Ranko Risojević

MOJE KNJIGE

         

O autoru

Ranko Risojević (1943), pjesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, istoričar matematike, prevodilac i kulturni poslenik, objavio je više od pedeset knjiga, među kojima 18 zbirki pjesama, 26 knjiga proze, među kojima11 romana, izvedeno mu je desetak radio-igara za djecu i dva za odrasle u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjaluci. Priredio je za štampu više knjiga poezije i proze naših autora. Za književni rad nagrađivan je mnogo puta.
Nosilac francuskog ordena Vitez reda Akademskih palmi.


Moje knjige/28

MIŠEL DE MONTENJ – OGLEDI

MIDHAT ŠAMIĆ – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA

Ovo je, čitaoče, jedna knjiga dobrih namjera. Ona te, od samog svoga početka, upozorava da ja, pišući je, nisam sebi postavljao neki drugi cilj do domaći i privatni.(…) Ja želim da me ljudi vide onakvog kakav sam: jednostavnog, prirodnog i običnog, bez usiljenosti i izvještačenosti, jer ja slikam sebe. (…) Tako, čitaoče, sama moja ličnost čini predmet moje knjige; nema razloga da ti svoju dokolicu trošiš na tako nešto ništavno i prazno.

Zbogom, od Montenja, 1. marta 1580.

Gore navedene riječi stoje u predgovoru, naslovljenom ČITAOCU, slavnih Eseja Mišela de Montenja. Izdanje na koje se osvrćem objavljeno je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, 1964. godine, pod nazivom OGLEDI i podnaslovom „IZBOR IZVRŠIO, PREVEO, PREDGOVOR I KOMENTAR NAPISAO dr MIDHAT ŠAMIĆ. Ja sam je kupio, dvije godine poslije njenog objavljivanja, u „Maslešinoj“ knjižari u Sarajevu, preko puta Higijenskog zavoda, na toj velikoj raskrsnici gdje je, činilo mi se uvijek, najbolje provjetravanje u gradu koji pati od stalnog nedostatka kiseonika i vedrog vremena. Lijepa je to raskrsnica, zavisno od mjesta gdje stojiš, otvaraju ti se ne samo ulice nego i mnogo širi prostori, naročito od Higijenskog zavoda BiH. Preko puta čuvena Ali-pašina džamija, podignuta 20 godina prije izdavanja Montenjeve knjige, što će se, eto, zaslugom jednog Bosanca, francuskog i beogradskog đaka, objaviti u Sarajevu i biti prodavana upravo u knjižari preko puta imaginarnog posmatrača. On gleda sve naokolo, skroz prema obroncima Trebevića. Dvorana „Skenderija“ još nije bila sagrađena, to je 1966. godina, iza Ajfelovog mosta ništa posebno nije prvilačilo pogled, ali na obroncima , sve gore prema uskotračnoj pruzi što vodi sve do Višegrada, bilo je posmatračevom oku zanimljivo. Pored ostalog, učio je Sarajevo.

