Jasna Šamić

DEVETI VAL
roman - trilogija

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.


DEVETI VAL
odlomak
G R A D O V I   I   L I C A Knjiga III
nakon 2012
Aljoša i Lena
(…) 7.

Odavno me intrigira filozofija derviša. Čovjek je nesposoban da spozna Tajnu, jedinu istinu : Ništavilo. To je sve ono što je vidiljivo i nevidljivo za njega. Vjerujem u čovjekovu nemoć. U Tajnu nedokučivu ljudskom biću.
Poznajem duhovnog vođu najstarije tekije u Sarajevu i odlazim da prisustvujem ritualu, zikru.
Sarajevo treperi osvijetljeno bezbrojnim svjećicama s munara. Četvrt grada gdje je Tekija, na brežuljku, u blizini kuće u kojoj su rođeni moj otac i tetka Lela, postaje boje indiga. Kao djete, moj otac je tu jahao svoje drugove iz ulice, uvlačio se u vrt tekije, a onda su se svi zajedno grohotom smijali, slušajući mistično « uzdisanje, gušenje i huktanje » koje je dopiralo iz semahane, poput zahrđale lokomotive.
Odjevena u dugu suknju, crnu jaknu, koju sam nabacila preko majice i s maramom na glavi, zavezanom na prikladan način (jednostavno, kako su je vezale i filmske dive šezdesetih godina prošlog vijeka), uvlačim se u Semahanu gdje muškarci već zapijevaju ode Bogu. Penjem se na verandu, gdje su žene ; mjerkaju me, zaboravljaju na Allaha. Zikr u pravom smislu riječi, s prizivanjem Božijih imena, praćenih pokretima tijela, počinje oko ponoći. U tekiji vlada skoro 50° C, a još je toplije na balkonu s vjernicama. (…)
Dolje, u semahani, muške zadnjice, poput crnih konjskih sapi, uspinju se prema balkonu, cijelivaju vječnost, priljubljeni usnama uz novi ćilim. Samo duhovni vođa ima zatvorene oči, pokušava zaroniti u Srce, u kome je Skriveno, a u njemu Tajna, sa crnom tačkom - Suveyda -, gdje zaljubljenik nalazi Istinu. Jedinu stvarnost: San !
Do mene dopuza mlađa žena, obraća se na lošem engleskom. Umotana u bezbojni kućni mantil, uperila prst u moju glavu. « Pardon ?! » prodirem se prigušenim i do te mjere zastrašujućim glasom da bogomoljka zadrhta i istog časa uteče, pužući nazad do ćoška iz kojeg je i domilila. Ubrzo će i druga domigoljiti poput zmije, mašući rukama, napučivši usne kao da će me pljunuti, ispustivši iz njih otegnuti pisak : "Nisi pokrivena po propisu."
Molitva teče u nedogled, dosada me steže, sva sam utrnula, od glave do pete.
Kroz uski prorez na ogradi više zamišljam zikr, nego što ga vidim ; kroz proreze drvene ograde, primijećujem i mladića koji sjedi pored šejha, bjelina njegove košulje me naprosto zasljepljuje. Hlače su mu svijetle kao i košulja, ali kosa i oči, sablasno tamni. Melankoličnim pogledom zur u nepoznato.
Ubrzo potom, veranda na spratu se dupke puni vjernicama svih uzrasta, umotanih od glave do pete u duge šlafroke i šalove koji im pokrivaju i kosu i dobar dio lica. Više nema mjesta ni za iglu između tih ulojenih tjelesa. Među pridošlicama je i nekoliko članova iste porodice: majka, nena i dvije djevojčice, sve četiri zavijenih glava i lica po posljednjoj modi - koju su kod nas nakon svršetka rata uvele Vehabije -, smještaju se pored mene. I samo što se ugnijezdiše, prstom upriješe u moj crni, svileni šal na glavi, ne ispuštajući Allaha iz usta. Potom se jedna od njih došulja do mene i uhvati me za onih nekoliko pramenova koji su izvirili ispod marame, ne prestajući da mrmlja Allahu Ekber. Vuče me sve jače i jače za te dvije-tri šiške.
Pridružuje joj se još jedna vjernica. Sada u duetu snažno vuku jednom rukom moju crnu maramu, drugom šiške, dok im usta šište ko Papenov lonac : « Bog je veliki », a oči prijete da će me raznijeti na komadiće.
- Idi u crkvu, tvoje mjesto nije ovdje, sikču i tegle pramenove kose, a maramu mi pokušavaju navuči na usta. Toliko me zaboli da zavrištah iz sve snage.
