JASNA ŠAMIĆ

TIRANA I TIRANI

(uvod u Dnevnik o mom boravku u Tirani, jula 2017)

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.


TIRANA I TIRANI

(uvod u Dnevnik o mom boravku u Tirani, jula 2017)

Sjećam se da je, kad sam bila gimnazijalka, u Poreču, gdje smo provodili cijelo ljeto, i gdje je bilo mnogo Talijana, Nijemaca i Čeha, kolala uzrečica među našim momcima: “Ako uhvatiš Nijemicu, dobiješ pet poena, Talijanku deset, a Čehinju, minus deset”. Drugim riječima, za nas velikane, Jugoslovene, bilo je toliko prirodno prezirati i ismijavati primitivce od Čeha i Bugara, a nadasve “Šokove”, one domaće, jer prave Albance nismo mogli ni u snu vidjeti. Njih smo svrstavali u isti rang sa Ciganima. Bili smo zaista nedostižni što se visina tiče, a kakvi smo istinski, pokazalo se devedesetih godina prošlog vijeka, od kada smo sve “viši i viši”. Mi, duboko zaglibljeni u provaliju.
Mada mislim da nemam predrasuda, u svojoj uobrazilji sam vjerovala da je Tirana jedan sivi, sumorni grad bez, ili s minimum kulture, u svakom slučaju bez one koja meni treba da bih opstala u ovom svijetu “gada i jada”. Drugim riječima, da je to grad, a i zemlja, gdje su Enver Hoxha i hard komunizam ostavili neizbrisiv trag, da se tu nema šta tražiti više od nekoliko dana, kad se taj zatvor za duh i dušu usnimi iznutra, i kad naša zatvorska znatiželja bude zadovoljena.
Javila sam se, dakle, sasvim slučajno - kao što se javljam na mnoge konkurse sa kojih sam redovito odbijena – i na ovaj, raspisan za rezidencijalni boravak za pisce u Tirani, ni ne sanjajući da ću biti primljena. Na to me je naveo književnik i prijatelj Jovan Nikolaidis, koji je i sam boravio u Tirani kao rezidencijalni pisac u organizaciji asocijacija, njemačke Traduki, i albanske Poeteka. Njegovim komplimentima kojim je obasipao Tiranu nije bilo kraja. Naravno da sam bila ubijeđena da pretjeruje. On se odavno povukao među masline, a meni treba Louvre, Grand Palais, Orsay, trebaju pariške kafane i terase, pa čak i sarajevski festivali i brda… Šta se može u nekom neizbrisivom komunističkom sivilu tako egzaltirano doživjeti ? govorila sam sebi. Ali tako sam mislila ipak samo donekle. Da sam do kraja u to vjerovala, ne bih nikad ni otišla u Tiranu. Barem ću moći pisati, u osami, nadala sam se ako mi se posreći odlazak.
Stipendiju sam dobila na moje veliko čudo, sigurna da je Jovanova preporuka tu igrala važnu ulogu (budući da znam kako u Čaršiji stojim). I stigla sam u Tiranu prvog jula, šokirana svim onim što sam vidjela i doživjela. Šokirana, u pozitivnom smislu riječi. Tačnije : gotovo ostala bez daha.
Nešto slično sam, bez obzira na užasnu vrućinu i komarce koji mi nisu dali mira, dojavila i Jovanu, a on mi je u svakom novom pismu obećavao da ću doživjeti još veća i ljepša iznenađenja.
I da nuhe bilo ove vreline gdje voda i mozak ključaju u duetu, moj doživljaj bi bio sigurno puniji i ja bila ispunjenija ; ovako je posebno na početku bilo čak neizdrživo u stanu u kome boravim. Mislila sam da ću moći pisati, ali nisam mogla ni slova sročiti. Iz pakla sam bježala u pakao koji je vladao vani i hodala po njemu, potpuno ishavještena. To je pravi bosanski izraz koji kazuje da bukvalno nisam znala ni gdje sam, ni šta sam, ni kud ću, i čekala kad će me neko pokupiti u rastočenim komadima skupa s istopljenim asfaltom.
Ali od kako je Arian Leka, koji je moj domaćin – uzgred rečeno, jedan vrlo simpatičan i inteligentan čovjek i pisac, istančanog ukusa - , nakon više od deset dana mog boravka u Tirani pronašao u mom stanu, na vrhu kredenca pospremljen upravljač za air-condition, gdje ga je ostavila spisateljica iz Beograda što je mjesec dana prije mene tu boravila, sve je krenulo nabolje. Ko bi se još, osim neke spisateljice, dosjetio da telecommand spakuje na vrh kredenca, među marmelade, čajeve i vegetu, makar bio i dva metra visok ?!
Bulevari, aleje, posvuda posađeno drveće, očito ne tako davno, jer su još mnoga stabla prilično patuljasta, ali sve to, kao i kafane na svakom koraku i krasne bašte odaju utisak velegrada, evropsko-mediteranske metropole, u kojoj se odmah mogu sresti mnogi gradovi : i Istanbul, i Beograd, tačnije Zemun, i Sarajevo, i fragmenti Moskve i New Yorka. Očito se izgradnji svih dijelova grada, kao i nastojanju da postaneš integralni dio Evrope, i uopšte Zapada i njegove kulture, posvećuje ogromna pažnja. A istovremeno se čovjek tu osjeća dépaysé, što mi upravo u ovom trenutku i paše : osjećati se negdje drugdje, stranac. I ne razumjeti ništa od onog što neznanci govore.
Na prvo na što sam naišla, jeste, svakako, ogromni trg koji nosi ime njihovog heroja Skenderbega, onog što se borio protiv Turaka i uspio više puta da ih pobijedi. Time je svakako podvučen albanski nacionalizam, koji nije od juče, tačnije njihova želja za neovisnošću od svih stranih elemenata, iako je i ova zemlja tokom svoje istorije, kao i sve na Balkanu, mijenjala raznorazne gospodare. Bez obzira što je ovaj junačina posvuda prisutan, i što ni jedan suvenir ne može bez njega, kao ni bez Majke Tereze, koja je porijeklom Albanka, to nije iritantno, i lako je zanemarivo. Više me čudi što velika internacionalna knjižara Adrion, na tom glavnom trgu, radi do deset uveče i što u njoj možeš naći, od knjiga na stranim jezicima, maltene isključivo djela Ismaela Kadarea i nikog više.
Trg Gjergj-a Kastrioti-a Skenderbeu-a, što je pravo ime pomenutog albanskog junaka iz 15. vijeka, čini mi se u prvi čas nepregledan. On je takav bio i u doba komunizma i svjedočio o Enver Hoxhinoj megalomaniji, i vjerovatno utrci sa Sovjetima, pomislila sam u prvi mah. Ali pogriješila sam, jer je njegova izgradnja počela za vrijeme kralja Zoga I (1928.-1939.), nastavila se u doba talijanske okupacije od 1939, dok je njegovo preuređenje prepušteno 2003. francuskoj grupi arhitekata, Architecture–Studio, i završeno šest mjeseci prije mog dolaska u Tiranu jula 2017. - kako mi reče Antoine Hoxha (koji će mi kazati još mnoge zanimljivosti o Albaniji, i o čemu imam namjernu opširnije pisati). Trg, dakle, nije sve do nedavno bio ovako sređen, sa fontanama koje, raznobojne u noći, izviru iz raznih dijelova uglačanog kamena, kojim povremeno u ovim paklenim danima teče i fini, gotovo nevidljiv, mlaz vode i rashlađuje turiste, ali i autohtone stanovnike koji tu svraćaju uveče da prošetaju. Ili da voze bicikle u svim pravcima, samo što te ne pometu. Ili dođu da slušaju jedan od koncerata, od rocka do klasične muzike, besplatno, čime ih časti gotovo svaku noć gradonačelnik. Jesam li ovolike trgove vidjela barem u Moskvi, pitam se i prisjećam da će mi neko svakako odgovoriti : Ali nisi bila u Kini ! I Concorde je velik, ali nije za pješake kao ovaj, čija površina, skupa sa cijelom okolinom, iznosi 40.000 kvadratnih metara, što čitam na Internetu, ali ne znam kolika je sama površina Trga. On je okružen građevinama iz perioda talijanske okupacije i onih iz komunističkog doba, a obnovu je izgleda finansirao Kuvajt. (I ovdje su oni stigli, ali ipak ona blaža bogata beduinska varijanta, nego u Bosni.) Arhitekti koji su dali davno urbanistički plan grada bili su, podsjetimo se, Floretano Di Fausto i Armando Brasini, i to u neorenesansnom stilu. Te stare talijanske zgrade, uz koje su i one druge koje opasavaju trg iz komunističkog vakta, kao što su Opera, Nacionalna Biblioteka, Istorijski muzej, i internacionalna knjižara Adrion ..., obojene su u prilično jarke boje, tako da ornementi dolaze do izražaja i ubijaju sivilo koje je nesumnjivo vladalo u doba „despotskog kralja“ Enver Hodže. Za sadašnji izgled grada najzaslužniji ipak sadašnji Premijer, Edi Rama, i sam slikar, suflira mi takođe Antoine. „Bivši slikar, reći će zli jezici“, dodaće potom moj sagovornik, uz tvrdnju da se narod buni što glavni trg nije ostao i dalje vrsta kružnog toka za automobile, koji su i ovdje važniji od ljudi.
