Jasna Šamić

Predjeli lutajućih duša
(odlomak iz romana)

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.


Predjeli lutajućih duša
(odlomak iz romana, Knjiga prva )

O životu se može pisati samo s perom umočenim u suze.

(...)

Kazanj
Kraj XIX i početak XX stoljeća


Jelizaveta – koju su njeni bliski zvali Liza - rođena je u Omsku, u Sibiru, krajem XIX stoljeća, kada ruže u njihovom vrtu, kako je sama zapisala, zatvaraju latice, kada sve postaje purpurno, i nebo i bašta. Bilo je to doba kada datum rođenja nije bio važan. Jelizavetin otac radio je jedno vrijeme u toj oblasti, nakon završenih studija prava u Sankt Peterburgu. Liza ne nosi u sjećanju ni jednu sliku rodnog kraja. Njen grad je bio Kazanj. Stara četvrt grada bila je naprosto ušuškana među brdima, a hramovi svih religija posuti po njima kao dragulji, dok su se oko Kazanja u nedogled protezale šume, « guste i crne kao sarajevske noći ». Kada bi, ležeći u krevetu, zamišljala Sedam šuma na brdu iznad Sarajeva, Lizino lice bi se grčilo. U tom času jasno bi joj se ukazala sva priroda oko Kazanja. Više nego nostalgija, bilo je to osjećanje koje je nazvala « l’amour russe », « ruskom ljubavlju », ili ljubavlju prema Rusiji. Slika kola na dva točka, s jednim upregnutim konjem, iskrsavala joj je često pred oči. Ta drvena seoska kolica stajala bi pred Manastirom Svetog Jovana, Ivan Monastiri, odnosno pred obližnjom kapelicom, pred kojom bi, satima se moleći, klečali mužici, obučeni u duge ruske košulje i žene iz naroda, s maramama na glavi.

Tatarska džamija nalikovala je na sarajevsku Magribiju, gdje je malo munare podsjećalo na dimnjak.

Vaskresenskaja ulica, ili Ulica vaskrsenja, bila je najotmjenija u Kazanju. Konjički oficiri su galopirali na svojim rasnim konjima, dame su defilovale u luksuznim kočijama, služavke su « špancirale » s korpama špeceraja u rukama. Ponekad bi rijeka toliko nabujala da bi preplavila svu okolinu, pretvarajući kuće u otoke do kojih se moglo doći samo u čamcima.

Kazanj je grad u kome je rođen Lizin otac, kao i njen djed, u kome su obojica postali sudije, to je bio grad gdje su na svijet došla i većina Lizine braće i sestara.

Lizina majka - koju je njen otac, Nikolaj Sergejevič Kazanski, upoznao u « zemlji sa sto hiljada jezerâ » do koje bi se znao otisnuti brodom iz Saint Petersbourga - donijela je na svijet svoju djecu kod kuće, uz pomoć dadilje, Katie. Iako je njena zemlja Suomi bila dio Rusije još od 1809, a predio njenog djetinjstva, Karelia, bila ruska još od XVIII stoljeća, za Lizu je stvarna domovina njene majke, Julije Elze Hamine, bila Finska. Julija je bilo njeno rusko ime, ali ju je Nikolaj Sergejevič zvao i Hamina, po imenu njenog rodnog grada u Finskoj. Naglasak kojim je govorila ruski bio je specifičan, a može se reći da nikad nije naučila kako treba jezik Leva Nikolajeviča.

Liza se ponekad pitala nije li to bio razlog što se kasnije opredijelila za studije ruskog jezika i književnosti. Ili zbog njene zadivljenosti Levom Nikolajevičem?

Njihova kuća u Kazanju bila je prostrana, sa mnogo soba. Jedna od njih je služila Lizinom ocu kao ured, gdje bi on izučavao svoje spise. Majka Julija nije imala svoju sobu. U stvari, po cijeli dan se šetala od kuhinje do trpezarije, stalovoja (столовая), od trpezarije do kladove (ili špajze, gdje se čuvala hrana na svježem), od kladove do trpezarije i kuhinje, i tako redom, sve do uveče. Julija se obraćala svojoj djeci na ruskom, nikada na finskom. Poput brajalice, vezla je imena predijela i gradova svoje bivše domovine, koja su u ušima Lizinog oca, a i u Lizinim, zvučala vrlo poetično. Ponekad je pjevušila melodije iz djetinjstva, a rijetko je pominjala svoje roditelje.

Nije stoga čudno što je Nikolaj Sergejevič oslovljavao svoju suprugu čas sa Karelija, čas sa Kotka, ili sa Hanko, Kuopio, Sajmaa, ne zaboravljajući pri tom u šali dodati da je Hamina najljepše rusko ime.

(…)

Julija, alias Hamina, bila je plavuša blijede puti i oštrog pogleda, kose koja je izgledala kao isprana u hloru, a tena bljeđeg od ruskih planina u zimu. Niska i sitna, bila je uistinu frtalj od žene. Kao dijete, Liza nije marila za karakter svoje majke, kao ni za njene stvarne misli i osjećanja, čak nije bila pretjerano ni vezana za nju. Seljanke su bile te koje su ih pitale mlijekom iz svojih prsa dok su bili bebe. Djetinjstvo Jelizavete Lize Kazanskaje usko je vezano za njenu dadilju Katiu, i guvernantu Verušku.