Molitva istog časa stade. Jedan mladi ašik se potom pope na balkon, i obrati mi se:
- Jeste li to vi profesorice? Dobrodošli! Počastili ste nas svojim prisustvom!
Istog trena, žene umuknuše i pustiše me na miru, ali za mene je već prekasno, nemoguće je da mislim na Srce u srcu, u kome je Skriveno, na Tajnu, na crnu tačku u njoj, na okean Vatre, na ogromnu fontanu plamena, na čovjekovu nemoć da umom dokuči tajnu svemira, Boga, smrt ... Mislim na svoje ljubavi, na muževe, na Aljošu, na njegovog oca, na kukasti krst na njegovoj uniformi, na fotografiju čiju je jednu stranu Aljošina rodica, Zdenka, odrezala makazama gdje se više ne vidi svastika. Sjećam se da mi je pred moj odlazak rekla na telefon da sin ne govori s njom od kako je otkrio da joj je stric bio nacista (bez obzira na to što joj je otac bio partizan). Mislim da sve one nestale iz šume u Kirchbergu, na sve koji su iščezli za vrijeme drugog svjetskog rata, i u ratu 90-tih godina u Bosni, mislim na četnike koji su širom otvorili vrata ekstremističkim Salafitima i mudžahedinima, na ova strašila - žene u mojoj blizini, koje ne razumiju ni riječi molitve, uvjerene da su njihovi dugi kaputi i bezbojni šalovi nepobitan dokaz njihove ljubavi prema nebesima. Mislim da Amerikance koji su postali saveznici al-Qaide kojoj sad tepaju, nazivajući njene borce pobunjenicima. Gledam mladića u semahani, podsjeća na smrt. Na život i smrt u isti mah. Čovjek u bijelom što sjaji poput zvijezde zasljepljuje mi vid! Pogledom fiksira Nevidljivog. U međuvremenu, kokoške na balkonu, ponosne egzibicionistkinje svoje vjere, ne prestaju da kokodaču. Gledam im mahrame i kao da vidim svastiku na uniformi Aljošinog oca, sve se pomiješalo u mojoj umornoj glavi. Žene srču vodu, svađaju se međusobno, gunđaju prigušenim glasom, jedne žele otvoriti prozore, druge pište da su preznojene, « ufatiće nas promaha, nek neko samo proba to uraditi ! » Zarobljene u svoje zavoje - kao da su omotale ozlijeđenu glavu kako su nas učili na predvojničkoj obuci prije agresije - kriče bez daha i predaha: Allah ! Glas im je ubitačniji od obadovog zujanja. (…)

9.
U gradu gdje je rat još uvijek sveprisutan ali istovremeno i sasvim odsutan, stanovnici se i dalje dijele na one koji su ga tu proveli, i one koji su pobjegli iz njega. Smjestili su me odavno u dezertere.
Na ulici srećem Nadana, prijatelja iz mladih dana koji je i sin mog profesora sa Filozofskog fakulteta. Danas živi u Australiji. Smatra da je iz Sarajeva protjeran, kao i ja. Moja prednost je što mogu lakše « skoknuti » do ovog grada, od kojeg je on, po vlastitoj računici, zračnom linijom udaljen 12.944 kilometra.
Veoma mi je drago što ga vidim, jer je većina mojih prijatelja i poznanika, ili mrtva, ili napustila grad, i više u njega ne svraćaju. Odmah mu se žalim na prizore čiji su glavni protagonisti mafijaši udruženi sa neofitskom fukarom. Na što će on : « Poštena čovjeka u ovim vremenima možeš sresti jednog na deset hiljada ».
- Imaš pravo.
- Shakespeare takođe!
- Ta istina još uvijek vrijedi i danas u Sarajevu toliko godina poslije rata.
Ni on ne dolazi često u naš grad.
- U stvari, dođem iz čistog mazohizma, kaže, i dodaje:
- Drago mi je da me ti, iako specijalista za te egzotične jezike, ne pozdravljaš po arapski, kao svi ovi brđani što je Karadžic potjerao u gradove.
- Nisi primijetio da ima više vjernika danas ne…
- Nego prije rata ...
- … nego stanovnika.
- Sasvim si u pravu. Svi će oni svakodnevno upotrijebiti i riječ « dobro » i « dan », ali nikad u sintagmi « dobar dan ». Selam je jedini stvarni dokaz njihove vjere. Sve ostalo potvrđuje da su to sami lopovi koji se zaklinju u Allaha. Znaš i sama da je najbolji izraz za njih fukara.
