DARIJA ŽILIĆ

Sarajevski fragmenti

         

O autoru

Rođena 1972. godine u Zagrebu. Pjesnikinja, književna kritičarka i publicistkinja. Autorica više knjiga poezije , kao na primjer Grudi i jagode (2005.) i Pleši, Modest, pleši (2010), više knjiga ogleda o književnosti - Muza izvan geta (2010)- nagrada Julije Benešić za najbolju kritičku knjigu u 2010. godini, Pisati mlijekom (2008.) i Nomadi i hibridi (2011.), te knjige intervjua sa piscima i znanstvenicima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi(2010.). Posljednja objavljena knjiga je „Svanuće“ (2018.). Dobitnica je nagrada za poeziju i književnu kritiku.


Sarajevski fragmenti

(odlomak)

(…)

Svakodnevno sam se sa Skenderije spuštala do centra. Prelazila preko Eiffelovog mosta ili Latinske ćuprije. Koliko mostova na toj "maloj" rijeci! Bili su topli rujanski dani, pravo ljeto, pa sam često išla i sjenovitim putem uz Likovnu akademiju. Jedan dan vraćah se u stan s dvije vrećice. U jednoj namirnice, u drugoj tri neka neobična sata, komplet kupljen na Baščaršiji. To sam kupila sebi za poklon. Na jednom satu su rimski, na ostala dva arapski brojevi. Ja hodam brzo ko vojnik, čak i na visokim petama, ali upravo blizu mosta opazih Milu Stojića. Eno ga u razgovoru. Grlimo se jer se nismo uspjeli vidjet u Tuzli. Nekad mu napišem nešto: npr. da mi je bilo lijepo u Iranu. A on se prepadne da ću se vratiti tamo i nosit hidžab. Veli: Nemoj!I odoh ja dalje nakon lijepog susreta. Kraj Akademije kupujem dvije knjige: poeziju Muniba Delalića, kojeg dosad nisam čitala, i roman Filipa Davida. U stanu poslijepodne raspremam te satove i odlučujem da neću u njih staviti baterije. Nek stoji Vrijeme bar na tom mjestu, gdje spajaju se svjetovi različitih brojki. Popodne, na terasi pročitah Delalićeve stihove koji bi se mogli odnositi i na Milu: "Od tad me to i muči: Ima li tuge veće/i nepravde, nego kad se Hercegovac/pod snijeg, u sleđenu zemlju meće!"

Sredina rujna. Jasna i ja odlazimo na jedan filmski festival pogledati film njezina sina Davida Šamića. Film "Le Signal"nastao je prema pripovjetci Charlesa Dickensa. U malom sarajevskom kinu čekamo početak projekcije. U predvorju, pored nas prolaze muškarci, snimaju ih televizijske kamere, daju intervjue. Prije Davidovog kratkog filma bit će prikazan neki na temu pomirenja. I kao u nekom lošem skeču, u tom filmu govore o ratu i poraću tri muškarca, Srbin, Hrvat i Bošnjak. Govore da treba nastaviti živjeti u opustošenom mjestu i da nije više važno što se dogodilo. A ima i posla, kažu. Film je sponzorirala jedna važna međunarodna organizacija. Sirov film u kojem niti činjenice nisu točne. Nakon prikazivanja, pred publiku dolaze akteri, muškarci iz predvorja i neki funkcioneri. Zadovoljno se šepure.Odmah potom neka žena, kao u filmu Jacquesa Tatija, uzvikuje: Djeco, ručak! Već je počelo prikazivanje "Le Signala", ali mladi ljudi izlaze iz dvorane, svi odjednom. U dvorani ostaje samo nas nekoliko. Gledamo neobičan i snažan film o stvarnosti i snu, nižu se sfumatični prizori. Željezničar i pisac u razgovoru o usudu i o zvijezdama. O neobjašnjivosti Života. Izlazim iz dvorane. I čak sam bila sretna da pored mene nitko nije sjedio. Možda bi taj netko šuškao papirićima i ništa ne bih čula, niti razumjela. Jutros, u svojoj sobi, ponovo gledam Davidov film, a onaj agitpropovski odavno je zaboravljen...

