TOMISLAV OSMANLI

KNJIGA FANTAZMI
(odlomak iz romana)

         

O autoru

Tomislav Osmanli (1956) je autor 23 knjige proze, realiziranih dramskih tekstova i filmskih scenarija, teorije medija, te urbanih eseja. Dobitnik je dvadesetak nagrada u svim domenima stvaralastva kojima se bavi. Njegovi su prozni radovi prevedeni na engleski, francuski, grčki, poljski, arapski, hrvatski, srpski, albanski, crnogorskim, turski, rumunski te Ladino.


KNJIGA FANTAZMI
(odlomak iz romana)

1.

Rani sumrak već je prekrivao planine iznad Skoplja kada je, sav zadihan, Gordan Koev utrčao u veliku halu nove željezničke stanice. Kroz staničnu zgradu od metala i zatamnjenog prljavog stakla, sada izloženu novom ljetnom valu srpanjske vreline, širio se snažan miris amonijaka koji je izbijao kroz škripava vrata staničnog toaleta. Nova željeznička stanica u stvari je već dva desetljeća stara zgrada s prizemljem, katom i peronima na razini iznad njih. Kao i pruga s nekoliko kolosijeka i ona se nadnosila iznad omlitavjelog tijela grada, na velikim betonskim stupovima kao na diljem raširenim nogama, iznad malih kuća u daljini, a i bliže, kod glavnog ulaza u stanicu i iznad glavne prometnice koja se provlačila ispod nje. Kao što je to slučaj s tijesnim grlima koja guše iznenada izrasle gradove, tako je i ova prometnica baš ispod kapije masivne betonske željezničke stanice zastojima spajala dva dijela nesrazmjerno izduženog glavnog grada ove male zemlje. Tom ulicom, kao po rizično proširenoj veni provučenoj između kolonada viseće stanice, prometovao je tromi krvotok grada: stari crveni autobusi koji su ostavljali oblake ispušnog dima i čitavog ljeta vozili s otvorenim pneumatskim vratima, prastari automobili izlizanih guma i hrđom zahvaćenih pragova i karoserija, užurbani vojni i policijski konvoji i, s druge strane, veliki, crni džipovi novopečenih bogataša. Stanica je djelovala neskladno u odnosu na okoliš i to nije bilo čudno jer je izgrađena u naletu futurističkog entuzijazma, po ideji japanskog urbaniste, nakon potresa koji je krajem srpnja 1963. Godine pogodio grad, odnio mnoge živote i skoro sve kapitalne građevine, au razdoblju obnove neskladno mu promijenio i arhitektonski izgled. Pored drugih zgrada u katastrofi se srušio i najveći dio stare željezničke stanice izgrađene na jednom drugom mjestu. Od tog zdanja, kao spomenik i sjećanje na potres, ostao je dio mramorne fasade s velikim satom čije su kazaljke pokazivale okamenjeno vrijeme katastrofe: 5 sati i 17 minuta. Tako je, mnogo godina kasnije, grad dobio novu željezničku stanicu podignutu na kilometarski dugoj platformi položenoj na brojne mramorne stupove, koja se izvijala u daljini kao betonska stonoga po kojoj su u grad, ili točnije iznad grada, sve rjeđe pristizali vlakovi, uglavnom zbog smanjenog broja lokalnih i najelementarnijih tranzitnih destinacija. Stanica i viseća pruga bile su pompezan spomenik idealu da će se poslije kataklizme izgraditi ljepši i moderniji grad, koji će iznjedriti suvremene i sretne ljude.

Sada je ispod nje strujao čađav venski krvotok iznenada propalog grada, prema centru s jedne, a prema jednom novom naselju s druge strane, u kojem je, do tog trenutka, živio i dvadesetpetogodišnji Gordan Koev koji je, kao što smo na početku rekli, sav zadihan utrčao u utihnulu željezničku stanicu. Ipak, prije nego što otkrijemo razlog žurbe zbog kojeg je ovaj mladić uletio u stanicu, da se još malo zadržimo na opisu naselja iz kojeg je on upravo pristigao.

To veliko selo zvali su "gradska spavaonica " jer je u njemu živjelo na tisuće ljudi koji su tamo odlazili na spavanje, a ujutro, nakon što se probude, ispod stupova željezničke stanice kao ispred neke betonske kapije grada, rijekama automobila i autobusa, dolazili su u centar i po podne se istim putem, zbijeni, vraćali kući nakon duge vožnje kojom je bio uokviren čitav njihov dan, a tijekom vremena i sam život. Sada već gusto naseljeno novo selo naslijedilo je ime “Zračna luka" po uzletištu, koje se nekada davno nalazilo na tom mjestu. Nakon duge pauze tijekom koje su prostrane poljane aerodroma okupirali korov, samonikle trave i paprati, a poslije potresa, počele su nicati jedna za drugom barake, a potom i zgrade, taj prostor se polako urbanizovao i naseljavao mladim bračnim parovima koji su negdje prije dvije i pol desetljeća uz novi stan dobili nadu i šansu za bolji život.

