JASNA ŠAMIĆ

SOBA S POGLEDOM NA OKEAN

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.


SOBA S POGLEDOM NA OKEAN

(odlomak)

RIJEČ AUTORA Ova knjiga zamišljena je kao trilogija, ili muzičko djelo od tri stava, sa tri različita tempa. Mugu se čitati i posebno, i zajedno. Muzičarka Mira i njena porodica, glavne su ličnosti u sva tri dijela.
Prvi dio: oba s pogledom na okean, Presto ma non tropo.
Drugi dio: Dom Sotonin, Andante sostenuto.
Treći dio: U sjenci dveri pakla, Rondo, agitato.
U sva tri dijela, kao leit-motiv javlja se "okean", "pogled na okean", "tajna", "sjećanje", "dom sotonin", "vrata pakla".
Čitalac može doći u zabludu i pomisliti, pošto je riječ o muzici, da je u pitanju lirsko, romantično i poetično djelo. Ono je anti-lirsko, anti-romantično i anti-poetično.

Uspomeni na Nađu
1.
SOBA S POGLEDOM NA OKEAN
(Knjiga prva)
"Svaka knjiga je slika jedne usamljenosti".
Paul Auster
"Svako biće predstavlja živo, neuništivo ogledalo univerzuma".
Leibnitz

Soba je velika. Svijetla. Sunce ulazi popodne pa moram spustiti žaluzine. Ali vrućina je i dalje nepoštedna. Terasa je takodje prostrana, na posljednjem spratu zgrade. S pogledom na okean.
Sjela sam na uobičajeno mjesto, za stol, pod suncobranom. Pušim i gledam u more. Kosa mi je mokra. Upravo smo se vratili sa plaže, moj sin i ja. On je upalio televiziju. Gleda američku seriju. Pomirili smo se nakon maločašnje svađe. Nisam ga mogla naći na plaži. Bježi od mene. Stidi se što smo stranci. "Zašto smo Bosniaques"? pitao je. Počeo je da me persira. « Ca vous dérange maman ? » (“Smeta li vam to, mama?") Ne smeta, to mi ne smeta, odgovorila sam. Upoznao je na toj kilometar dugoj, pješčanoj plaži, jedno buržujsko dijete koje persira majku. Od tada se stidi što nismo Francuzi.
Skoro je deset sati uveče. Sunce još nije zašlo. Uskoro će potonuti, crveno, u more i ostaviti zeleni trag. Zelenu zraku, kaže mi prijatelj, koji mi je posudio stan na obali okeana, zraku koju uvijek ostavlja za sobom kada tone u more, ali je nikad nisam vidjela. Danas je mirno, nakon jučerašnje bure. Valovi su divljali na velikom molu, pjenili, plavili luku, visoki nekoliko metara. "Volio bih da sam mjesec", kaže moj sin, "mogao bih upravljati morem". "I ženom", dodaje Dafne, koja nas je odvela kolima do mola, na kraju grada. Ona je jedina osoba koju viđamo već mjesec dana od kako boravimo tu. Upoznali smo se prije dvije godine, kada sam pozvana ovdje na jedan skup o Bosni. Kao da se poznajemo godinama. Osjećaj koji mi se uvijek javlja iznova kad susretnem neko drago biće. U ovom ratu jedne prijatelje sam izgubila, druge stekla. Je li to utjeha?
Pogled se proteže u nedogled. Nebo i more u ovom času imaju istu boju. Osjećam se prazno. Prazno i kao otekla od uspomena koje se sudaraju i htjele bi da polete iz mene. Ispisati ih znači li osloboditi se tereta ? One isplivavaju iz prostrane vodene površine kao sirene. Tačnije, kao aždaje. U Sarajevu više ne pljušte bombe i mogla bih biti mirna. Ali drukčiji nemir uselio se u tijelo i dušu. Dafne me je donekle spasila. Donijela je knjigu razgovora sa Becketom i roman P. Austera. "Karamazove", koje sam ponijela, nisam ovaj put mogla pročitati do kraja. Plačevan ton ruskog pisca djeluje neprobavljivo. Zapisala sam rečenicu o paklu: J'ai vu l'ombre d'un cocher qui avec l'ombre d'une brosse frottait l'ombre d'une carosse (Vidio sam sjenku kočijaša kako sjenkom četke riba sjenku karuca).
