O autoru
Željko Ivanković (Vareš, 29. kolovoza 1954.) je hrvatski i bosanskohercegovački književnik, književni kritičar, prevoditelj, urednik i publicist. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, a Filozofski fakultet pohađao u Novom Sadu i Sarajevu, gdje je i diplomirao. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, pa i književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski za roman "Rat i sjećanje" 2016.
HAIM NA NAČELNIKOVU SPROVODU
Ulomak iz romana In illo tempore
Pričalo se da je pojava apotekara Altarca, premda stasom neupadljiva, u mnoštvu naroda na sprovodu načelnika Idžakovića bila, kao rijetko koja, upečatljiva. Možda je još jedino bila upečatljivija fra Miroslavova, čiji je, kako bi se to po starinski u Varešu reklo, u truc uspravan, čak ukočen hod, težak i nekako inatan hod čovjeka koji je s obje noge bio na zemlji, bio svečaniji nego ikad ranije. Treba razumjeti da je tom hodu svakako pridonosila i svečana i skladna vareška limena glazba.
Ipak, fra Miroslavov je oštro iscrtan lik kao žiletom sjekao to popodne tišinu što je gusto pokrila grad. U pratnji svoja dva kapelana vodio je ne samo Franjin sprovod nego, premda naknadno, i Katarinin, s punom sviješću da zlu i nepravdi nema što ponuditi doli vlastitu odlučnost i poštovanje za ljude koji su zločinački ubijeni na pravdi Boga. Ta odlučnost i poštovanje za žrtve u tim su trenucima bili snažniji od prijezira koji je živio svakim djelićem svoga bića.
Za tu se prigodu i Haim posebno pripremio. Odjenuo je svoje jedino svečano crno odijelo, stavio crnu kravatu i crni šešir.
Najveće je crkveno zvono dugo, činilo se gotovo cijeli dan, zvonilo pogrebnim ritmom, bijući teškim batom o nijemost sivog dana, dajući tim trenucima skrušenost i dostojanstvo, što su mogli oćutjeti i oni koji su, premda drugih vjera, došli u ritmu zvona ispratiti na zadnje zemno počivalište načelnika Idžakovića.
Haimov je hod, za razliku od fra Miroslavova, bio nekako bojažljivo tih, krotak, gotovo vjernički smjeran. Hod koji jedva da dodiruje tlo, hod kakav smrti, ustvari hodu za lijesom valjda jedino i priliči, premda bi ponetko sućutniji u narodu za takav hod rekao da je to hod čovjeka koji se plaši i svoje sjene. Doduše, oni zlobniji, kakvih nikada i nigdje nije nedostajalo, pa ni na sprovodima, za takav su hod imali rugalačke riječi – hoda kao usrani golub.
I dok je Haim, duboko zavučen u svoj svijet, koračao bojažljivim hodom, koliko god je pritom nastojao sačuvati dostojanstvo izgleda i pokreta, u njemu je bučalo, hučalo, tutnjalo mu i hujalo u ušima. Vidjelo se to, da se tkogod pozornije zagledao u nj, i na reljefu njegova lica što ga je kroz duge godine rezbarila reska bosanska klima.
Ispod oka je motrio svijet oko sebe osjećajući kako tu nekako ne pripada, napose uz nemalo muškaraca u vojnim odorama, ali i kako više od svih drugih mora biti tu, koliko god bi promatraču sa strane moglo sličiti da, okrećući se oko sebe, provjerava tko je sve tu, tko je došao na sprovod za koji bi se moglo reći da veći nije odavno viđen. Upravo sve suprotno od sprovoda načelnikove supruge Katarine. Uostalom, i Haimov život bez načelnika Idžakovića jedva da je vrijedio i pišljiva boba. Doduše, zauzeo se, silno se za njega zauzeo i fra Miroslav, pa i upravitelj Željezare, ali bez Franje i njegova službenog zauzimanja…
Išao je, hodio tih, ali o smrti nije mislio… Kušao je bježati i od pomisli na nju. Ta ionako cijelu noć jedva da je oko sklopio. Nekim je drugim mislima ispunjavao svoju šutnju. Više je mislio na svoj mali, tihi, skromni i po svemu jedva vidljivi život. Čak na jedva vidljivu prisutnost i u svojemu vlastitom životu, koji ničim nije bio vidljiv, a kamoli upadan ili nedajbože izazivački. Biti živ, a nevidljiv, Haimu se otkrilo kao dar kakav je odvajkada, njegovu čuđenju unatoč, imala njegova sestra Gracijela. Hm, pomisli, obično u trenucima kad bi čovjek trebao biti predan i posvećen trenutku, nadođu mu misli za kakve nije znao ni da postoje, a kamoli da bi ičim bile opravdane.
