Sofija Kordić

Hipofiza u egzilu

         

O autoru

Sofija Kordić, novinarka, odrasla je u Zadru, završila međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Magistrirala je na Srednjoeuropskom univerzitetu (CEU), Odsjek za evropske studije u Pragu gdje živi od 1993 godine. U međuvremenu se usavršavala na novinarskim studijima u nizozemskom Utrechtu i danskom Aarhusu. Pisala je za "Borbu", "Vreme", Našu Borbu", devet godina radila na Radiju Slobodna Evropa. Piše za hrvatske portale: Lupiga, Forum.tm, Ideje.hr i Autograf.hr. Prošle godine objavila je svoj prvijenac na hrvatskom i češkom jeziku, roman „Hipofiza u egzilu“.


Hipofiza u egzilu *
(odlomak)


„A kad ćeš ti ostaviti onog svog ustašu?“

Na putu do tatine rodne kuće zaustavili smo se, po običaju, najprije kod kuće daljnjih rođaka. Tata tek što je otvorio vrata, a prema nama pojurila rođakova žena s pobjedonosnim izrazom na licu i s tom užasnom rečenicom na ustima. Tata se pokušao nasmijati. To je oduvijek bio njegov izlaz iz nelagodnih situacija. Meni se stisnuo želudac, u glavi je zazujalo. Okrenula sam glavu na drugu stranu. Zaprepaštena kako se stvari lako razvijaju u pogrešnom pravcu. Kako s lakoćom izleću teške riječi. Kako logika prelazi na krivu stranu, mijenja perspektivu.

„Zatvori ta vrata i ne izlazi vani!“

Otac mi se od nelagode blokirao.

„Idemo dalje“, škrgutala sam zubima.

Tatinu rodnu kuću vidjela sam ponovno tek nakon šest godina, ali u ruševinama, kao i cijelo selo koje se pretvorilo u zgarište u vojno- redarstvenoj akciji nazvanoj po olujnom vjetru. A daljnju rođaku jedanaest godina poslije u Srbiji. Na sprovodu strica izbjeglice na blatnjavom batajničkom groblju.
Rastanak s rodbinom gurnuo me je u nekakav paralelni svijet. U svijet pripadnosti. Osjetila sam fizičku bol nedobrovoljnog svrstavanja. Povučena je crta. Mi – oni. Okupatori – osloboditelji. Branitelji – pobunjenici. Pravi – krivi. Dobri – loši.

A gdje sam ja, gdje smo mi? Nikada nisam htjela pripadati nečemu što je imalo neprijatelja na drugoj strani. Razdiralo me je takvo podrazumijevanje. Prirodnost njihove odluke, mirenje s njom. Zakoračili su s lakoćom preko crte. Imaju li izbora? Ja u izbor vjerujem, izbor je sloboda, smisao, vapim u sebi zazivajući Mešu Selimovića. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.

Na putu kući tata i ja smo izabrali tišinu. Moje misli deset godina natrag u bukovačkom selu. Stara, izborana, gruba starica. Nije mi se svidjela ta bakina sestra, tatina tetka. Ni taj krajolik. Kamen, krš, poneki grm. Sve nekako surovo i prazno. Nekako crno ili bijelo. Ovako ili onako.

„Djevojčice moje drage, da vam baba nešto kaže. Da se ni jedna od vas ne bi slučajno udala za njiove. Da samo znate što su nam radili u onom ratu!“

„Kakve njiove, bako?“

„Pa njiove! Katolike, Hrvate, ustaše.“

„Ma, ja ću se tebi iz inata udati za tog njiovog! Sram te bilo, bako!“

Istrčala sam vani među kamenje i guštere. I udala sam se za njiovog. I tri moje tada prisutne rodice koje je starica u kamenjaru učila prirodnoj selekciji.

*



Što ljudima znači plesni pokret? Što im pruža? Zadovoljstvo? Opuštanje? Zaborav svakodnevice, loše veze, raspadajućeg braka, neisplaćenih dugova? Što meni znači plesni pokret u studenom 1991. godine? U disko klubu, u Briselu, nakon večere i posjeta zgradi Evropske komisije?

