IRINA ALEKSANDER

Svi životi jedne ljubavi

         

O autorima:
Irina Aleksander je rusko-hrvatska književnica rođena 1900 u Petrogrdu, a umrla 2002 u Ženevi

Irena Lukšić (Duga Resa), diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodi s ruskog.

 

SVI ŽIVOTI JEDNE LJUBAVI


Neki ljudi jednostavno nose legendu. I premda svi
znamo što bi se pod tim pojmom trebalo podrazumijevati,
ipak svaki put na drugačiji način ostajemo
zbunjeni neuhvatljivošću biti, jer nam u pomnoj
raščlambi iscuri poput zagrabljena pijeska kroz prste,
a od preostalih nekoliko sitnih zrnaca ne možemo
složiti smislenu cjelinu. Naime, ljudi s legendom jesu
ta legenda i u tome je njihova privlačnost.
Tako nam izmiče i rusko-hrvatska književnica Irina
Aleksander. Dokumenti govore da je rođena 15. lipnja
1900. godine u Peterburgu kao Iraida Kunina. U
rodnome je gradu završila gimnaziju i 1919. počela
studirati na Filozofskom fakultetu, a godinu poslije na
Pravnom fakultetu. U vrijeme građanskog rata zajedno
s malenim sinom i mužem, pukovnikom carske
vojske, emigrira iz Rusije. Obitelj je, navodno preko
Poljske, stigla u Hrvatsku i nastanila se u Zagrebu.
Međutim, brak s pukovnikom ubrzo se raspao, a sin
Aleksandar umro je od tajanstvene bolesti. Irina je,
kako navode neki izvori, upisala Pravni fakultet 1923.
Potom je, pod posve nejasnim okolnostima, otišla
natrag roditeljima u Lenjingrad, gdje je osim studija,
bila angažirana i na raznim kulturnim projektima, od
toga da je npr. pisala osvrte na filmove za lenjingradsku
“Pravdu”, do toga da je glumila u filmovima.
Zagrepčanina Božidara Aleksandera, kako navodi u
svojim memoarima, upoznala je 1921. godine.
Vjenčali su se 1926. u Beču. Od tada Irina počinje
postajati "pravom kulturnom institucijom", kako kaže
povjesničar Ivan Mirnik. U kući u Đorđićevoj 7 drži
salon u kojem se okuplja onodobna kulturna elita
"lijevoga" svjetonazora. U salon su zalazili npr. slavni
slikar Antun Motika te još slavniji književnik
Miroslav Krleža. Bogat i velikodušan, Božidar je
pomagao umjetnicima. Osim toga, Irina je i sama pisala
beletrističke i literarno-kritičke tekstove. Surađivala
je, između ostaloga, i u časopisu “Književnik”.
Objavila je autobiografski roman Samo činjenice, Sir!
i zbirku priča Crveni fes. Prevodila je s ruskog,
ponajviše dječju književnost. Na Krležinu preporuku
1937. izvedena je njezina drama o Puškinu, i to uz
suradnju najuglednijih ljudi: s ruskoga je dramu
preveo Branko Gavella, inscenirao je Ljubo Babić,
režirao Tito Strozzi, naslovnu ulogu igrao Vjekoslav
Afrić No usprkos tome, drama je doživjela fijasko.
Godine 1941. Irina i Božidar bježe iz Zagreba i do
1955. žive u New Yorku. Potom u Parizu, a od 1960.
u Genevi.

Irina i Bela Krleža

Sve do 13. prosinca 2002, kada je umrla u snu, Irina
je živjela u stanu u središtu Geneve te, usprkos poodmakloj
dobi, kako je sama tvrdila, sređivala svoje
memoare o prijateljstvu s mnogim slavnim osobama
20. stoljeća i tako zapravo ispisivala kroniku jednoga
neobičnoga vremena. Ulomci iz njezina “rukopisa
života”, kao što je poznato, već su bili objavljivani u
domaćoj periodici, osobito dijelovi koji se odnose na
Hrvatsku i kulturni život između dva svjetska rata.
Pritom je, što je i bilo za očekivati, posebnu pozornost
javnosti privukao Irinin odnos (poslovni i prijateljski)
s Miroslavom Krležom.