- Klerofukara ! Zaboravio si žensku kosu, i mahramu! Problem broj jedan u ovom novo-komponovanom društvu! Znaš li da je u ovim takozvanim elitnim novootvorenim turskim školama, glavni « predmet » klanjanje džuma-namaza. Jedan takav univerzitet i meni je nudio saradnju, za 300 eura mjesečno; trebalo je uz to da predajem deset različitih predmeta. Odbila sam, ne zato što je to ponižavajuća suma, nego što su tražili da svaki dan dolazim na posao, kao obični činovnik.
- Bona ne bila, zar ne vidiš da je ova zemlja postala poligon za lopove cijelog svijeta, a posebno iz onih muslimanskih « demokratskih », i bratskih zemalja. I sve se radi u ime Allaha i u ime islama. Mnogo lakše je živjeti od sadake, ma kakva da je, nego raditi i zarađivati. Karadžić i Milošević mogli su samo sanjati o ovom što se danas dešava! Ipak su odnijeli pobjedu! Najgora je ta « naša » banda - svi posjeduju luksuzne vile kod « babuke » u Turskoj – koja nastavlja ono što su četnici i ustaše započeli. Njima je sada Turska, ko biva, mati, a Bosna polumrtva krava kojoj oni, ti pravi šakali i hijene, kidaju i posljednje ostatke žilavog mesa. U talu sa seljačkim hodžicama, koji su gurnuli Allaha na prvu liniju ! Njime bacaju maglu u oči masi, koju su sveli na prosjački štap. A masa i plješće. I demokratski ih bira li bira!
- Masa ! Ponosna na svoju bol. Narcisoidnost žrtve širi se i dalje ko zaraza, poslije toliko godina od svršetka rata! Iz krajnje simpatije prema žrtvi, došli smo zbog tog do krajnje odbojnosti i antipatije.
Na to Nadan predlaže da ručamo zajedno, što je prilika da odemo u restoran gdje sam nedavno bila s belgijskim pjesnikom.
Pošto smo se smjestili za sto odakle možemo posmatrati grad kako gmiže ispod nas, pita me dolazim li često u naš grad, koji sve više nalikuje na neku saudijsku provinciju, na beduinsku oazu gdje su žene manje vrijedne od kamila, i gdje sve više naliče na džinovske bubašvabe.
- Vjerovatno i ja dolazim iz mazohizma. Uz to sam se uvijek voljela boriti. Makar to bilo i sa vjetrenjačama. Kažem sebi ipak da ovaj grad - koju je fukara okupirala -, ne pripada njima, došljama i primitivcima. Ako odustanem, to bi značilo da su se moji preci uzalud borili da bi njihove kćeri i potomci živjeli slobodno? I bili obrazovani. Moj pradjed je skupo platio emancipaciju svojih kćeri, ne pada mi napamet da im ostavim tu slobodu za koju se on izborio još u 19. stoljeću. Ne dam im ni grad, ni slobodu ! Tim « slobodnim ropkinjama »… Bez obzira što mi ti primitivci sve više prijete.
- Šta hoće ? Pusti budale!
- To mnogi kažu, to famozno: pusti budale! Uprkos svemu, znam da su te budale opasne. Tako su govorili i za Karadžića : pusti budalu ! I evo šta je budala uradila ! Sve ovo, pa i islamisti su dobrim dijelom njegovo djelo. Ali ne zaboravljam ni muslimane koji su, čim su osnovali stranku i ušli u Parlament, počeli tamo da uzimaju abdest i da klanjaju.
- Kažem ti to, ali ne mislim da nisu opasni.
- Najotrovnije među njima su žene.
- Čuo sam da mnogi nestaju, strpaju ih u gepek, odvezu ko zna gdje, nema ih više … To se desilo i jednom mom poznaniku. Znaš li ko vuče sve konce ovdje ?
- Znam. To mi svi govore. I za Reisa, i za gepek… Ali nije on sam.
- Reis se uvalio u kuću u kojoj je živio « komunjara i vlah », kako reče za Ratu Dugonjića, ali komunjara je za razliku od tog ljaksea plaćala kiriju. …Čuvaj se…
- Kako se čuva ? Neću valjda prestati govoriti ? Ili povezati glavu mahramom, kako mi savjetuju neki, da bih umirila primitivce…
Nadan se grohotom smije.
