O autoru
Rođen u s. Jačince – Kumanovo l947. godine. Nakon vojnopomorske škole , vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru, odsjek jugoslovenska književnost – filozofija.
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu. Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član Matice crnogorske.
Živi trenutno u Đenoviću.
M O S T A R
Trideset ću godina zaredom posjećivati Mostar – stalno ljeti i samo ponekad s proljeća, i uvijek će to za mene biti praznik!
Ipak, moj prvi susret s Mostarom dogodio se u ranu jesen.
Bilo je to davne l966.godine, kada sam se – gonjen željom za znanjem i obrazovanjem - iz Boke Kotorske bio zaputio na daleki put za Banjaluku ...
O Mostaru tada ništa nisam znao. Ono malo znanja iz knjiga i priča po čuvenju, višestruko sam nadoknadjivao sopstvenom maštom... Uprkos njoj, medjutim, taj me je prvi susret s Mostarom naprosto fascinirao!
A bio je to samo kratki, usputni boravak na autobuskoj stanici u rano i nešto potom i u poznije i samo malčice hladnije ranojesenje predvečerje. I oba ta dva predvečerja kao da bjehu stopljena u jedno jedinstveno desetljeće.
Oba ta predvečerja još mi stoje pred očima!
Ugledavši nakon izlaska iz autobusa Mostar, tri sam puta uzastopce izgovorio istu riječ: - Mostar, Mostar, Mostar! ...
Onda vidjeni Mostar, za mene bijaše čudo! Nevelik, pripijen uz obale Neretve i šaren od fasada austrijskih, minareta istočnjačkih i zelenih bašti, a sav na kamenu i od kamena – ličio mi je na posrebren ibrik ili na šarenu dinju «bagdatku» iz mog rodnog, kumanovskog kraja ...
I nije se moglo znati, činilo mi se, šta je u njemu bilo ljepše: blagost klime, prozračnost predvečernje tišine ispunjene svijetlošću ili, pak, tvrdo lišće na košćelama koje su uporedo rasle i hrvale se s nekim arišima-došljacima u parkovima koji su svi do jednoga težili da budu «pod konac», iako je sve ostalo bilo razdešeno i naprosto prštalo u svojoj neponovljivoj originalnosti!
Ko li je samo – pitao sam se – uporno, pedantno i do besvijesti strpljivo slagao sve one tanke kamene ploče na krovovima kuća što su ličile na riblju krljušt?
Sa svojih nepunih devetnaest godina, o starom Mostaru kakav je oduvijek bio i takvog kakvog sam ga te večeri ugledao, sve se navlas poklapalo osim jedne stvari: tada vidjeni Mostar bio je još mladji od mene!!!
Dirnula me je za trenutak i umorila tolika njegova ljepota, te sam sekundu ili dvije iza toga oči držao zatvorene.
Kada sam ih otvorio, još sam se jedanput uvjerio da Neretva zaista teče na samo par koraka od mene. I ona je onda zaista bila modra! Poput tirkiza se plavila njezina voda sa nekim bjeličastim prelivima na svojoj površini ... Žurila je, izgledalo mi je, da što prije proteče, donoseći pri tom stalno nove količine modre vode.
Stajao sam uz stražnji dio karoserije autobusa i jeo kiflu pošpricanu susamovim sjemenkama i poslije svakog zalogaja čvrsto pripijao usne i zaustavljao dah kako bih što više toga vidio.
Onda vidjeni Mostar, ličio mi je na obijesnog arapskog harafiša koji ništa nije krio od samoga sebe i kome ni na pamet nije padalo da ponešto odglumljuje
Jeo sam svoju susamovim sjemenkama pošpricanu kiflu i divio mu se nepatvorenom osjećajnošću, solidaran sa svime što se u njemu nalazilo. Drhtala je u meni moja mladost skupa sa vitkim minaretima i okruglim, bijelim oknima na crvenkastoj fasadi hotela «Neretva» vidjenog uporedo sa dijelom karoserije tada najnovijeg modela «Centrotransovog» autobusa, a to daleko vrijeme i ta davna l966. godina još mi kao kost u grlu stoje i ja ih dok sam živ zaboraviti neću moći.
I još dok ne bijah pojeo svoju kiflu do kraja, autobus je već polazio. Pokrenuo se nečujno, minuo kraj zgrade hotela «Neretva», i, na moje veliko iznenadjenje, tu je ogrmnu zgradu povukao za sobom!?