Iza džamije je mali park, na koji se naslanjaju velike austrougarske zgrade nekadašnje vlasti, prema kojoj sam tih godina osjećao isto ono što je prije mene osjećao svakako Petar Kočić, a potom su, ugledajući se na njega, osjećali i svi Mladobosanci. Tu sam često sjedio na nekoj od klupa, ako bi bile prazne, pa sam i tog dana otišao da sjednem i na miru prelistavam knjigu koju sam platio honorarom za neki tekstić u studentskom listu „Naši dani“. Uhvatila me je odmah, predgovorom prevodioca, meni do tada jedva poznatog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Midhata Šamića. Taj predgovor bio je esej dostojan knjige koju najavljuje, ispisan savršenim srpskohrvatskim jezikom, visokim stilom, ispunjen pedagoškom i ljudskom mudrošću. Bio sam zaista zadivljen. Kad mi je 1972. godine Kolja Mićević poklonio cjelokupnog Montenja u jednoj knjizi, pročitao sam odmah predgovor Andrea Moroa, čija prva rečenica hvata suštinu značaja i veličine čovjeka o kome piše. Može da se vidi, u Perigordu, na brežuljku, ( „montagne“, što je dalo svoje ime Mišelu Ejkemu de Montenju, u originalu Michel Eyquem de Montaigne), velika kula koji je bila njegova „biblioteka“ i gdje je on pisao Eseje, rezervoar mudrosti za sve ljude. Paskal je tu crpio, i Rošfuko, i Molijer, i prije njih Šekspir koji ih je posjedovao u prevodu, i bliže nama Andre Žid, Alen.Očigledno je Moroa volio sjajnog esejistu i estitičara Alena, jer ga navodi posredno i na kraju svog predgovora, prepričavajući da je Alen poznavao nekog trgovca drvima koji je uvijek nosio sa sobom džepno izdanje Montenja. Moroa je veliki pisac, veliki biograf, ali njegov tekst nije ostavio na mene takav utisak kakav je bio onaj sarajevski, poslije čitanja eseja Midhata Šamića. Tu sam vidio Montenja kroz širom otvorena vrata, na meni je bilo samo da uđem i da uživam u tekstu. I ja sam to učinio onako kako sam tada usrkivao svaki veliki tekst, nadušak. U fusnotama pronašao sam jednu vezanu za tekst Marsela Šnajdera, Le bouquet slovene, objavljenog u Parizu, što ću na ispitu iz racionalne mehanike reći profesorici Veri Šnajder, Marselovoj udovici. Ona je bila toliko zatečena da mi je dala čistu osmicu, što je bila rijetkost tih godina, i ne samo meni, nego je pustila i sve moje kolege koji su izašli na ispit poslije mene. Naravno, tek ću naknadno otkriti ko je bio ovaj izuzetni čovjek, profesor matematike, fizike i filozofije, čiji su posmrtni ostaci, u holokaustu, ostali negdje u jamama Like 1941. godine. Šamić iz tog teksta uzima dvije nepotpune Andrićeve rečenice: Ivo Andrić, ističući da je i ovaj francuski pisac, pored nekih drugih, bio u mladosti njegova „omiljena lektira“, rekao je jednom prilikom slikovito: „Nekoć sam pio svaki dan po jednu veliku čašu Montenja…Ništa nam na svijetu ne koristi više da živimo bolje“. Tako je i Montenj postao „moj pisac“.

Montenj je kod nas bio i ostao prevashodno pedagoški pisac. On je u temeljima nekadašnje pedagogije, koja je svojom ozbiljnošću i temeljitošću stvorila evropsku nauku. Tu temeljitost preuzeće i Midhat Šamić, kome to nije bilo naročito teško jer se vjerovatno Montenjevo učenje naprosto složilo s njegovim karakterom. Kao što će kasnije, pored Andrića, za „svoje“ pisce izabrati i Andre Žida. Pored Židovih izvanrednih djela, njegovog značaja za francusku književnost uopšte, tu je bila i ljubav prema muzici. Na jednom mjestu Žid u svome „Dnevniku“ piše da je vježbao klavir tri sata. I to u zreloj dobi, izvan bilo kakve muzičke ustanove. Slično je bilo i sa Midhatom Šamićem koji je sve do rata stalno bio pomalo raspet između violine i književnosti. Svirao je koncertno, nastupajući sve do početka Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, gdje je radio kao profesor na gimnaziji, u Banjaluci nekoliko puta, zatim u Beogradu i Sarajevu. Bili su to veoma dobri nastupi, potvrdio mi je u više navrata Šamićev kasniji kolega u Akademiji nauka BiH Vlado Milošević. O tome je napisala i veoma lijep tekst Šamićeva kćerka Jasna, orijentalista, pjesnik, romanopisac, koja pomalo žali što nije poput oca i ona studirala pored orijentalistike i muziku. Cijela porodica Šamić bila je izuzetno nadarena za muziku, samo što je neko svoj talenat razvio do profesionalnih dometa, dok su se drugi, posvećujući se različitim profesijama, zadovoljavali da u muzici ostanu zapaženi amateri.

Prevod i izbor Montenjevih eseja je napravljen zaista profesorski. Naravno da to nije bilo lako, jer je trebalo na malo više od dvjesta stranica predstaviti Montenjevu misao, njegov raznovrsni književni život koji u originalu ima oko hiljadu stranica. Tu su brojni citati na latinskom jeziku, koji su u fusnotama dati u prevodu, tako da njihov broj iznosi više od stotinu. Šamićev jezik je zaista primjer izuzetnog poznavanja svih nijansi što on pruža prevodiocu da bi prevedeno djelo i na prevedenom jeziku izgledalo autentično i moćno. To je Andrićev jezik, koji je skoro svakodnevno bio Šamićev književni sagovornik i savjetnik.