I rečenicu o bližnjem: "Nikad nisam mogao razumjeti kako čovjek može voljeti svoje bližnje. Baš bližnje po mom shvatanju nije moguće voljeti, već možda samo daleke."
Sjedila sam na istom mjestu kada su na radiju javili da je jedna granta pala na pijacu i usmrtila trideset ljudi. Broj mrtvih se iz minute u minutu povećavao. Nakon pola sata već ih je bilo sedamdeset. Sišla sam na ulicu. Telefonirala iz govornice. Prvo mami. Ovaj put sam odmah dobila vezu. Moji su bili živi, iako su bratova djeca, nekoliko trenutaka prije toga, prošla kraj mjesta nesreće. Nazvala sam i Džanu. Tješila je ona mene, umjesto ja nju.
Paralisanih osjećanja, popela sam se u stan. Upalila televizor. Mlada žena krši ruke, stišče potom glavu, čupa kosu. Stariji muškarac plače. Lice je iskrivljeno od boli. Na nosilima tijela bez glava, bez ruku i nogu. Krv na tezgama i izmedu njih, teče pločnicima.
Iste slike gledam i kasno uveče: "Ne zna se ko je pucao".
Iako se opet "nije znalo ko je pucao", došlo je do vojne intervencije protiv Srba. Opet sam išla u istu kabinu da telefoniram. Rano ujutro. Prvo mami. Bila je uzbuđena, i kudila je Zapad. Onda Džani. Bila je razdragana, srećna. "Opet ćemo se vidjeti, uskoro", rekla je. Plakala sam od nedefinisanog osjećanja.

Okean podsjeća na mistiku: U okeanu ljubavi ću nestati. Tajnu sa sobom potopiti. A onda će se ona ponovo javiti, iz bijelog bisera. Iz nepreglednog plavetnila, vodoskok svjetlosti će šiknuti. Sve će se u plavi oganj pretvoriti. I zaploviti svjetovima nepoznatog... Za tajnom tragajući.
Mislim slično Beckettu: "Da, volim njihovu nelogičnost, ... njihovu goruću nelogičnost..., plamen... plamen... što izgara u toj nemogućoj logici".


2.
Na glavnom trgu St. Jeana na sve strane lete papirici, confetti. Kose djece i odraslih se šarene. U kafani čekam konobara da naručim kafu. Moj sin trčkara uokolo. Ljudi se gužvaju ispred muzičkog kioska, čekaju kada će zasvirati okrestar za praznik. C'est la fête! Svaki drugi dan organizuju se svečanosti u različitim povodima, da razonode turiste.
- Ne služimo kafu, kaže konobar, suviše je jeftina, ljudi naruče jednu i onda ostanu cijelu veče.
- Pa zašto se ovo zove kafana? pitam.
- To je stari naziv. Uostolom, mogu vam donijeti jednu, ali poslije osam, morate popiti nešto drugo.
Debeli konobar se udaljava, namršten. Nekada su Francuzi znali da se osmijehnu gostima.
Gledam turiste kako čekaju da počne narodno veselje. Vjerovatno srednji sloj i buržuji koji provede odmor u ovom skupom ljetovalistu. Mislim na knjigu koju sam upravo pročitala: izazvala je u meni nostalgiju za Sarajevom.

Čekam kada će biti vrijeme da se premjestim u drugu kafanu u kojoj imam sastanak sa gospodinom Zdenkom, Zagrepčaninom, koji već više od dvadeset godina živi u gradiću na jugu zemlje gdje je oženjen Francuskinjom; otac je dvoje odrasle djece, i vlasnik industrijske firme. Upoznali smo se prošle godine u Parizu kada je došao na moj koncert, kako bi pomogao bosanskim umjetnicima u egzilu. "Ovakvi kao vi treba da vas predstavljaju, a ne one bakice sa maramama na glavi, u širokim pantalonama, u klompama i debelim čarapama na nogama, koje stalno gledamo na televiziji kad pokazuju Sarajevo", rekao mi je poslije koncerta. "Mislite na one nene sa mahramama na glavi, i u dimijama s kojih vise učkuri, sa nanulama i priglavcima na nogama?" - Da, da, upravo mislim na to, rekao je, smješkajući se.- Znate, zaboravio sam hrvatski, nemojte mi zamjeriti što ne znam točne nazive. Rekla sam mu da ni ja ne znam hrvatski.