Danas se u Zagrebu održava gay parada u ime proširenja
prihvaćanja ljudskih prava na različitost.
Javnost se prema homoseksualcima u nas odnosi s
iskrenom netolerancijom, smatrajući da je ona plod
obijesne svijesti i razularene tjelesnosti, iako je ta
pojava stara kao i čovječanstvo. Po Miroslavu Krleži
za pretvaranje prirodnog homoseksualizma u društveno
neprihvatljivu anomaliju krivi su Isus Krist i engleska
kraljica Viktorija a homoseksualnost nije bolest
ni izopačenost pa se tu ne može biti za ili protiv.
Postojala je i postoji kao različita kosa ili oči. Te nam
Krležine rečenice svjedoči Irina Aleksander u
izašloj knjizi “Svi životi jedne ljubavi” (Zagreb,
Hrvatsko filološko društvo i Naklada Jesenski i Turk,
2003). One ne podupiru tezu o Krleži kao homoseksualcu,
iako je među najistaknutijim intelektualcima
uvijek bilo homoseksualaca (Marcel Proust), nego kao
zaštitniku njihovih osobnih prava. I danas se moralno
kuražniji intelektualci stavljaju na stranu te društveno
proskribirane manjine i njihovo javno prihvaćanje u
nekoj sredini postaje mjerilom tolerancije.
Aleksandrova u Krleži nije vidjela homoseksualca i
kad se on hvalio svojom biseksualnošću kao općim
mjestom svačijeg (ne) osvješćenog spolnog života,
nego kao psihološkog života, nego kao psihološkog
hermafrodita u čemu mu je parirala i supruga Bela. U
Krleži se ta dvospolnost manifestirala više kao žensko
obilježje (ranjivost, dječja uvredljivost i istinsko
koketiranje) nego kao muško (često prejaki mozak) i
zato mu je za određene ženske slabosti trebalo i
žensko društvo. I Miroslav i Aleksandrovoj ne znači
drugo doli: nedruštvenost, egoizam, neuravnotežen
odnos s ljudima, što je odredilo i njihovu hirovitu
logiku komuniciranja s drugima i sezonski izbor marionetskog
teatra prijatelja i poznanika. Dok Krležu
vidi kao genija usmenog pripovijedanja, o Belinim
verbalnim manama govori s takvom iskrenošću da to
izmiče svakom konvencionalnom obziru.
Još od Stanislava Šimića nije u krležološkoj
literaturi bilo toliko vlastitosti u analiziranju Krležina
opusa. U eseju Fuga krležiana Irina Aleksander dala
je toliko sretno neakademskih primjedaba i tumačenja
koje s Krleže skidaju pozlatu provincijskog zlatnog
teleta, ali mu u isto vrijeme pripisuju moć literarnog
demijurga, koji je “sam sebi bio i Francois Villon i
Akademija i enciklopedisti”. Literarni lopovi mrze
Krležu “zato što on piše kao Krleža i ugrožava im
originalnost” Krleža nije bio stanje, nego vrijednost
zemlje, bio je alpski vrh iznad Panonske ravnice kome
je bio potreban urednik da ostane slavan poput
Musila, ali takvog urednika na ovim prostorima nije
bilo. Ona koja sama nije imala pretjeranog stvaralačkog
talenta, uspjela je kreativno demistificirati
Krležinu poetiku ustvrdivši, među ostalim, da njegovi
likovi nisu “prikazani nego ispričani; Krleža govori
umjesto njih...”.
A umjesto koga je govorila ona kao agentica
Kominterne ili Staljinova Lijepa Plavka koja je
boraveći i putujući Italijom po zadatku imala, preko
Jančikovića, spriječiti dolazak Pavelića na vlast? Je li
Krleža znao s kakvom ženom prijateljuje? Je li ona