U bolničkom krevetu, s mukom je pokušavala da se prisjeti majčinog života. Je li vjerovala da joj je bila dužnost da donese na svijet potomstvo, kako bi se prvenstveno produžila «muška loza » ? Je li to bila njena jedina obaveza? Ako jeste, onda to nije bilo originalno, budući da je to bila sudbina mnogih ruskih žena. Da li je osjećala nostalgiju za svojim zavičajem? Pogrešno pitanje! Za mlade djevojke je najvažnije bilo da nađu dobru partiju za udaju.

Kao da ju je želio razuvjeriti od bilo kakvih sumnji, otac bi Lizi znao šapnuti (da drugi ne čuju?): « Naša porodica, iako ugledna, nema ništa od dekadencije drugih noble familija; mi se nismo vjenčavali međusobno. Vaša mati, iako « lažna » Ruskinja, unijela je svježu krv u familiju, što je za mene dragocjenije od svih princeza s kojima sam imao priliku da se družim u mladosti. Ako pogledamo izbliza našu povijest, onda ćemo zaključiti da su Finci, iako nisu Slaveni, veći Rusi od mnogih drugih. Riječ Rus je, u stvari, finskog porijekla i označava Skandinavca s juga Baltika. »

Na ovaj način, koji je Liza nazvala humorističnim, otac joj je tumačio porodično stablo. Ali u tom načinu viđenja prošlosti bilo je ipak prisutno zrnce oholosti, ili one famozne ruske superiornosti, što će Liza primijetiti tek mnogo kasnije.

Liza će brzo shvatiti da je povijest, ne samo Slavena, nego i svih naroda, vrlo zamršena. Zbog krvi koja je tekla u borbama koje su vodili, htjeli-ne-htjeli, međusobno su se miješali i vezivali jedni za druge.

Liza je, međutim, mnogo više voljela literaturu od historije, jer je govorila ponekad o istim događajima životnije i s više začina. Kao dijete, mislila je da su pisci obavezno i humanisti, obavezno na strani dobra, a da književnost uvijek osujećuje zlo i bori se protiv njega, najmoćnijim od svih oružja: riječju. Već u ranoj mladosti, osjetila je da nedače dolaze od neizlječive bolesti zvane glupost. Jesu li pisci uvijek bili protiv zla i protiv gluposti, pitala se još kao vrlo mlada, dok će joj se istina o “literarnoj i spisateljskoj dobroti”, koju je usvojila u djetinjstvu, činiti potom prilično sumnjivom.

Njen « kazanjski život » nalikovao je na san, gotovo predodređen, nametnut tradicijom: bogato djetinjstvo u kome su muzika i literatura, - naravno ruska glazba i književnost - igrali vrlo važnu ulogu. Bio je to stil života kakav su vodili svi oni koji su pripadali takozvanim «velikim ruskim porodicama », život koji nije pretjerano nagonio na razmišljanje. Ipak, kultura koju je stekla u roditeljskoj kući nedvojbeno joj je omogućila da posmatra svijet s više lucidnosti i širine.

Kazanj, grad na sedam brežuljaka pratio je Lizu poput maglovitog snoviđenja svuda gdje bi se zadesila kasnije u svom lutalačkom životu. Naročito ju je Sarajevo neprestano podsjećalo na njen ruski grad, jer se i ono «talasalo na zelenim brdima koja su se poput valova kotrljala u nedogled».

Liza se sjećala kako su se ona i njena braća i sestre, kao djeca, iskradali iz kuće i odlazili da se igraju žmire iza Kremlja (ime kojim se obilježava centralni, utvrđeni dio nekog ruskog grada).

Znali smo se ušuljati sami u katedralu, koju je naš otac zvao Groznom, prema nadimku, datom našem slavnom Plavobradom vladaru, Caru s bezbroj žena, koji ju je i izgradio. Nakon nedjeljne mise, guvernanta bi nas ponekad odvela u mauzolej posljednje tatarske vladarke (Liza je mislila na onu koja je vladala, u ime svog sina, Kazanjskim hanatom između 1549. i 1551. godine). Kad bismo se vratili kući, igrali bismo se Tatara i Rusa, kao što se djeca u Sarajevu igraju Nijemaca i partizana. Ogrnuta u dugi orijentalni šal, bila sam carica Sojembika. Na glavi sam imala veliki, špicasti šešir od novinskog papira, koji je imitirao oblik krune što ju je nosila Sojembika. Moja starija braća su bila prerasla tu vrstu igre i ne bi nam se pridružila. Srećom, bilo nas je uvijek dovoljno koji smo se odavali ovim avanturama. Moje sestre, od kojih sam ja bila najstarija, bile su mi svita, dok su mi mlađa braća bila ruski vojnici koji će me kasnije uhapsiti i ubiti. Umirala sam svaki put hrabro, ne pustivši ni suzu. Ponavljali smo ovu igru ruskog osvajanja Kazanja u nedogled. I nikad se nisam zasitila da budem tatarska carica.

Liza je odlazila kriomice sa svojim sestrama i braćom i do jezera Kaban, u koje bi zaronili u potrazi za blagom posljednjeg Tatara, skrivenim u njemu, kako legenda veli, prije nego što je grad pao u ruske ruke. Jedanput je njena sestra Ana ostala veoma dugo pod vodom. Toliko ih je bila uplašila da im više nikad nije palo napamet da traže tatarsko blago na dnu Kabana.

Voljeli ili ne svoje djetinjstvo, svi “dolazmo iz njega, kao i iz neke zemlje”, bila je oduijek Lizina filozofija, koja je još više došla do izražaja sada kada je, zakovana za bolničku postelju, bilježila svoja sjećanja.