Pored novogradnji na sve strane, i modernih i luksuznih hotela, tu su i stračare. Ali taj spoj novog, naglančanog i svuda viđenog, i onog starog, oronulog, ili oblajhanog, uopšte mi ne bode oči, dapače, meni se čini romantičnim i uveseljava me. Pošto ne živim ovdje – a najbolje je negdje ne ostajati predugo jer razočarenje stiže kad-tad - , mogu samo pretpostaviti da i ovdje, kao i drugdje, a posebno na poznatom mi Balkanu, ima korupcije. Inače je općenito domaća balkanska, kao i posebice albanska mafija nadaleko čuvena u svijetu.
I u još jednom sam se prevarila. Mislila sam da sam izgubila strast da upoznajem nove gradove i zemlje. Moje osjećanje je bilo u stvari dvojako : da je Tirana sumorni socio-realistički grad, takve i arhitekture, „u kome se nema šta raditi osim raditi“, kako mi napisa i jedan poznanik iz Zagreba, i da je globalizacija ostavila i ovdje svoj dosadni, istovjetan pečat koji nam je već svima poznat i zbog koga ne vrijedi čekati tri sata na pariškom aerodromu, koliko se čeka na pasoškoj kontroli od kako je proglašeno vanredno stanje zbog terorizma, pa nas teroristi sad na taj način istinski terorišu. Nekad mi se čini da je lakše da pucaju u mene, nego ovo maltretiranje na granicama.
Sve što sam gore već rekla donekle je istina, ali ono što dominira u Tirani, to je dinamizam, građanstvo, susret s pravim evropskim, mediteranskim gradom, gdje djeca trče usred noći kao usred dana, gdje su radnje otvorene do deset uveče, a pijaca u centru radi do ponoći. Uz to, kad malo bolje prodreš u njegovo jezgro, i otkriješ njegov kulturni život, mada je on prilično zamro u julu, doživiš vrlo prijatnu atmosferu, kao rijetko gdje, a koja me je podsjetila i na moj posljednji boravak u New Yorku. Tačnije, one njegove umjetničke dijelove, koji će najvjerovatnije iščeznuti s dolaskom najvulgarnijeg od svih američkih voždova na čelo države.
Da, svaki dan se mogu iznenađivati. I obični Albanci, s ulice, iako većinom krajnje primitvni, poput onih domaćih s poznatih mi dijelova bivše Juge, ljubazni su ljudi, ali nisu dosadni poput Turaka na ulicama. Jedan od „šokova“ (ne mislim naravno na Šokove – Šok je drug na albanskom, nego na iznenađenje), bilo je saznanje da su gotovo u potpunosti pometeni tragovi Enver Hoxhe (Hodže). U Istorijskom muzeju sam otkrila samo jednu jedinu njegovu sliku, na grupnoj fotografiji, gdje je skupa sa desetak drugova, antifašističkih boraca. Ali nigdje ni njegove biste, ni najmanjeg portreta, ništa od toga, čak ni onog fantomatskog, dok je velik prostor dat mnogim drugim, manje važnim istorijskim ličnostima, intelektualcima, pjesnicima, pa i ženama umjetnicama ... Istina, cijeli jedan sprat je posvećen tom periodu, nazvanom nacizam i komunizam, prikazan slikovito skulpturom bijelih figurina ljudi i žena koji hodaju pognuti, bez glava, ali nema Hoxhe, glavnog Tiranina i kreatora albanskog tiranizma i totalitarizma, i svjetski unikatnog izolacionizma. Mislila sam, naivno, da u Piramidi u centru grada još uvijek postoji njegov muzej, ali Piramida je polusrušena, tačnije, svim i svačim išarana ruina, zapečećena sa sedam pečata. Inače je skorijeg datuma, izgrađena 1988, s ciljem da bude Muzej Tiranina. Nije bila dugog vijeka. Oko Piramide danas izgledaju živi samo ogromni borovi, palme, i oleanderi koje vidimo na tom velikom bulevaru, glavnom u gradu, po imenu Bulevardi Dëshmorët e Kombit.
U Umjetničkoj nacionalnoj galeriji su ipak ostale netaknute slike i skulpture iz komunističkog doba. Bilo je krajnje uzbudljivo susresti se s njima. Gledajući ih u tolikom broju, imaš dojam da potječu iz praistorije. Ili sa neke druge planete. Kao da je Albancima i preistorijski period danas mnogo bliži, uz to što im je svakako mnogo draži, od perioda vladavine Enver Hoxhe, koji je tiranisao zemlju punih 45 godina. (A ne pominju se - barem sam ja stekla taj dojam - ni Iliri, čiji su Albanci potomci, kako piše u svim istorijama.)
Znatiželjna još više jer je postao fantom - što je najzad bila za nas i cijela zemlja sve do prije dvije decenije -, potražila sam i našla Hoxhina djela na francuskom na Internetu, i čitala sa velikim zanimanjem njegova sjećanja na gimnazijsko doba, gdje se pokazuje kao veliki romantik, lirik, i nadasve humanista, enfant précoce, kako bi rekli Francuzi, opsjednut francuskom književnošću „koju je naprosto gutao“.
Ali to i dalje ne utoljava do kraja moju radoznalost, i nikako da zaboravim na zvaničnog Tiranina, Enver Hoxhu, jer je postao kao bektašijska tajna, i o kome bih željela nešto više saznati, kao i o zemlji za vrijeme njegove vladavine. (Često mislimo da sve znamo i o staljnizmu i svim totalitarizmima, kao i o nacizmu, a otkrije se uvijek još ponešto stravično, nezamislivo stravično o tome). Ali biće sve uzalud, sve dok ne nađem u Francuskoj njegova sabrana djela, jer su sva prevedena na taj jezik (mislim ipak da se šalim).
Moju radoznalost o ovom periodu najviše će u stvari zadovoljiti naknadno Antoine, s kojim sam se upoznala na proslavi Hamingwayevog rođendana, a s kojim sam se potom ponovo vidjela uz čašu ledenog pića u bašti Kinema Millenium, gdje će mi ispričati vrlo zanimljivu i krajnje dirljivu povijest svoje porodice, djeda Albanca i bake Belgijanke, o čemu sam u daljem tekstu opširnije pisala.
Jedno od najšarmantnijih mjesta u Tirani, koje mi je otkrio moj domaćin Arian, jeste upravo Hemingwayev bar. On se nalazi nedaleko od Placa Skenderbeg, u jednoj uličici, s niskim kućicama, od kojih neke djeluju i polusrušene. Otkud takav bar u Tirani? Zašto Hemingway, a ne Victor Hugo ili Chateaubriand, na primjer ? Arian mi na to pitanje odgovora da to nije opšti stav o ovom piscu u Tirani, nego lični, osnivača i vlasnika bara. Bar me podsjetio svakako na onaj pravi, Hemingway bar u Havani, gdje sam imala priliku da idem kada tamo nije niko išao, osim stanovnika «trećeg svijeta» i Kanađana, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali podsjeća me i na neke „moje“ njujorške barove na Manhattanu. U Havani je sasvim prirodno da je čak i u Castrovo doba taj bar ostao autentičan, netaknut, jer je Hemingway nastavio da dolazi na Kubu, prijateljujući i dalje s Castrom. Podrazumijeva se da je išao i u svoj bar.
Hemingwayev bar su u Tirani, u stvari, otvorila trojica braće, što ću saznati kasnije, nakon smrti njihovog oca. Svakog 21. jula zato slave tu piščev rođendan, sa probranim gostima, na stotine njih, uz piće i jazz muziku. A ovaj put su tu bili i argentinski pjevač i plesni par koji je na bini izveo nekoliko svojih muzičkih, egzotičnih numera, uz vrisku oduševljenja pristutnih. Stigli su tu na Jazz festival, koji se upravo održava u Tirani, u predivnoj bašti luksuznog i šarmantnog hotela Rogner, koji se nalazi na pomenutom bulevaru, Bulevardi Dëshmorët e Kombit. I tu sam išla.