Gledala sa na kazališnom festivalu Mess u Sarajevu predstavu u kojoj Nizozemac, visok i plavokos, prisjeća se svog odrastanja u Bagdadu. Pripovijeda o vožnji biciklom, o nekom vozaču, o roditeljima koji su ondje došli brodom iz Londona. Zbog posla. Govori o pijesku koji je ulazio u kuću kroz prozor, nosio ga je vjetar. Na ekranu slika pustinje i rata. A ja zamišljam u trenu Rotterdam i luku. I putnike koji odlaze u Ameriku. Na tržnici Makedonci prodaju, kažu, najbolje povrće. Uz Nizozemca pojavljuje se na sceni crnomanjasti Iračanin i priča o filmovima i o teatru. O bombama i ratu. Odjednom, po izlasku iz kazališta, učinilo mi se da umjesto kiše padaju pješčana zrna.I da je čitav svijet zapaljena pustinja koja se gasi u rijeci usred Grada.Jedino mi nije bilo jasno otkud se baš Rotterdam tu pojavio. Kao velika bijeloplava kocka.

Prije odlaska u sarajevsko Narodno pozorište, treba zaviriti u second hand koji se nalazi blizu, u istoj ulici. Traba prebirati po balonerima i torbama u izlogu, možda probati tuniku u boji ciklame. Kupiti sitnicu i čekati da prodavačica nađe pretanku žutu vrećicu ili kesicu da stavi maramu ili majicu u nju. Kao da je voće. Jer to i je kesa za voće, nema druge. I pričaju žene u dućanu o melankoliji i jeseni koju ne vole. Jer nosi vlagu i nije svijetla. Eto, mogu sad na BiH Broadway. Mjuzikl u kojem pjevaju i glume mladi glumci iz petnaest gradova. U američkom aranžmanu. Baš kao što je i zemlja u nekom "aranžmanu", projektu manje umilne polifonije. Čujem oko sebe savršeni engleski i kasnije, tijekom predstave, baš meni u krilo pada čokolada koju je netko bacio s pozornice. Stavljam je u žutu kesu. Divim se pjevačima. Kasnije, uz rijeku se vraćam i pjevušim. Mjuzikli se brzo pripremaju...I volim ih više nego neke loše postavljene drame.

Mama mi je pričala zašto voli svrake.Dok je prije šest godina ležala mjesec dana na kirurgiji i borila se za život, jedino što je čula izvana bile su svrake. Njihovo glasanje davalo joj je volju za životom i bilo je jedini znak da Svijet postoji. Ja volim golubove. Dok ispijam kahvu na Baščaršiji, promatram ih, nekad ih hranim kruhom, nekad ne. Snimam ih da zadržim prizor. Za pola sata ovdje će biti mnoštvo ljudi. Promatraču se pak može učiniti da se na tom toplom rujanskom suncu golubovi pretvaraju u ljude, a ljudi u ptice. Kao i dan koji začas postaje noć i obrnuto.

Prijateljica pesnica iz Ljubljane želi kupiti na Baščaršiji filigranske naušnice. Gleda kroz izloge, pa nakon kratke večernje šetnje s razgledavanjem, ulazi u mali dućan. Na jednom kraju te uske prostorije koja podsjeća na kutiju, sjedi ogromni muškarac, a na drugom isto tako ogromna žena. Pita ih Barbara dokad radi dućan. Do ponoći, veli gazda. Život mi prođe ovde, kaže sjetno crnokosa žena.I uzdahne. Barbara počinje prebirati po finim predmetima: naušnice, prstenje. I isprobava sve to gledajući se u malo ogledalo u sredini dućana.Gospođa iz kuta joj govori: Odlično vam stoji! Lijepa ste žena! Ne laže ta žena, ali ponavlja sve to više puta.Onda kaže: Nekad sam bila manekenka.I povuče džemper preko trbuha. Prema dolje. Nudi i meni nakit, ali ja kažem: Mene nakit ne zanima! Veli muškarac: Niti mene! Nakon što je prijateljica kupila lijepe srebrne filigranske naušnice, žena skoči sa stolice i podari joj crveni ruž. Kao poklon. Po govoru, rekla bih da je žena došla iz susjedne zemlje i da joj je prisjeo život u kutijici sa blagom! Izlazimo na cestu na kojoj su se još uvijek vijorile šarene marame i izborni plakati...A bila je skoro već ponoć.