- Znaš li ono: gore selam (mahrama), dolje bujrum (« minđovan »)?
- Pogledaj ova dva pisma koja sam dobila prije dva dana, vidi samo nivoa, i « pismenosti », « poetike », « nježnosti », « čovječnosti » kod tih novokomponovanih vjernika ! Da čovjeku pozlije od tuge i užasa.

Izvadila sam dva pisma koje sam nedavno primila, pisana na jeftinom papiru, jedva čitkim rukopisom, sa bezbroj gramatičkih grešaka.
Pismo broj 1.
Koliko kosta da mi popusis kurac BOSANSKI droljo jedna , nauci prvo nesto o Islamu pa onda pisi droljo jedna PRLJAVA !
a posto ti mislis da si navodno inteligentna bices jebana iz svih pozicija DROLJO PRLJAVA , mozes isto da biras mesto jebacine ako zelis Pariz , zasto ne, grad NEVJERNIKA !
Droljo da li ti nosis gace ili te mozemo jebati i na ulici pored ajfelove kule tj. samo da ti zadignemo suknju i da te SPRCIMO onako divljacki kako ti i zasluzujes i isto treba te jebati u usta i da jedes spermu BOSANSKU pa da jednom naucis SVE ono sto nisi u tom NEVJERNICKOM SOBRONU !
(…)
- Najbolje je da prijaviš policiji. To je strahota. « Najduhovitije » od svega je što ćeš još i izazvati treći svjetski rat. Odlično.
- Moj izdavač iz Brisela se sprema da me odbrani, da napiše opširan tekst, za naše medije. Poslala sam mu prevod ovih pisama. On je proveo cijeli rat ovdje kao liječnik casque bleu. Misli da sve ovo daje a posteriori pravo Karadžiću da se raduje i vjeruje da je dobio rat. Vidi, molim te, kako je ogovorio jednom uredniku časopisa, koji za mene piše da nisam pisac, ni naučnik, nego obična kučka koja treba da krepa kao pseto. (…)
- Porazno je da naši pravi intelektualci šute, a govore samo oni novokomponovani. Takvi, nažalost, neće razumjeti tvog izdavača. …Šta te čudi što naši šute, uvijek su bile piz…, izvini na izrazu, uvijek su gledali samo sebe. Šutjeli su i za vrijeme komunizna. (Čast izuzecima !) Vidi kako su dobro unovčili to što su neki od njih « pretrčali preko piste » za vrijeme rata ! Važno je da su digli sve novce za užase koje nazivaju performansima, kojima nas truju i u Australiji. Nigdje od naših se više ne možeš skloniti. ... Ova policija neće ti ništa pomoći, naprotiv…
- Ja čak čuh da me policija prisluškuje. Treba da od takvih tražim pomoć?
- Luda kuća !…Policija je saveznik svih mafiijaša ove zemlje. To mora da je bezbjednosna služba… SDA… Je li te strah ?
- Pa da me je bilo strah, ne bih pisala ni za vrijeme rata što sam pisala… Izgubila sam sve pozicije, sva radna mjesta, sveli su me i Parižani i Sarajlije maltene na prosjački štap… Kaže se da psi koji laju ne ujedaju. Ali i moj izdavač mi napominje ono što ne kaže poslovica, a to je da kada su psi u čoporu, oni koji laju, nahuškaće one koji grizu. …Ima trenutaka, da mi se učini, kad se uveče vraćam iz pozorišta kroz mračne i kvrgave uličice, da me neko prati. Okrenem se, i vidim sjenku. Da, ponekad se prepadnem i vlastite sjenke. A onda, često me zivkaju telefonom, a kad se javim, spuste slušalicu. Čak i u noći. Pitam se zar sam toliko važna da me treba likvidirati? Ipak se i « oni », ovi sadašnji, izgleda boje riječi. Krivo sam prosudila.
- Moj ti je savjet da se što prije vratiš u Pariz, to je opet sređena zemlja, kakva god da je.
- Tamo sam, po riječima svoje prijateljice, iscrpila do dna zalihe Socijalnog osiguranja svojim umišljenim bolestima. Ona mi savjetuje i to da vratim pasoš…
- Zar je još uvijek smatraš prijateljicom? Je li ti se za to izvinula ?
- Ona nikad nikome nije rekla pardon, ni izvini.
