GERARD ADAM

STILLE NACHT

         

O autoru

Gérard Adam je rođen u provinciji Namur, u Belgiji. Savremeni je belgijski pisac i izdavač, koji je kao vojni liječnik proveo dosta vremena u Africi, a potom i u Bosni i Hrvatskoj, za vrijeme posljednjeg rata. Pisac je brojnih romana i zbirki pripovijedaka. Za svoje knjige, ali i za izdanja dobio je mnoge nagrade. Stille Nacht (Tiha noć) je njegov posljednji roman.


STILLE NACHT
odlomak


Tiha noć, M.E.O. éditions, 2017, Prevod sa francuskog Jasna Šamić


5.

Probudila se da bi išla na Božićnu misu. Uzeo sam je za ruku da joj pomognem da se digne iz kreveta i smjesti u invalidska kolica. Učinila mi se lakšom i prozirnijom od snježne pahuljice.
U velikom dnevnom boravku, stolice su bile poredane oko stola. Sveštenik Modeste kasni zbog stanja na putevima, kaže sekretarica. Guram Mammu do bara gdje vjernici pristupaju pričesti prije vremena različitim pićima . Uzimam za nas dva Camparija, nije Božić svaki dan, makar slavlje počelo i četrdeset osam sati ranije. Ona, koja je inače krajnje pristojna osoba i pozdravlja sve one koje čuje oko sebe, ne obraća pažnju ni na koga. Ruke joj drhte. Iz predostrožnosti ih obujmim svojim, pomažem joj da prinese piće usnama. Lice joj se razvedrava. Svjesna je onoga što pije.

Tu je jedna velika jelka, ukrašena kuglicama i vijencima. Jedan poliglotski CD “veze” jednu za drugom pjesme: “O Tannenbaum”, “I wish you a merry Christmas”, “Tu scendi dalle stele”. Kad stigne do “Tihe noći”, vidim je kako zadrhta. Ako me sjećanje dobro služi - bilo je to jako davno, - mislim da je ona pjevala upravo tu pjesmu na ponoćnoj misi, skupa s onim hrišćanskim himnama, kao što su “Hrišćanske ponoći” i “Adeste fideles”, koja je pjevana na latinskom. Nakon vjenčanja, moja sestra Antonija, ja, i naši supružnici - dok su nam to još bili - skupa s našom djecom, dočekivali bismo s njom Božić, a oko ponoći je pratili u crkvu, sretni što ćemo je slušati kako pjeva. Tu sreću je na kraju s njom dijelilo samo nekoliko nas, onih najustrajnijih, koji su joj još bili ostali. I tako je bilo sve dok parohija nije izgubila i svog posljednjeg sveštenika. Sa ponoćnom misom se desilo isto što i sa sveštenikom koji zamalo nije skapao od obaveza, trčeći iz jedne crkve u drugu da bi održao nešto što je jedva nalikovalo na posljepodnevnu službu. Mamma je upravo slavila svoj osamdeseti rođendan. "Postoji vrijeme za sve", rekla je, bez ikakve emocije u glasu. Kao da je cijeli njezin život prošlo poput brojanica vremena, jedan « Ave Maria » za… drugi za… treći za…, jedan « Pater Noster » napokon za…
Kao da je cijeli njen život prošao poput brojanice vremena: jedna Ave Maria bila je za plažu na Lošinju, druga za lutanje, treća za suprugu i majku, i napokon jedna za Oče naš, da bi na kraju došlo do potpunog vremenskog rasula.