Druga knjiga, kojoj sada posvećujem pažnju, jer je sa mnom već decenijama, ima poduži naslov – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA I NJIHOVI UTISCI O NJOJ. Objavljena je, isto kao i Montenjevi „Ogledi“, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, u izuzetnoj ediciji KULTURNO NASLJEĐE. To je bila zajednička biblioteka dva velika bh. izdavača, „Veselina Masleše“ i „Svjetlosti“. „Svjetlost“ se opredijelila za izdavanje književnog naslijeđa, dok su u „Masleši“ bila objavljivana sva ostala djela vezana za kulturu ove republike. Po svemu to i jeste bio republički projekt, slično manifestaciji „Sarajevski dani poezije“ , s kojima je književna BiH dala svojoj republici značajna međunarodna priznanja. Ovaj izdavački poduhvat bio je drugačiji i po svemu bitniji za kulturu od prethodnog čisto manifestacionog, jer priredba bude i prođe, najčešće kao magla što se spusti s Trebevića, iako je za mene bio veoma značjan. Ako pogledamo redakcione odbore ove dvije kuće, onda ćemo zapaziti da su tu bili u to vrijeme značajni kulturni poslenici. Redom: dr Alojz Benac, Risto Besarović, Jelena Čehić, Mitar Papić, i Esad Pašalić.

U „Kulturnom nasljeđu“ pojavile su se kapitalne knjige za istoriju kulture u BiH. Na prvom mjestu to su hronike poznatih franjevačkih manastira (kako su se oni nazivali u samim tim hronikama, da bi se kasnije, oko 1900. godine, nazvali samostani), zatim knjige putopisa, sa izuzetnim djelima Evlije Čelebije i Bašeskije, potom ruskog putopisca i diplomate Aleksandra Giljferdinga, Francuza Šarla Irijarta i Engleza Artura Evansa. Značajan posao tada su uradili bh. književni istoričari, Vojislav Bogićević, Mitar Papić, Omer Hadžiselimović, Risto Besarović, Todor Kruševac, Enver Imamović, Mehmed Mujezinović, Tomislav Kraljačić i još neki. Svaka od tih knjiga bila je značajan doprinos rasvjetljavanju uglavnom nepoznate kulturne istorije Bosne i Hercegovine. Neki od navedenih bili su i profesori na Filozofskom fakultetu i stvarali nove istraživače koji će raditi u institutima. Za mene je svaka od ovih knjiga bila značajna, naročito kada sam, ni sam ne znam ni kako ni zašto, počeo da pišem romane čija se radnja događa u prošlosti ove zemlje. Midhat Šamić bio je tu svakako jedan od najznačajnijih istraživača i profesora. Prema svakom od gore navedenih autora odnosio sam se kao da sam njegov student i da treba da izađem prije ili docnije na važan ispit kod njega. Sam Šamić će ostaviti knjigu koja skoro do današnjih istraživača nema premca u pristupu i obradi naučnog djela. Bar desetak regularnih izdanja i ko zna koliko piratskih imala je njegova knjiga-priručnik „Kako nastaje naučno djelo“ (Svjetlost, Sarajevo, 1977.)

Ključno djelo za Šamićevu naučnu karijeru bila je studija objavljena 1966. godine u Parizu na francuskom jeziku pod naslovom „Les voyageurs français en Bosnia à la fin du 18e siècle et au début du 19e et le pays tel qu’ils l’ont vu” (1960). (Francuski putnici krajem XVII i početkom XIX vijeka…) na koju će se odmah nadovezati dragocjena knjiga „Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija“. To su bila djela koja su Šamića preporučila za člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. Za mene svakako otkrivanje nepoznatog kontinenta kome ću se posvetiti idućih godina i decenija.

