavijao, nego pjevao. I to točno po notama.
Vjerovao sam maminom mlađem bratu, ujaku - mom imenjaku, niskom i tamnokosom, koji mi je, kada smo ostajali sami u kući, u povjerenju, jedva čujnim glasom pričao kako je nekada bio strašno lijep, visok i plav. Plav kao Alan Ladd, visok kao Gary Cooper i lijep kao James Stewart. Ljepši, vještiji i hrabriji od svih glumaca na cijelom svijetu. I u to nisam mogao sumnjati, jer se on u glumce razumijevao više nego itko drugi. Nije bilo filma koji je prikazivan u Sarajevu, a da ga on nije vidio bar dva puta. Katkada je gledao po tri filma dnevno. Pretrčavao je iz kina u kino. A ispod kreveta držao je Unrine kutije pune filmskih sadržaja i fotografija glumica i glumaca. Neke su bile i sa autogramom. Do kasno u noć je pisao pisma i sam ih odnosio na poštu. Nije imao povjerenja u mene, kao tetka, čija sam ljubavna pisma ja ubacivao u poštansko sanduče, propinjući se na prste i u otvor kazujući u koji grad ide, jer mi je ona rekla da će samo tako stići onima kojima ih šalje. Ujak se hvalio prijateljima da mu glumice i glumci odgovaraju na pisma, a kada su tražili da im neko od njih pokaže, skretao razgovor na drugu stranu i otpočinjao neku novu priču. Ja sam zajedno s njim istrčavao, kad god bi poštar pozvonio i znam da mu niotkud nikada nikakvo pismo nije stiglo. Nisam znao što sve skrivaju Unrine kutije, vezane špagom, jer ni jednu njegovu stvar nisam smio prstom taknuti. A potvrđivao sam što je u njima, kad god je to on, pred drugima, od mene tražio. Što sam drugo mogao kada je, mada omalen i suhonjav, bio dvaput viši od mene i tko zna koliko puta jači. Uz to, vladao je svim i kaubojskim i indijanskim vještinama i trikovima. Pogađao je, nepogrešivo, kamenom, sve što bih bacio u zrak, od konzerve do seksera. Uspinjao se, bosonog, za šest sekundi do na vrh telegrafskog stupa. Glavu je držao zaronjenu u bure s kišnicom više od dvije minute. Kuhinjski nož zabadao je posred svakog križića koji bih nacrtao na ulaznim vratima...
Vjerovao sam tati, usprkos njegovom stomaku koji nije mogao stati ni u jedne hlače, koje mu je baka stalno proširivala, ubacujući otraga sve veći i veći krpeni trokuti umetak, da je u mladosti bio tako brz da je od Bradića, gdje su njegovi živjeli, do Maglaja, gdje je išao u školu, stizao prije vlaka. Potrčao bi kada lokomotiva, samo što je stala, ispusti šištav mlaz pare, te, kao rasanjena, zahropće i krene. Ostali, koji su s njim išli u školu i ukrcavali se na toj međustanici, načičkali bi se na prozore i bodrili ga. Sprva bi trčao usporedo s vlakom, puteljkom uz prugu, a onda mu, presijecajući krivine, trkom preko polja, toliko odmakao da ga ni oni do pojasa istureni kroz prozore više ne bi vidjeli. Sačekivao bi ih na stanici, sjedeći, na drvenoj klupi ispred nje, izpuhan i pojevši već šaku kupina koje je putem nabrao, o čemu su svjedočili njegovi ljubičasti dlanovi i usne.