Začu se smijeh kraj ulaza. To je taj poznati sveštenik Modeste, ovaj veliki crnac građen poput Jetija, okruglog lica pod kapom koja ima poklopce za uši, sa sportskom torbom koja mu visi s ramena?! "Danas neće biti Oca Modestea, mjesto njega je tu Otac Mafrost!” , kaže, smijući se i mašući svojom kabanicom iznad otirača, na kome briše svoje “papke” koji me podsjećaju na one čamce prepune izbjeglica. Predvidivši brojne vjernike, guram Mammu do prvog reda, a potom se povlačim u dno prostorije. Sveštenik se rukuje sa prisutnim koji su blizu njega. Iz svoje torbe vadi svećanu odjeću za misu, krst, i bocu bijelog vina. Napokon vadi i kovčežić koji mu služi kao pokretni tabernakul . Podsjeća me na čarobnjaka koga sam išao da gledam sa suprugom Josefom i djecom, a koji je očito bio pripremio svoju tačku s velikom pažnjom. Hoće li iz svoje torbe izvaditi i marame, kao što ih je onaj drugi vadio iz svog šešira? Ili će izvaditi goluba mjesto Svetog Duha? Ne, to su samo flašice, koje puni vinom, i mineralnom vodom “Spa Reine” . On prati svoj rad pomno, ali i sumnjičavim pogledom, stavlja stvari jednu za drugom na određena mjesta, zatim, zadovoljan, odlučuje se da klekne, pa se opet diže, pobjedničkim pogledom fiksira prisutne, napokon širi ruke kao da će ih zagrliti.

"Hrist je rođen! Nek njegov mir bude s vama!, kaže tonom sportskog komentatora. Izgleda mi kao četrdesetogodišnjak. Njegovo simpatično lice i korpulencija uz debljinu koja je već uznapredovala, daje mu dobroćudan izgled. S puno emocije koja mi se čini iskrenom, pominje Svetu Porodicu na cesti, dan kada će nam je tradicija predstaviti upravo na ovaj način . Čak i ako - priznaće sa puno humora - rijetko kad u Palestini pada nešto drugo osim bombi.

Zanimljiv mi je ovaj čovjek što je došao propovijedati ovdje vjerovanja misionara, koja su njegovi preci protjerali. Vjerovanja koja su kod nas na izdisaju, koja više ne nalaze one koji će ih tobož slaviti. Kakav ga je krivudav put doveo tu da prenosi ono što su mu rekli da je dobra riječ za starce, koje naš način života više ne prihvata u svoje domove? On me podjeća na Gasparda, jednog od kraljeva vračeva , na tu, tako poetičnu bajku, ispredenu iz nejasne aluzije na Jevanđelje po Mateju.

Slušam ga pažljivije. Njegove riječi zrače inteligencijom, kulturom koja je izvjesno daleka od njegove tradicije, ali to su i riječi kojima njegova tradicija prožima našu. Ne može biti da ne zna da je priča o jaslicama, magarcu i volu, pastirima, vračevima i zvijezdi potpuno nadojena legendama i čudesima, da čak i ako je taj nazovi sin Božji stvarno postojao - što je daleko od toga da je dokazano -, on nije mogao znati ni trećinu od četvrtine dogodovština koje su mu pripisali desetinama godina kasnije. Kako može lagati - ili lagati samom sebi - s toliko žara?  Ne poremetiti u njihovom ubjeđenju da je istina sve to, starce koji se hvataju kao za slamku za posljednje dane života? Pomagati im da se suoče sa raspadanjem, sa patnjom i smrću, s više ili manje rezigniranosti u iščekivanju vječnog blaženstva? Nema sumnje da je tako. Ali on mora držati isti govor i u onim situacijama u kojima bi razmišljanje moglo i trebalo da dovede u pitanje vjeru. Kakva tajna se krije iza ove svjesno odabrane sljepoće?

Hor naše parohije predvodio je Hubert Vanneste, jedan čistokrvni Valonac, iako su mu preci bili Flamanci, koji je živio dva koraka od naše uličice. Imao je i sintesajzer koji je zamijenio orgulje na balkonu crkve, za čiju neophodna obnovu nije bilo finasijskih mogućnosti .

Hubert je vodio financijski odjel u banci. On je bio taj koji me je tu preporučio kad sam prekinuo studij. On je takođe taj koji mi je pomogao da pređem iz regionalne banke u lokalnu agenciju. Čovjek veoma darežljiv! Kako je zajednica sve više slabila, tako je on preuzimao sve više zadataka na sebe. Nije bilo bolesnika, hrišćanina ili nehrišćanina, kome nije otišao da ga obiđe. Nije bilo ni jednog zatvorenika kojeg takođe nije posjetio – naša četvrt je nakon kraha koji je doživjela po zatvaranju rudnika, postala pravi kazan u kome se kuhala svakojaka vrsta trgovine na crno, u koje spada i trgovina drogom i prostitucija. On je ne samo vodio finansije, nego i ugrožene bogomoljke, kojih je bivalo sve manje, počeo je čak čistiti i ukrašavati crkvu, održavati svešteničko ruho, dijeliti onima kojima je bilo najpotrebnije one mršave zalihe prikupljene odjeće. Iako više nisam bio vjernik, iskreno sam mu se divio.