Potiho je bio ponosan na to što mu tako malo treba od života. Znao je to i otprije, ali su ga ratne godine na to svakodnevno podsjećale i u tom uvjerenju dodatno osnažile.
Evo, gleda u tlo sabrano idući prema groblju, i ove cipele nosi toliko godina. A i odijelo u kojemu je možda je tek koju godinu mlađe. Ha, rijetko je i bilo svečanih prigoda uz koje bi išlo. Doduše ima ih i još dva ili tri kao što ima i još jedne, dvoje ljetne cipele. I jedne zimske cipele. To je valjda i jedino od odjeće i obuće što je kupio u Varešu. Da, gdje ćeš u Varešu biti bez dobrih zimskih cipela, a stare su već bile dale sve od sebe.
Uz cipele se uvijek sjeti glupog pjesmuljka koji je prvi put i čuo kad je došao u Vareš: Bata, molim te ko brata, pošalji mi cipele za blata. Smiješio se skrito u sebi banalnosti narodnog razumijevanja svijeta oko sebe. A i postidio se što je dopustio mislima da u ovakvom trenutku odlutaju tako neprimjereno daleko. A kad će po belaju, ovakve gluposti i nadođu čovjeku na mjestu i u vrijeme koje je takvom nečemu najmanje primjereno.
Pa i s kravatama je isto, pomisli. Nijedna nije mlađa od deset godina. Ili su tu negdje. Zadnji je put, a i to neznatno i tek da sestri malo ugodi, donekle garderobu obnovio kad je donio odluku preseliti se u Vareš. Da je do sestre, ona bi ih gotovo sve već odavno bila odbacila i nabavila nove. Ona je, što se nje tiče, držala do toga. Ta ona je ipak sarajevska gospođa i neće valjda sebi dopustiti da se vareške gospođe nose bolje od nje. Čak je i Haimu znala reći kako to ona radi i zbog njegova obraza. Jer, pobogu, nije red da doktorova sestra ne drži do sebe.
A i Anđa se takvom pokazala, pogotovu otkako se malo odomaćila i oslobodila. I ona misli kako bi trebao paziti na odijevanje, kako bi gospodin doktor češće trebao pokazati da je gospodin doktor. A i nema ih, kravata, više nego pet, šest. Možda sedam s ovom oko vrata. A i ona bi trebala malo pripaziti na sebe. Nije red da u apoteku zalazi obučena kao kakva služavka ili, ne daj Bože, seljanka… Pogotovu ne da mu takva dolazi u stan. Tim više što je gospođa Gracijela uvijek tako sređena, njegovana. Nekako otmjena. Čak i među svoja četiri zida, a kamoli kad krene iz kuće.
A on? On nikad nije bio upadljiv, pogotovu ne sad i u ovim ratnim godinama. Muškarcu to i ne pristoji, osim ako je kakav kicoš. Da je ikako mogao biti potpuno nevidljiv, najradije bi bio to. Učinio bi da ga nema, osim za one kojima je bio potreban, jer zbog takvih je i došao u Vareš, a oni su mu to svesrdno uzvratili i spasili ga najcrnje sudbe.
Mislio je, ustvari više je želio da tu njegovu skromnost ili suzdržanost, ustvari te njegove male prohtjeve, vide i svi drugi i da ih cijene kao rijetku vrlinu nekoga tko sebi može priuštiti mnogo više, a eto on, doduše nehotice, pokazuje kako tim stvarima ne pridaje nikakvo posebno značenje. Pogotovu im ne robuje. Uvijek je mislio kako su čovjekove vrijednosti u nečemu drugome, premda, jelda, ne može čovjek ni mimo svijet. Vrtio je svoju misao vrteći kratkim prstima obod svojega crnog šešira u rukama opisujući prstima veliko “O”. Tromo, sporo, kakvo je i sámo to tako smiješno oblo i tusto slovo. Prsti pritom kao da su se uvlačili ne samo u rukave nego i sami u sebe. Kao da su se, krijući se od nečega, čak smanjivali. Uostalom, kad bolje razmisli, i prostor koji je on zauzimao pod nebom kao da se iz dana u dan smanjivao. A nekako je, ako će pravo govoriti, tomu i sam pridonosio, činio je da bude što manji, što nevidljiviji… Posebno nakon što su ga još koji mjesec ranije pokušali internirati… Poslati ga za njegovim rođacima u Gradišku, Jasenovac ili Đakovo. Pogotovu sad na sahrani čovjeka koji ga je osobno spasio, a sam je eto bio žrtvom osione šumske bande kao najstrašniji zlikovac. I ne samo on, nego su mu i na ženu udarili. Bijednici, kukavice!