I oštre sarajevske zime povezivale su Sarajevo sa Kazanjom, ali za razliku od Sarajeva, Kazanj je bio mnogo veći grad. U stvari, Miljacka koja polovi Sarajevo nije patuljak, nego glista u poređenju s Volgom, pa čak i sa Kazanjkom, koje teku Lizinim gradom, presijecajući ga.

Vozeći se trojkom, s braćom i sestrama, Liza je uživala u škripi snijega i jednoličnoj glazbi zvončića na konjima koji su frktali i ispuštali paru što se ledila u zraku; njen dojam je uvijek bio isti: da prolaze kroz bajku. Duž cijelog putovanja, pokušavala je da ulovi pahulje koje su padale po njima.

Ogrnuti u krznene ogrtače, sa šubarama na glavi, i s rukama zavučenim duboko u muf, klizimo saonama prema Malmižu, južno od Kazanja, gdje se nalazi naša dača, u kojoj ćemo provesti zimsko ferije. Jele i borovi su džinovske svijeće, a nebo izbrisano. Put je tanka nit kojoj se ne vidi kraj. Napokon, pred nama se ukazuje Malmiž poput velike grudve snijega. Naše imanje svjetluca, utonulo u bjelinu. Kuću su već zagrijali naši seljaci; trčimo prema ognjištu. Moj najdraži mačak, Murka, spava na visokoj peći i prede.

Ubrzo potom mazali su guščijom mašću svoja, već jarko crvena lica, da ne bi ispucala kao suha zemlja, pa pili čaj iz samovara u kome je odavno vrila voda, i napokon se peli na visoke kaljeve peći, i poput seljaka se grijali na njima, milujući mace.

Kroz zamagljene prozore, po kojima bi mraz išarao kristalne cvjetove, Liza je promatrala njihove mužike kako izlaze kroz dimnjake, da bi se izbavili iz svojih kućica, kao ukopane u ogromne bijele sarkofage.

Onda bi izvadila iz svoje torbe školski udžbenik, Dobroe slovo. Da bi naučila slovo « k », čitala je: Elena kataet kuklu - Elena je izvela lutku u šetnju. Kao ilustracija istog ćiriličnog znaka, bio je tu crtež majke koja je davala flašicu mlijeka svojoj bebi, maca koja je pila mlijeko iz posude na podu, i djevojčica što je gurala kolica, u kojima je spavala njena lutka. Svi oni su se nalazili u istoj prostoriji, tipično ruskoj: prozor s čipkastim zavjesama, sto na kome je stajao lavor za pranje ruku, mala stalaža iznad stola, ikona na zidu, kraj nje - slika nekog pejzaža, i mapa svijeta. Nešto dalje, u vezi sa slovom « ja » (« я »), Liza bi ugledala royal, koncertni glasovir, kakav su i oni imali u Kazanju. Listala bi neumorno svoju čitanku, zaustavivši se ponekad i na slovu « p », ispod kojeg je bio naslikan kavez i ptičke koje su lepršale oko njega; u vezi sa « g », nalazio se crtež grada pod snijegom, i refren pjesme: в городе, дома больше и красивее – u gradu su kuće veće i ljepše. Čitanka se završavala pjesmicom o zeki koga je ubio lovac u šumi, a potom je dolazio savjet djeci da čitaju, kako bi postali bolji i pametniji.

Liza je čuvala Dobroe slovo cijelog života uza se kao najveću dragocijenost.

Sjećala se i recitatora koji su putovali po selima i govorili poeziju ili pričali priče narodu koji bi se okupio, sjećala se praznika Maslenica, pred veliki post (od kojih se rani odžavao krajem januara, a kasni, krajem februara, zavisno od pomijeranja julijanskog kalendara, kada se ne jede meso, jaja ni mliječni proizvodi). Tada bi se seljaci, prema običaju, cijelu nedjelju dana, od ranog jutra, do zvona za “povečerje”, vozili u saonicama upregnutim u konje, nakičene šarenim krpicama, obučene u najlješu “odjeću”, s “dûgom” isrctanom šarenim ruskim motivima poput jaja. Njihova pjesma se razlijegala sve do susjednih sela. Špalir gledalaca stajao je s obje strane ceste i posmatrao kolonu saona uz pljesak, pjesmu, i svirku na harmonici. Liza je vidjela ponekad nekog posmatrača kako uskače u saone, koje bi potom nestajale u daljini. Dešavalo se da i djevojke imaju svoje saone, na koje bi se pele sa svojim babama. Saone su bile toliko načičkane mladicama i staricama, da su nalikovale na ogromnu šišarku.

Isti dekor, ali ljeto ! Kroz otškrinuta vrata kunjušnice, zapazila je prvo zadnjicu, zatim leđa, i napokon potiljak brata Miške, čije se tijelo, uvaljano u sijeno, talasalo na jednoj njihovoj seljanki. Njihovi ljubavni uzdasi bili su poput krika upomoć i miješali se sa njištanjem i rzanjem konja. Užasnuta, pobjegla je plačući. Sjela je pod višnju, i nastavila da cmizdri, dok su višnje padale po njoj.

Ovu tajnu nisam nikome odala, a Miška se, kad me je sreo, pravio da ne primjećuje moj optuženički izraz i moje obraze, za koje sam sigurna da su bili crveniji od višanja iz našeg voćnjaka. To veče, u krevetu, gušila sam jecaje u grlu iz straha da ne probude moju sestru, Tatianu, s kojom sam dijelila sobu, pisala je Liza.