Moj raskid s religijom dogodio mi se u mojoj šesnaestoj godini, dok sam sa dvojicom prijatelja bio naslonjen na stub u dnu naše crkve. Svi ti čestiti i manje čestiti ljudi koji su bili stvarno ili lažno pokorni Bogu, odjednom su mi se učinili neobičnijim od vanzemaljaca. Bog je mogao postojati ili ne, to se samo njega ticalo, ali nimalo više mene, koji ga nisam ništa pitao, a posebno ne da se rodim. Bezrezervna ubjeđenost vjernika u postojanje Boga me je šokirala do te mjere da, ako je On i postojalo, nikako nije mogao biti u onom obliku koje je hrišćanstvo nametnulo svojim vjernicima. Kasnije ću slušati da je to nešto evidentno i ako Bog postoji, ne javlja se samo u jednom obliku nego u raznim drugim, a svaka religija, dobra ili loša pripisuje mu određeni oblik i time kao otrovom kljuka svoje. Kao da me je ta naša skromna crkva, sa svojim sumornim ciglama punim ugljene prašine izabrala da osvetim trik kojim je, nekad davno, jedna njena briljantna kolegica nasamarila izvjesnog Claudela . Ipak, i dalje sam prisustvovao misi kako ne bi rastužio Mammu, posmatrajući spektakl sa znatiželjom entomologa nadvijenog nad svojim insektima.

Hubert je, dakle, dirigovao zborom. Imao je solidne glazbene predodžbe i pronašao je da moja majka ima urođeni sopran, pa ju je tjerao da ga njeguje. Redovno su se viđali. Nakon smrti Tate, čak sam se nadao da će se među njima roditi idila. Ali on je bio posvećen samo parohiji, dok mu je ženu zahvatila neka degenerativna bolest i bivala je sve veći invalid, tako da se on morao brinuti oko nje i u vezi s onim najbanalnijim stvarima svakodnevnog života. Sve dok je radio u banci, Mamma je posjećivala njegovu suprugu više puta dnevno. Potom se njeno stanje pogoršalo, a on je otišao u prijevremenu penziju, kako bi se bolje bavio njome. Ona je, međutim, ubrzo nakon toga umrla. Bilo je sasvim prirodno da se dva samca koji gaje istu nepokolebljivu vjeru, čvrstu poput uglja, ti posljednji stanovnici našeg nesretnog rudarstkog kraja, ujedine i još više slave Hrista i njegovu Crkvu. Ali ništa se od toga nije dogodilo, jer je svaki od njih ostao vijeran uspomeni na svog pokojnika. Ne mogu ni zamisliti da je bilo upisano neko bračno vrludanje i s jedne strane u njihovim vjenčanicama. Kad je i posljednji sveštenik otišao, Mamma se povukla, a Hubert je do posljednjeg daha ostao pomoćnik « letećim » sveštenicima, iako je raspustio hor. Svakog dana je prolazio našom uličicom. Mamma bi otvorila prozor, a onda bi razgovarali kao kroz rešetke ispovjedaonice. Umro je od tromboze mozga nekoliko sedmica nakon što je Mamma primljena u dom u Bruyèresu. Od tuge što je više neće vidjeti ?