Let’s dance put on your red shoes and dance the blues

U ekstazi, pod utjecajem alkohola i muzičkih vibracija, oslobađanjem mišića i misli, svaki pokret mi istodobno nanosi bol i radost. Svaki udar bubnja stegne pa rastegne srce. Svako grebanje po gitarskim žicama grčenje i opuštanje dijafragme. Svaka tipka na klavijaturi zaleđivanje i odleđivanje vilice i osmijeha, a svako lupanje po perkusijama znojenje i sušenje dlanova.

Jer, kako?

Kako uvijati bokovima, mlatarati rukama i nogama, vrtjeti zadnjicom?
Kako uživati u pohotnim pogledima, slučajnim dodirima, koketiranju, osmijesima?

Let’s sway
While color lights up your face
Let’s sway
Sway through the crowd to an empty space

Kako, kad oni sjede u vlažnom podrumu bez prozora? Broje granate i udaljenost njihovog pada od kuće.

Kako, kad sjede skrštenih ruku i spuštenih pogleda?

Kako, kad ih svaki šum preplaši na smrt?

Šum u blizini podruma moćniji je i strašniji od najbliže granate, jer šuškanje oko podruma znači upad vojnika ili nekoga tko liči na vojnike, na one koji su ušli u kuću našeg susjeda, vezali i njega i ženu za stolicu, mučili ih, njemu odrezali uho, na one koji će odvesti drugog susjeda usred noći u pidžami, a ujutro je osvanuo mrtav u nekom jarku, na one koji će tražiti od moga oca da kaže da je četnik, na nekoga tko će mu nekoliko sati mahati pištoljem oko glave, nebrojeno puta pritiskati hladnu cijev na užarenu sljepoočnicu i prijetiti da će platiti za Škabrnju.

Kako, dok sestra preklinje oca da izusti konačno da je četnik, samo da odu, da maknu cijev sa njegovog čela?

Kako, dok ga uzalud moli, a on ponavlja kao automat ja sam Srbin, nisam četnik, a ona ga šamara dok se takozvani vojnici s nasladom hihoću?

Kako, dok im baka govori: „Djeco, srce mi se cijepa zbog Škabrnje, svi smo mi ljudi, ali to su učinili neljudi i zlotvori, ovi moji nisu za to krivi, moja kćer i unuke su udane za Hrvate.“

Kako, dok je jedno od dvoje uniformirane djece s gađenjem odgurne i uzvikne kako to nisu Hrvati već izdajice roda svog?

Kako, dok moja majka nepomično sjedi na vreći krumpira i zuri u prazno kao da nema ni nje, ni podruma, ni kćeri koja viče i proklinje, ni muža koji monotono ponavlja kako on nije četnik, ni majke koja se ne boji svoje smrti, a premire od straha za sve prisutne?

Kako?

Let’s dance for fear
Your grace should fall
Let’s dance for fear tonight is all

*



Čim sam zakoračila u sobu, obavio me je potpuni mrak. Osjetila sam Markovu prisutnost, šuškanje posteljine u krevetu. Ali zašto leži u mrklom mraku u pet popodne!? Radi noću, ali nikad nije spavao do pet.

„Imam jednu jako tužnu vijest“, doplovio je kroz tamu glas do mene skamenjene na ulazu.

„Oh, bože! Mama? Tata? Sestra? Tvoja mama? Tvoj tata?“

„Ne, ne, nije to! Nije rat! Umro je Frank Zappa!“

„Ti nisi normalan, jebote, ti stvarno nisi normalan!“

Bacila sam se na krevet, tražila sam ga u mraku udarajući šakama dok ih je on zaustavljao u zraku ponavljajući napuklim glasom:

„Pa to jest tužna vijest, znaš koliko volim njegovu muziku!“

Stavio mi je jednu slušalicu u uho, pritisnuo „play“ na walkmanu, „The torture never stops“, mrsio mi kosu, a Zappin duboki, hrapavi glas ponio je moje moždane vijuge na početak 92. u Dansku, na moj pijani poziv Marku usred noći, kad su priznate Slovenija i Hrvatska. Nakon ekscesa u parlamentu, pri povratku u Arhus zatekla sam u mojoj studentskoj kući zabavu. Nije me dugo trebalo uvjeravati da se pridružim. Negdje oko tri noću, omamljena danskim pivom, okrenula sam Markov broj i dobrih pola minute ispuštala jecaje u slušalicu bez ijedne suvisle riječi. Kad je uplašen izredao sve članove naše obitelji (on u Beogradu nije imao telefonsku vezu s Hrvatskom), ja sam zapiskutala:

„Ma nije to, Jugoslavija se raspala!“

„Mia, pa stvarno, koji ti je kurac, pa ja živim ovdje, pa, valjda, znam, premro sam od straha da je netko od naših poginuo, uh, jebote, pa ti nisi normalna...“

„A hoće li nas htjeti Hrvatska? Mene Srpkinju, tebe izdajicu?“

„To je naša zemlja“, umirivao me je, a ja sam ponavljala dok kartica nije istekla:

„Da, jest, naša je, a jesmo li mi njeni?“

Čija je, zapravo, ta domovina? Tko je smije tako zvati? Lik iz romana Šandora Maraija, muzičar, bježeći iz Mađarske 1948. s glavom zaronjenom u blato na granici sa Austrijom, dok je čekao na pogodan trenutak da ga prevedu u slobodu, kontemplirao je o domovini. Učinilo mu se tada da postoji više vrsta domovine. Najprije su mu objašnjavali da je postojala domovina gospode, a onda preko noći domovina je pripala narodu. I dok je mirisao blato domovine, zapitao se koja je to njegova domovina, i ako postoji, zašto ga je ostavila i gdje je sada.

*



„That’s what I like about Balkans, big noses and passion“, vikala mi je na uho Damirova djevojka Frija, Nizozemka, u praškom klubu Radost na koncertu Leb i Sol, nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali „Aber dojde donke“ bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći Damira, ja sam grlila Marka podsećajući se Yu rock večeri, kad je Marko skupa s Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ u Repreu.

Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultna. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to nešto, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste, koji su opčinjeni gledali u nas, takozvane ex-Jugoslavene, kako se stapaju s muzikom osamdesetih kao da se baš te večeri rastaju sa nekadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bijelog dugmeta, Lačnog Franza, Leb i Sola; kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uzbunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Ja sam se upravo te večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija. A oproštaj je neprestano visio nad tom čudesnom tvorevinom, i prije no što nam se dogodio narod. Odgađali smo ga godinama, a izgleda da je bio neumitan; koliko izvjestan toliko i apsurdan kao kad je Camijev Mercault čekao na smrt giljotinom.

Stop buying us beer, please, don’t you see that we are spilling it!

But, that’s why we are buying it, we enjoy watching you spilling it!

Kupovali su nam pivo cijelu noć. Moje kolege i asistenti s fakulteta, uglavnom Amerikanci, gledali nas kako skačemo, urlamo, grlimo se, plačemo i polijevamo se. Bila sam im zahvalna, ali i prezirala ih, jer nisu shvaćali čega su, zapravo, svjedoci te večeri. Uživali su u voajerskoj ulozi, gledajući nas mokre, podivljale, pomalo nam i zavidjeli, jer oni ne umiju iskočiti iz kože, a istodobno nas se negdje duboko u podsvijesti gnušali, kao i razni Holbruci, lordovi Ovenovi, Stoltenberzi i Biltovi.
Neki su pokušali izaći iz sebe uhvativši se s nama očajnicima za ramena, nespretno pokušavajući slijediti ritmove bubnjeva i gitarskih rifova maestra Stefanovskog, zaplićući nogama u makedonskom kolu, dok smo mi zazivali majke da nas uče i karaju.

*



Praški Strahov. Stadion s najvećom površinom na svijetu, s kapacitetom gotovo 250 tisuća ljudi. Do prije nekoliko godina pozornica za Spartakijadu – igre u čast komunističkih moćnika kojima je razigrana mladost na travnjaku davala iluziju o vječnosti njihovog trajanja.