Nekoliko godina kasnije, ponovo Kazanj, potonuo u jesenju hrđu. Liza izlazi iz kuće, ide u školu. Na ulici osjeća oštar pogled, kao nož zaboden u leđa. Okreće se i vidi dječaka, azijskog porijekla, jedva nešto starijeg od nje, kako je promatra. Svaki put kad prolazi tom ulicom, on je na uglu, i svaki put ona zadrhti od prodornog pogleda njegovih mračnih očiju.

O njemu nije ništa znala. Dakako da nije bio od onih koji je posjećivao balove na kojima je plesala sa momcima iz visokog društva, čija lica su se lica gubila još dok ih je gledala. Misleći u noći, u krevetu, na mladog Azijata, imala je osjećaj da je okaljana, zarobljenik nevidljivog savjetnika koji joj prijetećim tonom šapuće da je čednost najveća ženska vrlina.

Još nešto joj se usjeklo u dušu: osjećaj usamljenosti, bez obzira na toliko braće i sestara! Kao dijete i djevojka, Liza je imala običaj da posmatra nebo, uvjerena da je to od nje načinilo gotovo mističnu osobu, što je doprinijelo da kasnije zavoli Dostojevskog, možda i više nego Leva Nikolajeviča Tolstoja, koji nije bio samo njen omiljeni autor, nego i prijatelj njezinog oca.

2.

Djetinjstvo Jelisavete Kazanskaje neodvojivo je od Leva Nikolajeviča. Nekoliko posjeta velikog ruskog pisca porodici Kazanski, u Kazanju ili Malmižu, bile su za Lizu uvijek izuzetan doživljaj.

Tolstoj je od djetinjstva, nakon očeve smrti, živio u Kazanju sa svojom tetkom. U to doba, koje Liza opisuje u svom dnevniku, Tolstojevi su vrijeme provodili uglavnom između Moskve i Jasne Poljane. Krajem devetnaestog stoljeća, Tolstoj je boravio nekoliko godina na Kavkazu. Dešavalo mu se, međutim, da posjeti i grad svoje mladosti, u kome je studirao orijentalistiku. Kada je posjećivao Kazanske, bilo je to u vrijeme ručka ; tada bi se objedovalo u voćnjaku i tada bi svi zajedno sjedali za sto, « što nije bio slučaj u običnim danima ».

Za te prilike, Lizina majka bi pripremala boršč sa pirjoškama i rižom, jer Tolstoj, koga je porodica Kazanski nazivala jednostavno graf (što na ruskom znači « grof »), nije jeo ništa drugo, pogotovo ne meso, u ime svog vegetarijanskog pacifizma, kako je sam tvrdio. Ubijajući životinje, dragi moj Nikolaju Sergejeviču, čovjek nepotrebno uništava u sebi onu najvišu duhovnu vrijednost - simpatiju i sažaljenje prema živim bićima, kao što je i on sam -, a kršeći vlastita osjećanja, postaje okrutan.

Ove riječi čuvenog autora, kao i mnoge druge, Liza je zapisivala u svoju svesku poput svojevrsne Biblije, čuvajući je pomno cijelog života kao pravo blago. Nakon ručka, ostavljali smo oca i Leva Nikolajeviča da razgovaraju nasamo. Graf nije nikad došao kod nas sa suprugom, Sofijom Andrejevnom, koja je, u stvari, voljela samo Moskvu i moskovski život. Takav život je, međutim, predstavljao pravo mučenje za Tolstoja, koji je jedva čekao da se vrati na selo, uporno se pitajući, dok je boravio u gradu: « kada ćemo ponovo početi živjeti? »

Skrivajući se iza vrata trijema, gdje bi se potom moj otac i pisac premjestili, uhodila sam iz prikrajka njihov razgovor. Za to vrijeme, moja braća i sestre su spavali, ili se igrali negdje drugdje.

Lizin otac je bio vrlo vezan za grafa. U osnovi njihovog poznanstva stoji pismo koje je Lizin otac, u to doba već sudija s nadležnostima nad cijelom oblašću Kazanj, uputio Levu Nikolajeviču, izražavajući mu divljenje zbog njegove predanosti u borbi za bolji život u njihovom kraju, kao i zahvalnost za njegovo opšte djelovanje u korist poboljšanja socijalne situacije u zemlji.

Kasnije je Liza shvatila da graf nije nikad završio studije prava, kao ni studije orijentalistike, započete mnogo ranije. Prezirući univerzitet, taj « hram nauke », kao i profesore, nazivajući istoričare "gluhonijemim koji nikada ne odgovaraju na postavljena pitanja », grof je odlučio da se obrazuje sâm. Neki su njegovu tvrdoglavost, koja je odavno postala legendarna, shvatali kao njegov hir. Lev Nikolajevič Tolstoj se nikada nije prepirao sa Lizinim ocem iz prostog razloga, što se Kazanski nikad nije usprotivio grofu, čak ni onda kada nije dijelio njegove stavove. Karakterna i jaka ličnost, Lizin otac je oduvijek izbjegavao žustre rasprave. S godinama, Nikolai Sergejevič Kazanski je, poput Leva Nikolajeviča, pustio dugu bradu, koja je skrivala pravilne crte njegovog lica; njegove obrve, gušće nego u grofa, nadvijale su mu se iznad očiju, ali pogled mu je bio blaži od piščevog. Lizin otac nije nikad doveo u pitanje porodičnu tradiciju, pa je postao ono što su mu bili i preci, pravovik, pravnik.