sama znala kome je prijatelj, a kome “Mata Hari”?
Naime, Irina Kunina Aleksander (Peterburg 1900,
Ženeva 2002) tip je “žene koje nema”, kako bi naslovio
Ivo Andrić. Već i godina njezina rođenja nije
pouzdan signal: u nekim hrvatskim publikacijama reči
posvećene njoj navode godinu 1903. “Kad sam prije
deset godina”, kazala mi je prevoditeljica i priređivačica
ove knjige Irena Lukšić, “imala prilike listati
njezinu hrvatsku putovnicu (‘vidite, ovo mi je dao
Tuđman!’), vidjela sam upisanu godinu 1900, i pravo
ime: Iraida Efimovna Kunina. Udana Aleksander.
Mjesto rođenja: Peterburg”. Međutim, povjesničar
Ivan Mirnik pretpostavlja da je i ta godina izmišljena
te da je ona zapravo rođena 1899. godine.
Rekla je i napisala da potječe iz obitelji visokog
državnog činovnika. Stoga su joj djetinjstvo i rana
mladost protekli bezbrižno, a polazila je u skladu sa
statusom, elitne ženske škole. Nakon Oktobarske
revolucije počinje “razdoblje zatamnjenja”; obitelj
automatski postaje sumnjiva novom režimu, a oca čak
i uhićuju, i to nekoliko puta. U memoarima pak ona te
godine meteža opisuje kao “život u umjetnosti”, kao
intenzivno duženje s pjesnicima i sudjelovanje u
literarnom životu rodnoga grada. Godine 1920,
Kunina je zajedno s prvim mužem, carskim pukovnikom
Černovom, preko Poljske i Turske stigla u
Herceg Novi, gdje je bio uređen kamp za ruske izbjeglice.
Otuda su došli u Zagreb gdje se, kako ona piše u
memoarima, Čenov zaljubio u njezinu prijateljicu i
zajedno s njom otišao u Pariz. A Irina je započela
studij prava gdje je upoznala Božidara Aleksandra,
potomka poznate obitelji industrijalca Samuela
Aleksandra, Židova. Božidar i Irina vjenčali su se u
Beču 1926, godine. Nakon toga ona se nakratko
vratila roditeljima u Lenjingrad, gdje je djelovala kao
glumica, scenaristica i novinarka. Potom se za stalno
doselila u Zagreb i u svome domu, u Đorđićevoj 7 u
Zagrebu, držala je literarni salon, u koji je zalazila
ondašnja krema “lijeve” književnosti i umjetnosti.
Središnja figura salona bio je književnik Miroslav
Krleža, a isticali su se i slikari okupljeni u grupu
Zemlja. Božidar Aleksander radio je kao odvjetnik
zajedno s Tomom Jančikovićem, istaknutim HSSovcem,
i kao bogat čovjek materijalno pomagao
Miroslava Krležu. Irina je bila mecena slikara Zemlje,
tako da su je mnogi i ovjekovječili u svojim radovima.
Kao inteligentna i bogata žena voljela je javno
djelovati, pa je pisala članke o ruskoj književnosti u
“Vijencu” i “Književniku”.Časopis “Književnik” je,
da ga spasi od materijalnih problema, njezin muž čak
kupio i tako omogućio ljevici da očuva elitni periodik.
S početkom Drugog svjetskog rata Aleksandrovi su
kao Židovi postali nepoželjni te su se preselili u New
York. Poslije rata preselili su se u Pariz, a onda i u
Ženevu, gdje su proživjeli ostatak života.
U svojim uspomenama, koje je pisala više od četvrt
stoljeća i za koje je tvrdila da oba sežu više od tisuću
stranica, naglasila je, prema Lukšićevoj, tek neke
momente iz svojega života: djetinjstvo i ranu mladost
u Petrogradu, odlazak s obitelji u Bjelorusiju (nakon