Svirala sam Bacha i Mendelssohna. Skupa sa još nekim muzičarima iz Zagreba. Prije koncerta, koji se održao na Sorboni, jedan francuski filozof je objasnio publici političku situaciju u bivšoj Jugoslaviji, a profesor predvojničke obuke sa Sarajevskog univerziteta, koji je od nedavno ekselencija (ambasador u nekoj evropskoj prijestonici) i stručnjak za istoriju Bosne, ispričao je prisutnima šta je bosanski islam i bogomilska tradicija. Nedavno je čak u Australiji sreo posljednje bosanske bogomile.
Dok govori, nestašan pramen masne kose pada mu na oči (drugi je zalijepljen oko kvrgavog potiljka kojim krije ćelu); i stalno u njega puše iz usta, s izbačenom donjom usnom, ispod koje izviruju svega dva-tri zuba. Ta slika izaziva sućut u sali.
Našla sam se sasvim slučajno među zagrebačkim izvodjačima. Umjesto mene, bio je pozvan drugi umjetnik iz Sarajeva, koji živi u Beču. Spriječen da dođe, predložio je da ga ja zamijenim, na što je pristao organizator.
Gospodin Zdenko, čije je ime u Francuksoj inače Michel, po svemu sudeći nije mnogo mario za muziku. Nije komentarisao ni moje, niti ičije koncertiranje. Rekao mi je samo da sam iritirala neke u sali izjavom da nisam hrvatski, nego bosanski umjetnik. Sala je bila puna Hrvata i bivših Hrvata, i čovjek je imao prilike da osjeti šta znači "etnički čista publika". Neki čudan, homogeni dim lebdio je iznad glava posjetilaca. Gospodin Zdenko me je upoznao sa direktorom pozorišta svog grada koji me je pozvao da i kod njih održim humanitarni koncert. Tako sam prošle godine svirala i u njihovom gradu. Kako pozorište nije imalo novaca za moj smještaj, gospodin Zdenko je, na direktorov prijedlog, pristao da me ugosti u svojoj prostranoj kući. Prisustvovao je opet koncertu na kome je direktor ponovio da sam pozvana iz humanitarnih razloga i da je to njegov znak solidarnosti sa opsjednutim gradom, iako "me nikad nije čuo kako sviram". Na što sam poželjela da odem, ali sam se suzdržala i odsvirala isti program kao i na Sorboni. Jedan iz humanitorne organizacije izrazio je čuđenje što "neko iz tih krajeva svira violinu, sa takvim, internacionalnim, bezličnim programom, umjesto da se izrazi na našem tradicionalnom instrumentu". Je li mislio na gusle?
Nakon koncerta prišao mi je mlađi i ćelav muškarac sa trbuščićem. Jedva sam prepoznala bivšeg asistenta sarajevskog profesora koji je bio jedan od značajnih ideologa ovog rata. Asistentu je očito dobro krenulo u Francuskoj, jako se ulojio od našeg posljednjeg susreta. Dirnut mojom svirkom, nije mogao vjerovati da je sve to tamo tako tužno. Povjerio mi je to sa puno sućuti u glasu. "Ja sam se već udaljio od svega toga, postao sam pravi Francuz". Gospodin Zdenko mu je ispričao da su mu "srpski glupani zagorčali djetinjstvo i mladost, lišivši majku posla, samo zato što nije hjela da promijeni ime koje im je zvučalo kao strano". Asistent je klimao glavom. Saznavši kasnije od mene da je razgovarao sa "Jugoslavenom", gospodin Zdenko zamalo nije dobio srčani udar. "A ja mu čak dao i moju adresu. Sad sam gotov. Zapaliće mi kuću", ponavljao je usplahireno cijelo veče. Kod kuće mi je dugo u noć pričao o našim velikim piscima, otkrivenim u Francuskoj u ovom ratu, koji su odsijedali kod njega, kada su pozivani da govore o agresiji. Pričao je i o Srbima koje je takođe ugoščavao, "kada je bio još naivan", posebno o jednom slikaru čija djela je sam prodavao. Tek nedavno, kad je izbio rat, saznao je da to nisu bile njegove slike, i da ta osoba nije bila slikar. Bio je zapanjen vulgarnim ponašanjem Beograđana i njihovih saputnica koje je "slikar" dovodio kod njega. Svaka druga riječ bila im je "pička". Izvinuo se što tako nešto prosto mora ponoviti pred jednom damom.