Nakon što sam se « konvertirao », posudio sam iz biblioteke u Liežu – one u našoj komuni bile su suviše jadne - knjige koje su preispitivale, argumentima koji su mi se činili veoma relevantnim, i samo postojanje osobe po imenu Isus iz Nazareta, ili vjerovatnije, Isus Nazarenac . Nije tu bilo nikakvog istorijskog dokaza, osim lažnog manifesta čiji je autor bio jedan prozelitski redovnik. Nazaret nije ni postojao u to vrijeme, ni traga o nekom putujućem propovjedniku, uz to i nejasnom agitatoru, nije u to doba u Palestini postojao nikakav običaj da se za vrijeme Uskrsa (Pashe) oslobodi neki zatvorenik koji je negdje prekršio zakon, nema pamćenja na prirodnu katastrofu kao što je ona kad se rastrgao veo Hrama ... Sigurno je da nema dima bez vatre, i da je jedna jevrejska sekta doista postojala u to vrijeme s namjerom da se širi znanim svijetom, ali više osoba – mudraca i putujućih propovjednika koji su obilazili zemlju uzduž i poprijeko, ti teški fanatici koji su podsticali ljude na bunu protiv Rima - vjerovatno su se spojili i stvorili zajednički utemeljivački mit, koji se ubrzo pretvorio u dogmu, a čiji je autor Šaul od Tarsosa (tj. Sveti Pavle) , koji je preuzeo dominaciju, danas bi rekli vlast. Članovi početne skupine su se uostalom raspršili na sve strane, umak se nije primio u Palestini, preblizu je sve to bilo navodnim poznatim događajima, pa su bili teški za svariti.

Čitajući takva štiva, prolazio sam kroz fazu prozelitske nevjere, namečući na silu svakom kome bih stigao ono što mi se činilo očiglednim. « Znači, ti više nisi vjernik? », pitao me je Hubert. "Loše postavljaš pitanje", odgovorio sam, pomalo hvalisavo. Kao željezo je čvrsta moja vjera ... u nepostojanje Boga. » Namignuo je Mammi, koja to izgleda nije primila nimalo tragično, već kao neki tinejdžerski hir: "Ti dakle tvrdiš da vjeruješ", odgovorio je vrlo ozbiljnim tonom. Ali zato mi znamo! » Čudna definicija vjere, koja mi je spriječila svaki povratak na staro. Srednjoškolski nastavnik vjeronauke, koje me je pitao zašto pratim njegova predavanja ako sam agnostik, toliko je gnjavio u to doba da je pomogao mom kasnijem preobraćanju u nevjernika. U mom naivnom odgovoru da sam u potrazi za istinom, kao što je to i Crkva, i da bismo mogli prevaliti dio puta zajedno, on je grubo odgovorio da Crkva ne traži istinu: ona JE Istina.

Razgovor s Hubertom dogodio se vjerovatno jedne nedjelje, jer je i moj otac bio tome nazočan. On nije intervenisao, ali sam vidio kako zabrinuto klima glavom. U vezi s jednim ili drugim idejama, pretpostavljao sam da nije bio baš toliki vjernik kakvim se predstavljao, i da je rat morao poremetiti u njemu vjeru, pa je žurio da to potvrdi ženi koju je susreo za vrijeme tih previranja, i da bez toga ne bi nikada pristao na brak.

Prestao sam ubijeđivati bilo koga u bilo što. Ni sam nikad nisam siguran u ono što mislim, a ova trajna sumnja mi se čini kao prvi stadijum mudrosti. Stadijum koji neću nikad prevazići, ali koji većina ljudi nikad ni ne dosegnu. Iz sudara ideja, suprotno onome čemu nas podučavaju, ne rađa se ništa drugo osim nasilje. A svako nasilje mi se gadi, čak i onda kad ni sam nisam lišen toga.

U susjednom restoranu, osoblje postavlja stolove za večeru. Smiju se i dovikuju, posuđe zvekeče. Skandalizovan sam tolikim nedostatkom poštovanja. Spopada me nemir koji je u suprotnosti s mojim mislima. "Lošim mislima", sugerisao je nekad davno sveštenik kad smo mu bili na ispovijesti. Pominjao je izvjesno nešto drugo, a ne nevjeru, u vjeru tad još nisam ni izdaleka počeo da sumnjam, radilo se o tome da je trebalo da mi usadi osjećanje krivice za postupak o kome još uvijek nisam ništa znao.

Tu neodređenu sramotu, koja potiče iz neodređenog postupka, osjećam prisutnom i među ovim vjernicima kao peti stub slobodne misli. Kao voajer i cenzor. Čini mi se da sveštenik prihvata zvuke koIa dolaze sa svih strana kao jedan od elemenata vjere, pa njegovo lice zrači vjerom u kojoj nema ni primjese licemjerja. Sa zaraznim uvjerenjem počinje službu sa Adeste fideles. Nažalost, pjeva falš. Brojni vjernici, još gore od njega.