Rujansko popodne. Prije puta iz Sarajeva u Tuzlu obukla sam topli crni sako i crne uske hlače. Volim ih nositi otkako sam smršavila. Obula sam male crne čižmice. Jutro je bilo prohladno. Ipak u crnu torbu stavila sam i crni kupaći kostim. Slutila sam da će u podne biti vruće kao u srpnju. U hotelskoj sobi oblačim kupaći, posuđujem veliki bijeli ručnik i odlazim na tuzlansko more u ludoj kombinaciji. Na obali tek poneka žena ili stariji ljudi. Skidam jesensku odjeću i ostajem u kostimu koji se začas pretvorio u plamenu magmu. Jezero me ne plaši, ima jasne granice i nema dubinu za jednog Leviathana. Dok se kupam, sjetila sam se da je osjećaj bio jednak onom kao kad sam zimus bila u bazenu u ostakljenoj zgradi i gledala snijeg kako vani pada. Ručnik je začas bio pun pijeska, tijelo se odvojilo od misli. Plutalo je na slanoj vodi, a ja sam čitala...Uvečer, na magistrali sam stala i dignula ruku. Ubrzo je došao taksi. U autu, vozilo se nas troje, svatko u drugi dio grada. Pričalo se o skorašnjim izborima.Taksist je rekao: Neću se prodati za deset maraka!
(…)
U Sarajevu, voljela sam razgovore uz kavu u kojima su sudjelovali slikar, orijentalist, novinar, jedna bosanska književnica. Jednom se tako pričalo o crnim listama. O onima/nama koji su nekad bili na nekoj takvoj: zbog ovog ili onog nepodobni. Životi iščašeni, krivulje koje završavaju u polukrugu, možda baš onakvom kakav ocrtavaju putevi tramvaja u tom gradu. Život se nastavlja. I na kraju, uz kavu, sve se to polako zaboravlja. I kao da neka Svjetlost, baš kao ova snimljena u Bošnjačkom institutu, kazuje da je smisao ondje negdje u vertikali koja unatoč svim nijekanjima, postoji.
p.s. Na tren smo kao figure na slikama Ismara Mujezinovića: jaki i snažni, kao junaci neke sportske iliti životne Olimpijade...


Vakufski neboder
Na početku Ferhadije, vakufski neboder. Kroničar grada piše da ondje su živjeli plavi anđeo Jasna Samić i braća Selimović...Oko podne dolazim u Jasnin stan. Jasna mi pokazuje velike sobe, dugi hodnik, knjige posvuda. Mjesto gdje je davno imala, kako kaže, časove francuskog kod svoga oca, sveučilišnog profesora. Jedemo salatu, pijemo kafu i pričamo. Jesu li vlakovi uspavanke ili mašine pune žudnje? Da li se u vlaku zapisuje, snatri ili što već? Mladić je sjeo u vlak u nekoj francuskoj provinciji, u rukama su bile knjige spisateljice o kojoj sanja, u odrazu njegovom u vlaku, na mutnim staklima rasplinula se strast i on bježi tek što je stigao. Vraća se natrag, postaje sjena, uplašeno dijete velike životinje. Pričamo o njemu koji je sjena, baš kao što su sjene sva ta bića oko nas, koja plešu oko stolova, rasipaju biserje s ogrlica, iščitavaju mistične knjige i preziru svaku ideologiju, jer: Umjetnost je sve! Diže se neboder kao simbol blagog uspona. Ako pogledaš kroz prozor, vidjet ćeš na ulici djecu koja bježe od roditeljskih ruku, vidjet ćeš nevidljive koji žive u svijetu vertikalnom i čuvaju sjećanje. Draga Jasna, kad nakon svega čitam "Carstvo sjena", blago sam uznemirena. Možda zbog previše kave u pet sati naših snatrenja...

Jasna svira klavir u Centru za zdravo starenje, koji se nalazi u samom središtu grada. Naziv centra je ubi bože, ali je zato odlično mjesto za starije ljude koji ondje uče jezike, slušaju predavanja...Govorila sam to prijepodne o Jasninim romanima i poeziji. Prije književnog jutra, autorica je htjela da u dvorani bude prikazan njen film i film njezina sina. Kad je počelo prikazivanje filma o tinejdžerskoj ljubavi, netko se, u toj do zadnjeg mjesta ispunjenoj dvorani, pobunio: Nije to film za našu dob! Pomislila sam u trenu: zar ljubav nije za svaku dob?! Na kraju, filmovi nisu mogli biti prikazani jer je svetlost udarala kroz ostakljen krov i stvarala sjene, pa smo započeli s knjigama.Jasna je čitala svoje klasičističke pjesme i ulomak iz romana: o smrti i bolesti. Energična i sposobna voditeljica Centra, gospođa Varja Nikolić bila je vrlo zadovoljna. Na kraju smo pili čaj, bilo je i kolača, a Jasna je svirala...Svjetlost u prostoriji se još više pojačala, a ja sam pošla u grad da se tom Suncu prepustim još više...