Nadam se da je bio pravičan u svojim presudama, on, za koga je krađa bila jedan od najgorih poroka, od koje su poticali svi ostali grijesi, pisala je Liza.

Nikolaj Serejevič nije poput Leva Nikolajeviča bio opsjednut čistoćom, kome je sam ovaj izraz bio izuzetno drag, i koji je od toga napravio cijelu filozofiju, tragajući za njom cijelog života.

Ako se duže vremena Tolstoj lično ne bi pojavio kod Kazanskih, stizala bi im njegova pisma. « Poslije moje smrti, ova pisma će tebi pripasti », govorio je Lizi otac.

Za razliku od Nikolaja Sergejeviča, mirnog i staloženog čovjeka, graf je u Lizinim očima bio i ostao osoba nemirnog duha, obuzeta zebnjom. Bio je uvjeren da ružnoća i glupost dolaze od moći koju ta niža bića, žene, imaju nad muškarcima. « Nije na ženi da traži svoja prava od muškaraca, nego na muškarcu da se emancipuje od žene », riječi su ovog humaniste, koji je kao mlad smatrao sebe odbojnim, rugobnim, nespretnim, prljavim, lišenim mondenog izgleda.

Mnogo toga još saznaće Liza i iz Tolstojevih dnevnika, koje će pročitati puno godina nakon očeve smrti.

Ja sam od onih koji iritiraju okolinu, neprijatan prema drugima, pretenciozan, netolerantan, i stidljiv poput djeteta.

Mladoj Lizi nije ulazilo u glavu da neko poput Leva Nikolajeviča može biti tako surov prema samom sebi.

Neznalica sam, a ono što znam, napabirčio sam lijevo-desno, i veoma malo! No, ima nešto što volim najviše na svijetu, a to je slava. Ambiciozan sam i ako bih morao birati između slave i vrline, odabrao bih slavu.

Tolstoj je pričao Kazanskom i o svom putu u Pariz. Nakon ugodno provedenih dana, vratio se kući zgađen, pošto je pri kraju boravka prisustvovao javnom pogubljenju nekog osuđenika. Više nego samu Napoleonovu ličnost, mrzio je « francusko obožavanje ovog zločinca ».

Moj otac ga je slušao gotovo religiozno, i ako je stvarno trebalo da mu se usprotivi, činio je to s mnogo takta, vjerovatno instinktivno osjećajući da bi, proturječi li mu, izazvao srdžbu kod svog čuvenog prijatelja, a nije želio da njegove posjete ikad prestanu.

- Pošto ste sada čuveni …

No graf bi prekinuo oca:

- Nisam ni u Malmižu, ni u Jasnoj Poljani, a to onda znači da nisam nigdje. Svima onima koji zapodjenu o odličju i slavi, trebalo bi zveknuti šamar, da se otrijezne, jer ništa nije opasnije od oholosti i slave!

U mojim očima je izgledao sasvim iskren naš klasik, koji je kao mlad neprestano ponavljao « želim biti čuven, i biću čuven ». Napokon, to je onaj isti nadmeni muškarac koji je govorio da oholost pravi i mrava, a ne samo čovjeka, okrutnog u poslu.

Liza će te paradokse shvatiti tek kasnije. Kao dijete, divila se svemu što je imalo veze s velikim ruskim piscem. Šćućurena u svom kutku verande, začuđeno je zurila u dugu bradu ovog prelijepog mudraca, ne mogavši, ipak, dokučiti da je glasoviti poznanik njenog oca bio i vrlo složena i nesretna ličnost. Vjerovatno je i Lizin otac znao za piščevu patnju, iako mu to nikad nije dao do znanja. Ili ga je ponos što za prijatelja ima takvu uglednu ličnost, spriječio da vidi Leva Nikolajeviča onakvim kakav je istinski bio?

Prisjećajući se brojnih umiranja u Tolstojevoj porodici, Liza bi se rastužila, pogotovo što je znala da je grof jedva pamtio svog oca, a nije nikad ni vidio svoju majku, koja je umrla na porodu. Mada ga nikad nije čula da pominje svoju djecu, Liza je razumjela da su mnoga od njih poumirala vrlo rano, i da ga je smrt najmlađeg sina skrhala od žalosti, izazvavši tešku porodičnu dramu. Život njene familije činio joj se povlaštenim u odnosu na sudbinu tog važnog očevog prijatelja. Za razliku od mnogih ruskih porodica, u kojima je smrt bila vijerni saputnik, i naročito im odnosila novorođenčad, ona je kao čudom zaobišla Kazanske.

Umiranje djece postalo je nešto potpuno banalno, pa su se na to mnoge ruske familije navikavale, ne smatrajući to više tragedijom. Neki su čak pokušavali da me ubijede da je Lev Nikolajevič smatrao nestanak svoje djece pravom srećom, jer su mrtvi bili bliži Bogu.

A ipak, tragedija nije ni na nas zaboravila, kao ni na cijelu našu Rusiju.

Liza je nesumnjivo bila najradoznalija od sve djece, i jedina koja je bila do te mjere bliska ocu, Nikolaju Sergejeviču, da joj je on povremeno povjeravao nešto što ne bi nikome drugom; vjerovala je da je otac voli više od ostale djece, ako ništa a ono zbog njene strasti za literaturom i muzikom. Porodica je govorila da je ona « pljunuta otac ». Moguće je da je naslijedila od njega mnoge crte, pa i njegovo srce, koje je « istovremeno bilo i tvrdo i krhko ». Odgoneći od sebe sentimentalnost i uopšte emocije, Liza je još od djetinjstva patila od srčanih mana.