Priznala sam mu da i ja imam želju da napišem svoje utiske o ovom periodu života, života izbjeglice, što sam silom prilika postala. Zadesila sam se, naime, u Parizu, sa sinom i mužem, kad je zapucalo po Sarajevu. Bila sam na umjetničkom usavršavanju u Francuskoj, a moj muž je uzeo godinu dana neplaćenog boravka, kako bismo bili zajedno.
Imam svašta da vam ispričam, rekao je gosn. Zdenko. To bi vrijedilo zapisati.
Istinu govoreći, sumnjala sam u svoju knjigu i njen smisao. Je li je muzičar u stanju da se izražava riječima? Gudalo i žice bile su mi mnogo bliži, ali time se uspomene ne mogu iskazati. Sve knjige su napisane. Znam. Francuzi su već objavili ono što su smatali vrijednim, a što je stizalo iz Bosne. Pročitala sam, takođe, da se objavljuje svega jedan od dvije hiljade nepoznatih rukopisa koji stignu kod francuskog izdavača.
"Dnevnik jedne kuharice ne može se, naravno, porediti sa dnevnikom Leonarda da Vincia, ali i dnevnik jedne kuharice postaje nakon sto godina dokument", pročitala sam kod E. Jüngera. To me je ohrabrilo. Odlučih da zapišem što mi se dešava, a što će olakšati dušu, nakon frustracije koju osjećam sve vrijeme boravka, izazvane ratom. (Uz potpunu svijest da sve to ima važnosti samo za mene.)


3.
Bilo je već skoro osam sati. Gospodin Zdenko još nije stigao. Izabrala sam mjesto sa pogledom na okean. Moj sin je sišao na plažu da se igra sa djecom. Od mog koncerta na jugu Francuske, proslo je prilično vremena. Otada me je gospodin Zdenko često zvao telefonom. Stalno je pominjao nekakve "četiri sezone" koje su ostavile pečat u njegovom životu. Pitao me: da li shvatam? Nisam shvatala. Slučajnost je htjela da je sa porodicom ljetovao u blizini St.Jeana. Tačnije, bio je u susjednom gradiću, u termalnoj banji na liječenju od reumatizma. Izrazio je želju da me posjeti. Htio je da mi donese poklon, koji je odavno za mene pripremio: "uspomenu na koncert", kako se izrazio, a ja sam obećala da ću mu pokloniti svoju, upravo objavljenu ploču, sa istim repertoarom koji sam svirala i u njegovom gradu. Izlazak ove ploče za mene je bio veliki događaj i desio se sasvim slučajno. Ne pripadam nikakvom klanu među izbjeglicama, nemam veze sa važnim Francuzima, i ova ploča bila je pravo čudo. Iako sam još prije rata u Francuskoj objavljivala ploče, sada je to bilo teže. Sve što je dolazilo iz Bosne, zanimalo je samo uzak krug ljudi. Ploča je izašla ipak zahvaljujući "bosanskoj tragediji", budući da se jedan producent zainterisirao za moju svirku takođe iz humanitarnih razloga. Grizla ga je savjest što je Zapadnjak i što ne može drukčije pomoći Bosni.
Dok promatram prolaznike, najviše starce, ili parove sa djecom, ugledah visokog i vitkog i prosijedog muškarca, malo pognutog u pasu, u sportskoj majici, koji mi se približavao sa smiješkom. U rukama mu veliki paket, umotan u crveni, svjetlucav papir, sa plavom mašnicom na sredini. Gospodin Zdenko mi se lagano naklonio i sjeo kraj mene. Spustio je paket na sto, bez riječi. Buljio je u mene, pa onda u sto ispred sebe. Tišina je bila neprijatna. Nisam znala kako da je prekinem. Kad je konobar naišao, naručio je kafu, a ja još jedno bijelo, hladno vino.
- Ovo je za vas, rekao je, napokon, pokazujući na paket.
Odmotala sam ga i vidjela debele, crne kartonske korice; u njima su bili brojni papiri, na stotine stranica: isječci iz novina, traktati, peticije, plakati, govori održani na godišnjim skupštinama asocijacija. Poklon se sastojao, dakle, od izvještaja o radu nekoliko humanitarnih organizacija koje su pomagale Bosni.
- Ne bih htio da vas uznemiravam, rekao je.
Zahvalila sam se na poklonu, i rekla da me ne uznemirava.
- Da li možete osjetiti sa koliko, sa koliko sam…
Tražio je riječ.
- Pažnje? , pomogla sam mu.