Na terenu je, umjesto odanih Spartakijanaca, 120 000 omađijanih ljudi, sa uperenim pogledima u nebo, neprestano bičevano laserskim zrakama – vizuelni i muzički doživljaj kakav se vidi samo jednom u životu. Koncert Pink Floyda!
Gledajući u nestvaran prizor, naježen od moći muzike i tehnologije, kao da se odvija negdje drugdje, a ne pred njegovim očima moj prijatelj Damir reče: „A oni naši se tamo kolju.“ A prijatelj Makedonac, Goce, dobaci nam prijekoran pogled – pa, nećete, valjda, i ovdje i sada o ratu!

Kristalno jasan zvuk, ogromna naranča na platnu koja se sama guli, do bola zavodljivi tonovi električne i akustičnih gitara Davida Gilmoura izmjestili su se u neku drugu sferu. Sjedili smo moj prijatelj Sarajlija i ja, nakon što je izgovorio tih šest riječi, na tribinama za novinare, kao dva najusamljenija stvorenja na svijetu. Raspolućeni kao polukrug na stage-u iznad naših idola. Gledali smo s tribina desetine tisuća najodanijih fanova, do članaka u blatu, po kojima je padala dvostruka kiša, ona prava i ona laserska.

Koliko ih je među njima koje je svjetlosni šou, do tada neviđen, odveo u Sarajevo, Mostar, Vukovar, Zadar? Na što misli Marko? On sigurno skače, pjeva, zna svaku riječ, uživa. Marko se drugačije nosi s traumama, nije mu podsvijest na kušnji, pohrani ono loše gdje treba, ne bavi se više tim, ne uranja i ne kopa po uspomenama i nutrini. Moj Marko živi.

A ja sam, skupa s Damirom, lutala po Strahovu, Sarajevu, Zadru i Pragu. Dok su bjesnile ruke Nick Masona po bubnjevima, Damiru je odjekivala u glavi „Grbavica, Grbavica“, dio Sarajeva gdje je rođen i odrastao, kvart gdje mu je umro otac, kvart u koji nije smio, jer je bio pod kontrolom Srba, a njegovo tadašnje prebivalište pod kontrolom armije BiH. Nije se oprostio sa ocem, nije ga poljubio posljednji put, nije mu bacio grumen zemlje na lijes, nisu se na njegova ramena oslanjale majka i sestra dok su jaukale iznad groba.
Uspio je pobjeći u Prag s vrećicom osobnih stvari, s 20 maraka u džepu i s 48 kg. Stajao je na Karlovom mostu, na -10 stupnjeva, prodavao babuške i šubare najezdi stranaca sa Zapada.

Come on
Now
I hear you’re feeling down
I can ease your pain
Get you on your feet again

Tel Aviv, septembar 1995


Ničega se ne sećam sa venčanja, a prošlo je tek pola godine! Ni priprema, ni ceremonije, ni ručka, ni večere u Gutinom Zelenom zvonu. Samo mi iskaču pojedini isečci, kao kad ti titra pred očima, i Gutin rendgenski, tužni pogled.
A znaš li čega se sećam? Logorejičnog ispada onog taksiste, dan posle venčanja kad smo ti, Jelena i ja hteli pokazati Uriju Beograd. Od reči do reči. Odzvanja mi to u ušima kad god želim da se prisetim svadbe.

