SHURA DUMANIĆ

PROJEKT
I – Aplikacija

         

O autoru

Šuhreta (Shura) Dumanić rođena je 1948. u Doboju (BiH), osnovnu i srednju školu završila u Tuzli, novinarstvo diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu , a magistrirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1984. Tromjesečnu specijalizaciju na temu «Globalizacija i identitet» završila na Univerzitetu u Hamburgu 2000-te godine. Vodi vlastitu izdavačku kuću ShuraPublikacije, urednica je edicije „Mirovne sveske“(izišlo 8 brojeva); edicije „Poentes“ (izišlo 17 knjiga), te edicije Posebna izdanja… Objavljivala u raznim časopisima, na portalima, a uskoro izlazi njen prvi roman „Ruža iz Damaska“.


PROJEKT
I – Aplikacija

Vruće ljeto 2011. Svaki dan sam na plaži, ali se ne kupam. Sjedim na obližnjoj klupi, u sjeni lovora, ukopana u mjestu gdje sam ulovila free Internet, mrežu koju je grad učinio dostupnom turistima, i pomjeram se u krugu od oko 5 metara – dalje ne «lovi». Veza je slaba, prekida se, a zadatak kojeg moram obaviti zahtjeva rad on-line. Poznata međunarodna organizacija, koja pomaže ženskim grupama u svijetu promijenila se u vremenu od prije 15 g. kada smo joj poslale naše h e l p i kada su nam promptno odgovorile sa 1000 usd pomoći. Istina, kolegica u Zagrebu je bila njihov konsultant i dala pozitivnu ocjenu, neko dobro mišljenje, što već. Lijepo je dobivati (iako smo i mi sve davale dalje, bio je rat, oko nas kaos, mnogo smo žena pomogle).

A evo sad, nakon 10-15 godina moram aplicirati online, na engleskom, sve je postalo sofisticirano - kako bi mogla zatražila pomoć grupa koja nije vična novim tehnologijama i koja možda i nema pc? Nikako naravno. Ne znam, ne mogu vjerovati da za njih nema neki drugi način, kao za nas prije 15 g.

Mirno je, turisti dolaze iz zapadnih zemalja, neki miran svijet, nitko ne dosađuje, samo što ja moram misliti brzo, pisati brzo – baterija mi drži najviše 1 sat i onda pauza do sutra, a rok se približava…Svaki put moram spremiti tekst i sutradan strepim da li je ostalo zabilježeno sve što sam napravila prethodnog dana. Nisam vična ovoj formi. (Stvar je s ovom tehnologijom otišla tako daleko da svatko može napraviti svoju, manje-više kreativnu, čak umjetničku, komunikaciju, a onaj tko u nju ulazi mora se prilagođavati…) Jednu su nam aplikaciju u ovoj fondaciji već odbile početkom godine, a onda nas obavijestile da ima još i ova mogućnost. Možda je to bilo i presudno da pokušam ponovo, ta činjenica da su nam otpisale…Nije lako, prepoznajem engleske tekstove, radim copy-paste, otvaram svako malo rječnik…

Vrućina, plaža vri…Meni ne smeta što nisam među opuštenim, veselim kupačima. Ovo što radim važno je. Ima smisla, tiče se mnogo osoba…radim to za sve nas. Uvijek me radovalo raditi za NAS, mislim na sve kojima će koristiti ovo što pripremam. Dugo smo već bez novaca. Sigurno dvije godine, od kako nas je grad izbacio iz prostorija, preuzeo naš projekt savjetovališta, zatvorio de facto, onemogućio nam rad i djelovanje, i preko svojih veza nanio nam puno štete. Priče. Priče…po tim pričama bile bismo već sve bogatašice. Zar ne mogu izmisliti nešto originalnije osim insinuacija o novcu? ili su toliko opsjednuti novcem? ili je novac toliko važan svima da se lijepe za svaku priču u kojoj je smrdljivim riječima potpaljen taj neki novčani smotuljak? (Ja sam samo poželjela da se sve ono što pričaju o meni, o nama – vrati onima koji to čine. U ovo doba akceleracije, barem po vijestima koje do mene dolaze, to se i događa. Ali, što mi sada imamo od toga?) Ne znam. Znam samo da sredstava nemamo, da nam treba za nastavak rada, da teško do njega dolazimo… Zato je ova mogućnost važna. Osim toga, kad sve saberem, uvijek smo više razumijevanja za naše aktivnosti imale izvan zemlje, i dobivale koliku god (nikad veliku ali neprocjenjivu) potporu. Najzad, nakon 10-tak mukotrpnih dana – svakodnevnih odlazaka autobusom do tog mjesta, šaljem aplikaciju. Sutradan potvrda da je primljena. Super. To je pravi uspjeh u ovim uvjetima.

