DEJAN ĐURIČKOVIĆ

Andrić i Ćopić u Banjaluci

         

O autoru

Dejan Đuričković (1938 -2017), rođen u Banjaluci, dugi niz godina živio je i radio u Sarajevu, gdje je bio istraživač na Institutu za jezik i knjževnost, a potom profesor na Filozofskom fakultetu; bio je i dugogodišnji lektor za srpskohrvatski jezik u Strasbourgu (Université Marc Bloch); autor brojnih eseja i kritika posebno o srpskoj književnosti.

Prošle, 2017, napustio nas je iznenada Dejan Đuričković, koji mi je bio i dugogodišnji prijatelj, jedan od rijetkih sagovornika u Sarajevu. Time su mnogo izgubili njegovi prijatelji, kolege, civilizovani i obrazovani ljudi, i cijela Bosna. Ovih nekoliko tekstova koje uvrštavam ovdje posthumno hommage su ovom piscu i književnom teoretičaru i kritičaru.


Andrić i Ćopić u Banjaluci

Dvije krajnosti, dva tipa ljudske naravi: jedni, koji s godinama i mudrošću koju ona donosi, sve više teže samoći, sve manje govore i sve su više nepovjerljivi prema ljudima, i drugi, uvijek željni ljudi i ljudskog razgovora. Andrić i Ćopić! Mogu li biti različniji jedan od drugog!?
Nakon mladalačkog aktivizma u Mladoj Bosni, Andrić se, znamo, povukao u svoj meditativni mir mudraca, koji na svijet gleda kroz prizmu vijekova i promjenljivih ćudi političke istorije. Ćopić, s iskustvom takođe političkog angažmana u ratu, međutim, nastavlja da izaziva svoju spisateljsku sudbinu čačkajući po tabu-temama. Našli su se zajedno u Banjaluci na dan obilježavanja četrdesete godišnjice smrti Petra Kočića.
Kao tek svršeni srednjoškolac, glave pune svježe književne lektire i u nestrpljivom očekivanju da na jesen pođem na studij književnosti, evo, prvi put, tu pred sobom, u bašti hotela gdje su ih domaćini doveli na kafu, vidim uživo dva živa spomenika. Izdaleka, bojažljvo, načuljenih ušiju osluškujem da, kroz kafanski žamor, čujem komentare u njih zagledanih radoznalih gostiju kafane i da eventualno uhvatim poneku riječ njihovog razgovora.
Kada su konačno ustali i prošli pored mene u šetnju gradom, nakon tolikih godina, u magli sjećanja, od onoga što sam tada, kroz kafanski žamor, čuo, pamtim samo krnjatak njihovog razgovora:
— Viđe li ti, moj Ivo, šta iza ovog našeg Petrašina osta, i s kakvom snagom to i danas odjekuje! A šta bi, da nas dvojica umrijesmo u njegovim godinama, od nas ostalo?
— Od mene, Branko, bogme ništa, ili vrlo malo, a od tebe svakako…
Ne čuh dalje, preuzeše ih obavezni Mladen Oljača, i ostala lokalna svita…