Tiranin izvjesno kod nas nije izraz koji se koristi za žitelje Tirane ( ja i ne znam kako je izvedenica za stanovika tog grada), iako podvlačim da je to jedan od epiteta kojim časte Albance u većem dijelu bivše nam domovine. Lica koja srećem su, pak, često drukčija od onih domaćih Albanaca iz Sarajeva, a nadasve dručkija od lika košpicara, varalice koji je uzurpirao, bez nadoknade - to se podrazumijeva -, dio naše zgrade u Sarajevu.
Mlade žene Tirane su ljepuškaske, „ko da su sad izašle iz žurnala“, ali se za muškarce se općenito to ne bi moglo reći. Veoma šarmantno međutim djeluje najstariji brat iz Hemingway bara, koji mi je rekao na svom nespretnom, pola talijanskom, pola engleskom jeziku, da su porijeklom iz Mostara, ali da su morali zaboraviti naš jezik jer je bilo zabranjeno govoriti njime u doba socijalističkog „procvata“, za koji je zaslužan glavni Tiranin.
Ono što se meni kao ženi naročito dopada u Tirani, to je ipak činjenica da saudijsko-vehabijski dukati nisu još poklopili sve dijelove svijeta i da se, barem za sada, Albanija njima opire. Srela sam tu samo dvije, tri žene, očito ruralnog porijekla, „zamotanih glava“ po posljednjoj islamističkoj modi. Pravi odmor od istanbulskog aerodroma na kome sam morala provesti cijeli dan čekajući avion za Tiranu, i potucati se između crnih aveti u nikabima i zabuljenih spodoba. Što je takođe bio šok u odnosu na Istanbul koji sam ranije poznavala. Odmor i od sarajevskih ulica, gdje su crne sablasti u nikabima ovog ljeta preplavile centar grada.
Previše ih je i ovdje, kaže mi Aida, koja je dobila ime po čuvenoj operi, i koja je albanski izdavač. Upoznala sam je u Hemingway baru, kad i šarmantnu Amantiju, koja je prevodilac i živi u Parizu, tačnije u jednom vrlo skupocenom predgrađu, gdje je živjela i porodica čuvenog fudbalera Safeta Sušića, St. Germain-en-Laye .
- Vidjela sam ovdje samo nekoliko „pokrivenih“ žena, domečem Aidi, na što će mi ona opet :
- I to je za nas previše !
Jedan od posebnih doživljaja za mene je bio odlazak u Bektašijsku tekiju i susret sa Baba Edmond-dedeom, duhovnim vođom tekije i svih Bektašija. Oni su poseban sufijski mistički red, i računaju se u posebnu religiju u Albaniji.
Treba li posebno isticati poznatu činjenicu da su sve konfesionalne grupe u Albaniji Albanci, za razliku od Bosanaca kojih je sve manje, i gotovo uopšte ih više nema u Bosni? Biti Bosanac nije postalo nešto gadljivo samo za Dodika, kako se on od prilike veoma pesnički i epski nedavno izrazi, nego za skoro sve tamošnje stanovnike. Nikad neću dovoljno živjeti da bih razumjela zašto je Bosna fenomen i u tom smislu: ljudi tu kubure (bolje je to reći, nego kazati da žive) zajedno stoljećima, da ne kažemo hiljadama godina, imali su i kraljevinu, veću nego mnoge što su bile na Balkanu, ali nikad nisu postali jedan narod. Za razliku od država sastavljenih od čistih stranaca, ponosnih na svoju naciju.
Dokle će se naši Balkanci mrzjeti ? ne mogu a da se ne pitam posmatrajući tiranske „primitivce“ i „tirane“ (kako Albance krsti veliki dio ex-Jugoslovena). Otkud njima, ex-Jugoslovenima tolika energija za rušilaštvo, podvale, niskosti, laži, krađe, kakva se rijetko sreće u vascijelom svijetu ? Koju imaju u ovom času još jedino džihadisti ! Ali oni su dobro plaćeni za to, a naši mrze džabe. Nemoguće a ne pitati se to, gledajući ove ljude u Tirani, koji su „gospoda“ u poređenju s onim koji ih nazivaju raznoraznim pogrdnim imenima, koji su sigurno daleko od toga da se svi vole i obožavaju jedni druge, ali ne prave slučaj od toga što se neki krste u crkvi, a drugi padaju ničice u džamiji. Kad smo već o džamiji, vidjela sam samo jednu, onu drevnu kraj trga Sheshi Skënderbej : to je džamija Ethem Bej - iako ih ima tu i tamo još po koja – , ali nigdje saudijskih nakaradnih bogomolja za bradonje i kratkopantalonaše. I opet će Antoine pokušati da me razuvjeri pominjući jednu nedavno izgrađenu beduinskim dukatima.
Ipak odmor za oči i od Pariza gdje je skrivanje ženske kose odavno u modi i odavno razlog političkih trvenja. Najviše zahvaljujući ljevici zvanoj „kaviar“ (gauche caviar), koja brani ono u što nikad sama nije ni vjerovala, niti će vjerovati.
U Sarajevu mi jedan od urednika na čuvenoj katarskoj televiziji nedavno reče da sam ja „kao sve Parižanke, protiv hidžaba“. Odgovorila sam mu:
- Ne, nego kao Teheranke ! One su sve od reda protiv „mahrame“, kao i bogate Saudijke, koje se poskidaju maltene gole čim uđu u avion za Pariz (kod nas dolazi saudijska fukara, koja nas može ipak kupiti uzduž i porijeko svojom sićom od dukata). Nisam kao Parižanke, jer su one za skrivanje ženske kose, koja je postala neprijateljem broj jedan u islamu“.
I sad moram da ponovim, jer me na to tjera ovo prilično normalno albansko društvo i žene kojima ne pada napamet da se prodaju nepismenim mizogenim beduinima: Mahrama je znak pokornosti muškarcu a ne Bogu. Nedavno je i najveći autoritet u svijetu, Al-Azharski univerzitet iz Kaira, ozvaničio da mahrama nije obaveza u islamu, ali bez obzira na to, ja još uvijek primam „ljubavna“ pisma u kojima mi novokomponovani muslimani prijete i obećavaju mi da će me „raščerečiti javno“, ispred Ajflove kule, ili drugdje, mogu izabrati trg – plemeniti su ti domaći islamisti ! - , kao što su radili nekad sa sufijama-misticima na javnim trgovima.
Bektašije, koji su mene i Ariana divno ugostili i ponudli odmah rakijom kad smo im stigli u posjetu, živi su primjer da se može biti musliman, a da ne moraš biti munafik i saudijsko-katarska prostitutka.
Najgore od svega u ovom gradu su za mene vozači automobila. U vožnji automobilima, i šoferi malih vozila i kamiondžije mogu se mirno takmičiti sa bosanskim, kojima je najdraže da nalegnu na gas, u gradu, usred noći, kad se nadaju da ljudi mirno spavaju.
Pored automobila i vreline pravi tirani u Tirani za mene su tiranski komarci koji me napadaju bjesomučno i na koje sam alergična, kao i crne misli koje me saleću i sjećanja na razne užasne pojave koje potresaju Planetu. Napose su zabrinjavajuće vijesti koje stižu iz Bosne. Ma kako to izgledalo krajnje patetično i neuvjerljivo.
Kako ono reče u jednom svom tekstu Jovan, koji tu opisa i moje stanje (Jovan Nikolaidis je inače napisao odličnu knjigu „Albanci i ja“ ) ?
Evo, ovako : „Iza umrlog dana demoni čekaju moj uznemireni duh. Pse lutalice, koje čujem u gluvo doba, uobrazilja pretvara u bijesne policijske vučjake. Cika nepoznate ptice podno prozora dodiruje mi nerve kao žeravica. Od zvona oko vrata krava-lutalica meni se pričine zaglušujući zvuci sa velegradskih katedrala.“
I u Tirani ima pasa lutalica, ali mnogo manje nego u Sarajevu, pa se moraš i sažalati na njih, jer oni nisu postali, kao tamo, neprijateljska vojska. A ptica ima ujutro, i lijepo se vole uz pjesmu, dok se zrikavci oglašavaju u noći. Umjesto zvona na katedrali, koje moj prijatelj čuje, meni se pričinja grmljavina što se razliježe sa škripavih zvučnika sarajevskih munara, i koja me budi samo što me san okrzne. Nekad je to bio diskretan i prekrasan poziv na molitvu mujezina sa vrha džamije, kao najljepše ptice pjev. Ni toga više nema.
Albanci su zbrisali sve tragove komunizma, a mi ga ne možemo prežaliti.
I da u ovom svom uvodu za boravak u Tirani, o kome imam namjeru još da pišem, zaključim: izgleda da sve zemlje – pa i „prezrena Albanija i njeni Tirani“ -, idu naprijed, samo Bosna „korača“ unazad. U bezdan. „A provalija uvijek žedna!“