Dugo se ta crvenkasta gradjevina kretala uporedo s autobusom, poskakivala skupa s njim i kao da su se hrvali i grlili na rastanku ...
Kada je najzad autobus počeo da savladjuje uspon u strani iznad grada, ta je zgrada odjednom klonula. Njena se bijela okna nisu željela odvojiti od Neretve ...
Ali, ja ću kasnije a ne tada upoznavati Mostar i u njemu tražiti usku i ni desetak koraka dugačku i do zagrcnutosti lijepu «Zećinu» ulicu u mahali ispod Huma – mahali čije ime ni dan danas ne znam!
Sve će se to dogadjati u jednom od brojnih prevrućih ljeta tokom narednih nezaboravnih godina (Nezaboravnih zbog onolike nade i snage u nama!) Tražit ćemo n a s t r o j e tu malenu uličicu duž cijele obale Neretve i tek će nam je na kraju jedan od dječaka što su se kupali u rijeci pokazati i dovesti nas do nje pokazujući nam na uski prolaz izmedju kuća sa fasadama od suhog blata, i to će biti, u stvari, ta «Zećina « ulica.
Ne šira od jednog niti duža od petnaestak koraka, završavala se pred kapijom iznad koje se pred nama zabijeliše slova na metalnoj, plavoj tabli na kojoj je pisalo: «Zećina – 5».
Kapija pod tablom – obična drvena vratnica od izbijeljenog čamovog drveta – kada se otvori, otkri nam usko betonsko dvorište ne veće od kutije šibice!
I odmah sa tog dvorišta i pogled na ulazna vrata u kuhinju iscijela sa dnevnim boravkom, a na vratima – i začudjena i pomalo uplašena – niko drugi do Plema, jer niko drugi nije ni mogao biti – toliko smo bili sigurni da je ona!!!
I tek kada joj rekosmo ko smo – e tek onda one dragosti i tek tada ono od prevelike radosti dodirivanje rukama po obrazima kao da se umiva. Mislim da je uspjela samo da kaže : - Ah, djeco moja! Hajte, hajte u kuću, ljubi vas majka!!!
I sve je to Plema izgovorila u paničnoj žurbi uvodeći nas pravo nasrijed kuhinje u kojoj je pred mojim očima zablistao do novog sjaja izglancani stari šporet na drva; sa sredine poda sahan od rosfraja i na njemu staklena činijica izvrha napunjena kockom šećera, a cijeli pod prostrt nečim sivomaslinastim i bez ijednog truna na sebi .
Unutra, pak, sve sjenovito, ali vidljivo kao pri najboljoj svijetlosti. Ne. Plema nije imala kada, niti je pak željela da sjedne! Kružila je i optrčavala oko nas troje kao što jarebica u polju optrčava i kruži oko svojih tek izljeglih jarebičica, sve dok mi na kraju nije ispružila zrelu, žutocrvenu breskvu i ja tada pomislih: - O, Bože, kako li su sve majke iste...!?
I poslije dvadest i pet godina koliko je odonda prošlo – godine u kojima će Bosnom protutnjiti jedan od najkrvavijih i najprljavijih ratova koji je ikada vodjen – ja ću jedne sparne ljetne večeri preko „ devetosamosam“ zatražiti i dobiti Plemin telefonski broj... Na telefonu će mi se javiti njezin zet Selim koji ni slučajno neće moći da mi prepozna glas...
- Daj mi – rekoh mu – Plemu! Ona će me se sigurno sjetiti!
- Bogami – reče mi on – ona ti je imala šlog i jedva da može govoriti, ali evo ti je!
Nastupila je iza toga mala stanka. Zatim čuh Plemu kako drhtavim ali odlučnim glasom pita: - Ko je-eee?
Zatreperi joj nešto u grlu, zaustavi se na trenutak da bi mi napravila mjesta da se mogu predstaviti, a meni se odjednom podsjekoše obije noge.
- Ja sam! – rekoh zbunjeno. – Enisin Sandi! Sandi ovdje ... Jesi li živa, majko?!
Pobježe mi riječ majko i ne sluteći dok sam je izgovarao koliko će je ona ponijeti i kakvu će joj snagu dati.
Iza toga, najrazgovijetnijim glasom kojega sam ikada čuo preko telefona, Plema mi je uzvratila kristalno jasnim riječima: - A jesam, sine moj, jesam, živa sam!!!
I ne sjećam se više sta smo poslije toga govorili, samo znam da joj objećah da ću u septembru ići za Banjaluku i da ću svakako svratiti u Mostar da je vidim!
