SHURA DUMANIĆ

FASCINACIJA
Moj prijatelj Amos Oz (Amos Klausner 4. 5. 1939. - 28. 12. 2018.)

         

O autoru

Šuhreta (Shura) Dumanić rođena je 1948. u Doboju (BiH), osnovnu i srednju školu završila u Tuzli, novinarstvo diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu , a magistrirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1984. Tromjesečnu specijalizaciju na temu «Globalizacija i identitet» završila na Univerzitetu u Hamburgu 2000-te godine.
Vodi vlastitu izdavačku kuću ShuraPublikacije, urednica je edicije „Mirovne sveske“(izišlo 8 brojeva); edicije „Poentes“ (izišlo 17 knjiga), te edicije Posebna izdanja… Objavljivala u raznim časopisima, na portalima, a uskoro izlazi njen prvi roman „Ruža iz Damaska“.


FASCINACIJA
Moj prijatelj Amos Oz (Amos Klausner 4. 5. 1939. - 28. 12. 2018.)
(odlomak)


Amos mi je prijatelj već petnaestak godina, i više - od kada sam saznala za njegov mirovni angažman i pokret Mir sada koji je utemeljio (iako sam upoznala tek Francuze iz tog pokreta). On nije znao za naše prijateljstvo. Takav osjećaj bliskosti među ljudima nije rijedak – ne moraju se niti sresti, oni su u nekom čudnom suglasju ideja i osjećanja, čak i onoga što čine. Takvo je bilo (i ostalo) moje prijateljstvo za Amosa Oza. Nisam stigla potražiti adresu i javiti mu se, što je bila moja stalna misao kada sam, nakon puno godina, kroz koje je prohujao rat, poraće, strategije preživljavanja, dobila u ruke njegovu knjigu. „Juda“.

U početku me zbunjivao njegov (zbunjeni) glavni junak – kao da je zbunjenost nekakva prelazna stvar! Sve dok nisam shvatila igru (ovdje dolazi jedan upitnik, jer priča je shvaćena iz rakursa nas, odraslih zapadnije od Amosovog zavičaja): tko bi osim jednog izgubljenog mladića, koji na kraju romana ostaje sam na nekoj nepoznatoj cesti i maglovitom idejom kamo ide, tko bi sebi mogao postaviti pitanja koja se – ne postavljaju! Jer su na njih davno dati apsolutni i neupitni odgovori; ili su to one tabu teme o kojima se ne govori nikad; ili su ta pitanja čak bogohulna, stresna za sve. Postoje, naime, u svakoj kulturi takva pitanja i takve neupitne istine (upravo se možda neke i grade) – one su stvar identiteta, korijena, odanosti i pripadnosti zajednici, i ne dovodi ih se u pitanje. Postaviti ih – vodi ka izdaji, što na kraju otkrivamo sve jasnije kao duboku misao i najdublje položenu temu ovog romana.

Pa ipak, zadojen kritičkim, socijalističkim pristupom društvenim pitanjima, te nakon što ga je ostavila djevojka a njegov mali debatni kružok socijalista se raspao, Ozov junak kreće u ovu samostalnu, nesigurnu potragu, postavljajući naizgled suvišna pitanja – šta bi bilo da je bilo…Time duboka misao o finoj strukturi i tkanju zajednice (na primjeru Izraela i Židova) postaje matrica po kojoj polako, vješto vođeni Amosovom pričom, neprimjetno ulazimo u svijet paralelnih istina i premisa. Glavni junak će se tako na kraju romana naći na raskrsnici – izgubljen u vremenu i prostoru – nigdje i nikud prispio kako kažu naši stari – jer je spoznao najmanje dvije istine, a i naslutio više njih.

Otkrivam, čitajući, kako dijelimo istu fascinaciju prema knjizi – Riječi, kao prema središtu života, mediju oko kojeg se pletu mreže prijateljstva, djelovanja, zajedničkih napora, promjena kojima težimo, koje želimo vidjeti u svijetu.

Izdaja ili potvora?

Jesam li dobro razumjela pitanje koje njegov junak postavlja: šta bi bilo da su Jevreji onomad, a i kasnije (bilo je toliko povijesnih prilika) prihvatili Isusa, hazreti Isa-a? Da ga nisu prezreli, odbacili, izložili ruglu, izmišljotinama i propasti, sve do dana današnjeg? Jer, on je, nedvojbeno, bio Židov, rođen, živio i umro kao Židov!