Kod Bibana
Vodi me Jasna Samic u restoran kod Bibana. Na brijegu je, idemo taksijem po tim kaldrmama. Vozač je izrazito neljubazan. Ostavio bi najradije nas na pol puta. Jasna mu odbrusi žestoko i evo nas ipak brzo na Hošinom brijegu. Prazni stolovi, samo u jednom kutu sjede Abdulah Sidran i Jovo Divjak. Jasna ih prepoznaje. Pozdravljamo i sjedamo za stol koji nas skriva od prejakog sunca. Gledam grad koji je sad posve kao na dlanu. Kao meta, zato je tu general pored nas: podsjeća na opsadu. Ali i grad kao čudo različitih arhitektonskih oblika. I kroz sve to povezuje se priroda u obliku zelene krošnje, ostaci svih mogućih vlasti koji se odražavaju na zgradama. Pričamo nas dvije o ljubavima, listamo časopis, pogledavamo dolje. I kao da je sve to platno Ismeta Mujezinovića. More u gradu i ribe, odakle one u toj slici, u hladu, s mirisom travničkog sira? Što si bliže Nebu, to se brijegovi sve više spuštaju i postaju kao voda. Vrijeme teče i kad sunce zađe, premještamo se za drugi stol. I u sumrak zaključujemo storiju o romanu i životu. Spuštamo se taksijem u središte grada, pa svaka na svoju stranu: kazalište ili večera. Na pločniku dijete crne guste kose i tamne kože, sjedi. Pored njega roditelji, turisti. Mrmlja dijete nešto na arapskom jeziku. A vjetar ponovo vraća sve na svoje mjesto i vidi se opet brijeg i dol, obična žablja perspektiva.

Alen, Luca i njihov mali, pametni Elly vodili me jedno popodne na Vrelo Bosne. Nisam prije tog bila na izvoru te rijeke. Ali neću sad pisati o činjenicama, niti o zelenilu, potocima, mostovima, fijakeru i labudovima. Ne, pisat ću o tome kako me najviše fascinirala dubina tog prostora.Kao da sam u lijevku, nalik Danteovom, pogled stremi gore, uvis, ne prema zelenilu i vodi. U antropološkim strukturama, rijeka je simbol vremena koje teče. No ja, na samom početku krugova, u svojevrsnom limbu gledam labudove i fijaker koji se ovdje uopće ne uklapaju. Kao da su kulise iz neke loše operete. Zelenilo koje se stapa s vodom. Gledam dijete koje trčkara i traži šareno lišće za školski kolaž. I vodu koja poprima oblik najtamnjeg zelenila. Onog koje je gusto kao lava. Rub, ne samo grada, već i svijeta. Dok prolazimo mostovima nas troje, sumrak već pada i s neba koje se čini neizmjerno visoko, dolaze kapi. Za krštenje onih koji su ostali na samom početku, bez čeznje i nadanja. I daje im dah života.Vrijeme je tek počelo teći, kao rijeka koja odnosi list svakog mogućeg razočaranja.

U podne, kad najjače pripekne Sunce, sklanjam se u sjene zgrada i džamija.Čekam da popusti najgora vrućina.I otpuštam u tim trenucima petminutne meditacije sva kajanja jer sve na kraju dobiva smisao, ravnotežu zlatnog reza. Res cogitans i res extensa spajaju se u jednoj točci. Tijelo koje se slobodno kreće, s dekolteom i visokim petama, skriva se u sjeni i opet prolazi. Moje je Sarajevo bilo i unutrašnje i vanjsko ogledalo. Otvaranje i zatvaranje. Udah i izdah, čisti nemir i kontemplacija. Otpuštanje prošlog i kretanje naprijed, koje ne uključuje lažnu sliku o progresu. Vedri pogled nakon što se sve već dogodilo...