Odjednom, vidim kako se Mammino lice ozari. Njen glas se diže iznad meketavog hora. U svojoj devedeset drugoj godini, zadržala je opseg, tačnost, i skoro potpunu čistoću glasa. Ona, koja se ne sjeća šta smo joj rekli prije dvadeset sekundi, nije zaboravila ni jednu latinsku riječ pjesme. Grudi mi se vežu u čvor.

Sveštenik nastavlja, Božiji sin je rođen. Riječi se mijenjaju. Svirajte obou nek se ori musette danas je Praznik na zemlji. Ni proroci nam već četiri hiljade godina ne obećavaju ništa, ali Spasitelj koga svijet očekuje jeste Svjetlo za sve žive. I tako dalje, tralala, tralala !

Hrišćanska liturgija ne bi više trebala da me se tiče, nek oni samo trabunjaju koliko im milo! ... Ali te riječi su nam usadili u glavu s prvim našim plačem, one im više ne pripadaju, prešle su na javni teren, i nemaju pravo da nam ih oduzmu iz ko zna kakvog pseudo-modernog kaprica. Kao da smo u operi trampili Čarobnu frulu za vrištanje Snježne Kraljice! Ovo skrnavljenje me boli, podrezuju mi korjene da bi me presadili u neku saksiju, poput božićne jelke koju presađuju nakon slavlja tamo gdje će ona skapati i osušiti se. Da sam ostao vjernik, prihvatio bih tradiciju samo zato da bih izbjegao ovakve gluposti.

Nisam jedini koji se pobunio, čitam sumnju i potištenost i na Mamminom licu. Koja se odmah potom odlučuje da se vrati pravovjerju, puvukavši za sobom polovinu vjernika. Ponosim se njome. Suočen s povratkom žara, lice sveštenika poprima ugodan osmijeh, on smanjuje ton, puštajući i starim i modernim da slobodno izraze svoje nesuglasje.

"U momentu kad slavimo Božić, mislimo na one koji pate, a pogotovo na one koje su rat i bijeda gurnuli na ceste, a kojima naš egoizam odbija dobrodošlicu, koje smo zbili u nehumane logore, na isti način na koji su nekoć stanovnici Betlehema bacili jednog čovjeka i njegovu mladu ženu u staju samo nekoliko sati prije poroda. Ali oni su imali barem malo sijena da na njemu uspavaju dijete, jednog magarca i vola koji su im pružili toplinu. Isus bi se danas vjerovatno utopio poput malog Aylana."

To su riječi koje smo s pravom očekivali čuti, ali koje su me ipak potresle. Pitam se što me to uzrujava, pa se okrečem suludo poput vjetrokaza, uhvaćen u vrtlog proturječnih misli. Ova utopija o univerzalnoj ljubavi, koju je prije dvije hiljade godina propovijedao čovjek čije je postojanje krajnje sumnjivo, tako često zlostavljana od onih koji su je proklamovali, čini mi se da iznenada nadilazi postojanje ili nepostojanje nekog fantomatskog božanstva. Nema sumnje da se isto to može reći i za toliko drugih iluzija - i za budistička saosjećanja koja ipak ne idu dotle da priznaju pravo žene da raspolaže vlastitim tijelom, i za milostivi stub islama u Knjizi u kojoj možemo naći opravdanja za sve zločine. Čak se to može reći i za hipijevski cvijetak, power flower, taj čudotvorni lijek za moju post-adolescenciju, taj nagli skok kvaliteta u kvantitet, taj izvor jedne teške zaluđenosti koja je mnoge svoje sljedbenike gurnula u ponor samouništenja ...

Puno više od onih Gospodnjih, putevi bratstva, ta dobronamjerna otvorenost, neodvojiva od čovječanstva, to je ono što mi se čini istinski nerazumljivim. Dobar dio moje generacije na Zapadu, živio je, međutim, od tih iluzija prije nego što ih je zauvijek odnijela teška realnost. Kao i Mojsje, i mi smo gazili Obećanom Zemljom nakon četrdeset godina lutanja. I moći ćemo ostaviti našim potomcima u najboljem slučaju samo naše razočaranje, a u najgorem, katastrofe koje smo prouzrokovali.