revolucije), dolazak u Hrvatsku i starost u Ženevi.
Pritom je objasnila da ih piše iz ljubavi prema svome
mužu Božidaru i da su sve stvari prožete ljubavlju
prema njemu. Svojoj prevoditeljici Lukšićevoj čak je i
rekla: “Molim vas, napišite da su memoari posvećeni
svetloj pamjeti Božidara”,, Tih memoarskih stranica
ispalo je 250. Ostalo je, navodno, bilo u fazi “dotjerivanja”.
Irina se, naime, žalila da slabo vidi i da mora
plaćati rusku daktilografkinju, a nema dovoljno novca
za to. Zbog toga memoarski tekst nije dostupan u
punom opsegu.
U jesen 2001, godine povjesničar Boris Zakošek,
koji radi u Državnome arhivu Rijeka i koji se bavi
poviješću HSS-a, u dosjeu Božidara Aleksandra našao
je dopis rimske kvesture upućen jugoslavenskoj
policiji u kojem se baca sumnja na djelatnost Božidarove
žene Irine. U dopisu se navodi da je Irina
Ruskinja, koja je nakon Revolucije dospjela u zatvor
u Petrogradu, ali se oslobodila zahvaljujući svojemu
tamničaru, pukovniku Černovu, s kojim je otišla u
emigraciju. Poslije su se navodno vratili u SSSR - on
je strijeljan kao bjeloemigrant, a nju je Kominterna
angažirala kao svoj punkt za ubacivanje komunista u
Hrvatsku. Usput je, dakako, trebala dojavljivati i
važne informacije iz političkog i kulturnog života naše
zemlje. U dopisu se upozorava jugoslavenska policija
da pomno prati kretanje bračnoga para Aleksander.
Lukšićeva se u svojem istraživanju povezala sa
Zakošekom jer su njemu za istraživanja povijesti
HSS-a trebale informacije iz Irininih memoara, a njoj
iz života: “U to vrijeme već sam završavala prijevod
tih 250 stranica ‘dotjeranoga’ rukopisa, koji je ona
dala za objavljivanje, i pomislila sam da bi uz njezine
zapise, s obzirom da su ‘filtrirani’ i usmjereni na
veličanje njezine spisateljske uloge (poze), bilo dobro
pridodati i ovaj dokument”. Slijedeće godine (2002)
Boris Zakošek otputovao je u Ženevu i posjetio Irinu
Aleksander, koju je zbog bolesti trebalo preseliti u
kliniku. Rodbina nije imala novca za plaćanje
adekvatne zdravstvene njege predložila je da Hrvatska
otkupi njezin bogati arhiv, u kojemu dominiraju
memoari od 1000 stranica te se tako naplati njezin
boravak u klinici. U jesen 2002. Irina je preselila u
kliniku i Zakošek je popisao ostavštinu koju je
otkupio Arhiv Hrvatske. U toj ostavštini, međutim,
nije bilo memoara, a rukopisi koji su se našli nisu bili
odveć zanimljivi. No, bilo je dokumenata koji govore
o tome da su Irina i Božidar imali problema i s
McCarthyjevom komisijom u SAD-u i da je FBI
vodio istragu protiv Božidara. Iz ostalih dokumenata
vidljivo je da su Irina i Božidar aktivno participirali u
političkom i društvenom životu Francuske i Švicarske
i da je ona ustrajno propagirala sovjetsku vlast i
kulturu.
S obzirom na to da je intenzivno živio mit o
njezinim opsežnim memoarima, za koje tobože nijedan
izdavač u Hrvatskoj nije imao sluha, Lukšićeva
je smatrala da bi Irinini memoari bili zapravo svi
tekstovi koji govore o njoj: onih, dakle, 250 stranica
koje se doista može nazivati memoarima, zatim
dokumenti iz Arhiva, popis ostavštine i fotografije,
izvaci iz pisama u kojima je ona pisala o sebi i svom