Vara se svatko ko misli da su ovo tek teološka i skolastička pitanja. Amos je postavio u vidu fikcione teze jednu pretpostavku koja se tiče svih nas i koje pitanje je nužno postaviti u ovom vremenu krize zapadne civilizacije, iznikle na korijenima judejstva i kršćanstva, te na lomovima uzrokovanim tragičnim umorstvom Čovjeka i progonom njegovih sljedbenika. Autor tvrdi kako bi time bili izbjegnuti toliki ratovi, progoni, genocid…

Moj je prijatelj jako dobro razumio ono čemu je težio Isus. O tome što se zbilo i kakve su sve moguće varijante tih potresnih događaja u Palestini i Judeji onoga doba ima jako puno izvora, a nekoliko varijanti iznosi i sam Oz. No, ono što čini srce ove priče jeste odnos Isusa i Jude. Odnosno – pitanje vjernosti, pitanje odanosti i izdaje. Je li Juda izdajnik? Jer, on je bio najodaniji prijatelj Isusov, pa je njegova izdaja postala simbolom nevjerstva i razlogom gnušanja prema takvim ljudima, kroz stoljeća…

Ako nije Juda, tko je onda izdajnik? Amos kaže: (Isus je)…“ rečeno današnjim rječnikom reformist..(ili možda) fundamentalist…zbog toga što se vratio čistim korijenima. Želio je pročistiti židovsku vjeru. Bilo je sasvim prirodno da ga koeni vide kao neprijatelja…Juda Ben Šimon Iskariotski (bio je) jedan od tih koena. Ili im je bio blizak. Možda su ga poslali jeruzalemski koeni da se ubaci među Isusove sljedbenike, tako da može špijunirati i obavještavati Jeruzalem što oni čine, no onda se zanio Isusom i zavolio ga čitavom dušom, sve dok nije postao njegov najodaniji vjernik…“

U Amosovom doživljaju davne prošlosti struji slijedeća priča: Juda, najodaniji vjernik Isusov, prosvijećen i vispren je onaj koji nagovara Isusa da ide do kraja, do križa, do pogibelji – vjerom u Isusa uvjeren da će se ovaj vjerom (čudom vjere!) spasiti. A tim čudom, vjerovao je nadalje – biti će spašen svijet, pobijedit će prava vjera, moral i čestitost vratit će se u živote ljudi, pravda i pravo za svakoga. S obzirom na tragični kraj cijelog pothvata, za Oza je Juda jedini, prvi i pravi kršćanin. I posljednji. Nakon što se spasenje na križu ne događa, i sam je presudio sebi. Znači, Juda je prvi i posljednji kršćanin, nikako izdajnik. U potki, donjem sloju tkanja svoje priče Oz daje naslutiti da su izdajnici koeni: oni koji će se reinkarnirati u nove državnike Izraela, što će mladiće tek spašene od Holokausta „ravno s pristaništa odvesti na bojna polja, da ginu za židovsku državu.“

Koeni i neokoni

Oz ne spominje slučajno koene, već na njih posredno baca sjenku sumnje za sudbinu Isusa. Podmetnuti Judi Iskarotskom izdaju bilo je tim lakše, uvjerljivije za masu koja ih je mrzila, ukoliko je nekada bio jedan od njih.

Ali, tko su novi, suvremeni koeni? To je pitanje na koje nas nasuče ovaj roman. Pitanje se nameće „spontano“, pri čemu imamo dvostruku podudarnost ondašnjih i suvremenih koena – onu procesa, događaja, narativa, pri čemu su činjenice, imena i mjesta samo nekad više a nekad neznatno zamijenjeni, izmješteni, i onu ideološku (ona je skoro identična – moć, novac, apsolutna vlast).

I nije bitno je li u pitanju Slučajnosti ili pak neka Zakonitost, svakako je dojmljiva koincidencija koju nalazimo među pojmovima koeni iz doba o kojem nam govori knjiga „Juda“, i pojma neokoni, koje pripada našem vremenu*. I u toj finoj potki istkana je Ozova priča o Judi i o Isusu, o vremenu ondašnjem a sadašnjem - znamo svi : koeni su konzervativci, ortodoksi, neprijatelji Mesije i mesijanstva, ogrezli u zlato, bogaćenje, i manipulaciju, suradnici s rimskim zavojevačem…Oni su sastavni dio vlasti, prikriveno ili vidljivo, i nema sumnje da je protiv njih i njihova odstupanja od izvorne Knjige (Tore) usmjeren mesijanski pokret kojeg predvodi mladić iz Judeje.

Dvije hiljade godina nakon koina pojavljuju se neokoni, moderni konzervativci, skriveni iza termina liberalizam, neoliberalizam i drugih. Ukratko, neokoni su: moderni konzervativci, čija se pojava vezuje prvenstveno za Ameriku otkuda se širi njihova ideologija. Oni sa svojim prethodnicima (koinima) dijele istu ljubav za novac i materijalno bogaćenje, za moć, i ideološki čvrste koncepte; ali i izdaju prvotnih ideala. E da bi držali određenu društvenu strukturu unutar koje se ta moć i ta bogatstva slijevaju prema njihovim kasama, bankama.