- Da, sa koliko pažnje sam to pripremao za vas?
Počeo je potom da prepričava, nadugo i naširoko, sadržaj poklona. Nije izostavio ni jedan detalj, ni jednu brojku, a bilo ih je mnogo u statističkim izvještajima koje mi je darivao.
- Shvatate li? Ja sam diskretan čovjek.
Ovaj put sam rekla da shvatam.
- Ali ti ljudi su nezahvalni. Zamislite šta su pitali moju suprugu: "Zašto vi nama pomažete?" To je strašno, zar ne?
Mislio je na bosanske izbjeglice.
Onda poče priču o četiri sezone. "Prva sezona" imala je moje ime: Mira. Ime puno simbolike! Mlada dama je bila "izuzetno delikatna osoba, puna gracilnosti". Bilo je to jako davno. Upoznali su se kad je gospodin Zdenko bio student. Imala je na sebi crni pulover i crne lasteks hlače. Plesali su cijelu veče na igranci. Predložio joj je da se nađu i ona je pristala. Nije mogao povjerovati u iznenadnu sreću: da jedna tako "delikatna i gracilna osoba pristane na sastanak s njim!". Ali, avaj, desio se peh: sutradan, prilegavši poslije podne, kako bi bio svjež za sastanak, nije čuo vekericu i zakasnio je na sastanak. Nikad je više nije sreo. Nije imao ni njen telefon, ni njenu adresu. Znao joj je samo ime, kakva su imale mnoge djevojke kod nas. "Druga sezona" je nosila isto ime, kao i prva. Upoznao se sa njom na plesu. Igrali su cijelu noć, a kasnije su se više puta našli. Ali kada je pokušao da je poljubi u haustoru njene zgrade, odgurnula ga je tako grubo da je gospodin Zdenko dugo zbog toga patio. I treća je imala isto ime, i bila obučena na isti način, kako i prve dvije, u crnom puloveru i u crnim hlačama. I s njom se upoznao na plesu. Tad je već radio, kao inženjer, u poznatoj zagrebačkoj firmi za uvoz-izvoz. Veza sa "trećom sezonom" trajala je mnogo duže, ali se i ona prekinula jer se ispostavilo da je ta mlada žena mislila samo na njegove novce.
- Shvatate li sada šta znače četiri sezone?, upitao me.
Nisam ništa odgovorila. Priča je bila duga, noć je padala, a meni se vrtjelo u glavi. Njegov glas je bio sve tiši, kao da se bojao da ga ne čuju prisutni i konobar koji je svraćao više puta da pita hoćemo li još nešto popiti. Gospodin Zdenko nije ništa naručio, dok sam ja nastavila da pijem vino. U jednom času mi je bilo toliko vruće i toliko mi se nesvijestilo da sam mislila da ću pasti sa stolice. Moj sin je povremeno dolazio da mi se javi, i opet odlazio na plažu da se igra. Crvena kugla samo što nije potonula u more. Pokušala sam opet da ugledam zelenu zraku koju sunce ostavlja za sobom kada tone u okean. Uzalud. Glas gospodina Zdenka zvučao je kao uspavanka.
- Imam i ja za vas poklon, rekla sam i izvadila iz tašne malu ploču.
Gospodin Zdenko ju je rastreseno uzeo u ruke, prevrtao, čas s jedne, čas druge strane, ne gledajući u kratku biografiju na poleđini.
- To je jako, jako lijepo, ponovio je više puta, odsutno, a onda stavio CD na sto, ispred mene.
Opet je počeo priču iz početka.
- Prva sezona, shvaćate li simboliku ?, imala je vaše ime i bila je obučena u crno, u crnom puloveru i crnim lasteks hlačama. Druga takođe. Kao i treća. Ova treća, majku joj njenu, mislila je samo na novce. I to na dolare. Moje dolare. Nije se dalo izdržati. Ja sam bio delikatan čovjek, jako delikatan, i kada smo plesali, približavao sam joj se polako, da je ne povrijedim. Tako, polako (približio je svoju glavu mojoj, podigavši ruke, kao da će poletjeti). Tako sam se polako približio njenom licu, vrlo, vrlo delikatno. Ja sam romantičan muškarac, shvaćate li me? A ta žena je mislila samo na novce. Žena koja misli na novce, to je najgora ženka.
Glava mu se naginjala sve više prema meni, sve bliže mom uhu, glas je bio sve tiši.