- Znam dosta takvih! I u Autraliji, i među našima, prijatelji su ti mnogi samo kad im trebaš. Sad sam se povukao, ne viđam skoro nikoga…Vrati se ipak tamo. Ovi « naši » će te možda ipak « sastaviti »…
- U stvari, ja sam ovdje, jer imam jednu značajnu misiju da obavim. Usput ću učestvovati i na Danima poezije ; to mi je dobro došlo u mojoj besparici, jer su mi platili put …
- Kakvu misiju ?
- Sad žurim na komemoraciju jednom akademiku koji je pokušao da se izbori da ulice nose imena naših akademika, kojih se « veliki vjernici » kad su krstili ponovo grad u ratu, nisu sjetili, pa ni mog oca. Pisao mi je pred smrt da je sve učinio, i da je sve bilo uzalud. Taj čovjek je bio i izuzetan stručnjak, kakvih više ovdje nema, i demokrata. Osjećam potrebu da se barem ovako oprostim s njim i zahvalim mu. … Ne znam kojim čudom jedna ulica dobi ime po tvom ocu.
- Ulica Nedima Filipovića je čisto SDA-ovsko licemjerje, te privatne, interesne organizacije bulumente daidžića, amidžića, tetića, sestrića, taldžija, jarančića, i još nekoliko tikvana koji su im možda i povjerovali … Bili su to nekada velike komunjare, od njih, i zbog njih, ni ja, ni moja supruga nismo mogli dobiti zaposlenje u rodnom nam gradu. Imam ja punu seharu gadosti koje su nam napravili primitivci, spremam se da je uskoro otvorim, vidjećeš, vlastitim očima nećeš vjerovati. Jedan akademik me otjera do Australije, u stvari bio je udružen s još jednim, « Zucker komt zuletzt ». Žaba čoek. …Ti si jako naivna, a kad ja sve to na tenane ispišem, s punim imenima i prezimenima, da ostane za pokoljenja, i ti ćeš shvatiti konačno čime si okružena bila i ko danas vlada. I zašto je sve ovako jadno kako je. Znaš šta ovdje kažu: Samo da prođe ova demokratija, - ja je zovem demonkratija - pa da počnemo živjeti ko ljudi.
- Kako ipak tvog oca počastiše ulicom pored svih tih papaka, pa i one važne žene, matere našeg političara-kriminalca, koga godinama uzalud traži Interpol, a koji je bio Izetbegovićev porteparole.
- Novinaru koji ga je pitao po čemu mu je mati bila zaslužna da jedna ulica usred grada dobije njeno ime, odgovorio je: jer je bila dobra majka i dobra muslimanka.

11.
(…)
Sjetih se odjednom i prijatelja koji mi je predlagao – pošto sam bila ostala bez posla i u Parizu i u Sarajevu – da prodajem našima umjetne penise.

Telefon je zazvonio. Digla sam slušalicu s koje se razlegala stravična tišina, a onda se čulo teško disanje, kao samrtni hropac.
Spustila sam slušalicu. Ista scena se ponovila više puta, telefon je zvonio, ja dizala slušalicu, a potom čula samo tišinu koja je naprosto tupo zvonila. Kad je posljednji put zazvonio, odlučila sam da ne odgovorim.
Odmah potom se začulo zvono na interfonu. Podigla sam i tu slušalicu i u ušima mi je zavibriralo : - Droljo ! Ko si ti kravo da govoriš o onom što pojma nemaš. … Ti si kuja koju treba objesiti…
Zakačila sam interfon na zid, otvorila televizor i buljila u slike koje nisam vidjela. Čula sam novinara koji najozbiljnije tvrdi da broj 13 nije slučajno izabran za neke oružane obračune na planeti, a iza njega stoji, ko će drugi ?, nego opet Jevreji !

12.
Nekoliko dana nakon našeg susreta u restoranu na brdu s pogledom na Miljacku i susjedna brda, ponovo sam se našla s Nadanom na istom mjestu, za istim stolom. Dan je bio lijep.
Prvo što me je upitao, bilo je stvarni razlog mog dolaska u Sarajevo.
- Pominjala si neku misiju ovdje.
- Došla sam najviše zbog Aljošinog oca.
- Ne razumijem.
- Otac mu je nestao za vrijeme rata. Odlučila sam da ga ja nađem, pošto nikome do sada to nije uspjelo.
- Za vrijeme prošlog rata, devedesetih... ?
- Ne. Za vrijeme Drugog svjetskog rata.
- I ti misliš da ćeš ga sada naći, a ne uspijevaju pronaći ni nestale iz devedestih.