Vjerovao sam da je, kao što su mi govorili, mama bila u bolnici, mada me nikada nisu vodili k njoj. Odnosili su joj, jednom mjesečno, paket. Dok su ga pakovali, tetka je glasno plakala, baka tiho jecala, ujak gutao knedle, a i tati, koji je skrivao pogled od mene, oči se rosile. Šaputali su i kada su odlazili i kada su se vraćali. Razaznao sam i upamtio samo riječ posjeta. Tog dana ljubili su me i više nego u druge dane. Doticali me vlažnim obrazima. Milovali po kosi i ponavljali uvijek isto. Kada su odlazili: "Reći ćemo mami da si porastao, da si dobar i vrijedan." A kada su se vraćali: "Mama će brzo ozdraviti. Puno te pozdravlja i šalje ti jednu veliku pusu."
Vjerovao sam tetki da me, kao što je govorila, ona rodila. Pa i ponavljao, kada bi me netko upitao: "Tko te rodio?" - "Tetka!" Ona me odvodila u obdanište i dovodila iz njega. S njom sam, dotjeran kao curica, često šetao gradom. Tetka je, tada, bila prava ljepotica. Šteta što vam ne mogu pokazati njene fotografije. Kada smo nas dvoje prolazili pored momaka iz našeg susjedstva, koji su život proveli stojeći na uglu, uzdisali su i zviždali za njom. A ne jednom sam čuo kako, kada ih ona ne bi ni pogledala, kažu: "Pravi se curom, a stalno sobom vucara toliko kopile."
Vjerovao sam baki sve što mi je pričala. I uvečer, dok bi me uspavljivala i danju, dok sam svud pristajo uz nju i tražio da mi priča još i još. Sve što je pričala za mene je bilo živa istina. I neobični svijet bajki i još neobičniji svijet njenih izmišljotina. A kako i da ne bude tako kada je svaku svoju priču završavala riječima: "I ja sam tamo bila. I vino pila. I još mi je jezik mokar." Plazila mi jezik. I, stvarno, uvijek je bio mokar.
Tako sam vjerovao i mami koja mi je rekla da me rodila golubica koja je svakodnevno slijetala na sims našeg prozora. Lijepa vitka plavosiva golubica s dvije crne pruge na svakom krilu. Otad sam joj svaki dan mrvio stari kruh. Gledao kako jede, šetka po simsu ili, za sunčanih dana, liježe na vreli lim i sunča se.
To je bilo u vrijeme kada je tatu, kada bi dolazio s posla, a nije se znalo kad će točno doći, morao čekati na stolu tanjur s već nasutom juhom koja se puši. Jednoga dana banuo je dok je mama još razvijala šufnudle. (A šufnudle je razvijala i kada sam ja rodjen. Bezbroj puta je rekla da porod nije ni osjetila. Da sam, rodjen sa osam mjeseci, težak samo malo više od dva kilograma, naprosto iz nje ispao. Da je, u trenu, dotrčala babica koja je stanovala u blizini. Da je brzo prerezala pupčanicu, koju, odavno sasušenu kožuricu, zajedno sa plavim uvojkom moje nekada duge kose, čuva u bijeloj platnenoj tašni, na dnu ormara. Da je sve bilo gotovo i prije nego što joj se osušilo tijesto na rukama.) I ne pogledavši je, tata je sjeo za stol. Ona je sklonila tijesto ukraj. Obrisala brašnjave ruke o pregaču. Uzela tanjur i nasula mu juhu. Samo što je okusio, dreknuo je: "Stoput sam ti rekao hoću juhu, a ne pomije!" Podigao tanjur i tresnuo ga o pod. Kao oparen je izjurio iz kuće, zalupivši vratima tako snažno da je sve sudje u kredencu zazveckalo, a luster se zaljuljao. (Siguran sam da se opekao, jer je ustima prinio žlicu vrele juhe, ne puhnuvši u nju, kao što je mene učio da treba učiniti, ponavljajući, kada bih se opekao: "Što ne pušeš! Imaš vjetar pod nosom.") Mama je briznula u plač. Uto je na sims sletjela golubica. Mama je mahnula rukama i otjerala je. Iznenadjena i preplašena, golubica je uzletjela. Zaplela se u granje krošnje velikog kestena. Usplahirena mahala krilima, batrgala se i s mukom se probila kroz gustiš krošnje. Na zemlju su sniježili kestenov cvat i njeno sitno bijelo paperje. U plač sam briznuo i ja. Gušeći se od plača, vikao sam: "Zašto si mi otjerala majku? Zašto? Zašto? Zašto?" Ne znam je li me mama čula, jer ja više ništa nisam niti čuo, niti vidio. Smračilo mi se pred očima. Još jednom sam umro. I još jednom uskrsnuo iz mrtvih. Kada sam, danima ne dolazeći sebi, tresući se od studeni, dok se živa termometra penjala gotovo do samog vrha, progledao, sve je oko mene bilo isto kao prije. A nikada više ništa nije bilo isto. Golubica koja me rodila, kako je govorila mama, nikada više nije sletjela na sims prozora našeg podrumskog stana.