Direktno ili posredno, Midhat Šamić je bio profesor svima nama koji smo predano pročitavali njegova djela. Onima kojima je predavao, ostao je u trajnoj uspomeni kao izuzetan predavač i principijelan ocjenjivač. Evo jedne anegdote koju mi je ispričao, gotovo u šaljivom tonu, profesor na Filološkom fakultetu Mladen Šukalo. Bio je student Midhata Šamić, predmet Istorija francuske književnosti XVII vijeka. Na ispitu dobio je dva pitanja, prvo Malerb, a drugo Klasicizam. Malerb ga je naprosto „pogodio“, jer se za njega spremio koristeći svu literaturu koju je mogao da nađe u fakultetskoj i seminarskoj biblioteci. Ispit se odvijao na francuskom jeziku. Sve je išlo dobro dok Mladen nije citirao neki rad koji profesor nije poznavao i čvrsto je tvrdio da tako nešto ne postoji. Mladen je bio uporan, pa je prešao na srpskohrvatski ne mogavši da se hrve s profesorom na njegovom terenu. Na kraju ga je profesor poslao u biblioteku da donese navedenu knjigu (ili časopis), što je on i učinio. Na kraju odgovora na prvo pitanje začulo se zvono za kraj časa, što je bila specifičnost Filozofskog fakulteta. Drugo pitanje ostalo je bez odgovora. Mladen je čekao šta će profesor odlučiti i reći. A on je rekao da je odgovor na prvo pitanje za 10, ali zbog prelaska sa francuskog na srpskohrvatski snižava na 9. No, ako se doda da nije odgovorio na drugo pitanje, on mu daje 8. Moj komentar je da bi vjerovatno tako postupio i Montenj. Ja sam bio daleko mekši, ali u srednjoj školi.

Na kraju knjige „Francuski putnici u Bosni i Hercegovini…“ Midhat Šamić daje izvrstan rezime u kome iznosi i preispituje sve ocjene koje se nalaze ili proizilaze iz tekstova francuskih putopisaca. On ističe: Najzad, i naročito, samo izvjesni vidovi bosanskog života bili su predmet njihovog posmatranja i proučavanja, dok su drugi aspekti ostavljeni, manje ili više, ili u potpunosti, po strani. Tako se, na primjer, politički, ekonomski, strategijski, geografski vid zemlje nalazio u prvom planu njihovog interesovanja, a intelektualne i kulturne vrijednosti nisu privukle njihovu pažnju: kod njih ne opažamo nikakvo interesovanje za zbivanja i pojave književne (Bosna je već tada imalo svoju književnost), umjetničke (narodna umjetnost je osobito bila bogata: vez, drvenarija itd.), folklorne (Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja u kojoj su narodna poezija i književnost najbolje sačuvane: to je „klasična zemlja“ narodnih pjesama) itd.

Ali, ova konstatacija samo jelimično umanjuje značaj putopisa francuskih putnika kroz Bosnu i Hercegovinu, jer je on kapitalan. On na samom kraju piše: Obavještenja koja su nam oni dali o Bosni značajna su osobito iz dva razloga.

Prvo, naši putnici, jedini posrednici između zemalja i naroda u to doba, omogućili su neposredan dodir – ma koliko ograničen, ponekad čak i neblagonaklon on bio – između Francuske i Bosne, i između njihovih naroda; zahvaljujući njima, blagodareći njihovim zvaničnim izvještajima i njijhovim putopisima, civilizovani ljudi u Francuskoj (i u svijetu uopšte) mogli su da upoznaju bar donekle materijalno i moralno stanje u kome se nalazila ova pokrajina pod turskim jarmom. (…)Zatim, neka obavještenja koja su oni dali o Bosni sačuvala su svoj interes i vrijednost sve do naših dana: njihova obavještenja o političkom i ekonomskom životu, o načinu života stanovništva, o despotizmu okupatora – utoliko su dragocjenija što mi ne znamo bogzna šta, čak ni danas, o životu koji su vodili stanovnici Bosne opšte uzevši u to doba. Štraviše, iznoseći prilike i okolnosti pod kojima su oni sami živjeli, djelali i mučili se u Bosni, razgolićujući tajne i pričajući intrige i skandale koji su se dešavali u ovoj pokrajini, izražavajući i iznoseći, otvoreno, cijelu svoju misao o Bosancima raznih nacionalnih i vjerski grupa, naši putnici su ostavili (pored mnogih opštih mjesta, koja su prenosili jedni na druge i preuzimali jedni od drugih) mnoga zapažanja – originalna, dotad nepoznata, nova – o Bosni i njenom stanovništvu.

Djelo koje nam je ostavio Midhat Šamić i dalje je podsticajno svakom istraživaču vremena o kome on svjedoči, bilo da je riječ o istoričaru ili književniku. Ni izbliza nisu ispisane sve teme koje nam je prošlost namrijela. Za mene su ta vremena i dalje rudnik pun vrijednih stvarnosnih ruda. A dobar istoričar književnosti vodi svog čitaoca kao Vergilije Dantea. I ne pušta ga više, ma koliko se fizički udaljio od njega.

MOJE KNJIGE (6)

ANDRE ŽID – KOVAČI LAŽNOG NOVCA, PLODOVI, NOVI PLODOVI...