Već je bio mrak, a priča o četiri sezone sada mi je u ušima zujala kao morski komarac.
- Ne pitate me ništa za četvrtu sezonu?
- Ne pitam.
- Zar ne shvatate simboliku? Čitav moj život izašao mi je pred oči. To je tako bolno i duboko. Vi to sigurno ne možete shvatiti. Morao sam doći da vam to ispričam. Da li shvatate koliko ima dubine u tome?
Postao je još poetičniji:
- Tridest godina mog života stoje tu, pred vama i preda mnom, kao na tanjuru. Naliče na onaj brod u daljini, što se ljulja, zapljuskivan talasima. Cijeli moj život je pijana barka koja se ljulja za ovim stolom, u ovoj kafani, poput one na pučini. To je tako duboko....
Šaputao je dok sam zurila u mirnu pučinu, na kojoj nije bilo nijedne lađe.
Pogledala sam na sat. Bilo je jako kasno.
- Moj sin mora na spavanje, rekla sam.
- Možete li još malo ostati?
- Mislila sam da morate nazad na večeru.
- Da, trebalo je, ali mogu još malo ostati.
Konobar je ponovo došao i pitao sta želimo. Obraćao se prvo meni, kao da sam ja kavalir. Nisam više mogla ništa piti, ali sam ponudila gospodinu Zdenku da nešto uzme.
On nije čuo ni mene, ni konobara, što je uporno stajao iznad nas. Ispredao je svoju priču, šapučući mi je u uho.
- Sjećate li se onoga časa, na stanici?... Bili smo sa vašim sugrađanima. To su tako nevaspitani ljudi. Nedelikatni. Uporno su sjedili sa nama, ne osjećajući potrebu da nas ostave same... Ti vaši sugrađani, to su tako nezahvalne osobe. Nedavno smo bili zajedno na jednom humanitarnom slavlju. Nakon toga, pustili su moju suprugu da opere suđe. Zamislite! Gospođe su rekle da nisu došle tu da rade. A znate šta su je pitale: Zašto vi nama pomažete? Možete le si zamisliti?! Moj drug je rekao za njih: Ovi ljudi nisu ni za što drugo nego za klanje!
- Kratko i nježno, - rekla sam.
Konobar je i dalje stajao pored nas. Naručila sam još jedno vino. I moj sin je stigao. Spustio je ruku na sto, a na nju svoju glavu i počeo da spava. Gospodin Zdenko ga nije ni primijetio.
- Te četiri sezone su tako duboka priča. Vi to sigurno ne možete shvatiti.
- Konobar, zovnula sam ga. Molim račun!
Dok sam plaćala, sjećajuci se Borisovih riječi kako se ponašam kao kauboj i uvijek prva "potežem" za novčanik kao za revolver, umjesto da pustim kavaljere da plate, gospodin Zdenko mi je idalje šaputao na uho kako su te četiri sezone nešto fatalno u njegovom životu.
U tom času, njegova ruka je dotakla moju. Brzo je pomilovao moje prste, a onda naglo povukao ruku, kao da je oparen. Dohvatila sam čašu sa vinom. Gospodin Zdenko je zgrabio moju šaku ovaj put tako snažno, da sam mislila da će zdrobiti i čašu u mojoj ruci, i moju ruku.
Odjednom se pored nas prolomio glas:
- Michel!
Gospodin Zdenko, alias Michel, skočio je kao katapultiran sa stolice. I moj sin se prenuo iza sna. Kraj naše kafane, na ulici, pod uličnom svjetiljkom, stajao je jedan mlađi muškarac, srednjeg rasta, neuglednog izgleda, smeđe, loknave kose.
- Ah, to ste vi, uskliknuo je gospodin Zdenko, pojurivši prema njemu. Nešto su rekli jedan drugome što nisam mogla čuti, a onda se vratio do stola:
- Vi sad idite, naredio mi je, imam nešto važno da porazgovaram sa ovim čovjekom. To je hrvatski fratar iz Bosne.
(Ranije, takve smo zvali "bosanskim fratrima". )
- Kakva slučajnost!
Odjednom mu se jako žurilo.
- Hoćete li uzeti ploču?, pitala sam.
Zamucao je:
- Ovaj, znate, uzet ću je drugi put, sad moram nešto važno da porazgovaram sa... gospodinom...
- Pa zar niste zbog moje ploče došli? Ja sam se zbog tog sa vama večeras našla. Obećali ste da ćete je plasirati u knjižare u vašem gradu...