Najradije bi da je ikako mogao izbjeći i pogled na mrtvo Franjino tijelo i svu užasnu priču oko toga, pa evo i ovu sahranu. Osjećao se praznim, iscijeđenim, smoždenim. Da je bogdô mogao samo ostati zavučen u svoju samoću, daleko od sve gorčine i mržnje koja je prolijeva uokolo, i daleko od svega u vlastitoj osami njegovati tihi prijezir prema svijetu u kojemu se zadnjih godina nikako nije snalazio. Da je bogdô mogao odsjediti kod svoje kuće šivu, da je kojim slučajem bio vjernik i da je još imao snage vjerovati i u šta pod nebom i duboko u sebi ožaliti čovjeka kojemu se ljudski osjećao toliko dužnim, a koji je tako neljudski zatučen.
Gledao je u obod šešira, gledao vrhove svojih prstiju, gledao njihovu nervoznu igru s obodom šešira. I više nije bio siguran žali li sabran u vlastitoj šutnji za pokojnikom s kojim je da su bila drukčija vremena mogao biti i prijatelj ili tek krije pogled, misleći kako će time i svoju nevidljivost učiniti još većom. Gotovo se nasmiješi riječi prijatelj, jer Haim je bio, a činilo mu se da ni fra Miroslav nije bio daleko od toga, čovjek koji vjerojatno nikad nije imao prijatelja, niti je znao što to znači ili kako se to bude. Biti od riječi, pouzdan, odgovoran, društveno osjetljiv, solidaran, to da. Ali, prijatelj? Što to uopće znači? Negdje je u dnu duše isto osjećao i za fra Miroslava. A valjda to, mozgao je, ima veze i s poslom kojim se čovjek bavi, a ne samo s karakterom ili temperamentom.
Gledao je u vlastite prste zaigrane obodom šešira spuštenoga ispred sebe u hodu sporu i tromu, gledao u svoje tubaste prste, zahvalan na ovoj šutnji koja će domalo, nakon što pokojnik bude spušten u raku, opet biti bruj ogorčenja i mržnje. Neprimjereno odlutao mislima, bio je sretan da je tu limena glazba, inače bi, pomisli pa se nasmiješi, još tkogod mogao čuti taj skaredni i, učini mu se, prebučni zuj njegovih misli od kojega mu je brujalo u glavi.
Gledao je u svoje pomalo ogrubjele ruke, kakvih jedva da bi se našlo i u zadnjih predratnih provincijskih apotekara. A i lice mu se ovih godina dodatno izbrazdalo, bore na njemu dublje usjekle i nekako je naglo ogrubjelo, zajedno s naraslim podočnjacima. Čak i nokti, pomisli gledajući u vrhove prstiju, kao da mu nekako urastaju u prste, izgledaju kao u kakva nervozna čovjeka koji ih uporno grize zubima i ne da im ni na tren da nadrastu jagodično meso. A onda osjeti kako i glavu uvlači u ramena. Navika, oprez, neki mučan strah, hladna i nijema bojazan, nešto što ranije nije ćutio. Otkud sad ta gesta kornjače? Kao da bježi više ne samo od okoline nego i od sebe sama. Stid i sram zbog onih u šumi, prema kojima je do prije koji dan imao i skrovite simpatije, kojima je u potaji s vremena na vrijeme znao poslati paketić lijekova ili ponešto priručnog medicinskog materijala, razdirao mu je utrobu. A onda opet ogorčenje i prijezir i misao kako je dobro barem to što je davno, baš davno naučio ničim izvanjskim ne pokazivati emocije. Čak u tolikoj mjeri da ga je i vlastita sestra u čuđenju pokatkad znala zapitati: “Bože, Haime, jesi li ti još uvijek ljudsko biće? Gotovo da te više ne prepoznajem!” Na što bi se on okrenuo k njoj i tek krajičkom usana nijemo nasmiješio. Sad je, idući za Franjinim lijesom, ponovio isto i odmah se počeo obazirati oko sebe, ta nije valjda nitko zamijetio taj neprimjereni izraz. Ili se i nije stvarno nasmiješio, ali mu je svijest odnekud iz potaje izvukla samo njemu znanu gestu i zakratko mu je položila na rubove usana. A najradije bi pokazao gorčinu koja mu je ležala u dnu utrobe ili čak moć prijezira, kad bi ona imala još bilo kakav smisao.
(Ulomak iz romana In illo tempore)
|
|