književnom radu te leksikon osoba koje spominje, a
koji daje pouzdane informacije o osobama iz njezina
memoarskoga teksta. Te dodatke sastavila je Jadranka
Pintarić. U svojim memoarima Irina je često pisala ne
samo kriva imena nego je iznosila krive podatke
(uostalom, kao i mnogi suvremeni pripadnici tajnih
službi). Neka imena danas su pak ili zaboravljena ili
drukčije tumačena, pa je ovo prilika čitatelj sazna
nešto više o osobama iz njezina svijeta (npr. profesor
Zelinski, koji joj je bio idol u Petrogradu, zapravo je
bio aparatčik i hulja, potkazivao je istaknute pisce;
profesor nije bio nikakav veliki znanstvenik - njegovi
se radovi smatraju sovjetološkom lakirovkom, itd.). A
da bi se dočarala punina vremena, XX. stoljeća, koje
je bilo prekratko za njezin bogat i natprosječno dug
život, Jadranka Pintarić sastavila je i kronološki
pregled najvažnijih osoba, događaja, izuma, duhovnih
stanja i sl. Uz dodatke je pridodana bibliografija
radova Irine Kunine Aleksander i popis radova o njoj.
Lukšićeva je u pogovoru, naslovljenom Ispovijest
djeteta srebrnog vijeka, objasnila da je njezin memoarski
tekst intertekstualan, da se u njemu prepoznavaju
motivi iz poznatih knjiga ruskih emigranata - iz
autobiografija Nine Berberove Kurziv je moj, iz
Prokletih dana Ivana Bunina, iz Na obalama Seine
Irine Odojevceve i drugih tekstova. Mnogi motivi
frapantno se podudaraju! Kunina je sebe vidjela kao
književnicu, a kako je ruski srebrni vijek (prva trećina
XX stoljeća) stavljao znak jednakosti između života i
umjetnosti, učinilo mi se da je ona izabrala tipičnu
pozu toga vremena - živjeti život. Knjiga kao cjelina
zapravo govori sve o Irini Kuninoj: što je htjela biti
(književnica) i što je zapravo bila (visoko pozicionirana
agentica Kominterne). Memoari su se pisali
cijeli život vjerojatno kao izlika da od ovih sugovornika
izvuče što više potrebnih informacija. No,
vratimo se sintagmi “žene koje nema”: njezina arhiva
je otkupljena i trebala je stići u Hrvatsku. Međutim,
odvjetnik koji vodi postupak priopćio je da se ne
može provesti ostavinska rasprava sve dok se ne
pronađe njezin originalni izvod iz knjige rođenih. U
tom je smislu iz Petrograda zatražio spomenuti dokument,
međutim, odgovoreno mu je da osoba pod imenom
IRINA (IRAIDA) EFIMOVNA KUNINA nikad
nije bila upisana u matične knjige u Petrogradu!
Slobodna Dalmacija 28. lipnja 2003.
Samo činjenice, molim!

Tekstovi i dokumenti
Irina Aleksander
Prijevod: Irena Lukšić, Damjan Lalović
Hrvatsko filološko društvo, 8/2007
U knjizi su skupljeni novi tekstovi i dokumenti koji
predstavljaju život i razmišljanja popularne Iročke,
ruske emigrantske književnice Irine Aleksander
(Peterburg 1900-Ženeva 2002). Tu je, ponajprije,
autobiografski roman "Samo činjenice, Sir!", zatim
slijede članci iz američkog časopisa "Novosel'e",
korespondencija, transkript dokumentarnog filma u
kojemu ta velika dama pred kraj života rezimira svoje
nevjerojatne pustolovine te važniji odjeci na njen lik i
djelo.
Knjigu je priredila i ruske tekstove prevela Irena
Lukšić, dok je engleske tekstove preveo Damjan
Lalović