Ovu fotografiju na kojoj se vidi tek djelić sarajevske Vijećnice, vjerovatno bih zaboravila da nisam prije dva tjedna prošla pokraj Turske kuće u Rijeci. Ta kuća je također sagrađena u pseudomaurskom stilu, koji je bio karakterističan za austrougarski period. Nisam slikala ulaz u Vijećnicu, nisam, ne znam razlog, niti ulazila. Ta je Vijećnica mijenjala svoje uloge, bila je i prostor za upravu, ali prije svega, ona je bila mjesto u kojem se nalazila Nacionalna i univerzitetska biblioteka.Ta je zgrada 1992. uništena nakon četnickog granatiranja, a sve te knjige, dokumenti o povijesti jedne zemlje su uništeni. Vijećnica je obnovljena poslije rata, izgleda monumentalno na toj obali, kao da je slika iz nekog davnog kastiljanskog epa. Ali u njoj knjiga više nema...Ima događaja, ljudi, izložbi, svega, ali ostala je ta neka praznina koja nastaje nakon sto se izbriše povijest. Možda je baš zato slučajno snimljena na ovaj način, bez pretenzije da pokaže njezinu cjelovitost i ljepotu. Mjesto bez znaka.

Tramvaj
Imam već davni tekst o tramvajima. U poraću, ili možda još kasnije, kad sam bila pomalo izgubljena, po čitav dan bih se vozila tramvajima. S jednog kraja grada na drugi. Do okretišta, pa opet do nekog drugog naselja. Nekad mi se dogodilo da nemam voznu kartu. Skupljala sam lipe, nije bilo dovoljno. Dvaput dobila kaznu. Uuu, višestruko preplatila vožnju. Sram. U tramvaju sam čitala, gledala kroz prozor. Birala bih tramvaje u kojima je bilo manje ljudi. Nekad bih otišla do knjižnice u kojoj sam čitala knjige i provjeravala mail. Doma interneta nije bilo. Tramvaji su škripali pri skretanju, pa mi je to bilo pomalo začudno. Činilo mi se da će začas izletjeti s tračnica. U Sarajevu rijetko sam se vozila tramvajem. Bio je topao rujan, stan blizu centra. Jednom kad je baš jako padala kiša, ušla sam u tramvaj koji je vozio ravno i samo je na jednom mjestu skrenuo. To je bio jedini pravac. I kad je taj tramvaj napravio svoj krug, izašla sam na zadnjoj stanici Park. Isto je bila blizu Skenderije. Tamo je sve bilo zeleno, kao da je rano proljeće. Jednom sam se vozila s Ilidže do centra grada. Vožnja je bila duga, a tramvaj je opet vozio samo ravno. Ravno, kao po nekoj vremenskoj liniji koja kaže da se ide naprijed, unatoč svemu..

Katedrala Srca Isusovog i Saborna crkva u Sarajevu. Ulazila bih nekad na par minuta. U sebi izgovaram neku svoju zamišljenu molitvu i gledam prozore, freske: sveta Margareta čita knjigu, Isus joj prilazi i pokazuje svoje Srce. Nekad promatram osmerolisnu rozetu, nekad iz parka samo krovove i tornjeve. I zvona. Povezuju se dvije linije negdje na svodu iznad. I svaka gorčina iz srca tog i tog izlazi, jer čemu Bijes i grubi pamfleti i svakovrsne cestovne akcije. Mir u Duši...