- Da, da, svakako..., ali znate, nisam mogao reći supruzi da ću vas vidjeti, ona zna za sve tri sezone, razumijete li? To je jako duboko, pričat ćemo drugi put. Rekao sam joj, u stvari, da treba da se sastanem sa ovim gospodinom. I evo, kakva slučajnost da sam ga sreo!
Izletio je iz kafane, ostavivši me sa sinom, ni ne pozdaravivši se kako treba. Vidjela sam ih kako konspirativno razgovaraju, koračajući dosta žurno; pričali su očito o nečemu što nije trebalo da čujem.
Vratila sam se kući, spremila krevet za sina, i izašla na terasu. More je bilo mračno, nebo bez mjesečine i zvijezda. Graja i veselje sa glavnog trga dopirali su do mene, a nebo je povremeno bilo osvijetljeno vatrometom koji nisam mogla vidjeti. U glavi mi se nevjerovatno vrtjelo, noge teške od umora. Priča o četiri sezone koja je beskonačno dugo trajala, ni intrige ni poente, djelovala je kao prava hipnoza. Preda mnom je stajala knjiga Isaka Baševisa Zingera. Otvorila sam i počela čitati.
"Šta sam ono pričao, a? Da, živim u prividnom obilju, ali jao takvom luksuzu. Ma kako bogata i elegantna bila moja kuća, ona je pakao. Reći ću vam nešto: na izvjestan način, ona je gora nego logor. Tamo smo se, barem, svi nadali. Stotinu puta dnevno tješili smo se činjenicom da ludost tog manijaka ne može dugo trajati. Kad bismo čuli zvuk aviona, mislili smo da je počela intervencija. Bili smo mladi i život je bio pred nama. Rijetko bi ko počinio samoubojstvo. Ovdje stotine ljudi sjede, čekaju smrt. Ne prođe nedjelja, a da neko ne ispusti dušu. Svi oni su bogati. Ljudi su nagomilali bogatstvo, okrenuli tumbe svjetove, možda su i varali da bi tu dospjeli. A sada ne znaju šta da čine sa svojim novcem. Svi su na dijeti. Nema nikog zbog koga se vrijedi oblačiti. Osim finansijskih izvještaja u novinama ne čitaju ništa drugo. Čim završe doručak počinju igrati karte. Možete li vi vječno igrati karte? Oni to moraju, inače će umrijeti od dosade. Kada se umore od karata, počinju uzajamno da se ogovaraju. Razvijaju se oštre prepirke. Danas biraju predsjednika, sutra ga opozivaju. Ukoliko on odluči da pomjeri stolicu u holu, izbija revolucija. Postoji za njih jedna malena utjeha - pošta. Sat prije nego što postar obično dolazi, hol je prepun. Stoje sa ključevima u rukama, čekajući kao na Mesiju. Ako poštar kasni, nastaje halabuka. Ako neko otvori svoje sanduče a u njemu nema ništa, počinje da kopa po unutrašnjosti, pokušavajući da nešto stvori od vazduha. Svi su prešli sedamdeset drugu i dobijaju čekove od socijalnog..."
Osjetila sam kako se polako vraća život u mene. Priča kao da je slikala i sarajvski logor, i ovu obalu i ljude koje sam svakodnevno sretala na plaži.
Zazvonio je telefon.
- Znate, nisam vam sve ispričao... Morao sam da vas napustim zbog vrlo važnog razgovora. To ćete shvatiti kad pročitate izvještaj sa sjednica naših humanitarnih udruga. Priča je, znate, vrlo duboka, i to je sve vrlo, vrlo duboko, ne može se ispričati za nekoliko sati...
- ...Da, da razumijem, prekinula sam gospodina Zdenka. Moram i ja vas sada napustiti.
Nije slušao, nastavio je:
- Znate, ima jedna vrlo duboka simbolika u svemu tome... Prva se zvala kao i druga, druga kao treća, i sve to ima nešto vrlo ...A vi se, eto, zovete isto, pa još i Rozamira, ruža mira! Kakva simbolika!
(Tako je izgovarao moje pravo ime: Rusmira.)
Uzela sam knjigu koja je i dalje bila otvorena preda mnom, na stolu. Nastavila sam da čitam, dok je s druge strane žice do mene dopirala tek pokoja riječ: "delikatno", "duboko", "shvatate li?"