Svaka priča u ovom malom serijalu pod naslovom Moje knjige, govori više o vremenu u kojem sam se sprijateljio s njom, o okolnostima kupovine, i, naročito, o ljudima u tom vremenu. To je cijela galerija likova, mojih nekadašnjih đaka, poznanika, rođaka, najužeg kruga kolega pjesnika. Na kraju, čitalac je već uvidio da najmanje govorim o tim djelima, opšte poznatim uostalom, koje čuvam upravo zbog svih tih uspomena.

Moja profesorska služba počela je u Sarajevu, u znamenitoj Prvoj gimnaziji, na mjestu profesora matematike i fizike, u februaru mjesecu 1968. godine. Teklo je, dakle drugo polugodište, najgore vrijeme za upoznavanje s razredom i đacima. Ali prije toga s kolegama profesorima koje je vodila direktorica Blanka Popović, sasvim autoritativno, kako je i trebalo, ili kako je bio običaj u to vrijeme. Bila je to za nju tragična godina, tako da je i nisam zapamtio u pravom svjetlu. Bolest njenog muža, poznatog sarajevskog glumca Drakčeta Popovića bila je danima i mjesecima osnovna tema naših zborničkih razgovora. Imali smo dnevne izvještaje o njegovom zdravlju, odlasku na liječenje u London, jednog dana dobrim vijestima, direktorica je bila u radosnim suzama, biće dobro, kazala je, sve što treba urađeno je i rečeno da će biti dobro. Nažalost, nije bilo dobro, uskoro će Drakče Popović preminuti i biti sahranjen uz sve počasti koje je bio i zaslužio a ja ću otići u vojsku i kasnije u Banjaluku.

Direktorski poslove tih dana, mada nisam siguran da tako nije bilo i ranije, bar u jednom, za mene osnovnom, uvođenjem u nastavu, vodio je pomoćnik direktorice, profesor Hasan Hasanefendić, rijetko sposoban i prijatan čovjek koji se bio potpuno identifikovao sa svojom ulogom pomoćnika. Uveo me je u razred, predstavio đacima prije nego što ću nastaviti s časom fizike, ali je kasnije skoro svakodnevno dodavao korisne savjete i uputstva mladom profesoru.

Obavezno dođite u školu desetak minuta prije početka nastave. Nemojte biti oznojeni i užurbani. Nemojte dolaziti bez doručka. U zbornici i školi, što se profesor tiče, ne jede se. Vaša odjeća ne smije imati nikakav miris, osim onog koji je prijatan našem njuhu. Vrlo je važno da prihvatite prostu činjenicu da ste vi mlad muškarac koji je autoritet za djevojke koje više nisu djevojčice. Padaće u nesvjest, ali nemojte vi da ih iznosite iz razred u zbornicu. Takođe, mladi kolega, danas-sutra kupićete automobil, nemojte ni slučajno da povezete iz škole neku učenicu, to bi moglo za vas da bude kobno.

Zaista, istog mjeseca jedna je učenica bila pala u nesvjest, ali prepustio sam poslove oko njenog osvješćenja i odnošenja u zabornicu učenicima, onim jačim, a u tom razredu takvih je bilo više nego onih slabašnih. Kao što je bilo i više lijepih djevojaka koje su redom kupile moju prvu knjigu pjesama Vid tame, objavljenu u ediciji „Nada“ sarajevske Svjetlosti. Knjižicu su držale pred sobom okrenutu tako da se vidi moja fotografija na zadnjoj korici.

Sve mangup do mangupa, rekao bi profesor znameniti Kosta Vujić, godište pedeset i drugo, šesnaest im je godina, ne znaju šta bi od sebe i sa sobom. Frankofono odjeljenje, meni odmah pomalo bliže nego ostala moja odjeljenja. Nije za nas fizika, još manje matematika, rekao je neko od njih. Dobro, prihvatio sam njihovo opredjeljenje, iako je ono bilo izvan nastave matematike i fizike, predmeta za koje sam bio odškolovan na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Gotovo u magnovenju, rekao sam im da će za njih biti pola sata matematike, ili fizike, zavisno šta sam predavao, ostalo „slobodna umjetnost“ sa posebnom brigom za strani jezik. A to je značilo prvenstveno književnost tog jezika, dok se u sam jezik nisam previše pačao, nije to bio moj domen niti sam raspolagao tim znanjem. Francuska književnost je bila moja ljubav, razvijala se sporo, traje do danas. Kasnije će joj se pridružiti i ostale književnosti, ali tih godina Francuzi su kod mene u svemu bili ispred drugih, pogotovo naših književnosti.