Ova fotografija nema naizgled nikakvu povezanost s pričom o miru i o ratu. U prošlom desetljeću odlazila sam na neke mirovne ili slične skupove i seminare u drzave tzv. regije. Posve bezinteresno, nisam bila zaposlenica NGO-a, samo sam htjela pokušati razumjeti zašto se dogodio rat i željela sam raditi na mirovnim inicijativama. Mlada žena iz Zagreba koja nikad prije nije bila u BiH, Crnoj Gori i Srbiji, ide u nepoznato. Putuje satima, sama, ne zna zapravo zašto. Seminari su nekad u centrima organizacija, stanovima, hotelima. Jednom se tako raspravljalo na Jahorini o svemu, slušala sam priče ljudi iz Srebrenice i Bratunca, prvi put sam vidjela pokrivenu ženu. Ispitivala, čudila se, a na toj mračnoj planini, barem mi je takva ostala u sjećanju, upijala sam sve te glasove. Nisam zapravo ništa razumjela. Nakon radionica, odlazila bih u šetnju ili na bazen. Kada smo se napokon spustili u Sarajevo, na osunčane ulice i u dvorišta, činilo mi se da moj svijet više neće biti isti. I danas nosim ta sjećanja, koja su se na toplom rujanskom suncu obnovila baš ove godine i shvatila sam da sam tada tek tražila sebe. I da niti danas više ništa ne bih razumjela. Spoznaja da ne možemo mijenjati svijet jednaka je maloj smrti i samo zapis donosi olakšanje da se priče svijeta u mali život uspijevaju uklopiti...
(…)
Grobovi u središtu grada, pokraj džamije. Malo mezarje. Nisani, čitam, uspravni nadgrobni spomenici bijele boje na kojima je ispisano ime i prezime umrlog, te podaci o vremenu rođjenja i preseljenja u ahiret. Spomenik usred grada samo je podsjetnik, memento mori. Za put u onaj ili budući svijet, važna su djela. Ostaviti treba po strani sve slasti današnjeg svijeta, njegove pričine i zavođenja. Dunjaluk je samo tren, nekad čast, uživanje. Jesmo li na putu u budući svijet?Ili taj put završava u ovoj bari snimljenoj proljetos u logoru Birkenau? Na dva metara dubine je ljudski pepeo. Nekad vjetar raznosi te ostatke po poljani. Prevelika blizina smrti. Mogu udahnuti paperjast komadić. Blizu Svih Svetih treba dignuti ruke prema Suncu, sjetiti se da smo svi samo ljudska bića, sjetiti se da je smisao samo u "bezgraničnom prostoru vremena" o kojem piše Mak Dizdar... Narančin cvijet
Jučer sam u Zagrebu pogledala izložbu fotografkinje iz Turske Gulcan Acar. Ona je po obrazovanju inženjerka elektronike i komunikacija. 2000. godine seli u Ankaru i otad se prepušta strasti za fotografiranjem. Snimila sam pomalo mutnu fotografiju: slika iz kataloga koja prikazuje čudesan Karneval narančina cvijeta koji se održava svakog travnja u turskom gradu Adani. Inspiracija za festival su cvjetovi naranče koji prekrivaju ulice i stvaraju nadrealnu atmosferu. Onu koja nagoni na ples i mimikriju. I inače, fotografije ove autorice su toliko šagalovski tople da se čine kao snoviti prizori. O narančinu cvijetu piše i pisac iz Tuzle koji je čitav rat proveo u Sarajevu, Semezdin Mehmedinović. U čudesnoj knjizi "Me 'med, crvena bandana i pahuljica" piše o dolasku iz Sarajeva u americki Phoenix, a ondje ga u veljači iliti februaru 1996. Godine, dočekuje drvo naranče: "a nakon gladi, blata i leda, bio je to rajski kontrast: kroz nas prozor noću je ulazio miris narančinog cvijeta". Baš taj cvijet stvorio je privid raskoši u inače sasvim sirotinjskom ambijentu, onom u koji dolaze izbjeglice iz ratom zahvaćenog svijeta...
(…)
Vječna vatra u središtu Sarajeva, sjećanje na vojne i civilne žrtve iz Drugog svjetskog rata. Mjesto pored kojeg se sastaju prijatelji i odlaze niz Ferhadiju, ili nekim drugim smjerom. Mjesto gdje se najčešće fotografiraju turisti, mjesto gdje promrzli griju ruke. Spomenik koji ne dopušta da se dođe preblizu. Vatra nije kamen ili mramor, pa da je srušimo, preimenujemo, ne može postati falsifikat povijesti, spomenička ruina. Vatra titra, neuhvatljiva je, začas vam se učini da može biti ili tihi plamičak ili ogromni plamen. Kako tko dozvoli. U prethodnom ratu nije bila zapaljena, jer nije bilo goriva. A bio bi i čudan i neprimjeren njezin plameni jezik dok su uokolo prave buktinje i smrt koja klizi. Kod Vječne vatre se nalazim sa prijateljima i otud odlazimo svaki put u drugom smjeru...

Tu negdje, u Strossmayerovoj ulici, često sam jela juhu i promatrala svo to rujansko komešanje na raskrižju: još uvijek puno turista, aktivisti političkih stranaka (izbori pred vratima), prodavači raznih sitnica...Nakon juhe, produžila bih ili prema Baščaršiji ili bih se vraćala u stan s torbom u kojoj su bili letci koje su mi "uvalili", ili pak marame od kašmira (ili nekog "slabijeg" materijala). Zastala bih na putu kod neke burekdžinice zbog pite ili bih kupovala slatkiše za "svoje". Ja sam se srećom od slatkog gotovo odvikla. No uvijek može rahat lokum uz kavu, posebno kad kafenisanje potraje pet sati (u društvu sa filmskim redateljem i književnicom).
(…)