Odlomak iz dnevnika :

xxx

U Tirani vrijeme provodim sama, nemam mnogo kontakta sa stanovnicima. Samo gledam i moj utisak je na nivou fotografskog aparata, ali nije prazan. Naprotiv. Uživam u samoći i gledanju.
Još nisam ništa pročitala od Ariana, a voljela bih. Nismo imali prilike ni da mnogo razgovaramo, a vidjela sam ga nekoliko puta. Sutradan po mom dolasku, upoznala sam i njegovog sina, donijeli su mi zajedno ventilator. Znam da Arian ima sinove blizance i da studiraju dizajn. Njegovu simpatičnu i lijepu suprugu Silvanu, koja radi u njihovoj izdavačkoj kući i prevodi sa više jezika, srela sam jedanput u kafani kraj nove pijace.
Ono što znam jeste da je Arian rodom iz Drača, da mu je ne tako davno umro otac, pomorac, i da mu tamo i dalje živi majka. I Silvana je rodom iz Drača.
Kroz Drač sam prošla samo jednom ulicom. Više sam teturala od vreline i sunca nego hodala, misleći da nikad neću doći do autobusne stanice i vratiti se u Tiranu. Nije bilo nijednog taksija ni u kom smijeru.
Misleći na to, čini mi se da je Jovanov boravak u Tirani, kao i boravak Daše Drndić bio mnogo bogatiji i vanjskim i unutrašnjim doživljajima nego moj, odnosno da su dublje upoznali zemlju, koju ja posmatram najviše poput turiste. A prema kojoj mi svakodnevno raste radoznalost.
U nedostatku Arianove knjige, u iščekivanju da mi je on pošalje malom svoje stihove, čitam one koje je objavila Daša Drndić. Objavljeni su na siteu Tačno, 2016 godine :
« U moru potopljeni – Mbytur ne det
…i sjećaš se: poći ti je odavde…
tamo pod trepavicama
gdje oproštajni san
oblacima pokriven –
razmiče krpe Božje košulje. »