Početkom oktobra, medjutim, Plema je umrla! Prevarih je neka mi je od Boga prosto, a njoj neka je laka zemlja i vječna slava i hvala, i neka nad njom vazda žubori tiha voda koja teče ili ne teče njenim rodnim Nevesinjem ...
x x x x
Nakon Plemine smrti, kasno podjesen, ponovo se zaputih za Banjaluku, ali kao nekim zaobilaznim putem, i kao da mi se sve vrijeme puta – ne znam zašto – pred očima nadnosilo smrknuto lice Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića!
Putovao sam ponovo onim istim «Centrotransovim» autobusom koji je sada bio poluraspadnut zbog rata za Bosnu, i Ali-paša me je sve vrijeme ljutito tjerao od sebe, govoreći mi:
- Marš, bre, nikogoviću! Sikter odavdje da prodjem!
Strahovito ljut zbog nečega, nije htio čak ni da me pogleda, već je kandžijom vitlao iznad glave i požurivao nekoga iz sopstvene pratnje kao da mu se o glavi radilo ...
Čudio sam se i pomalo strahovao koliko je istorija porozna i šupljikava...!?
I Ali-paša, i njegova pratnja, sporo su napredovali na izlasku iz Mostara krećući se onim dugim, ravnim dijelom puta što od Vrapčića vodi prema Bijelim potocima, Salakovcu i Aleksinom hanu...
Toliko su sporo napredovali da sam im iz autobusa morao pomagati i povlačiti ih kako ih noć ne bi stigla!
Moja im pomoć ništa nije značila!!!
Kod Prigradjana – ondje gdje Neretva teče iza velike okuke ispod brane na Salakovcu – baš na onome mjestu na kome će se Ademu Šantiću u ljeto l993. godine kosa sa glave podizati zbog stotine njezinih različitih šumova od kojih će se njemu svaki put činiti da je gaze pripadnici HVO – a, baš na tome mjestu, Ali-pašina pratnja je posustala i popadala na nekom zelenom livatku!
Tada se i naš autobus počeo kvariti uslijed prevelike izraubovanosti u ratu, a na moju ispruženu ruku u znak pomoći Ali-pašinoj pratnji, jedna od žena koja je sjedila odmah uz vozača ispružila je svoju u mom pravcu i s njom odmjerila do lakta ...!
Na autobusu su se već dimili točkovi od pregrejanih diskova ili zapaljenih pakni, ali je u njemu i dalje nesnosno treštala glasna muzika iz nekog pretpotopskog, pokvarenog kasetofona...
Do bola se ponavljao isti refren iz odvratno loše, petparačke kafanske pjesme. Orilo se: « Hajde, brate, popij malo... More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde! Kada piješ, kada piješ – sve ih šiješ!!!»
Urnebes, opštenarodno veselje i kad je bal nek je bal, svoj su vrhunac dostigli u trenutku kada je žena sa prvog sjedišta kao raspamećena počela da ijukće i da zavija opjevavajući i istovremeno žaleći za Radovanom Karadžićem ...!
I sve je ona tako «ijuktala» uvijajući se u struku kao zmija-šarka do blizu Makljen-planine, ili možda čak i do Trnova kraj Sarajeva, pošto uopšte više nije bilo važno kuda se putuje!???
Odušivala je zbog neke svoje teške muke ili slatke čežnje, a ja sam se pitao ko li joj je muž i razumije li ta žena išta pod milim bogom dok vozaču do sebe nasilno ugurava u usta s vrha oguljenu bananu ...
Uto su se već i svijetla palila u daljini. Jesen je bila pa je noć brzo pristizala. Zahvatala me je tuga što je od Vrapčića do Bijelih potoka pa i dalje od njih, sve ležalo u mraku i što su skoro sve kuće bile porušene. Na neporušenima su se vidjele rupe od šrapnela i metaka i izgledale su kao da su ih stršljenovi bušili.
Boljelo me je i to što se Ali-paša na mene ljutio bez ikakvog razloga, a pomalo sam žalio i što zbog pomrčine neću moći vidjeti najljepši dio kanjona na Neretvi kod mosta «Begića i Begovića» ...
Štošta sam žalio, ali ništa nisam mogao da učinim. Samo mi se ispred lica nadnosila pomrčina i bivalo mi sve hladnije oko srca; plakalo mi se od iznendne tuge što se ni iza rata ništa promijenilo nije.