Dakako da je svih tih dvanaestoro djece imalo jednako vaspitanje, ali Liza je bila jedina među njima koja je nalikovala na oca, jedina koja se divila Levu Nikolajeviču – što je izazivalo podsmijeh kod njene braće i sestara -, jedina koja je obožavala Puškina, Čajkovskog, ili Rjepina, čije su brojne slike ukrašavale zidove njihove kuće.

- On je u suštini veoma dobar čovjek, govorio je Lizi otac za Tolstoja. To je veliki humanista i osoba čvrstog karaktera.

Bila je to i jedna vrsta testamenta koji joj je ostavio.

Kazanski je imao toliko povjerenja u svoju kćer, da joj nije zamijerao ni kad bi mu šapnula da je nos Leva Nikolajeviča kao neko mlitavo zvono, slično onom na crkvici koja je iščezla pod ciglama Grozne katedrale.

Jedan susret između Lizinog oca i grafa usjekao joj se naročito u sjećanje: kada je Tolstoj otkrio Kazanskom do koje mjere je bio dirnut sudbinom mlade susjetke koja se bacila pod voz. Mnogo godina kasnije, Liza će shvatiti da je taj događaj inspirisao piščevo remek-djelo, Ana Karenjina. Zahvaljujući svom geniju, likovi su izmakli ovom ženomrscu, a prezir prema njegovim junakinjama nesvjesno je ustupio mjesto ljubavi prema njima. Vjerovatno svjestan svoje prgave naravi, bio je uvjeren da pisci u svoja djela unose ono najbolje od sebe. Rezultat toga će biti izvrsno djelo, dok će njihovi životi, kao i njihove ličnosti, biti najčešće mučni promašaj.

Iste večeri u kojoj je govorio o nesretnoj susjetki što se bacila pod točkove voza, Tolstoj je Lizinom ocu rekao i to da literatura ne služi ničemu, odnosno da služi samo za zabavu ljenčugama i parazitima.

U suštini, Nikolaj Sergejevič Kazanski zamijerao je Tolstoju njegovu pretjeranu « socijalnost », odnosno njegov « razulareni socijalizam», koji nije bio ništa drugo do retorika, i jedna kontradikcija više u njegovom životu. Sam grofov način života svjedočio je o suprotnom, unatoč tome što se oblačio imitirajući mužike.

3.

Lizin otac je umro od srčanog udara, u svom uredu. Pisma Leva Nikolajeviča bila su od tada zaključana u jednom kovčežiću, nad kojim je njegova kćerka, Jelizaveta Liza Kazanskaja, pomno bdjela.

Očeva smrt ostavila je veliku prazninu u Lizinom životu. S jedne strane, nedostajao joj je njen biološki otac, sa svom onom neuobičajenom bliskošću koju su imali, a s druge strane, falio joj je i Tolstoj, kao duhovni otac, koji je i sam iščezao iz njenog života odmah nakon smrti Nikolaja Sergejeviča. Poput drugih velikih ljudi koje osjećamo bliskim zahvaljujući njihovim idejama i djelima, Lev Nikolajevič bio je i ostao za Lizu jedna vrsta roditelja.

A možda bi on svakako prestao da ih viđa? Bio je već veoma bolestan, u godinama, i, kako su govorili, poremećenog uma.

Liza nije nikada vidjela suze u očima svojih roditelja, ali ih je vidjela u Tolstojevim, dok je slušao Čajkovskog. Od tada je vjerovala da je pravi muškarac onaj koji se ne trudi da sakrije svoja osjećanja.

Nema sumnje da su i njoj suze tekle posljednji put kad je saznala za očevu smrt. Brojni događaji koji su uslijedili osušiće joj i oči i dušu. Previše toga donijeće novo stoljeće! Previše za jedan ljudski vijek. Tugu će kod Lize zamijeniti revolt, ali neće prestati da bilježi Tolstojeve misli, kao i svoja sjećanja, u istu onu svesku s kožnim povezom, koju je imala od djetinjstva, a koju joj je nekoć poklonio otac; jedino će za vrijeme Oktobarske revolucije gotovo izgubiti moć govora, pa će taj period ostati i najbljeđi u njenom sjećanju.

Velika djela su velika samo onda kada su pristupačna i razumljiva za sviju, zabilježiće Liza i ove Tolstojeve riječi.

Da li i savremeni zapadni autori umaču skupa sa svojim perom i djelić vlastitog tkiva u mastilo, kao što su to činili veliki ruski klasici, što je bilo pravilo sine qua non za Tolstoja, pitala se Liza, za koju je Lev Nikolaevič oduvijek bio primjer plemenite duše. Zato će se cijelog života truditi da slijedi njegov primjer, da sluša njegove savjete, koje je majstorski izražavao u svojim djelima, na kojima je toliko radio, ispravljajući ih do iznemoglosti (djelima koja je Sofia Andrejevna neumorno prepisivala), da su na kraju izgledala uistinu vrlo jednostavna, i zato pristupačna za sviju. Kao da ga je čula i ležeći nepomična na samrtničkoj poselji, u sarajevskoj bolnici :

« Ako neko ima mnogo više nego što mu treba, to znači da drugome nedostaje ono elementarno… Onaj ko ima novaca, uzeo ga je iz džepa onome koji ga nema … Novac je samo novi oblik bezličnog robovanja koje je zamijenilo ranije robovanje jednoj, konkretnoj osobi … Samilost siromaha sastoji se u tome da ne mrzi bogataša. »

Lev Nikolajevič nije, međutim, ni iz daleka bio omiljen u cijeloj Rusiji, da i ne pominjemo oštre kritike Uljanova, budućeg Lenjina, koga je Liza, kao gimnazijalka, takođe imala priliku da sretne u Kazanju.