Inače, ovakve longitudinalne podudarnosti su stresne, potmule erupcije (potiskuju se), jer prijete rušenjem i nagrizanjem svega što je zapadni čovjek do tada naučio, skoro da otvara neka mistična, možda i plodna fikciona područja propitivanja (kakvom pripada i ovaj roman).

Fascinacija

Prema tome, ljudi su kroz epohe zarobljeni tom jednom laži, mitologijom – fascinacijom! U nemogućnosti da riješe probleme, zapetljane interese svoje realnosti, pribjegavaju mitovima koji im održavaju ljudskost (dostojanstvo je preuska riječ za to), ali i oni koji učine loše, pobjednici!, koji su do pobjede došli postavljanjem lanaca i zamki, ubojstvima i zločinima, imaju potrebu za mitom (mitološkom laži kad se radi o moćnicima, a lažima i sitnim tračevima kad se radi o nemoćnima ili manje moćnima); ustvari, velikost i dužina trajanja laži (mita) kroz vrijeme moguće da ovisi o moći, mjestu u društvu onih koji je izmisle i lansiraju.

Jedan Ozov lik o fascinaciji kaže: …Korijen hebrejske riječi 'fascinirati', leratek, jest u Jeruzalemskom Talmudu. Na aramejskom, kojim se govorilo u Izraelu, riječ ratka označavala je komad polja ograđen ogradom, otuda dolazi glagol leratek, 'fascinirati', drugim riječima svezati, staviti lanac oko nečeg, zarobiti.“(Juda, str 57, Fraktura Zg.2014) (A na riječ „ratka“ pojavljuje se evo jedna druga asocijacija – riječ „ratar“ – vidim joj korijen tu u tom armenskom jeziku, vjerujem da je zauzimanje zemlje i ograđivanje imanja bila prava revolucija na Sredozemlju!

Ostati ograđen, zarobljen u vlastiti vrt - mišljenja, poimanja i tumačenja svijeta! Izvan toga vrta treba staviti neprijatelje i izdajice, intruzore koji bi da oberu moje plodove, naše bogatstvo, naše stečevine, naše, moje! Jesu li tu i tada nastali prototipovi neprijatelja i izdajice, koji će se cijelu kasniju povijest ponavljati na nebrojeno načina, individualno, kolektivno, cijeli narodi su ili žrtve, ili izdajnici, ili neprijatelji! Vještina, da se ubaciš na moćna mjesta, ili sreća da se blizu njih rodiš, uvodi te u krug onih koji imaju laganu zadaću – samo održavati ovu povijesnu fascinaciju! Sve drugo se unutar te slike složi samo.

Eto, taj mit kroz destrukciju milenijske krivice natovarene na leđa Jude Iškariotskog (i svih židova-„juda“) dovodi u pitanje Amos, i to postavljajući potpuno oprečnu tezu – o Judi kao većem vjerniku od Isusa samog, Judi koji toliko vjeruje u riječi Isusove da ga nagovara na rizični akt predaje, kako bi pred očima svih pokazao snagu vjere i porazio i samu Smrt!

Velika promjena, koja je imala fundamentalne posljedice po društvo, čineći ga statičnim, ograničenim, o čemu autor kaže: „Zapravo, sama ideja o svijetu podijeljenom na stotine zemalja s barikadama na granicama, čeličnom žicom, putovnicama, zastavama, vojskama i zasebnim novčanim sustavom (čini se) poremećena, arhaična, primitivna, ideja koju je pregazilo vrijeme i budućnost će je vrlo brzo izbrisati iz postojanja.“ U tome je veličina kroz koju Amosa Oza želim vidjeti kao svog prijatelja – razumijevajući temeljito ono što se zbilo (ili se moglo zbiti) u prošlosti, sposoban je projicirati budućnost.

Nisam stigla pisati Amosu, predložiti mu prijateljstvo, ili barem kazati kako mi je blisko ono što govori i piše, ono što zagovara i čini. Pa kakvo je to onda prijateljstvo bilo (moram ga sada staviti u prošlo vrijeme, Amos je jučer preselio na drugi svijet)?

Idejno (tu se pada i u ono – ideološko)? Ne bih rekla. Kod Amosa ne nalazim čvrst ideološki konstrukt, s kojim bih se moglo identificirati te ga slijediti. Političko? Teško je bilo što razmatrati u istrošenim i izvitoperenim kategorijama političkog. A jednostavno je:

Bili smo u istom vlaku/vozu, putovali jedno vrijeme, par decenija, skupa. On je govorio više, imao je potrebu toliko toga reći nama, koji smo putovali s njim. Nisam stigla zatražiti ni adresu. Sišao je par stanica prije drugih.

*Irving Kristol, Neokonzervativizam-autobiografija jedne ideje, Algoritam 2004.,Zagreb



(Opatija, 30.12.2018)