U mraku kraj puta, napušteni, stajali su na drvenim tezgama džakčići mandarina od po deset kilograma, a Neretva – umjesto da teče – samo se ljeskala u trima branama uzvodno od Mostara, odavno pri tom potopivši živopisno vrelo kod Aleksinog hana. (Aleksin han - uz kojega su rasle i one tri topolice, a ja stajao u njihovom oskudnom hladu pijući svoju coctu – jedino piće koje sam pio u svojoj najranijoj mladosti koja je davno, davno odlepršala kao san ostavljajući mi samo sjenu sjećanja... )
Sve je u tim trenucima pred mojim očima dogorjevalo kao u nekom velikom požaru. Nevidljivi plamen sagorio je i u pepeo pretvorio najprije onu veliku n a d u , a za njom i sve ostalo ... Žar koji je svjetlucao iza velike vatre, uopšte me više nije interesovao!
To se u meni moja stara melahnolija razgarala pustošeći sve oko sebe; to se Mostar moje mladosti skupa sa Ali-pašom Rizvanbegvićem-Stočevićem poigravao sa mnom sve od Stoca i Bune, tjerajući me da sve vrijeme trpim i ćutim!
Jedan drugi beg za to vrijeme – moj Junuz-beg iz mog najranijeg djetinjstva – nagonio me je u vršidbu na gumnu nazivajući me «pezevenkom», šaljivo mi prijeteći kako ću tek vidjeti svoga Boga! Glasom punim sjete nagovarao me je uz to i da što prije odem iz Makedonije da bih vidio kako svijet izgleda spolja – ništa mi pri tom ne govoreći kakav je on iznutra??? ...
Bijah i ostadoh njegov «pezevenk», što stariji sve nemoćniji i sve nervozniji, ali i dalje uvjeren kako su ljepota i dobrota, uprkos svemu, neuništive!
I samo što na to pomislih, onaj se ćoravi kasetofon ponovo oglasi: «More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde!»»
Nad Mostarom, osvijetljen u daljini, uzdizao se monumentalni «Križ», dok su na drugoj obali Neretve, nevidljive, ležale utihnule džamije u mraku. I od starog mostarskog mosta ne bijaše ostao ni kamen na kamenu, a ja sam se pitao toliko li zar od sve naše medjusobne balkanske ljubavi...?!
Niko mi ništa nije odgovarao, a autobus je nastavio lijenu vožnju kroz noć!
Đenovići, u septembru 2003.godine.
VOLJENA MOJA
Ne sada. Trebalo je to prije. Mnogo, mnogo ranije. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog nje same.
Sada, nažalost, kada su već minule tolike godine - povratak voljenoj i ima i nema nekog naročitog smisla...!? Ali, zar se u ljubavi može tražiti smisao kada osim nje ništa drugo nalik joj nije, te kada ni ona sama to ne traži? I, otkud da baš sada nastupi trenutak u kome se javlja, nju koju sam toliko volio...?
A moja voljena kao da nije od krvi i mesa, kao da se u eter pretvorila neprestano mi dajući do znanja da se do ljubavi mukotrpno dolazi. Ona, koju viđam svaki dan, neprestano me iznenađuje novim otkrićima i ne desi se da i časak mine a da mi se ne javi višeznačnom šutnjom. Prati me u stopu i kao da me islijeđuje! Nije važno gdje se nalazim i gdje me zatiče. Sklona je dvosmislenostima i kao da joj je jedina želja da me vodi na sva ona romantična mjesta na kojima smo nekada boravili, a onda sa njih odlazili. Bez povratka...
I, uvijek tako!
Samo na ta romantična mjesta zbog kojih prečesto biva da ostatak smisla bude potpuno zanemaren, da iščezne u trenu!
Takva je , ali ja to kasno uviđam.
Ne. Ne žalim se zbog toga na nju, jer sam i sam želio sve ono što je i sama željela. Bio sam joj odan koliko se najviše moglo, ali mi je uvijek izmicala za korak baš onda kada mi je bila napotrebnija...
Kao da se iz meni poželjnog, živog bića, pretvarala u neživu stvar i u nepostojeće. Sama je htjela da bude upravo tako, da bude ono što jeste: višeznačni partner s kojim bi i svako drugi učestvovao u igri koja bi neprestano trajala. Kraće rečeno: i sada nerješiva enigma!
Ne zamjeram joj zbog toga. (Isključivost u ljubavi nikuda ne vodi. Ona samo višestruko šteti!)