Daša piše da se more u Arianovim tekstovima javlja isključivo kao metafora; ono je za njega « priča o obračunu sa sobom i (vlastitom) poviješću, ono pokazuje put ka osobnoj i kolektivnoj katarzi, ono je ispovijed, kletva i molitva. »
Leđa mora – Shpina e detit
Moji su ljudi okrenuli leđa moru
i ja imam istu slabost
potapam brodove
bušim ih na obali i odlazim daleko
tamo gdje mi oblaci prizivaju ribe
tamo gdje svako stablo krije stabla u utrobi
svaki grob je brod razvijenih jedara
jer moji su ljudi okrenuli leđa moru
i povraćaju samo zbog posvećenog
kruha ove zemlje
i pića. »
(Citati iz Daša Drndić: Me Shqipërinë në xhep: Leđa mora tačno.net 19.2.2016.)
Arian je Daši ispričao o Draču priču o gradu koji je nestao, u kome nema nijednog suvenira koji bi podsjećao na more. Od njega je ostalo samo sjećanje na Skenderbega i na Majku Terezu.
Čekam da i meni ispriča nešto isto toliko zanimljivo. Onako kako je govorio i Jovanu i Daši, u metaforama, u stilskim figurama, koristeći brojne, simbolične anegdote. Do sada se naš govor sveo na komarce. Ipak sam privilegovana, jer me je vodio u Bektašijsku tekiju, a doživljaj je bio izuzetan.

(…)

HODOČAŠĆE - Posjeta Kruji, betašijskim tekijama i Sara Saltuku

26/07/17

(…)

Kruje

(…)

Bektašije se prvi put pojavljuju u Kruji u 18. vijeku.
U osmansko doba, u Kruji se, blizu crkve Svetog Aleksandra, gradi i « teatar » posvećen Sari Saltukovim Bektašijama. Podsjetimo se da se teatrom naziva Bektašijska tekija, odnosno Cemevi (džem evi), što doslovce znači “mjesto okupljanja”, od arapske riječi džam – skupljanje, skup. Godine 1789-99, izgrađena je blizu Skenderbegovog dvorca - utvrde, i Dollma tekije (Dollma tekke, TEQEJA E DOLLMËS) koja nosi ime po porodici Dollma. Godine 1807, po mišljenju nekih istoričara, šejh Mimi, koga šalje Ali Paša (Albanac po porijeklu, koji je kao paša vladao Zapadnom Rumelijom Osmanskog carstva) u Kruje, osniva tu jednu drugu tekiju. Kaplan Paša će međutim ubiti šejha Mimia i uništiti tekiju, koju će, ipak, sredinom 19. stoljeća, restaurirati Baba Husein iz Dibera. Izgleda da je početkom 20. stoljeća cijela oblast Kruje bila Bektašijska.
Po kaldrmi uglaćanog kamena, jedva se dokotrljasmo do tekije, skrivene, duboko u jednom od strmih sokaka. Penji se, silazi, pa opet penji, ne vidim ništa oko sebe, zaboravljam na one užasne nebodere koji su mi ostali iza leđa, koji se tek grade i koji će pokvariti vidik u Kruji, a vjerovatno ugroziti i turizam u ovoj oblasti.
Tekija je u maloj bašti, gdje su grobovi Bektašija. Čitam da su to derviši, i jedva odgonetam tarih – datum - njihove smrti. Datume mogu pročitati, ali imena mi teže idu, previše ih je izjelo vrijeme.
Nekoliko nišana sa bektašijskim, babaijskim kapama, i jedan sa turbanom uleme, vjerovatno nema veze sa bektašijama, ali ja ne mogu odgonetnuti odakle je, jer je arapski natpis potpuno izbrisan. A čini mi se da u mene odjednom svi gledaju kao u proroka koji će im odati tajnu: imena, datume, ličnosti, i sve ostalo.
Turbe je malo, iz 1124.
- Po Hidžri ?, pita Nuri.
Na što se prisjećam da ne može drugo ni biti nego Hidžra, - iako su negdje zapisivali i miladi godine, one hrišćanske (na primjer u maloj tekiji ispod Kruje). Nema nikakve sumnje da je to ona, Dollma tekke, koja je izgrađena u 18, potom srušena, pa ponovo sagrađena u 19. vijeku. Očito ne sasvim porušena, jer tragovi su očiti u njoj iz 18. stoljeća, na zidovima glavnog turbeta, kao i na nišanima tekijske bašte. Ali i na velikoj ploči gdje piše arapskim slovima, prvo ime Hadži Mustafe, a potom i Hasana Derviša. Ispod arapskog teksta je onaj na albanskom: Tyrbjae Dervish Husen Dollmes, 1.XII.28.

Natpis s imenom tekije i Bektašija
I kahve odžak se čini vrlo drevna soba, sa šiltetima poredanim jedan na drugi, kao što sam to vidjela u starim bosanskim, muslimanskim kućama.
- Da, Albanci takođe ove dušeke zovu šilte, odgovara mi na pitanje o tome Arian.
I ova posjeta je potrajala, zbog tog što sam pokušavala odgonetnuti arapsko izbrisano pismo sa nišana, od čega su mi oči počele stravično da suze i bole.
Nije ni čudo što imam danas problema s vidom, mislim, prisjećajući se koliko sam samo takvih tekstova pročitala od svoje 20. godine, i kako sam mogla odgonetati razne arapske rukopise, kojih je na desetine, slične ovima i još gore, a osmanski turski je i jezik ovih spomenika.
U tekstovima koje sam ranije čitala o ovoj tekiji, pominje se isti Hadži Mustafa Baba, čije ime i ja čitam, kao što se navodi i to da je tekija izgrađena 1770. od kamena, veličine 7 metara i 20 centimetara. Gore je kupola, na osmougaonoj kuli, nalik na bubanj. Unutrašnji zidovi su ukrašeni arabeskama, kao i natpisom na arapskom. Tu je valjda i grob Adem Aga Toptanija, koji je umro 1784. godine, i koji je po mišljenju njemačkog istoričara, Vernera Dauma, osnivač ove tekije.
I ova tekija je zatvorena 1967, kao i sve bogomolje u Albanije, da bi 1990. bila ponovo otvorena, pa danas ima opet sve ono što su imale i druge tekije : i kuhinju gdje se peče hljeb, i kahve odžak, i prostorije za umivanje i toalet.
Evo što sam pročitala na grobu jednog od Babaija: Da je umro 1139, odnosno 1726-7, da se “merhum”, pokojnik, zvao Hadži Mustafa i da je pripadao tarikatu Bektašija.
Ali mnoge stvari ostaju još da se odgonetnu i razjasne u vezi s ovom tekijom, naročito datumi koji su s njom u vezi.
Na samom ulazu u tekiju, tačnije u bašti, nalazi se i grob jedne žene. To je sasvim očito i po tome što nišan nema bektašijskog tadža, nego je tu špicasta kapa. Čitam šta piše:

  

Hadha tarih-i irtihâl-i tarîq Bektashiden …? bint-i Ebi Hasan zevceti dervish-i ‘Abdul Baqî … ruhuna al Fatiha sene 1286
“Ovo je datum nestanka (smrti) … kćerke Ebu Hasana, i žene derviša Abudul Baqia, iz tarikata Bektašija (mjeseca?) … al-Fatiha za njenu dušu, godina 1286”, tj. 1869.
Ebu Hasan, kod Albanaca je Ebu Husen, iz porodice Dollme, pa se može zaključiti da je to po svoj prilici bila njegova kći, koja je možda i sama bila Bektašija.
Pored nje je nišan gdje piše od prilike ovo: da je datum smrti derviša iz tarikata Bektašija godina 1277, po Hidžri, odnosno 1860, naše ere. Ne vidim dobro ime derviša.

  

Natpis u turbetu tekije Dollma u Kruji sa datumom 1193 : 1779

U turbetu, kraj mihraba je natpis: ilk … kube - i šerif sene 1193, odnosno 1779. Jedan drugi orijentalista je pročitao da je tekija sagrađena 1789-99,iako sasvim čitko i jasno piše na arapskom broj 1193.
I tu su, u kahve-odžaku, Huseinovi portreti, koje susrećemo svuda u bektašijskim tekijama. Kao i na svim bektašijskim svetim mjestima. Ponegdje se uz njega nađe i njegov brat Hasan, ili otac Ali, zet proroka (poslanika) Muhammada. A nekad su i sva trojica zajedno.
Mauzojel Sari Saltuka
Odlazimo na vrh planine Kruje.
Penjemo se prilično dugo dok su se nad nas nadvile stijene prekrasnog prošaranog kamena. Naš hadž će se sastojati od nekoliko “mekama” – postaja. Ovo je skoro posljednja, ali najvažnija. Ne računam odmor koji će takođe doći pred kraj našeg hodočašća.
Konačno stižemo i na vrh planine.
I kad se susretnemo sa Pećinom - Mauzolejom, ili Tekijom po nekima, do koje sad moramo sići, i ugledamo tu mističku rupu koja naprosto zrači i svjetluca, ne samo zbog niza svijeća upaljenih u njoj - čije je kamenje unutra prošarano različitim bojama, a dominira bijelo- crvena - , teško je ne osjetiti se i sam mistikom. Makar i onim laičkim, kakvim se ja osjećam. Sve je tu vrlo misteriozno i mistično u isti mah. Pećina ima vrata i prozore, na ulazu. Dolje su ćilimi. Unutra su dva podzida s obje strane, koja su možda nekad bile sećije, za sjedenje i spavanje. Prostorija se sužava u dubini. Dugačka je svega dva, tri metra. Tu je živio Sari Saltuk. Koji je po nekima St. Spiridon porijeklom sa Krfa. Ali nije tu zakopan, kako sam ja mislila, i kako misle neki Bektašije, pa i neki istoričari. Ne zna se u stvari gdje je ova legendarna ličnost shranjena, tako naravno govore mnogi naučnici, ali tako veli i Sekretar Nuri, ne trudeći se da podvuči poznatu bajku o njegovim tabutima u raznim gadovima svijeta. U toj pećini, koja je bila dom poznatog junaka i amblema Bektašizma, Sari Saltuk je, kažu, živio dvadeset godina. Tekija, ili Mauzolej, odnosno Pećina i cijela okoliš postali su nacionalni albanski spomenik, kao i mjesto hodočaća svih Bektašija. I ne samo Bektašija.
Unutra je gužva, cijela jedna, očito hrišćanska grupa mlađih ljudi se krsti u nedogled, i kvari utisak misterije.

  