4.

I Vladimir Iljič Uljanov je bio iz Kazanja, gdje je započeo i svoje univerzitetske studije. Ubrzo je izbačen s fakulteta zbog učešća u studentskim manifestacijama, ali je nastavio da studira vanredno, da bi krajem XIX stoljeća stekao diplomu koja mu je omogućila da obavlja profesiju pravnika. Ne strahujući da će ponovo biti uhapšen, posvuda je držao predavanja, uvijek na istu temu: protiv cara i carske Rusije.

Liza je bila gimnazijalka kada je, po nagovoru starijeg brata, Petje, počela da posjećuje ono što je nazivala Uljanovim perfomansima. Jednom je Petja, koji nije krio svoje simpatije prema "Sotoni", smatrajući se čak njegovim učenikom, pozvao Lizu da večeraju skupa s Vladimirom Iljičem, nakon jedne od njegovih « propovijedi ».

Bila je tu prisutna cijela skupina mladih studenata. Tolstoju je ostalo još nekoliko mjeseci života, do novembra 1910.

Liza je najprije mislila da ne ide ni na predavanje, ni na večeru, ali se u posljednji čas predomislila i pridružila bratu, najviše iz radoznalosti i želje da vidi iz bliza čovjeka koga je već tada smatrala vanzemaljskim čudovištem, čak i više od toga, Sotoninim sinom, što će narasti i postati Sotona Prvovjenčani.

Za vrijeme večere, Vladimir Uljanov je sjedio preko puta Lize, tako da ga je mogla do mile volje promatrati; on je, međutim, nije ni primijetio. Lizi se činilo kao da je budući Lenjin bio već rođen ćelav, lobanja mu je blistala kao podmazana, kao kazanjsko jezero u suton, dok su mu brčići i jareća bradica poigravali u staccatu kad god bi otvorio usta i započinjao svoje litanije. Kao da je neko potpalio vatru u vreći punoj buha, taj čovjek je doslovce eksplodirao sve vrijeme dok je govorio, a iz svakog djelića njegovog tijela, isijavao je plamen. Osim što je neumorno kritikovao imperijalizam, Uljanov im je otkrio da je ovaj put rat neminovan i da će sigurno izbiti, budući da je kapitalizam dostigao vrhunac, krajnji stupanj raspadanja, u kome su svi ljudi već otrovani šovinizmom i nacionalizmom.

- Doći će i do štrajkova koji će, opet, izazvati posvuda sukobe. Možemo čak očekivati da će doći i do građanskog rata, tumačio im je prorok Lenjin, koji je te večeri oštro kritikovao i Leva Nikolajeviča, podvlačeći da je zatočenik svoje vlastite klase :

- Za njega se cijela Rusija, koju inače voli, svela na selo i veleposjednike. Ipak je to zadivljujući slikar naše zemlje. Ali slikar naivac; on je nažalost jedan obični, histerični i istrošeni plačljivko koji se udara u prsa, uzvikujući : Ja sam loš, ružan i zao čovjek, ali sam se sav predao moralnom savršenstvu. Ne jedem meso, a hranim se samo zrnima riže ! Kakav heroizam !

Budući Lenjin je imao pogled koji je plamtio. Na nekim drugim slavenskim jezicima, njegovo ime bi značilo ulje. Liza ga je oduvijek vidjela kao nekog ko je u krvi nosio “užareni zejtin”. Taj čovjek nečiste krvi, koji je izgarao u vlastitom požaru, imao je, mislila je Liza, nevjerovatnu i zabrinjavajuću snagu i moć, ali i autoritet koji je spontano zabranjivao svaku repliku. Za vrijeme večere, Liza je imala izuzetnu želju da mu odgovori na njegove kritike Rusije. Htjela mu je kazati i to da je Lev Nikolajevič veliki čovjek koji je oslobodio obaveze svoje kmetove, da je to jedan pozitivan genij, nesposoban da učini bilo kome nažao, ali ju je njena sramežljivost spriječila. Zato nije bilo teško njenom bratu, Petji, da je preduhitri i poviče da se on divi Tolstojevoj akciji, a nadasve samilosti koju pokazuje prema drugima. Liza je do tada vjerovala da je njen brat ravnodušan prema grafu, da ga nikad neće uzeti u odbranu, pogotovo što ju je često ismijavao zbog njenog kulta pisca, kako je označio njenu simpatiju prema Tolstoju.

- Zemljoradnik ima potrebu za samo jednim, vrištao je Uljanov, za raspodjelom zemlje! Sve ostalo, uključujući tu i akciju ili reakciju Leva Nikolajeviča Tolstoja, koju ste spomenuli, nije ništa drugo nego cirkus. Nažalost, ovaj književni genij ne razumije politiku, kao ni potrebe našeg naroda; on nema pojma o proletarijatu. Jedna stvar je posebno čudna u svemu tome: do koje mjere veliki ljudi mogu biti ograničeni i naivni.

Te večeri, Vladimir Uljanov nije ispuštao iz usta riječ « proletarijat ».

Odakle je dolazilo njegovo uvjerenje? Liza je znala da nije poticao iz takozvane skromne obitelji. Možda je trebalo shvatiti da njegov temperament, ta « nauljena krv » dolazi od njegovog jevrejskog porijekla ? Mislila je to, iako sebe nije smatrala antisemitom, dok je ne voljeti Jevreje bilo nešto svakodnevno i banalno u cijeloj Rusiji.