- Da. Sigurna sam da ću u tome i uspjeti. (…)
Nakon maratonske diskusije o istoriji i kulturi, osjetila sam kako mi se silno zavrtilo u glavi, mada smo već bili prešli na lake teme, pominjući i dalje Aljošinu porodicu, kao i moju vlastitu. Nadan se sjeća posebno čoje tetke Lele, čija je ljepota znala da zavrti mozak svim onima koji bi je vidjeli; sjećao se i mog tetka Leona.
- Šta je s njima ?
- Nakon nekoliko godina vratili su se iz Jevrejskog staračkog doma u Zagrebu, u Sarajevo, i ponovo počeli živjeti; proveli su nekoliko sretnih godina zajedno, sve do nedavne Leonove smrti. Moj tetak je jedini ostao živ od cijele svoje mnogobrojne familije, likvidirane u nacističkim i ustaškim logorima. Nakon što je pobjegao od ustaša, pridružio se jugo-armiji, koja će Hitler sravniti sa zemljom za nekoliko dana, već 1941. Odmah je uhapšen i otpremljen u logor za ratne zatvorenike. Stalno je pričao, do kraja života, kako je slušao iznad ležaja u logoru, kako piške žene, zatvorenice, i kladio se sa čuvarom, koja je žena u tom času mokrila. To je sve o čemu je govorio iz logorskog perioda života. I ponavljao da je ostao živ jer je Hitler poštovao Ženevsku konferenciju i nije ubio ratne zatvorenike. To je rekao i Eliu Wieselu kad je ovaj došao kao Mitterandov izaslanik u opkoljeno Sarajevo. Kljuić je pozvao Leona na taj sastanak, održan u Predsjedništvu, gdje je rekao Wieselu i to da "ovi" (četnici) ne poštuju ništa, da su još veći barbari od ustaša, da je njemu gore u opkoljenom Sarajevu nego što mu he bilo u njemačkom logoru, da četnici čine još gore zločine od ustaša u Drugom… Wiesel se tad digao i poklonio mu se. Sve to mi je i tetka Lela ponavljala nebrojeno puta. Makar izgledallo nevjerovatno, Leon je to doživio.
- Ta priča o tetku Leonu je šuplja poput ementalera. Nema teorije da je pobjegao iz Jasenovca...
- Nije pobjegao iz Jasenovca …
- …pa ga, njega Jevreja, ustaše uhvatile, vratile u logor i poslali ga u njemački logor za ratne zarobljenike. To je van svake logike i van pameti. Ustaše su namjestu tukle čim su stizale.
- …Nije pobjegao iz Jasenovca. Uhapšen….
- Nema apsolutno nikakve logike da tetak Leon uspjeva prevariti ustaše i u ustaškoj uniformi i sa ustaškim dokumentima (čije je porijeklo jako hafifno) otperja iz Sarajeva i pridruži se jugo-armiji koja više nije ni egzistirala nakon kapitulacije 17.4.1941. godine. Prvi Nijemci su došli u Sarajevo 15.4.1941, a ustaše tek u noći 23.4.1941. Da bi se izbavio iz Sarajeva i priključio vojsci Kraljevine Jugoslavije, morao je imati na sebi ustašku uniformu i u rukama ustaške dokumente prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije od 17.4.1941, kada je prestala postojati vojska Kraljevine, ali to je bilo nemoguće jer tada ustaše još nisu bile u Sarajevu.
- Od tetke sam čula da je pobjegao od ustaša u njihovoj uniformi, i priključio se Jugoslovenskoj vojsci, a odmah potom bio uhapšen i poslan u njemački logor za zatvorenike …
- Politički zatvorenici su bili striktno odvojeni od vojnih zarobljenika. Glavni logor za političke zatvorenike bio je Hueberg kraj Stuttgarta, osnovan 1933, a kad je taj logor popunio kapacitete, politički zatvorenici su smještani u logor Sachsenhausen.