GOSPODIN STJEPAN M.
Svakog jutra odlazio sam do prvog ugla, stajao ispred čika Nikolinog granapa i gledao kako, u zgradi preko puta, točno u devet sati, gospodin Stjepan M. otvara prozor svog stana i hrani golubove. I prije nego što bi, mršav i sjedokos, po plehanom simsu prosuo zrnevlje kukuruza, koje je zahvatao sićušnom dugoprstom šačicom iz papirnate kese, ka njegovom prozoru slijetali su golubovi s krovova susjednih zgrada i uzlijetali oni koji su šetkali ulicom. U trenutku se, od tog mnoštva golubova, ukrštenih raširenih krila i sudarenih tijela, gotovo smračivalo i nisu se vidjeli ni gospodin Stjepan, ni prozor na kojem se svakodnevno pojavljivao. Potom su jedni zobali iz njegovih dlanova, drugi se tiskali i kljucali zrnje sa simsa koji je odzvanjao od udara njihovih kljunova. Poneki su se bili izvještili da u zraku hvataju zrna koja su padala sa ivice prozora ili iz kljunova drugih golubova, a neki ponovno slijetali na ulicu i utrkivali se da se domognu palih zlatastih zrna. Stajao sam nepomično i gledao. Lice mi je zapljuskivao zrak ustalasan golubijim krilima. Vijorila se moja do ramena duga plava kosa. I dok bih je sklonio s očiju, gospodin Stjepan bi iščezavao s prozora. Golubovi su se još neko vrijeme okupljali i tiskali oko njegovog prozora, a onda se vraćali otkuda su i došli. Uzlijetali bi na krovove susjednih zgrada ili slijetali na ulicu i nastavljali, gegajući se, šetkati izmedju nogu prolaznika.
Nedjeljom je gospodin Stjepan izlazio iz kuće i, uvijek u isto vrijeme, hranio golubove na širokom trotoaru ispred nje. Tada se oko njega okupljalo i više golubova nego obično. Slijetali su mu na ramena i raširene ruke. Čak i na glavu. Na nakošenu crnu francusku kapu, s visokim pipkom, kojom je pokrivao raskuštranu bijelu kosu. Jeli su mu iz dlanova. A neki i iz usta.
I prije nego se pojavljivao, najčešće u čistoj bijeloj košulji, ja sam već stajao na istom mjestu, samo, nedjeljom, svečano obučen. Baka me svake subote kupala i prala mi kosu lipovim čajem da bude svjetlija, mekša i sjajnija. Nedjeljom me oblačila kao u rijetke dane vidjenja s ocem, koji tada nije živio s nama i koji me, u dogovoreni dan, vodio, istim putem, u šetnju i odvodio, u istu slastičarnu, na kolače. U te dane izgledao sam kao na već izblijedjelim fotografijama iz tog vremena, pohranjenim u porodični album. U smedjem tirolskom odjelcu s dugmadima od jelenjeg roga. U bijelim soknicama i platnenim bijelim teniskama namazanim cinkvajsom.