Zaboravila sam reći zašto to uopće radim na plaži, gdje je kako rekoh free Internet dostupan. Isključen je telefon i meni i našoj predsjednici E., zbog neplaćanja računa (bolje reći nismo imale sredstava platiti telefonske račune unazad tri mjeseca) – i sada se ne možemo spojiti na mrežu. Dva dana je trajalo dok sam samo pronašla mjesto sa kojeg sam se mogla ubaciti u komunikaciju. Osim toga, sve je trajalo duže jer nemam dobar prijevoz, moram paziti kad mi idu autobusi za grad i iz grada. Bila sam jaaako zadovoljna kad sam dobila tu potvrdu – ujedno potvrdu da se može – bez telefona i interneta, bez automobila, bez podrške političara i vlasti… onako, autonomno, kako to i treba biti kad se rade programi izvan postojećih odnosa moći!

Naravno, usput razmjenjujem i pokoju riječ sa kolegicama iz donatorske organizacije – pitam za ovo i ono, upute oko popunjavanja obrazaca. Bilo je i kompliciranijih, ali moraš pogoditi što svaki od njih traži, što mu je bitno. Nakon toga prolaze mjeseci. U toku njih poslale smo barem 5-6 aplikacija, uglavnom na natječaje u zemlji – na proljeće su redom stizale odbijenice. Jesu li oni u dogovoru? Otvaram web stranice, ma skoro iste organizacije figuriraju kod svih donatora (na teme koje me zanimaju, naravno). Slučajnost? Nemam pojma, osim toga volim da su ljudi dobili potporu za svoje projekte… Uzdam se u strance… Nekako su moje ideje uvijek više bile shvaćene vani, ne znam kako, neka koincidencija možda, neka podudarnost ideja…

II Rezultati

I najzad – rezultati iz Amerike! Mail počinje odmah čestitkama, velikim riječima, sestrinstvom, ah, oh; topim se već od približavanja rezultatima – ali ne! Opet komplikacije. Treba otvoriti veliki tekst, sa oko tisuću grupa iz cijelog svijeta kojima je dodijeljeno sufinanciranje, i koje su poredane abecedno. Srećom, pronalazim i preglednik po zemljama – otvaram Hrvatsku… Samo jedan projekt je prošao, nešto pod „briga o poboljšanju zdravlja žena…“ i lgbt (išla sam naći što znači ova skraćenica i naučila novu riječ). A tri organizacije iz Hrvatske, koje spadaju u tu grupaciju, dobile su za isti taj projekt (prijavile su svaka isti projekt?) oko 50 tisuća dolara. Mi smo tražile 5 – za inicijalni sastanak žena pacifista iz cijele ex-Ju i organiziranje mirovne mreže. Brzo zatvorim tekst. Ovo je varka, ružna varka, pomiješali su se tekstovi, vidim da nema obavijesti nama-bilo bi nama upućeno barem nešto, ovo je općenito, nešto nije u redu, nisam razumjela… Sutradan hrabro idem ponovno pregledati rezultate. Hvatam prvo prigradski autobus, pa siđem do plaže, nađem klupu…, a onda pravim korake prema uputama, step 1, step 2,…evo ga opet : Hrvatska - isto! Dakle, definitivno, ostajemo bez jednog jedinog novčića, tko zna do kada.

III Step 3

Pišem im – da li se možda potkrala greška? jer su tri (povezane?) organizacije dobile potporu za isti projekt? Bez odgovora. Pišem im ponovo: „Dear friends…“ Ništa. Kroz dan-dva stiže mail u kojem se ova međunarodna organizacija hvali velikim poslom kojega je obavila i traži – i od nas – donaciju za svoj plemeniti rad. Redovno idem na gradski Internet i tamo čitam njihove pozive za doniranje. Jer one dobiju da bi dale nama - a mi dobijemo da bi dale dalje: tako treba, tako se može doprijeti do najdaljih osoba. Sve dok se u taj tok ne umiješa nešto drugo, neka privilegija, neka preferencija, neka preporuka…koje proizvedu, zakonito – blokadu, ispadanje iz kruga. Nastavile smo dalje, vjerujući da ovo na čemu radimo mora biti prepoznato. Čim uspijemo, uplatit ćemo prilog našim nesuđenim donatoricama. A onda ćemo im napisati i što mislimo - jer sada ne možemo: svaka bi kritika bila u opasnosti da bude protumačena kao reakcija na odbijanje naše aplikacije. Za koju su uostalom, rekle da je odlična. I k tomu još i zahvalile na projektu.

Imamo mi različitih iskustava s projektima – a najgorča su ona gdje projekt bude odbijen a onda se za godinu-dvije pojavi u sasvim drugom kontekstu, i što je najgore – ništa ne možeš dokazati. Pa posumnjaš u samu sebe. (Ex-Jugoslavija, jesen 2011.)