Među učenicima kojih se više i ne sjećam, bili su i Mirsad Bećerbašić i Ibrahim Spahić. Da li je od njih ili od mene potekla ideja da se cijelo polugodište posveti djelu Andre Žida kome sam se divio više nego Kamiju i Sartru zajedno. Naročito me je osvojio svojom nesvakidašnjom knjigom koja se žanrovski nije mogla odrediti, s dvostrukim naslovom, pošto su u toj knjizi bile dvije knjige, napisane u razmaku od četrdeset godina, ali uzglobljene kao sijamski blizanci, Plodovi i Novi plodovi.

Pastoralna simfonija, izdanje Matice srpske, s divnim prevodom Mladea Leskovca. S posljednjom antologijskom rečenicom: Plakalo mi se ali sam osećao da mi je srce suvlje nego pustinja, došla je nešto kasnije, ali je djelovala još dublje.

Dnevnik u prevodu Živojina Živojinovića, kada sam već otišao od Žida, bio je za mene uz Gombrovičev Dnevnik u prevodu Petra Vujičića čista gozba i ovdje o tim izuzetno inspirativnim, dakle veoma korisnim knjigama neću šire pisati, osim što ih spominjem, naprosto da ponekog uputim da ih (ponovo) čita.

Djelo Andre Žida je savršena slika vremena u kome je nastajalo i kome je bilo potrebno. Jer velika djela nastaju iz te potrebe, ona naprosto, kao duh i osjećajnost vremena, traže pogodnu ličnost da bi se ostvarila. Takva ličnost bio je mladi protestant Andre Žid. Biti protestant u katoličkoj Francuskoj, u bogatoj porodici odanoj svome protestantizmu, a biti nadaren značilo je ući u svijet neprekidnog bunta i traganja za prizorima svijeta oko sebe da bi taj svijet onda postao i njegov unutrašnji svijet. To su stalna i trajna putovanja, po zemljinom šaru ali i po duhovoj mapi svijeta koji nam je dat. Teško je za te poslove, u mojoj mladosti, bilo naći boljeg vodiča, tog beskompromisnog putovođu, od Andre Žida, koji se pojavio u Sarajevu sa svojim mladalačkim djelom koje će nadahnjivati baš takvim duhom generacije koje slijede poslije njega. Da li i danas? Nisam baš siguran. Vidim bunt, ali drugačiji, ali i konformizam van pameti.

Plodovi, Novi plodovi objavljeni su 1958. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti, u biblioteci Feniks. Prevodilac je bila Ivana Marković a pogovor napisao tada mladi profesor Midhat Begić. Knjigu sam kupio kod najpoznatijeg sarajevskog knjižara Stipe Vilića, takođe Svjetlost u ulici Maršala Tita. Za mene je ta knjižara bila sveto mjesto, a dolazak u knjižaru ulazak u hram kulture. Nekako istovremeno kupiću u drugoj kultrnoj knjižari o kojoj sam već pisao, Bučukovoj Antikvarnici, Židov roman Kovači lažnog novca, u izdanju veoma značajnog ondašnjeg novosadskog izdavača Bratstvo-jedinstvo, koji je ukinut prije nego što se raspalo i bratstvo i jedinstvo ondašnje Jugoslavije. Prevodilac je bio poznati Živojin Živojnović. Godina izdanja 1952.

O tim knjigama napisano je toliko da ću ovdje samo navesti završetak Begićevog pogovora, kojim je on pokazao svoju erudiciju citirajući Rože-Marten di Gara, odnosno odlomak iz njegovog romana u kome Danijel nakon što je probdio cijelu noć čitajući Plodove:

Knjiga je čekala, na stolu.Daniel se vrtio okolo ne usuđujući se da je otvori. Legao je, ali nije mogao naći sna. Onda se preda, ogrnuo se kaputom i prihvatio se čitanja, lagano, otpočetka. Osjećao je da je čas svečan, da se neki tajanstveni rad klijanaj vrši u najskrivenijem dijelu njegove svijesti. kad je u zoru dovršio posljednju stranicu, primijetio je da mu se nov pogled spušta na život.