O gospodinu Stjepanu M., koji je živio samotnjački, nisam znao mnogo. Govorili su, najčešće šaputajući, da se poslije dugog lutanja svijetom skrasio u Sarajevu. Nitko nije znao otkud mu bogata kolekcija jelovnika, porculana, kristala i pribora za jelo iz cijelog svijeta i iz različitih vremena, dijelom izložena u izlogu kraj ulaza u njegovu zgradu. Jedni su govorili kako su načuli, a drugi kako pouzdano znaju da je, kao kuhar, radio u mnogim najvećim svjetskim hotelima, na prekooceanskim brodovima, pa i na nekoliko dvorova. Nije bilo malo i onih koji su vjerovali da je to ono što mu je jedino preostalo od nekad ogromnog obiteljskog nasljedja, kao i onih koji su sumnjali da se svega toga domogao na pošten način.
Kao što sam gledao kako gospodin Stjepan hrani golubove, tako sam, s ne manjim čudjenjem, posmatrao dio njegove izložene neobične kolekcije. Prosto sam priljubljivao lice uz prljavo staklo izloga. Dah mi je zamagljivao pogled na jelovnike, raširene poput lepeza, različitih dimenzija, štampanih na papirusu, na štavljenoj koži, na voštanom platnu, na svili i svakojakom papiru, raznovrsnim pismom i na svakojakim jezicima. Bilo ih je ispisanih latinicom i ćirilicom, goticom, arapskim, hebrejskim, jermenskim i kineskim pismom. Velikim i malim, oštrouglim i zaobljenim, jednostavnim i kitnjastim, štampanim i pisanim, jednobojnim i raznobojnim slovima. Kada su otpočinjali inicijalom, u njegovoj ornamentici razabirao sam i odgonetao bilje i cvijeće, skrite i teško raspoznatljive ptice i životinje, ljudska lica i ljudske figure. Otkrivao sam porculanskomliječni, prozirnokristalni i srebrnopatinasti svijet islikanih zdjela, tanjura i šolja, čaša i bokala, pehara i filigranski izradjenog escajga. Probijao se kroz gustiš džungle s ogromnim krošnjama prepunim šarolikih papagaja. Koračao poljem obraslim perunikama čija boja se izjednačavala s bojom nebeskog plavetnila. Gazio po plićaku, okružen procvjetalim lokvanjima. Išao sjenovitom šumskom stazom. Po oštrom stijenju uz more. Po mahovini rajskih vrtova. Saginjao se ispod otežalog granja trešnje u cvatu. Oko mene sniježio behar... Koračao na prstima. Naprosto lebdio. Zaustavljao dah. Da ne rasanim usnulog lava. Da se ne razbježi krdo konja. Da ne prhnu čaplje. Ne poleti soko sa ruke konjanika. Ne krikne paun. Da se ne otkotrlja jaje iz plovkina gnijezda. Zadrhti krvavo sunce zapleteno u rogove jelena. Jekne žica mandoline pomilovana daškom vjetra. Skrije golotinju kupaćica. Rasane se obamrli ljubavnici. Kane suza iz oka raspetog s živom ranom ispod lijeve sise...
Satima sam znao stajati, i po ljetnjoj vrelini i po zimskoj studeni, pred neiscrpnom čarolijom eksponata gospodina Stjepana, koji su me, nekom volšebnom moći i na nevidiljivim krilima, prenosili iz jednog kraja svijeta u drugi, iz jednog vremena u drugo. Baka je, često, po mene slala tetku. Po mene i tetku - ujaka. A onda i sama dolazila po nas troje, jer su me, i ponaosob i zajedno, jedva uspijevali nagovoriti da se odlijepim od tog izloga i odem kući. Ne rijetko su me odvlačili i silom.