„Ne pamtim kad sam vozio stranca. Devojke, molim vas, pokažite mu nešto lepo. Ako ovde uopšte više ima ičeg lepog. Nisam verovao da ludilo ima boju, okus i i miris. Ima već pet godina da vidim sve sivo, da jedem sve bljutavo i da sve oko mene zaudara. Ni cveće više ne miriše, jebo im ja mater zločinačku, devojke, ovo mu ne prevodite. Jel razume srpski? Ne razume, dobro. Decu, bre, ne mogu više da pogledam u oči. Svaki put kad to uradim, žmarci me podilaze. Vidim u njihovom pogledu ono kao ćale, ko si ti, čoveče, ko ste vi svi, jadnici, bednici, pokrite se ušima, da imatu leba i toplo vam pod dupetom, pičke ste, bre, svi, ne prevodite mu ovo. Ono dvoje luđaka sa Dedinja vas zajebavaju, e pa nas neće da jebu kako stignu, mi ćemo, bre, da palimo prvom prilikom. Eto, to ja vidim u očima svoje dece i manji sam od makovog zrna, majke im ga nabijem dedinjskog, ne prevodite mu ovo. Stidim se, bre, deca me sažaljevaju, možete to da zamislite? Ženu sam pokopo prošle godine. Pet puta sam pokušo da se ubijem i svaki put odustanem. Kako, bre, sa slikom dece u očima? Mina u jednom, Aleksa u drugom. I onda odem na grob i ričem, ričem kao govedo. Razbolela mi se Jela, od života, bre, svi mi neprilagođeni, svi ćemo uskoro da mirišemo cveće odozdo. A ja to jedva čekam, samo da mi deca završe fakultete i odu u tu jebenu Kanadu, sređuju papire. Bežite, bre, odavde, devojke! Šta reče, ti si u Izraelu, uuuu, jebooooote, pa gde baš tamo, pa oni su još luđi od nas, ako je to moguće. A ti u Pragu? E, to već nije loše, blizu Nemačka, dobro pivo. A ti, crvenokosa, ti si ovde? Ma ti si se baš lepo usrećila! Ne, ništa, ništa niste dužne, kako, e pa lepo, ništa, častim, kolege mi neće verovati da sam vozio stranca, a da nije neki jebivetar i mlatimuda iz međunarodnih krvožednih organizacija, ne prevodite mu ovo.“

Milica

*



Poskakivao je tatin fićo po Jadranskoj magistrali, kao onda u ljeto 1991. kad smo vozili po istoj cesti po kojoj se već kotrljalo zlo, kad sam posljednji put vidjela rodbinu na rodnom ognjištu, kad su se oni svrstali u pobunjenike, a ja u izmještene. Upozorio me je otac da nema nijedne čitave kuće, samo ponegdje poneki čitav zid – obično onaj sagrađen od starog, neobrađenog, prkosnog dalmatinskog kamena – pa sam ipak, i tako obaviještena i pripremljena na šikaru i pustoš, zanijemila pred ruševinama, prestravljena količinom mržnje i osvete koja je migoljila iz svakog kutka nekadašnjeg sela, bakine kuće i dvorišta.
Stajala sam dugo na jednom mjestu – tata je tumarao naokolo, skupljajući snagu i uspomene – nesposobna ispustiti glas, proliti suzu, nesposobna za bilo kakvu smislenu reakciju. Od starog dijela kuće, onog koju je zidao moj pradjed, ostao je samo kameni vanjski kostur, drveni podovi su izgorjeli i cijela nutrina. Pogled mi je ostao prikovan na jednom od kamenih zidova, ugledala sam nešto na njemu, sliku napuklog stakla, zarđalog okvira, sliku svetog Juraja, Đurađa ili Georgija, koji ubija zmaja, aždaju ili aždahu, sliku koju je moja baka istrgla iz nekog kalendara i dala je uokviriti, sliku koja je stajala iznad njenog kreveta, sliku sveca zaštitnika našeg roda, goropadnog, a smjernog mladića ogrnutog krvavo crvenim plaštom na bijelom prpošnom konju, s kopljem uronutim u zelenog umirućeg zmaja. I pred tim prizorom, pred slikom patrona naše unesrećene familije, razmještene po cijeloj planeti Zemlji moje ukočeno i zgrčeno tijelo se probudilo i pobunilo. Klekla sam pred tom biblijskom vizijom, ja, nevjernica, duge crvene kose, u crnoj rokerskoj kožnoj jakni i crnim martens čizmama i klela i sveca i sve njegove jednako nemoćne sudrugove i njihovog vođu, kojeg zovu stvoritelj, onog koji vlada na nebesima, a na zemlji se iživljava, proklinjala njegovo lažno predstavljanje i lažnu moć, preklinjala simboliku koju bi, netko drugi na mom mjestu, iščitao iz viseće slike mučenika, jedine stvari koja je, osim neuništivog dinarskog kamena, ostala sačuvana u naletu starozavjetnog bjesnila.

*



– Koji su ovo po redu?