Ali, ipak, ipak?
Ganuo me je i do suza nagnao tren u kome sam uz nju na pustoj cesti posmatrao na vjetru podignut suhi list. Taj je list, otrgnut iz gomile ostalog lišća u jarku podno Vitorog-planine i u podnožju travnate padine Jadovnika, sam i bespomoćan, iz minute i minutu lebdio u vazduhu neprestano se okrećući u vazdušnoj struji i nikako ne uspijevajući da dodirne tlo pod sobom.
Posmatrajući ga kako se muči i kako ga i prije nego što će dotaći tlo na cesti vjetar ponovo diže uvis - dolazilo mi je da zaplačem zbog te njegove bespomoćnosti. Srećom, ona je i onda bila uz mene. Rekla mi je da je ta igra lista sa vjetrom samo dio sveopšte igre koja bez prestanka traje, i u kojoj svi učestvuju...
(Sa najnevinijima se svako poigrava - pomislio sam!)
Ostatak lišća - koliko se sjećam - sabijen na gomilu u jarku kraj puta, samo bi se s vremena na vrijeme pomicao kako-tako se održavajući na okupu! Jedino je taj osušeni list bez prestanka vapio za dodirom tla koje mu je svaki put izmicalo.
I da se baš u tom času moja voljena nađe uz mene; zastala na korak razdaljine sve ne bi li mi isiijedila iskrenost i spremnost u opsjednutosti ka nečemu što je iziskivalo potpunu predanost njenim strogim, ali u isto vrijeme i posve labilnim pravilima željnim brzih i naglih mjena. Osmjehivala se, kao da me je željela ohrabriti...?!
Pitala je vidim li ogromno prostranstvo plavetnila iznad tog lista i uviđam li uzaludnost njegovog napora, te jesam li i sam spreman na takvu požrtvovnost ako bi se iz ko zna kojih razloga našao na njegovom mjestu?
- Na direktna pitanja nikada ne dajem direktne odgovore.
- Jesi li posve siguran? - dalje je insistirala.
- Nastojim da budem!
Taj joj se moj odgovor očito nije svidio. Stajala je još neko vrijeme uz mene, a zatim je odjednom u trenu nestala kao da je nikada nije bilo, ostavljajući me samog na praznoj cesti podno Vitorog - planine ...
I to je - koliko se sjećam - jedini naš neposredni razgovor, više nalik monologu nego dijalogu.
Ostatak predugačkog, ali brzo prohujalog vremena prošao mi je u potrazi za njenim nedokučivostima, tajnama i, naročito, načinu na koji je baratala riječima i od njih gradila potpuno nove i originalne svijetove koji bi i samostalno bili u stanju da žive ...
No, od nje više ni traga ni glasa. Ako bi mi se kojim slučajem i ukazala, bilo je to više kao u nekom polusnu ili samo tren u kome bih bio suočen sa bezizlaznošću iz koje sam se panično pokušavao izvući. (Ni u ljubavi ne ide baš sve glatko! Naprotiv! Ljubav je ponekad kazna i preteško breme koje se još teže nosi!)
Da bih sebi olakšao stvar, samo bih je tako, ponekad, svečano prizivao pripremajući se za njezin dolazak, ali ni tada ne gubeći iz vida upozorenje o nesebičnom predavanju sebe bez ostatka i zadrške... Pristajao bih i na to, no ona mi se nije više ukazivala! I, evo, i dan danas je čekam i nadam joj se ...
Godine su se u međuvremenu gomilale ispunjene golom prolaznošću i samo bi se, ponekad, u svijetlim jutrima javljao tračak nade da će u nastavku sve biti drugačije i bolje!
Do tog boljitka, da ja znam, nikada nije došlo. Čekanje na njega, izuzev mukotrpnosti, ličilo je na sve drugo samo ne na boljitak, ali je moja voljena , koja nikada ne bi klonula duhom, i tada na sve to gledala kao na nešto što je usud od koga niko i ništa pobjeći ne može...
Jednom sam se pred njom bio nasmrt opio iskvarenim alkoholom (Šta sve ljudi jedni drugima neće podvaliti!?...). Ležao sam u grmlju bujne koprive koja mi je žarila lice i čelo i zapomagao od povraćanja, misleći da će mi se utroba prevrnuti, a duša mi na nos izići?!