Jednoga dana u naš podrumski stan dotrčala je usplahirena prijateljica moje bake, šezdesetogodišnja gluhonijema gospodjica Anastazija, izravna potomka grofova Zrinskih, koja se izdržavala radeći po kućama. Jednom nedjeljno, svakog četvrtka, odlazila je i kod gospodina Stjepana. Pospremala mu je stan. Odnosila prljavo, a donosila čisto rublje... Mlatarala je rukama, kolutala očima i ispuštala nerazumljive glasove. Baka ju je smirivala i riječima i gestama kojima su se i inače sporazumijevale. Ponudila joj stolicu i donijela čašu vode i kocku šećera. Gospođica Anastazija, koju nisam smio zvati gospođom ni u njenom odsustvu, na kratko je sjela, stavila kocku šećera u usta i iskapila čašu, potom skočila sa stolice i nastavila gestikulirati rukama, udarati se dlanom po čelu, iskolačivati oči, praviti raznorazne grimase... Baka joj je odgovarala nešto mirnijim gestikuliranjem, a na moja zapitkivanja što kaže gospodjica Anastazija, pratila njene kretnje i prevodila mi njihovo značenje.
Gospodjica Anastazija je pružila obje ruke prema baki, kao da će je zagrliti, pogledala u strop, udarila se pesnicom u grudi, podigla palac, potom ga savila, a ispružila četiri prsta, dva krajnja priljubila uz palac, promrdala kažiprstom i srednjakom, pokazavši svih deset prstiju, dodajući im još dva, koračajući u mjestu, kao da se uspinje uz ljestve, te prstima obje ruke pokazala kao da nešto sipi sa stropa i pogladila se po kosi. A to je, po bakinim riječima, značilo: Draga moja, Bog mi je svjedok da sam danas, kao obično četvrtkom, oko podneva, otišla da radim i uspela se uskim drvenim stepeništem do stana gospodina Stjepana, kose bijele kao snijeg. Kažiprstom je onda pomakla njoj samo vidljivu zavjesu, prekoračila nevidljiv prag, pa ustuknula korak, udarivši o ivicu stola sa kojeg je pala prazna čaša i razbila se u paramparčad. Baka joj je, odmahnuvši rukom, dala do znanja da za to ne mari i nastavi pričati. Ponovno je pokazala kako sniježi odozgo na kosu, uprla prstom u stolicu s naslonom, prekrižila ruke na ledjima, obrnula dlan, povila kažiprst i micala njim kao kad nekog bez riječi prizivamo da nam pridje, mašila se za njedra kao da će izvuči novčanik, zamahnula kao da će ošamariti baku, a onda pogledala u kuhinjski kredenac, pa u bakinu postelju i, kao pomahnitala, iz praznih ruku nešto bacala na pod, parala, istresala... Mahala kažiprstom. Zgužvala rub suknje i tisnula ga u usta... Baka se križala. Nije mogla povjerovati u njenu priču. A nastavila mi je prepričavati. Gospodjica Anastazija je, stigavši do stana gospodina Stjepana, nekoliko puta pozvonila. A kada nitko, predugo, nije otvarao, zakucala, a onda i zalupala. Potom je pritisla kvaku i otvorila vrata koja nisu bila zaključana. Kada je ušla, ustuknula je, jer je ugledala gospodina Stjepana kako leži na podu, ruku prekriženih na ledjima i vezanih o naslon stolice, s krpom zatisnutom u usta, pomodrjelih ruku i pocrvenjelog lica, s nabreklim žilama po čelu i vratu. Kada ga je odvezala, i on došao do daha, ispričao joj je što se dogodilo.