Oba ova djela nabavio sam i u džepnom izdanju Galimara, tako da sam mogao upoređivati original i prevod. Tu sam se prvi put suočio sa razlikom pri prevođenju poezije i proze. Kod poezije potreba da se svaka riječ poznaje u svim njenim mogućim doslovnim i prenosnim značenjima. To teško može da zadovolji i najbolji prevod, jer je počesto pjesnik naprosto sav urastao u svoj jezik. Razumijevanje njegovog svijeta je daleko isprednjačilo ispred bilo kojeg prevodioca, uključujući i najveće majstore koji na kraju završe u prepjevavanju i konačnoj izdaji originala stvarajući svoju pjesmu. Često sjajnu pjesmu, ali kao prevod netačnu.

Kovače lažnog novca preveo je Živojin Živojnović, svakako znalac jezika i francuske književnosti. U vrijeme o kome govorim, on je za mene bio nedosežni autoritet. Susreo sam ga vrlo brzo u još jednom prevodu, čuvenom romanu Nasuprot, K. Uismansa, tragajući za citiranim odlomkom iz te knjige u tekstu o Malarmeu, napisanom za enciklopediju Universalis, a koji mi je preporučio profeosr Branko Milanović kao domaći zadatak za časopis Putevi. Mjesec dana mučio sam se s tim prevodom, bio je to posao koji me je prevazilazio u tom trenutku, bilo je potrebno poznavati Malarmeovo djelo (Kolja Mićević ga još nije bio preveo), ali i vrijeme njegovog nastanka, uticaj na savremenike čemu je svoj roman posvetio Uismans. Njegov junak, Dezesent, bio je primjer dekadenta tog vremena, koji se divi svemu onome što je suprotno ustanovljenim pojmovima ljepote. Odlomak iz Uismansovog romana bio je posvećen Malarmeovoj čuvenoj poemi Bacanje kocaka, odnosno detaljnom opisu izgleda objavljene plakete kao bibliofilske rijetkosti. Htio sam da citiram postojeći prevod, pronašao Nasuprot, i u njemu traženi odlomak. Taj mi se prevod nije dopao. Osjećao sam da je to pomalo nadobudno, da ja, početnik, bez velikog znanja francuskog jezika, ne prihvatam poznatog prevodioca. Ali, duh tog prevoda odstupao je od duha kojim je za mene zračio uticaj velikog Malarmea, putujući kroz vrijeme sve do mene koji sam napisao više pjesama pod uticajem takvog shvatanja poezije što je bilo dovoljno da me recenzent moje zbirke, Novica Petković, proglasi za larpurlartistu i da je odbije. Bio je to za mene udarac. Kasnije ću shvatiti da profesor Petković nema osećaj za poeziju i da je njegovo bavljenje stihovima jedan potpuno pogrešan izbor životnog poziva. Veliko znanje koje je stekao korisno mu je služilo samo kada se bavio etabliranim, velikim pjesnicima. Svoje savremenike uopšte nije razumio, najmanje one koje je hvalio preko svake mjere i dobrog ukusa.

Plodove nove plodove prevela je na srpskohrvatski Ivana Marković. Upravo tim prevodom bavili smo se više časova (zapravo dijelova školskog sata) moji učenici i ja. Počeli smo pitanjem Mirsada Bećirbašića, nježnim, plavokosim dječakom koji kao da je izišao iz Židovog djela, poput nekog našeg Natanaela, koje je glasilo: Da li je tačno, druže profesore, da je Žid bio homoseksualac. Ostali su se učenici smijali, a ja bio u neprilici šta da kažem. Odgovorio sam mu da ne znam da li je Žid bio homoseksualac, ali da je sigurno ta je toliko veliki pisac da bi ses tu pronašlo toliko materijala da bi se mogao proučavati cijeli jedan semestar, iliti polugodište.

Što se samog prevoda Plodova tiče, prevoditelja je od prve stranice zapala u nerješive zamke Židovoe poezije, ne stoga što ne zna francuski, nego što nije do kraja istražila Židov poetski svijet. Bilo mi je jedino čudno da to profesor Begić nije uočio. Kao primjer, evo jednog mjesta, na početku Knjige II:

Nourritures!

Je m'attends à vous, nourritures!
Ma faim ne se posera pas à mi-route ;
Elle ne se taira que satisfaite ;
Des morales n'en sauraient venir à bout
Et de privations je n'ai jamais pu nourrir que
mon âme.

Satisfactions! je vous cherche.

Vous êtes belles comme les aurores d'été.

Sources plus délicates au soir, délicieuses à midi ;
eaux du petit matin glacées ; souffles au bord des
flots ; golfes encombrés de matures ; tiédeur des
rives cadencées.