– Deveti, čovječe, ne mogu više gledati oglase! Čim im kažem odakle smo, odmah počnu o tome kako su oni tihi i pristojni. Ovaj posljednji tražio da mu donesem potvrdu od direktora CEU na kojoj piše da sam zaista upisana kod njih na poslijediplomske studije, a da ti nemaš oružje! Odlijepit ću!

– Jednostavno su uplašeni zbog našeg jebenog rata, ali ne mogu im svi podstanari biti Ameri i Nijemci. Čim nazoveš narednog, reci im odmah da smo iz bivše Jugoslavije, da ne gubimo vrijeme, ni mi, ni oni.

– Dobar dan, javljam se na vaš oglas. Znate, mi smo iz Hrvatske, nadam se da vam to ne smeta.

– Ma zašto bi mi smetalo? Svašta! Samo vi dođite! Žena je spremila kolače, skuhat će kavu, i još da vam se svidi stan, sve riješeno.

– Dobrodošli! Uđite, uđite, Hrvati, znači, ma super! A ja se prezivam Chorváth, a Ciganin sam.

*



Zrenjanin, avgust 2000.


Dovela sam Amy prvi put u Jugoslaviju, doduše u ovu okrnjenu, ne onu iz mojih priča. I ja, prvi put ovde posle pet godina i venčanja, anoreksična (težim malo više od vreće cementa), sa propalim brakom, s teretom nemoguće ljubavi. A detetu od pet godina samo ime Jugoslavija zvučalo bajkovito. U bajkama, međutim, nisu raskopane ulice zbog kvara na kanalizaciji na 40 stepeni, i ne smrde sva dvorišta u komšiluku, i nema roja muva iznad dečjih glava, i ne hodaju sve komšije, stričevi i strine, teče i tetke s vilicama bez zuba. Tri dana skoro da nije progovarala, stalno mi se motala oko nogu, a kad sam je upitala šta se to s njom dešava, ispalila je na svom traljavom srpskom bez „ž“ i „š“: „Zasto ti kazala Jugoslavija lepa? Ti lagala meni! Jugoslavija strrrrasna, smrrrrdi, ima muve i nema zube!“

Milica

*



„Nismo se upoznali, ja sam dr Černy, da znate koga ćete okriviti ako ne uspijemo.“

Černy na češkom znači crni. Dakle, dr Crni, petak 13. 13 sati i 13 minuta transfer embrija. Oh, Bože dragi, je li ovo loš horor film? Ili jedna od mojih noćnih mora? A primarijusu Černom, sijede kose, zbog topline u očima, suosjećanja u glasu i čvrstog stiska ruke već tada sam sve oprostila. Jer, osjetila sam blaženost drugog stanja, barem sada kada su još u meni pokušavajući se ugnijezditi u maternici.

„Lost my time lost my place in sky blue“, dopirao je glas Petera Gabriela. Prije nego što sam ušla u salu za transfer (ovdje ga nisu puštali sa mnom), Marko mi je pružio u ruke diskman, da slušam muziku koju mi je odabrao dok ležim potrbuške, dok mi utroba upija embrije.

Sky blue, I am tired of all this travelling, so many miles away from home, I keep moving to be stable, free to wander free to roam.

Svaka mi se riječ zabadala u tijelo, mislila sam da ih i moji embriji osjećaju, da ih Gabriel govori baš nama, samo nama. Usne se počeše micati u znaku ma-ma, maaaamaaaaaaa.

Imam 41 godinu, ležim u klinici u praškom predgrađu, potrbuške, od pojasa gola, sa slušalicama u ušima, plačem i dozivam majku pokušavajući ostati trudna. Pored mene u istom položaju žena koju je dijazepam već odvezao u snove. Gabriel plovi plavim nebom, a jastuk upija suze s raspuštajućom maskarom, tepam embrijima moleći ih da se ugnijezde.

What’sa matter with you, c’m on lets go, slip away...

Gabriel se pretvorio u Bowieja. I dok tonem, pomislim, uvijek je znao odabrati muziku, zato su svi voljeli naše beogradske žurke. Britanska konzerva s goveđom glavom, danski feta sir, kosovsko crno...

...dont forget to keep your head warm. Watching all the world and war torn, how I wonder where you are...