Unutrašnjost Pećine
Jedan dio tih hodičasnika ostaje tu, mlade djevojke, dok se muškarci često penju na vrh, istim stepenicama kojima smo mi sišli, kupuju tu, na vrhu stepenica, svijeće, silaze ponovo i opet ih pale, moleći se ko zna kojem Bogu, i krsteći se, vrlo dugo, pognutih glava. Ali vjerovatno i zamišljaju želje, koje, kako legenda kaže, odmah nam se ispune nakon ovog hadža. Naravno da i ja imam svoju molitvu, neki unutrašnji šapat koji je želja, nekoliko želja, ima ih čak hipten, ali valja napraviti izbor, uz svijeću koju palim, koja je poklon Sekretara Nurije. On i Arian su mi je u stvari poklonili, jer nisam ništa znala o tom ritualu dok se nisam našla dolje, u Sari Saltukovom domu.
Ta svijeća je danas vjerovatno već izgorjela do kraja, dok se sjećam ovog izuzetno zanimljivog, naprosto magičnog putovanja, na vrh nečega odakle puca pogled na ostala brda u stijenju, i vidi se Jadran.
Izvan pećine je, malo podalje i grob nekog neznanog Bektašije, a dolje, duboko, izvor. « Voda sastavljena od pravih dragulja (džuhera) ». To je čista izvorska voda, bolja nego i jedno vino. Naprosto opija. Krue – izvor! Odavdje, s ovih visina, p(r)otiče i ime grada.
Čuvari su tu posadili razno “holy” cvijeće, koje niče direktno iz bijelih stijena, a jedan od njih, bere nekoliko tih planinskih, pećinskih i svetih karanfila za mene.
Jedan sveti cvijetak ću pokloniti velikodušno Silvani, Arianovoj supruzi.
Ostali smo još neko vrijeme tu.
- Ne ide ti se odavdje, kaže mi Arian.
- Da, teško je napustiti ovako neobično mjesto kakvo se rijetko viđa u životu.
Ja ga ne znam opisati. Ni fotografija neće ništa reći od onoga što smo stvarno vidjeli i doživjeli.
Kako li su se peli do njega, kao antilope, po oštrom stijenju ljudi i Sari Saltuk, kad nije bilo puta koji vodi turiste da se pomole i zažele neku želju ? U nadi da će im se ona i ispuniti! Pitam se da li se tu Sari Saltuk krio od nečega. Zašto je baš ovo mjesto izabrao ?
Sari Saltuk je svetac, ili vrsta sveca za Bektašije koji ga slave na isti način kao i mnoge druge, hrišćanske svece, a ovo sveto mjesto zovu, dakle, i Tekija Sari Saltuka, dok neki istoričari kažu da je to jedno od legendarnih turbeta – mauzoleja ovog ratnika i vrlo pravednog i humanog čovjeka. Upravo zbog njegove humanosti ga slave i hrišćani, a ne samo muslimani. Legenda takođe veli, podsjetimo se, da se njegovi grobovi – turbe -, nalaze i u Ohridu, i u Blagajskoj tekiji na Buni kod Mostara (koja je kasnije postala nakšibendijska tekija), i u Dobrudži, i u Anadoliji, odnosno da ima najmanje sedam grobova Sari Saltuka. Stvarnim datumom njegove smrti smatra se 1297 – 98, a pominje ga i Evlija Čelebi u svom Putopisu, Seyahatname, s pravim imenom Muhammad Muhari. Po njemu je Sari Saltuk porijeklom iz Buhare. Po nekim izvorima, živio je u Dobrudži do 1290, nakon čega odlazi na Balkan, gdje širi islam. On se takođe spominje uz imena sultana Džema (Cem), i Ahmeda Yesevija, koji je uticao da on postane derviš i koji ga je i poslao Hadži Bektašu Veliju, osnivaču reda, zahvaljujući kome postaje Bektaši. Uz Sari Saltukove ime dodaje se često i titula Baba, ili Dede. Navodno je Saltuk staro tursko ime, koje je dobio nakon jedne pobjede.
Naravno da postoje dva Sari Saltuka: jedan je legendarna ličnost, Bektašija i, kako Turci kažu, kahraman – junak koji se borio na raznim ratištima, a druga je istorijska, o kojoj i dalje postoje najviše pretpostavke, ali koji jeste bio i ratnik i derviš. Turski istoričari navode nesigurne izvore po kojima se Sari Saltuk borio u mnogim zemljama kao što su : Arabistan, Turkmenistan, Džingistan, itd.
Marokanski putopisac iz 14. vijeka, Ibn Battuta kaže da je Sari Saltuk bio egzaltirani vjernik predan Bogu ; istoričar Fréderic Haslick ga smatra svecem jednog tatarskog plemena sa Krima, koji je donio svoj kult u Dobrudžu.
Prema djelu Oguzname iz 15. vijeka, Sari Saltuk je 1261. godine pratio jednu grupu Turkmena u Dobrudžu, gdje se su zatim svi oni nastanili zahvaljujući bizantskom imperatoru Mihailu VIII, i postali čuvari sjeverne granice Carstva. Isti izvor ga smiješta na Krim nakon 1265, a nakon 1280. pominje da je predvodio nomade u Dobrudžu. Nakon Sari Saltukove smrti, dio Turkmena se vratilo u Anadoliju, dok su drugi ostali i postali hrišćani.
Neki vrlo stari izvori govore da je on u Dobrudži i sahranjen, a da je njegov grob posjetio 1484/1485.godine, sultan Bajazid II, za vrijeme jednog svog vojnog pohoda. I nakon što je izvojevao pobjedu, naredio je da se tu sagradi religijsko-edukativni kompleks, kao i Sari Saltukovo turbe – mauzolej - čija je gradnja završena 1488. Grad se razvio upravo nakon izgradnje tog turbeta i tog događaja. Evlija Čelebi (Evliya Çelebi) je jedan od rijetkih koji tvrde da je tu pronađen mramorni sarkofag sa tatarskim natpisom, za koji se tvrdi da je grob pomenutog Sveca. Ali ovaj podatak, dakle, niko drugi, od onih koji su govorili o sultanovom proputovanju kroz Dobrudžu, nije nikad pomenuo.
I brdo zvano Babadag u Rumuniji je postalo odavno mjesto hodočašća, koje je čak posjetio i Sulejman Veličanstveni 1538.godine, a postao je urbani centar isto toliko važan u 16. vijeku, kao i Dobrudža. Česti ratovi u 17. vijeku uništili su cijeli taj kraj, pa i mauzolej, koji je izgorio u tursko-ruskom ratu. Obično turbe je ponovo podignuto 1828.