Ovu himnu tjelesnosti, a cijela je knjiga upravo takva, Ivana Marković je prevela ovako:

Plodovi!

Očekujem vas, plodovi!
Moja glad neće stati na po puta;
Ućutaće samo utoljena;
Pouka je neće svladati
A lišavanjima sam mogao
Samo dušu svoju da hranim.

Zadovoljstva! Tražim vas.
Lepa ste kao letnja zora.

Izvori nežniji u sumrak, divni u podne, ledene vode zore; povetarci kraj talasa, zalivi zakrčeni katarkama; toplina obala u ritmu...

Već sam naslov knjige je problematičan. Jer ovdje je riječ direktnije o zemaljskim hranama, ili samo hrani, najraznovrsnijoj, a plodovi to i ne moraju biti. Oni su na francuskom fruits. (Na primjer, fruits de mer – morski plodovi.) Tako i naslov knjige neki prevodioci daju kao Hrane, odnosno Zemaljske hrane što nije u skladu sa samom imenicom hrana koja nema množinu jer je ona sama množina, ali pjesnička sloboda to dozvoljava i na našem jeziku. Od stiha do stiha, osjeća se, vidi se potreba tumačenja i značenjske nedovoljnosti prevoda. Ako se moralisanja ( des morales) prevedu kao pouka, a tačnije bi bilo pouke, onda se gubi ona suštinska veza pjesnik – pjevanje, odnosno njegova težnja ka slobodi bez koje nema ni zemaljskih zadovoljstva koje su tjelesna naslada i hrana. Pjesnik je rušilac ustanovljenog morala, on nije propovjednik. A na kraju datog teksta, susrećemo se s prevodom toplina obala u ritmu koji je potpuno iznevjeravanje pjesnikove želje da prikaže slatki umor, ili spuštanje obala prema vodi poput (muzičkih) kadenci. Nije ovo moj pokušaj prevođenja, nego samo navođenje svih iskušenja koja se postavljaju pred prevodioca, a koja čitalac doživljava na drugi način od njega.

Zajedničko čitanje Žida predstavljalo je istinsku duševnu hranu, koju je svako od nas nastavio kroz vrijeme, bogateći taj prvi doživljaj i koristeći ga, kasnije, u različite svrhe. Ono osnovno, što je Žida učinilo istinskim učiteljem generacija, bila je i ostala sloboda do koje se mora i može doći samo kroz individualni napor i stvaralački odnos prema naslijeđu, moralu i svim ustaljenim društvenim normama. Mi smo svoji zakonodavci, poručio nam na Žid. Da li je to razumjela generacija mojih učenika te 1968. godine?

Ranko Risojević (1943), pjesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, istoričar matematike, prevodilac i kulturni poslenik, objavio je više od pedeset knjiga, među kojima 18 zbirki pjesama, 26 knjiga proze, među kojima11 romana, izvedeno mu je desetak radio-igara za djecu i dva za odrasle u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjaluci. Priredio je za štampu više knjiga poezije i proze naših autora. Za književni rad nagrađivan je više puta, a najznačajnije nagrade su: nagrada „Željezare Sisak“ za poetsku knjigu „Prah“, nagrada „Laza Kostić“ za proznu knjigu „Šum“, nagrada „Politikinog zabavnika“ i „Udruženja književnika RS, Podružnica Banjaluka“, 2000. godine, za roman za mlade „Ivanovo otvaranje“, nagrade „Pečat varoši sremsko-karlovačke“ i „Skender Kulenović“ za poetsku knjigu „Prvi svijet“, nagrada „Pjesnik – svjedok vremena“, Sarajevskih dana poezije, 2000. godine za „Samoću, Molitve“, nagrada „Branko Ćopić“, Srpske akademije nauka i umjetnosti, za roman „Bosanski dželat“, „Kočićeva nagrada“ za ukupno stvaralaštvo, i 2010. za roman „Gospodska ulica“ nagrada „Dušan Vasiljev“ i od strane Udruženja književnika RS, Podružnica Banjaluka, nagrada „Gračanička povelja“ za ukupan književni rad. Pored prevoda iz pjesničkog i proznog opusa, roman „Bosanski dželat“ preveden je na ruski, njemački, poljski, makedonski i češki jezik, proza „Šum“ na italijanski, roman za djecu „Dječaci sa Une“ na makedonski. „Dječaci sa Une“ su u lektiri u oba BiH entiteta.
Nosilac francuskog ordena Vitez reda Akademskih palmi.