I, opet, da baš tada bude uz mene???... Brisala mi je maramicom ledeni znoj sa blijedog čela i držala mi glavu u svom krilu... Lijevo i desno od nas nazirali su se vitki vrhovi munara dviju džamija koje su jedna drugoj nalikovale kao jaje jajetu.
- U životu postoji mjesto samo za jednu ljubav - rekao sam joj onako pijan.
- Znam! - lakonski je odgovorila.
- Ne niti za dvije, niti za više njih, već za samo jednu! - ponavljao sam u pijanom stanju.
- Naravno! - odgovarila je hladnokrvno.
Iza toga, opet samo crvenilo pa žutilo lica, znojenje i povraćanje uz potpuni zaborav na netom bačeni udžbenik iz teorije književnosti u potoku ispod brda Lauš!
(Sudbina svake od pojedinih knjiga - na ovaj ili na onaj način - uvijek je predodređena na nestanak. Kao da je i samo njeno nastajanje povezano sa pijanstvom ili, u najboljem slučaju, sa putanjom nekog zalutalog metka!)
Moja voljena samo ćuti. Sluša me pažljivo kako nabrajam gluposti, ali ni riječ ne progovara. Ponovo je bila za nekoliko kopalja iznad mojih mogućnosti i moje nedorečenosti i dalje bivajući za mene nedostižnom!
- Znoji mi se čelo i znoj mi se sliva u oči !
- Obrisaću ti čelo! - kazala je.
- Mnogo sam se napio večeras z b o g t e b e ! - priznadoh joj.
- Znam! - rekla mi je.
- Ali, uradit ću ja to, da znaš! Ne zvao se ja ako to neću učiniti! - nastavlajo sam tvrdoglavo.
Prvi put mi nije ništa odgovorila. Kao da je unaprijed znala da ja to neću moći uraditi - kao da je znala da će mi cijeli život proteći i ostati na tom pijanom obećanju!
O, koliko samo žalim što sam je iznevjerio. Protraćiti cijeli život samo na obećanjima - postoji li išta goreg od toga?
A ona ( onda baš kao i danas!) samo ćuti. Tom me svojom šutnjom po ko zna koji put opominje da se ne zalijećem i da se klonim loših misli jer da su misli isto što i duša u čovjeku: od njih sve počinje i sa njima se sve završava!
»... Strpljiva budi, dušo, u samoći i stalna u kolebanju strasti« , napisala mi je u posveti koju je odnekud prepisala, a ja je potom izgubio...
Eto kako i koliko sam uzvraćao u ljubavi prema nedostižnoj. Strpljiv bio nisam, a kolebao sam se i više nego je trebalo!
Sada, kada se na vidiku sve manje ukazuju oni tračci nade da će biti drugačije i bolje - sada mi više ni gorko kajanje ne pomaže!
No, i dalje ne odustajem od zadatog obećanja u koprivnjaku koje ću nastojati da ispunim dok me bude bilo, a vratiću se kad - tad i onom usamljenom, zakovitlanom listu podno Vitorog-planine i nad travnatom padinom Jadovnika na opustjeloj cesti...
Taj mi je list naročito priljegao za srce i još jedna mi je u nizu opomena do kojih mi je stalo da ih ispoštujem!
Ništa više od ovoga ne mogu kazati niti obećati. Obećanja u ljubavi ionako ništa ne vrijede bez valjanih djela!
Takvo djelo sa moje strane još nije uslijedilo. Možda će se jednom i desiti da ugleda svjetlost dana, jer još u meni postoji nada u kojoj ništa nije nemoguće.
Ako ni u šta drugo, uzdam se u snagu onog vjetra koji je suludo kovitlao lišće na putu - lišće, koje se već odavno pretvorilo u humus iz kojega rastu nove trave i novi, mladi bukvici što se ruje potkraj svake zlatne jeseni.
Moja zlatna jesen samo što nije minula!? ...
Do slijedeće jeseni, daće Bog ,i sam ću kupiti suho, staro lišće i od njega praviti podlogu za neki novi humus...
Moja voljena se u potpunosti sa mnom slaže, i svjesna je, kako kaže, da je njezino mjesto u mojoj ljubavi mjesto na oštrici između nje i neispisane bjeline željne slova - i snova!!!
Neka onda tako i ostane - kaže mi podržavajući moje hirove, ali za svaki slučaj dodaje još i ovo: »... Radi robe šta god hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!!!«
Moja voljena i ona koju volim daleko su jedna od druge kao zemlja od neba!!!
Obije ih podjednako cijenim i poštujem.
Đenovići, 2012.
|
|