Tog jutra, prije nego što je i nahranio golubove, u stan, otključan, kako bi ona, kao i obično četvrtkom, ušla, upala su dva momka s noževima u rukama. Tražili su da im da novac i zlatninu. A kada im je rekao da on ni novca ni zlatnine nema, prijetili su da će ga zaklati, ne kaže li gdje ih krije. Ponovio je da nema gotovo ni prebijene pare, jer njemu za život ne treba mnogo, tek toliko da pokatkad nešto prezalogaji. Ni hranu za golubove ne kupuje. Svake godine mu jedan seljak donosi nekoliko vreća kukuruza. U zahvalu što je njegovom ocu, davnih dana, pri jednom od svojih putovanja u Ameriku, odnio pismo i, u novinu zamotanu, nekakvu porodičnu amajliju. Živi od dobrote drugih. Ne plaća ni gospođicu Anastaziju, koja mu, jednom nedjeljno, sprema stan. To joj je uračunato u naknadu koju joj daje stari advokat Szabo za čišćenje njegove kancelarije, a s kojim se on sreo, prvi i posljednji put, prije pedesetak godina u nekom istambulskom bordelu. Nisu mu vjerovali. Prijetili su mu. Šamarali ga. Prinosili mu oštricu noža pod grlo. A onda počeli preturati po kući. Razbijati posudje kojeg je u stanu bilo deset puta više nego u uličnom izlogu, govoreći da tko je toliko proživio i toliko proputovao kao on, a uz to živi kao posljednja bijeda, mora ležati na parama. Pod njihovim nogama hrskala je srča kineskih vaza, indijskih zdjela, baroknih tanjura, srednjevjekovnih svijećnjaka, staklenih dvorskih pehara... Rasparali su dušeke i jastuke. Po podu se rasula morska trava, a po zraku letjelo guščije paperje...
Kada se gospodjica Anastazija prestala, kao u transu, vrtjeti nasred naše kuhinje i mene minuo strah da će, mlatarajući rukama, lupajući nogama i skačući, sve porazbijati po našem stanu, kucnula se po čelu, a onda po zraku, kao da je komad leda, srušila stolicu i nasmijala se, očima, koje su se vedro zacaklile, ispuštajući radostan glas, sličan jecanju. Možeš misliti, draga moja, što se onda dogodilo. Kada je, i sam na kraju strpljenja, stariji od te dvojice, prestao obuzdavati i odvraćati mladjeg, koji je gospodinu Stjepanu, sve češće i sve bliže, prislanjao nož pod grlo, da konačno povuče sječivom i starcu pusti krv, iznenada je nešto kucnulo. Napadači su se trgnuli. A kada je počelo kucati sve češće i glasnije, izjurili su iz stana. Htijući se osloboditi, gospodin Stjepan, vezan i s prljavom maramicom gurnutom u usta, srušio se, zajedno sa stolicom, na pod. Tako ga je zatekla gospođica Anastazija.
Kada ga je odvezala i pomogla mu pridići se, izvadio je prljavu krpu iz usta, koja umalo što ga nije ugušila, prije nego joj je išta objasnio, prišao je prozoru, otvorio ga i počeo hraniti golubove. Davao im je kukuruza više nego obično. Udaranjem kljunovima o prozorsko staklo, jer se tog jutra nije pojavio na prozoru, kao svakog dana, točno u devet sati, spasili su mu život.
Ispričavši baki, a ona meni, što se dogodilo tog dana u stanu gospodina Stjepana, gospođica Anastazija zapljeskala je rukama tako snažno da sam mislio kako će poletjeti. Podigla je stolicu, koju je bila oborila. S olakšanjem se sručila na nju i onda na miru, kao pri svakom dolasku kod nas, popila kavu s bakom. Dalji njihov razgovor nije me zanimao.
Otada sam na taj dogadjaj mislio kad god sam stajao na uglu čika Nikolinog granapa i gledao kako gospodin Stjepan M. hrani golubove, a po njemu jutarnji prolaznici navijaju satove. Obnavljao mi se pred očima kad god sam buljio u njegov izlog s jelovnicima, posudjem i priborom za jelo do kojih je on došao tko zna gdje i tko zna kako. A pogotovo kada bih vidio gospođicu Anastaziju koja je, poslije loma noge na poledici, sve rjedje dolazila u posjetu mojoj baki. I kasnije sam ga se često prisjećao. I onda kada su i gospodin Stjepan, i gospođica Anastazija i moja baka bili već odavno umrli.
|
|