xxx

Arian je kupio pravi pergršt svijeća koje će vjerovatno kasnije paliti i kod kuće, sjećajući se našeg hadža. Nakon koga smo išli u restoran i jeli albanske specijalitete, uz vino, koje je izabrao Arian! Pokazao mi je svoju kartu: on je profesionalni degustator već mnogo godina.
- Izvini, a jesi li i ti Bektašija?,pitam ga.
Tako sam pročitala već kod našeg zajedničkog prijateljla. Iako se ne navodi ime, lako je pretpostaviti o kome je riječ.
- Jesam kaže.
Ali ja opet insistiram, pošto znam svu bektašijsku hijerarhiju. A Arian mi se ne čini ni Muhibb, a još manje Baba, iako ga, očito, Bektašije cijene.
Ipak je više ašik, mislim, jer biti Muhibb, poput onih u Tekiji u Tirani, traži i te kako odricanja i ogromne žrtve od svega drugog što Arian takođe radi i voli da radi.
- I ja sam simpatizer, kažem, ali se ne bih nikad inicirala ni u šta. Prvo, ne podnosim šefove, makar oni bili i duhovne vođe, a ne volim ni autoritete, makar oni bili i geniji. Drugim rječima, volim slobodu, a od religija, odnosno filozofija, posebno mi je drag i blizak Zoroastrizam, koji je na neki način i dio Bektašizma. Bez ustručavanja priznajem da su za mene stvari ili svijetle, tj. svjetlost, fontana svjetlosti, ili mračne, tj. mrak i mrakovi. Dualizam mi sasvim odgovara.
Arian priznaje da i on veoma voli, ako ne najviše Zaraturstrinu filozofiju, a onda priča kako je nedavno držao predavanje o genezi, pregled kod raznih naroda. Jedna studentkinja ga je potom upitala koja je njemu najbliža od svih tih teorija, a on je, nakon što je razmislio, odgovorio da je to kineska. Za Kineze je svijet nastao iz jajeta, koje se raspuklo kao Big Beng.
Crno albansko vino, kome ne znam ime, je istinski odlično. Tu je i vrsta pite koja se drukčije zove, oni je zovu samo kukuruzni hljeb, mi bismo vjerovatno rekli : kukuruza namazana nekim specijalnim namazom. Tu je još nekih predjela, kombinacija turskih, bosanskih i grčkih jela, a sva su, nema sumnje, kao i naša, većinom turskog porijekla. Nakon toga stiže plata kao za pravu armiju, prepuna mesa sa ražnja : ćevapčići su dugi kao barem tri, četiri ona kod « Mrkve » na Čaršiji. Od kako sam u Albaniji, nisam mogla ni mesa, ni ribe okusiti od vreline, a odjednom dobivam želju da jedem đigericu koju nisam decenijama okusila.
Uživamo u pogledu, u časti koju je meni, a i Arianu, ukazao Edmond-dede preko svog Sekretara. Sa nama je i taksi-šofer koji je izgleda i vrsta prijatelja. Pravoslavac je, ali zna sve o Bektašijama.
Saznajem konačno ono što me odavno intrigira i što ni u jednoj knjizi o Bektašijama, pa ni u susretu s Bektašijama s kojima sam pravila film, nisam saznala : o zikru, o « semahani », o džemu (cem), nefesima …
Ono što sam vidjela kroz prozor Tekije u Tirani, - « a mogla sam to vidjeti samo kroz prozor », kako je precizirao Nuri, to je bio Mejdan, sa mihrabom, a ne Semahane, bez obzira što tako neki Alevidi zovu mjesto za zikr. Bektašije u stvari nemaju zikr, i to sam dobro napisala davno, a onda, nakon što sam vidjela više takvih rituala kod Alevida u Turskoj, koji imaju istu filozofiju kao i Bektašije, pokolebala sam se. Bektašije nemaju ni Semahanu, niti Sema – « ples », ritual koji imaju Mevlevije, iako cijene Rumija, njihovog duhovnog oca. U stanju su izgovoriti Božije ime La ilahe ila Llah, ali samo tri puta. Nemaju zikr, nego samo nefese koje pjevaju, kao i ritual koji zovu jednostavno molitvom. Tom ritualu, koji se obavlja u Mejdanu, imaju pravo prisustvovati i žene, ali samo Bektašije, tojest prave Bektašije, kaže Nuri i potvrđuje ono što sam odavno znala.
Najčešće se džem (cem) dešava izvan tekije, pri čemu se koriste svijeće. Događaj koji su slavili 10. jula, bio je u čast Sultana Balima. Nema sumnje da su i Bektašije iz Tirane, kao što vele neki drugi svjedoci, koristili pri tome i svijeće i baklje. Navodno su raniji učesnici donosili na skup (cem – džem) i hranu, gdje su i muškarci i žene učestvovali ravnopravno u slavlju.
Alevidi, kažu istoričari, doprinijeli su dosta promjeni koncepcije Cem evi – skupova. Uzgred rečeno, u velikim turskim gradovima, Džem evi su multifunkcionalne zgrade u kojima se dešavaju razne kulturne manifestacije.
Što se Alevida tiče, većina njih se smatra muslimanima – oni su, ne zaboravimo, najjača opozicija u Turskoj, ali i žrtva diskriminacije u turskom društvu, jer su šiiti. Ima dosta Alevida koji sebe smatraju (kao i Bektašije u Albaniji) posebnom religijom, koja po njima nije vezana za islam. Njihove veze sa sunitima Turske su vrlo komplikovane.
Pitam potom Sekretara Nurija za post i on objašnjava da za vrijeme mjeseca Muharrema (koji je prvi mjesec po lunarnoj, muslimanskoj godini), Bektašije deset dana ništa ne jedu, a na kraju prekidaju post jelom zvanim ašure. Za vrijeme posta, ne smiju ništa piti. Ipak, Nuri dodaje da mogu jesti po malo i za vrijeme posta, i to nešto vrlo lagano, ali ne smiju piti čak ni vodu.
I Nuri je, naravno, Bektaši, onaj pravi, Muhibb. I oženjen je, jer nije Baba.
- Nisam vidjela minđušu u ušima Baba Edmonda, kažem.
- On ima svoj simbol, druge znake, koje nosi na svoj način, odgovara Nuri nekako uvijeno.
- Jesu li to pečatnjaci koje nosi na prstima obje ruke ? pitam.
- Da, tako nekako, odgovara opet neprecizno Nuri, a meni se čini da se smješka.
Baba Edmond, naravno nije oženjen, jer je do kraja predan Bogu. I samo Bogu.
Pričali smo još o mnogo čemu, o književnosti, pomenuli smo još i ranije Kadarea, - sveprisutnog Kadarea u ovoj zemlji -, pomenuli i druge religije, i otvorenost Bektašija.
- Pitaj sve što hoćeš, rekao je gospodin Nuri i dao mi svoju vizit kartu. Čak je izrazio želju, ili nešto slično želji, da sarađujemo i kasnije zajedno.
Ovim svim častio nas je Edmond-dede, a njegovom Sekretaru Nuriji je bila, kako kaže, čast i dužnost da nas prati jer je Dede to zatražio od njega.
“Piano piano”, kako sam čula da neki Albanci kažu, silazimo konačno i ponovo u stvarnost. Ali još ne potpuno.
Na putu kroz prelijepu borovu šumu, zaustavljamo se u jednoj kućici u koja ima opet neke veze sa Sari Saltukom, pa je i ona postala mjesto hodočašća. To je tekija Otisaka stopala (Teqeja e Gjurmës), koja se nalazi u selu Krah. Vjeruje se, naime, da je Sari Saltuk tu svratio kada se penjao na Planinu Kruje.
Tu je neka mlađa žena sa nekom starijom od nje, vjerovatno svojom majkom, i dvoje djece, s kojima je došla tu, ili da ih izliječi, ili da im poželi sreću u životu. Očito su tu vrlo dugo, i nemaju namjeru brzo napustiti to mjesto. Čekamo jedno vrijeme vani, nakon čega shvatamo da se to ne isplati. I ulazimo u kuću. Na zidovima, kao i na vrhu planine Kruje, Huseinove slike. Ali nema biste Sari Saltuka koja je stajala iznad ulaza u njegovu pećinu, koju, da ponovim, zovu još i tekijom, i turbetom.
Samo stope njegove usred prostorije, vrlo male prostorije gdje je boravio, u kućici usred mediteranske, borove šume. Otud i ime ove tekije po stopalima Sari Saltuka !
Utapamo se polako, ali mnogo brže nego pri odlasku, u našu svarnost, koja je za sufije čisti san i varka. Moja će trajati još jedan dan, a potom dolazi ona prava, sarajevsko-pariška. Starnost ili san ?
Kako god. U svakom slučaju, ovo putovanje je bilo nalik na snoviđenje.

(…)

Sarajevo 30.07.17
Konačno sam dobila od Ariana njegove pjesme preko maila. Na hrvatskom prevodu, na francuskom i na engleskom. Najviše mi se dopadaju one na francuskom jeziku. Vrlo slikovite i senzbilne su, povremeno i misteriozne. Pomalo i mističke.
Završiću ovo svoje putovanje upravo njegovim stihovima, koje sam sama prevela sa francuskog.

JAMBE

syncopa

Ženo
Na vrhovima prstiju tiho koračaš po moru i misliš
val će te odnijeti al kasno je
povjerovati da će kad se digne sunce ugrijati
osmijeh ti i riječ
tvoje tijelo jegulju stablo iskorjenjeno
dok upijajući i grabeći sve što mu se svidi
tiho kročiš po otocima izmišljenim
ne misleći na pučinu
bez trunke straha
ženo, zato te volim,
jer očaravš i plijeniš sve što ti ne pripada

Ô femme tu marches d’un pas léger sur la mer et crois que les eaux te portent il est trop tard pour croire qu’à son lever le soleil chauffe ton sourire une parole ton corps une anguille un arbre déraciné alors que suçant et absorbant tout ce qui a du charme tu marches d’un pas léger sur de faux îlots sans penser du tout que tu te trouves au large tu n’as pas peur c’est pourquoi je t’aime ô femme toi qui ravis ce qui ne t’appartient pas
BESKRAJNA TEMA

grade lađe na čvrstoj zemlji
stari mornari

jer postoji more za život
i nebo za umiranje