- A ratni zarobljenici ? Pročitala sam baš nedavno da su Nijemci imali stotinjak logora za ratne zarobljenike. « Najviše su poznati kao Stalags, skraćeno od Stammlager, ili Oflags, skraćenica za oficirski logor. Obezbjeđenje je variralo od logora do logora, ali su svi bili opasani bodljikavom žicom, i stražarskim kulama. Zatvorenici su bili smješteni u jednostpratne barake. Neki zarobljenici su bili angažovani i za rad oko logora, sportom su se bavili kad im je to bilo dopušteno, a bilo je i organizovanih koncerata. Mnogi od tih logora su imali i svoje bilbioteke, dobijene od Međunarodnog Crvenog Krsta u Ženevi. » Moram priznati da sam zaboravila u kojem logoru mi je bio tetak Leon …
Evo, imam cijelu listu zarobljeničkih logora na tlu Reicha, kopirala sam je iz El Mundo Sefard…
- …i to što kažeš da je prepoznavao kako koja logorašica piša u WC-u na gornjem spratu logora ! I to je van pameti ! Nađi mi njemački logor koji je imao zgrade za zatvorenike na sprat ! U prizemlju muškinje - kako sad kažu « mahramuše -», a na grornjem boju, ženskinje ! Šanse nema! To su bile samo barake, a koliko mi je poznato, nije bilo ni jedne na kat. Ni Nijemci, ni ustaše, nisu za logoraše gradili nikakve zidane objekte…
- Ja tu nisam ništa izmislila. Ne vidim zašto bi to moj tetak izmišljao? To je pričao cijelog života, samo to, i ništa više. Imaš li ti ideju zašto je to pričao ? Tek tu i tamo bi dodao da je štrajkovao glađu kad je saznao za majčinu smrt.

- I kad bih nekim slučajem mogao, ne bih komunicirao s pokojncima i propitivao ih. Ni tebe ne propitujem, već ti jasno izlažem neslaganje sa tvojim nelogičnostima. Nemoj molim te mene pitati imam li ideju zašto bi tetak Leon tako pričao. Nisam učesnik u cijeloj priči, nisam osobno poznavao tetka Leona, apsolutno me ne zanima šta je on pričao…
- Prepoznajem ton svoga profesora ! Prilično arogantno…
- Nekako mi ta tvoja opservacija tukne na paranoju. Nema problema. Ne bih više ni o pišanju žena na gornjem katu, ni o klađenju, ni o partizanima, ni o ustašama, ni o Nijemcima. Ovo je za mene malkice previše. Nastojao sam biti sto-posto iskren i reći šta mislim, a ti si to shvatila kao aroganciju, čak i uvredu. Da završim sto-posto iskreno : zapetljala si se u vezi s Leonom kao pile u kučine, pa sad ja moram biti dežurni krivac za to. Prebacuješ loptu iz svog šesnaesterca daleko od teme i počinješ analize moga stila komuniciranja. Mislim da to nije OK!
- Tačno je da niko ne raspolaže s preciznim sredstvima za mjerenje vlastite ličnosti. Pretpostavljam da imaš pravo… Pričajući o drugima, najčešće govorimo o sebi…
- Jebi ga, ako ti se moja iskrenost ne sviđa, ne preostaje mi ništa drugo nego da ti aplaudiram, hvalim do nebesa, tapšem po ramenima, okivam u zvijezde, baš kao neki od tih što te "čitaju" i "oduševljavaju se". Njima ne daješ nikakve primjedbe, zar ne ? Nije Aljoši bilo nikad ni malo lako s tobom !

U ovom posljednjem uskliku, čula sam barem tri. Kao da je odzvonilo i brdo. A mene je naglo spopao takav smijeh koji nisam više mogla zaustaviti. Možda je cijeli život samo jedna obična farsa ?
- Ipak pošalji koju razglednicu iz Australije, kad se opet nađeš tamo, kažem kroz smijeh.
Mora da me je zasmijalo što Aljoši nije bilo lako sa mnom.
- Ostajem pri svom stavu, kaže Nadan, sad mnogo mirniji. Kakvi bili da bili logori nikad nisu bili na kat. Uvijek su to bile barake. Muškarci i žene odvojeni žicom.
Potom pita :
- Zašto ne pišeš o svojoj tetki? To je predivna žena, istovremeno i lijepa, i inteligentna, i draga. Pravi anđeo …
- Ništa teže nego pisati o anđelima. … Nego, ne kažeš kako ti je u Australiji. Znam da imaš veliku kuću i svoju farmaciju … Tebe čovjek izgleda može baciti s Ajfelove kule, ti ćeš se opet dočekati kao mačka, na noge …
- To je tačno. Moj najveći problem je što se ne mogu kupati u moru koje je dva koraka od moje kuće. Zbog ajkula! Te su ribetine tako dobro zaštićene, da su se udomaćile i stalno svraćaju na obalu da se odmore i naručaju reš-tijelesa mojih novih sugrađana. Sve to zahvaljujući nevladinim organizacijama koje više ne znaju šta će od para … Da smo mi u ratu bili tako zaštićeni od četnika …
- Pa i ovdje ti je tako : svi ovi psi lutalice imaju više prava od ljudi, njihovi vrli zaštitnici stanuju u velikim vilama, voze bijesne automobile, nose bunde odranih lisica, iako su zvanično « protiv ». Ne pada im napamet da se brinu za pse, ne daju im ni da jedu, ali niko te pse ne smije taknuti, u zemlji psećih prava, dok psi grizu li grizu uokolo. Neki dan se jedan čovjek žali na radiju kako ga je ujeo pas lutalica. « Ali ti psi su sterilizovani », kaže mu pseća štićenica. « Pa nisam rekao da me jebo, nego ujeo », odgovoriće joj ugriženi slušalac.