"Da, memoari. Ali kome su oni potrebni? Postoje stotine takvih knjiga koje su napisali obični ljudi. Šalju mi ih i ja im šaljem ček. Svaka od tih knjiga je otrov, a koliko otrova može čovjek da proguta?... Zašto im treba toliko vremena za moju ribu? Sigurno još pliva u okeanu. A vaša voćna salata tek treba da bude posađena. Naučiću vas jednom pravilu - kada uđete u restoran u kome je mračno, znajte da je to samo prevara. Glavni kelner je jedan od sinova Izraela iz Poljske, ali se predstavlja kao rođeni Francuz. Možda je i sam izbjeglica. Kada dođete ovamo, morate da sjedite i čekate na svoje jelo, tako da vam kasnije račun ne izgleda pretjeran. Nisam ni pisac ni filozof, ali polovinu noći provedem budan, a kada ne možete da spavate, mozak vam radi kao mlin. Padaju na um najčudnije stvari."
- Razumijete, li, to je nešto jako, jako.., nastavio je glas s druge strane žice.
- Razumijem. Moram i ja vama nešto važno da kažem. I počeh da čitam glasno i vrlo brzo, tako da me nije mogao prekinuti:
"...Vrata su se otvorila i ušao je glavni kelner predvodeći tri čovjeka. Sve što se moglo vidjeti u mraku, bilo je da je jedan nizak i debeo, sa četvrtastom glavom, i sijedom kosom, bez vrata, i sa ogromnim stomakom. Nosio je ružičastu košulju i crvene pantalone. Druga dvojica bili su viši i vitkiji. Kada je glavni kelner pokazao naš sto, najdeblji se odvojio od grupe, prišao nam i povikao dubokim glasom: - Gospodin Michel!"
- Da, da, rekao je u nedoumici gospodin Zdenko. Ali moj prijatelj nije imao ružičastu košulju. On, jedan od njih sasvim slučajno se u stvari zadesio tu...
- Shvatam. Bilo je to nešto vrlo delikatno. "Počeli su da se uzajamno obasipaju pohvalama. Onaj debeli je govorio sa talijanskim akcentom. - A ovaj čovjek je pisac..."
- Vi to znate?
" ...Za koga pišete - za novine? - On piše knjige? - A knjige? Dobro! Potrebne su nam i knjige...
"Pružio mi je tešku, znojavu ruku. Disao je astmatično i mirisao na alkohol i sredstvo za jačanje kose. Riječi su iz njegovog grla izlazile škriputavo. Pošto je otišao, moj prijatelj je rekao:- Znate ko je to? Jedan od Porodice."
- Kad se to zbilo? Znate ko je to?, čula sam opet, sa druge strane žice. - Vi znate...?
- "Zar ne znate šta je Porodica? O! Ostali su žutokljunci. Mafija. ..Nemojte se smijati. Oni ovdje održavaju red. Ujka Sam je samog sebe zauzdao milionima zakona koji umjesto da štite ljude, štite kriminal."...
- Gospođo, to je sasvim točno, ovo posljednje što ste rekli sasvim je točno. Mafija je sve zaposjela. Ali ono drugo nisam dobro shvatio. Prije svega, moj prijatelj nije imao ružičastu košulju. Možete li biti malo jasniji?
- "Sedam žena vladaće jednim čovjekom", rekla sam i nastavila: "Šta će od svega toga ispasti? O čemu će, na primjer, pisati pisci kroz pet stotina godina? "
- Da, slušam vas.
- "U suštini o istim stvarima kao i danas...- Dobro, a za hiljadu godina? Za deset hiljada godina? Zastrašujuća pomisao da će ljudska vrsta živjeti tako dugo. ...Kako će tada izgledati ...St Jean? ...Što će biti u Parizu? ...Hoće li postojati"...
- Mislite na Hrvate?, upitao je uzbuđeno gospodin Zdenko.
- Ne, nego Jevreji.
- Židovi?
- "Jedino će oni postojati, rekao je Kazarski".
- Kazarski? Tko je to.
- Jedan poznanik, odgovorila sam, zaklopivši knjigu. Gospodin Zdenko nije bio previše zbunjen. Zamolio me da pojasnim šta sam mislila, i nastavio višečasovnu priču o četiri sezone. Više nisam osjećala dosadu, niti umor od te priče. Dok je gospodin Zdenko govorio, sjedila sam na terasi i zurila u pomrčinu.