Četvrt stoljeća kasnije to su već bili ostarjeli bračni parovi, poput Gordanovog oca i majke, koji su se doselili u ovu veliku gradsku spavaonicu, gdje su se u novim stanovima mazile glatke, zategnute kože parova novonaseljene generacije, vodila ljubav svježom strašću i stvarao novi život, a sada se odlazilo na spavanje sa nostalgičnim maštanjem, klimakterična glavoboljom i bolom u križima. Naselje radosnog djetinjstva Gordana Koeva pretvorilo se u kvart trošnih, nikada više okrečenih fasada iza kojih je život doživljavao prvu zasićenost sredovečjem. I tako je nova željeznička stanica postala neka vrsta kapije kroz koju je proticao život ovog dijela Skoplja, a Zračna luka je podsjećao na urbano srce grada koje je tjeralo krvotok teći prvo prema gore, a potom prema dolje; najprije naprijed, a zatim natrag, u jedno veliko i monotono, usporeno pulsiranje živog organizma glavnog grada koji je Gordanu izgledao umorno, gotovo klonulo. I tako je, u prezrelo ljeto 2001. godine, Gordan Koev ušao u željezničku stanicu sa čvrsto određenim ciljem: da prekine taj beskrajni tijek monotonije, kao što je posljednjih mjeseci najavljivao Maji, koju, razumije se, voli i koja, možda, to isto osjeća prema njemu, mada ni u jedno ni u drugo on nije bio do kraja siguran.

Kod nje su mu se sviđale izazivačka dosjetljivost i inteligencija, kao i skladne crte lica s drskim usnama, plave, i na prvi pogled nezainteresovaneoči, oble grudi s malim malinasti bradavicama, koje je volio draži i pogledom i dodirom, način na koji ga je ljubila i povlačila ka podrumu u njenoj zgradi, tamo dolje, ispod desetak stepenica na koje je padala tamna sjena stvarajući privid skloništa kada je netko silazio stepenicama i palilo se automatsko osvjetljenje. Pribijeni uz željezna vrata podrumskih prostorija, iza kojih je dopirao miris plijesni, pritajili bi duboko disanje, očekujući da kroz ulaz zgrade izađu ili uđu, u svakom slučaju da odu, uglavnom radoznale Majine komšije, a kada bi se ponovo smirili i automatsko svjetlo ugasilo, on je nastavljao da ljubi njenu obnaženu dojku. A onda je jednog dana rekao Maji da mu je svega dosta i preko glave, i ovog umornog grada i ove izmrcvarene zemlje koja očekuje da se dogodi neko čudo, a ne poduzima ništa to čudo stvori. Bilo mu je dosta čekanja dobiti posao, računalnih programa koje je za sve manje novca pravio za tvrtke koje se bave prodajom softvera po niskim nabavnim i visokim prodajnim cijenama, majke i oca koji su ga stalno upitani kada će da se oženi, njihovih planova da zazidaju terasu i tako dobiju još jednu sobu u stanu, koji je postao tijesan, brzih vođenja ljubavi s njom po haustorima i, kada je to bilo moguće, na malom stolu zatamnjene bakalnice njegovog oca s kojeg su sklanjali veliku metalnu kasu, fakture,uplatnice i narudžbe, kemijske i grafinte olovke, i prigušeno vodili ljubav između artikala. Potom bi sve uredno vratai na svoje mjesto. Maji je već rekao da ne može podnijeti živjeti sa svim tim. "Gdje, bre, ti živiš? Patetičan si kao neki lik iz romantičarske literature ", umjela je da mu kaže, vraćajući se tako i žanru koji je najviše voljela dok je studirala komparativnu književnost i na kojem je kasnije magistrirala, iako su svi okušavali da je odvrate od toga, govoreći joj da je to jedan pretjeran i patetičan književni pravac, zato i zastario stil, koji podrazumijeva katastrofu, a zatim i iskupljenje kroz osjećanje "svjetskog bola ", weltschmerz 0,1 kao što je voljela veselim glasom izgovarati ovaj njemački termin. "Gdje ti živiš ?!", govorila mu je prijekorno, slušajući ga pažljivo, a gledajući bezizražajno, kao da do nje nije opirala žalopojka koju je sve češće ponavljao. Na kraju tih njihovih razgovora na rubu svađe, kao pronađeno rješenje, grabila ga je za jaknu, privlačila i uvlačila u novi nalet poljubaca zbog kojih je zaboravljao na nezadovoljstvo, na podrum, na miris memle i prepuštao se njenim milovanjima. Iako je ranije govorio da početak novog stoljeća sigurno neće dočekati u ovom govnarskom gradu, koji mjesec dana miriše na lipe a jedanaest na đubre, u međuvremenu mu se ukazala prilika za redovan posao. Jedna od tvrtki koja je povremeno unajmljivala njegovo softversko znanje pozvala ga je zamijeniti programerku koja je otišla na porodiljni odsustvo i to baš u vrijeme kada su stigle narudžbe za korekcije sustava ugroženih milenijumskom greškom. Ovaj strah je polako prerastao u paniku na kraju posljednje desetljeća istrošenog stoljeća. Takozvana millenium bug2 prijetila je da izazove kompjuterski kaos diljem svijeta i to u jednom trenu, u ponoć 31. prosinca 1999. godine, točnije na matematičkom prijelazu iz starog u novi vijek i novi milenij. O problemu Y2K3 govorilo se i pisalo do razmjera histerije. (…)

prevod na hrvatski J.S.