Oca Vladimira Uljanova, tog umjerenog monarhistu i veliku figuru u obrazovnom sistemu Rusije, unaprijedio je Car za njegov rad devedesetih godina XIX vijeka. Liza je znala da je on u Simbirsku otvorio prvu školu za nerusko stanovništvo, ali je ipak smatrala da njegov sin, Vladimir nije nikad ni sam razumio ni proletarijat, koji je neumorno pominjao, ni njegove potrebe.

Kako je mogao znati nešto o tome, on, koji je sve svoje vrijeme provodio u bibliotekama, bilo Rusije, bilo Evrope, držeći predavanja publici koja je toliko daleka narodu? Tolstoj je, međutim, do kraja svog života proveo uz seljake i sa njima, poznavajući ih u dušu. Kada se Uljanov obraćao drugima, slušao je sve vrijeme samo sebe. Uperivši pogled ka dalekim horizontima, koje je slijedio uvijek njegov podignut kažiprst, opsjednut naprosto idejama koje je izlagao, njegov zadivljeni sagovornik, ostajao je za njega potpuno nevidljiv, pisala je Liza.

Tokom te prve i posljednje večere sa Lenjinom, ovaj velikan se ni u času nije obratio Lizi, kao ni jednom drugom studentu, ili đaku, a samo je jednom odgovorio Petji u vezi s Tolstojem, dok je Liza sve vrijeme bila šutljiva, nestrpljivo čekajući kad će se taj skup završiti. U svojim sjećanjima je zabilježila i ovo:

Za vrijeme cijele večeri, ova narcisoidna ljudska kreatura, okarakterisala je skoro sve velike Ruse narcisoidnim i gluhim za druge, a nadasve Leva Nikolajeviča, za koga je ta spodoba čak izjavila da je reakcionar, koji je, uprkos samom sebi, postao neprijatelj naroda, i tragikomična figura, najviše zahvaljujući svojim utopijskim idejama.

Slušajući Lenjina, Liza se sjetila da se govorkalo da je veoma obolio.

Njegova bolest, koju su Turci nazvali à la franga, francuskom boljkom, bila je, čini se, već uveliko uznapredovala.

- Naše plemstvo želi da se igra mužika, mjesto da pokuša da popravi, tačnije, da sasvim izmijeni njihov život. Ne podnosim slabiće, koji su lišeni elementarne lucidnosti, i stalno prizivaju Boga da riješi sve zemaljske probleme. Lev Nikolajevič je neizostavno jedan od njih. Nasuprot onome što vjeruje taj graf, istina se mora nametnuti silom ! - derao se Lenjin.

To nauljeno čudoviste - usuđujem ga se tako nazvati -, mrziću sigurno do svog posljednjeg daha, povikala je svom liku u ogledalu, skidajući šešir, kad se našla kod kuće.

Na ruskom, riječ uleï znači, u stvari, košnica, što je takođe odgovaralo karakteru ove osobe, iako mu je više pasovalo ime « osinjak », mislila je ona.

Cijelog života, Liza će ostati u ubjeđenju da je taj veliki čovjek, za razliku od drugih velikih Rusa, nanio njenoj zemlji, ali i mnogim drugim narodima svijeta, ogromnu štetu i zlo kakvo samo čovjek može nanijeti čovjeku.

Da li je pravi uzrok bilo to što je njegov stariji brat obješen1887. godine u dvorištu tvrđave Schlüsselburg u Sankt Peterburgu ?

Govorilo se da je Vladimir Uljanov volio brata Aleksandra do idolopoklonstva, i kao dječak, pratio ga ukorak. Dok mu je Aleksandar nudio šećerleme, usput mu je objašnjavao -, kao što drugi pričaju svojoj djeci bajke -, da je terorizam jedini način da se odupre eksploataciji čovjeka nad čovjekom. Taj stav je branio i na svom suđenju, kome je prisustvovao i mali Vladimir. Bio je to testament koji mu je stariji brat ostavio. Tugu je zamijenio borbom i akcijom. Prema mlađem bratu, Dmitriju, - koji će već kao student medicine na Lomonosovu u Moskvi biti uključen u marksističku organizaciju Rabošij Sojuz -, budući Lenjin izgledao nije imao istu ljubav, pa ni taj, gotovo podanički odnos, kao prema Aleksandru, a izgleda da nije gajio posebna osjećanja ni prema sestri Ani, godinu dana starijoj od njega.

Je li revolucija bila Uljanovljeva osveta ?, razmišljala je Jelisaveta Kazanskaja. Šta bi bilo da je neko ubio i njega ?! Možda bi na taj način spasio svijet od zla koje će se ubrzo raširiti po Planeti?

Mnogi « satanski teoretičari » nazvali bi Lizu naivnom, prije nego što bi je poslali na robiju. Liza je zaboravila da, po njima, jedan čovjek ne može sam promijeniti svijet: u pitanju je historijski trenutak koji omogućava nadarenom čovjeku da podigne na noge mase protiv nepravde; « revolucija je djelo cijelog jednog naroda » !

Mnogo kasnije, Liza će saznati da su revolucionari željeli da sačuvaju genijev mozak nakon njegove smrti, ali u tome nisu uspjeli, jer mu se mozak, još za života, rastočio od sifilisa.

Kojim se organom služio ovaj Zloï-Duh kada je razmišljao?, pitaće se Liza.