- Da ti ispričam vic koji pričaju naši u Autraliji. Plavšićka se predala nevina u Haški tribunal. Nije nikad ni s kim spavala !

Sunce je zašlo, noć se spustila s vrha Trebevića. Samo groblja na brdima oko grada se još bijele! Prije rata, Sarajevska groblja su nalikovala na parkove, teško je bio razlikovati nišane od cvjetova; nakon rata, parkovi su postali groblja, prepuna mramornog bilja. Posvetila sam gradu jednu svoju pjesmu:
Kao da sve gnjili /i Tvoja misao grobnica/ Iskopana uspomenom na grad /Pretvoren u kloaku gdje/
Svjetlucaju dukati lupeža, lakeja zla, / A i mučenici se šepure svojom tamnicom/ Boli / Iskrvavljene duše zure u dukate lupeža i lakeja zla / Kao da sve gnjili / Osim njih / Lakeja zla /I njihovih dukata

Prijatelj mi obećava da će me ipak nazvati prije nego što krene za Australiju, « zemlju u kojoj svi mogu naći posao, ali se mora platiti ako želiš da čitaš svoje pjesme javno ». Odakle će mi sigurno poslati barem jednu razglednicu moje omiljene životinje : ajkule !
- Može, ali nemoj ajkulu !
Smije se, prije nego što nestane u gužvi u Ferhadiji, gdje defiluju, isprepletenih prstiju, po dvije, mlade cure; čije su glavice pokrivene sa nekoliko slojeva mahrama.
Izgledaju kao da su u gipsu. (… )
Tužna se rastajem od prijatelja i srećem jednog derviša, jednog pravog, koga odavno znam ; kaže da me je više njih podržalo, ali da to ničemu ne služi. « Kradu nam naše djevojke (oni- Saudijci !), obrezuju im klitorise, drže ih ko roblje … »
- Imala sam znači pravo kad sam rekla da je hidžab samo početak tog fašizma, jasan znak i simbol, upozorenje iza kog dolazi excizija, iliti clitoridectomija, zabrana portretiranja i slušanja muzike, zatvaranje laičkih škola, paljenje knjiga, i napokon pristajanje na cjekokupnu makabarsku idologiju Daescha, kažem mu. Ideologiju koja glorifikuje smrt i mržnju prema Zapadu.
- Ma kakav da je Zapad, ipak tamo ima više prava nego kod nas, veli mi derviš. Sasvim se slažemo s tobom, ali moraš se paziti. Vremena su « čupava », crnja nego ikad do sada.
- Ove zamotane što mi pišu, kažu da je mahrama njihov identitet, a ja im odgovaram: jadne vi kad vam je identitet krpa.
Derviš se smije.
- Dobro si im rekla. Koliko ostaješ ovdje ? Nazvaću te ovih dana, imam još svašta da ti ispričam što još ne znaš. Gotovo je s nama i našim islamom.
Kod kuće slušam intervju svog izdavača koji belgijskom novinaru govori o mojoj situaciji. Čujem pitanje : Je li to promocija ili …
Nešto tresnu iza mene ; okrenem se, ali ništa ne vidim, jer me sada to nešto udari u glavu i ja padoh. Telefon zazvoni. Odgovorih, a iz rupica se razliježe : Gaduro ! Dobićeš ono što zaslužuješ !
U tom času sam se onesvijestila.
Koliko dugo je to trajalo ? U mojoj glavi su zujale riječi ženskog glasa « kučko » koje su se miješale sa riječima novinara : « je li to promocija ili …. ? Je li to promocija ili … ?
Svud oko mene su bili komadici razbijenog stakla.
13.
Potražila sam Aljošine rođake ne bih li saznala razloge nestanka njegovog oca. Dokumenti koje je posjedovao nisu mogli o tome ništa reći, i vrata istine ostala su jedva otškrinuta.